Priča ide ovako. U Drugom svjetskom ratu, za vrijeme očajničkih borbi za Moskvu, jedan diplomata naišao je u jednom manastiru, možda Zagorsku, na usamljenog monaha koji neutješno plače. Na pitanje diplomate zbog čega, monah jauknu.

– Zar ne čujete topove pred Moskvom? Rusija nestaje u moru krvi, neće je više biti – reče i nastavi da rida još jače.

Diplomata, optimista po službenoj dužnosti, poče ga tješiti i hrabriti. Reče kako su sa Rusijom u savezništvu i Engleska i Francuska… i Amerika je sa Rusijom, i još koješta reče, ali monah nije prestajao da jeca.

-A s kim je Crna Gora – upita odjednom.

– I Crna Gora je sa vama – reče diplomata.

Na to monah pade na koljena, podiže ruke i glavu k nebu i jeknu.

-Hvala ti, Gospode. Kad je Crna Gora sa nama, Rusija će biti spašena.

Ova priča, i da je istinita, bila bi samo duhovita slika crnogorske šizofrene umišljenosti, uobražene nadmenosti i shvatanja sopstvene veličine i moći.

Jadna Rusija?!. Ili jadna i beznadežna Crna Gora!

Doduše, u razdoblju nacionalne revolucije u 17,18. i 19. vijeku Crna Gora i Crnogorci jesu imali značenje i značaj daleko veći od njihovog stvarnog geografskog i demografskog potencijala. Ovaj ugled nakratko će bljesnuti u vrijeme Narodnooslobodilačkog rata i socijalističke revolucije.

U tom razdoblju, kao i ranije, bilo je evidentno snažno crnogorsko-rusko prijateljstvo i savezništvo, od sudbonosnog značaja za Crnu Goru.

Stoga je neko naivan poput monaha sa početka priče, i mogao povjerovati u bajke.

Danas, u izmijenjenim istorijskim, društvenim, političkim i kulturološkim okolnostima, rusko- crnogorsko prijateljstvo je stigmatizovano. Epidemijske su razmjere rusofobije, koja je zahvatila crnogorsku političku i intelektualnu elitu. Pa, iako više nema onih Crnogoraca. Opstala je i preživljela šizofrena megalomanska svijest o crnogorskoj veličini, snazi i moći. Zbog nje Putin i Šojgu spavaju naizmjenice?!. Za onog monaha sa početka priče ne znam. A i Erdogan streca na pomen Karadaga. Samo se još u Pekingu mirno spava. Šalu na stranu, ovdje poneko u to vjeruje. Jesen mirise na informbiro. Lov na izdajnike je počeo.

Virus rusofobije ušao je davno u Crnu Goru, još sredinom 19. vijeka. Izgleda da su ga iz Francuske i Engleske unijeli neki od guvernadura ili knjaz Danilo. Period inkubacije trajao je čitav vijek. Bolest je buknula sa Rezolucijom informbiroa 1948. Uselila se i u istoriografiju, što se prepoznaje po prešutkivanjima, poluistinama i okrečenim istinama.

Ova naša traumatična epoha na zalasku, uz svu tragiku, imala je i komičnih epizoda. Tako su mještani jednog sela jednoglasno s delegatom komiteta poručili 1968. Rusima da se smjesta povuku iz Čehoslovačke. U protivnom ovi će ponovo održati zbor.

Od tada je bolest mutirala u osobenu montenegrinsku rusofobiju. Zato se, na svaku rusku imenicu ili pridjev, Montenegro uznemiri, uzbudi i mukne kao bik na pustom pasištu. A ljudi strecaju, zaziru i plaše se od mukanja bika. Boje se lova na domaće izdajnike, unutrašnje neprijatelje i ruske špijune. Bikova je sve manje na našim poljanama. No, u našim barama i baruštinama ima jedna žaba koja ispušta zvuk identičan mukanju bika, kaže mi prijatelj biolog. Tako se brani od neprijateljskih grabljivica. A i zove se bukača, ili žaba bik. Prijatelj mi nije kazao je li naša endemska vrsta, ili je ima i drugdje. Ali samo ovdje ovim glasom započinju hajke na unutrašnje neprijatelje…

Jesen miriše na informbiro…

PS.

Voljeti Rusiju unosno nije,
To je jasno čak i cvrčku.
Želite li s mirom doći do penzije,
Volite radije staru Grčku.
(Izet Sarajlić)

Momir M. MARKOVIĆ