Poodavno se u crnogorskim medijima promalja tema standardizacije crnogorskog jezika. Priča se i piše o toj temi mahom neznalački, glupo i zajedljivo. Nije osobito zanimljivo kad to u svojim povremenim lingvističkim reminiscencijama čine neki neobični mediji u Crnoj Gori (i većina medija u Srbiji). Šta bi se o toj ili bilo kojoj drugoj stvari koja se tiče Crne Gore moglo i očekivati od jezičina, novinčina i televizijčina kojima je velikosrpski nacionalizam u otvorenim ili prikrivenom obliku muza vodilja uređivačkih politika. I na spominjanje crnogorskog jezika njihovi se „gloduri” hvataju za glavu, revolver i još ponešto. Pa usput pridodaju i nešto od najidiotskijeg stereotipnog „humora” na račun Crnogoraca. Uz njih obavezno idu, s visina „arijevske” superiornosti, karakteristična kreveljenja u pisanju i izgovaranju „crnogorizama”. Uostalom, od te medijske „fele” drugo se i ne očekuje. Imaju oni svoju kukavnu mjeru stvari. Njome mjere sve pod kapom nebeskom, pa tako i cijelo tzv. crnogorsko pitanje. O vrsti antropološke mjere postoji stara crnogorska gnomska mudrost: „Ružni ruži”! Još kad bi današnji Crnogorci, bar ponekad, bili na nivou mudrosti koju su im, zaludu, u nasljeđe ostavili preci!

Nije zanimljiva ni medijska „priča” one jezikoslovne družine čiji se koncept standardizacije crnogorskog jezika pokazao kao potpuni promašaj, pa bi ga, da je puste pameti, trebalo kriti kad u Crnu Goru dođu stidni filološki gosti. Ako ćemo pravo, razumljiva je bolna frustracija članova te družine. Nije lako oglednuti se u kritičkom sudu slavističkih katedri i pokazati nedoraslost delikatnom poslu standardizacije crnogorskoga jezika. No što ćemo kad im lijepo pristaje lucidna anegdota Mihaila Talja. Kad su mu dojadila pravdanja protivnika koji gube partije od njega letonski šahovski genije ironično je rekao: „Nikad nijesam pobijedio zdravog protivnika”! Htio je reći da je glupo i beskarakterno što protivnici razloge svojih poraza od njega nikada ne traže u njegovoj šahovskoj snazi, nego u svojim „bolestima”.

Zanimljivo je i neobično kako o standardizaciji „izvještavaju” oni mediji u Crnoj Gori koji se deklarišu kao independistički ili kao objektivni (a to bi valjda trebalo da znači da su to oni što se drže iznad crnogorsko-srpske aporije). E, upravo ti mediji najčešće „sude” neznalački, glupo i zajedljivo o jeziku crnogorskom. Kroz njihovo se „suđenje” jeziku kao crvena nit provlači jedna vrsta prenemažuće, tobože kritičke uznemirenosti. Oni se patetično pitaju šta je sa standardizacijom. Pitaju se i što crnogorski jezik još nije ušao u javne škole Crne Gore i što se niđe ne primjenjuje utvrđeni pravopis crnogorskog jezika. Da nije čemerno bilo bi smiješno: televizijski novinari ova pitanja postavljaju na ulici u spopadajućim „saslušavanjima” slučajnih prolaznika. I naravno, dobivaju nemušte odgovore koji se idealno uklapaju u nemušte namjere toga „istraživačkog novinarstva”!

Niko od predstavnika onoga što se nekad zvalo „sedma sila”, a danas se zove „četvrta vlast”, dakle, niko od novinara nije se mjesecima obratio tamo đe jedino ima smisla pitati ako se doista žele precizni i kompetentni odgovori o jeziku. Niko o crnogorskom jeziku ne pita Vladu Crne Gore. Ne pita ni članove Ekspertske komisije za standardizaciju crnogorskog jezika koji možda nešto rade na tome i ne vuku za rukave novinare da im pričaju šta rade i koliko su uradili! Valjda oni znaju dokle je stigla standardizacija. A sevap bi bio da to što oni valjda znaju dopre „putem medija” i do crnogorske javnosti, pa i do onih naših po svijetu koji željno čekaju da se taj posao dovrši.

Milenko A. PEROVIĆ