Bilo da je drugo ime za Satanu, bilo da je u hrišćanskoj mitologiji demon rangiran odmah poslije Lucifera, Mefistofeles se nije pokazao vještim trgovcem u mitskoj transakciji s doktorom Faustusom. Doktorovu dušu je skupo platio, možda i preplatio. Mogao je proći bolje, recimo, kao lukavi trgovci s taktikom obescjenjivanja onoga što hoće kupiti. Ako taktika uspije, onda i prodavca ubijedi da mu roba nema neku vrijednost. Onda taj pohita da je kupcu utrapi po bilo koju cijenu. Poslije je sretan u uvjerenju da je dobro trgovao. Ne znači da se tako u trgovini poništavaju poznati tržišni zakoni ponude i potražnje. Uz njih uvijek ide psihologija kupovine i prodaje kao vražja rabota kojoj su dorasli samo odabrani. Dorasli su joj tako što u samjeravanje vrijednosti kvalitativno i kvantitativno različitih stvari, podliježno mnogim nesigurnostima ovoga svijeta, što je suština trgovine, unose dodatni psihološki elemenat nesigurnosti. Unose ga da bi lakše i jeftinije došli do onoga što im srce žudi ili skuplje prodali ono čega hoće da se riješe.

Eto što mi se čini da opaki Mefistofeles nije bio dobar trgovac. Od početka je neskriveno doktoru Faustusu pokazivao koliko mu je stalo da se dokopa njegove duše i koliko je puno spreman da plati za nju. Nije drugačije ni s odnosima naroda u istoriji. Doduše, u istoriji niti su na cijeni, niti se trguje narodnim dušama. Među narodima se radi o odnosima slobode, o tome ko će kome nametnuti svoju volju i ko će kome stijesniti slobodu, čak, ko će koga toliko osloboditi od slobode da ga više nema i da ne postoji kao narod. U takvim čistim istorijskim igrama sa slobodom i oko slobode, čak i kad im se istorija potpuno očisti od svake mitologije, Crnogorci nijesu bili loši, između ostalog, i zbog toga što su „pravila igre” bila jednostalna i lako shvatljiva. Crnogorci su znali ko im, kako i zašto nasrće na slobodu. Znali su i kako i zašto mogu i moraju da se odupiru takvim nasrtajima. Znali su kakvu vrijednost ima život u „voljnosti”, tj. slobodi. Zato im je sloboda bila toliko skupa. Od vremena kad su se „pravila igre” počela bitno mijenjati, počela je padati cijena života u „voljnosti”. A promjena se sastojala upravo u unošenju nesigurnosti u dotadašnji čvrsti vrijednosni poredak.

Prihvatanje tuđe jezičke norme poslije Bečkog književnog dogovora rodno je mjesto svih potonjih crnogorskih istorijskih nesigurnosti. Dogovor je otvorio proces hibridizacije crnogorskoga jezičkog bića. Hibrid crnogorsko-srpsko-srpskohrvatskog jezika pokrenuo je hibridizaciju duha crnogorskoga naroda, a ona je pokrenula kolonu istorijskih nesreća i konvulzija. To stanje vlada do danas i iznova indukuje osjećaj jezičke nesigurnosti i inferiornosti Crnogoraca. Pod ruku s jezičkom nastupala je politička inferiornost. Zajedno su stvarale inferiornost životnih orijentacija i paradigmi Crnogoraca. Kad su Crnogorci u svome vrijeme nepromišljenom „jezičkom politikom”, tuđim učiteljima na agitaciono-špijunskim zadacima, tuđim udžbenicima, školovanjem na tuđim narječjima, stavljanjima u tuđe službe etc. učinjeni nesigurnim u jeziku, zakonomjerno je bilo da postanu nesigurnim u svemu! Čak da više ne znaju ni ko su, nego da im to drugi govore. Ko dopusti da ga porobe u jeziku, postaće robom tuđih interesa, ideologija i pogleda na svijet.

Danas u Crnoj Gori oni što su školovani da budu porobljeni u jeziku nazivaju „arhaičnima” i „anahroničnima” one koji se nijesu dali porobiti u jeziku! Nazivaju ih tako, jer sami ne umiju niti smiju da budu slobodni. I mrze ih kao što samo robovi nenavide slobodne ljude! A to više nije stvar lingvistike, nego malog, otužnog i patološkog provincijalnog učiteljičarenja.

Milenko A. Perović