MONITOR: Biti dramski pisac i dramaturg u Crnog Gori je dar ili kazna?
MILOŠEVIĆ: Biti dramski pisac je svakako dar, a biti dramaturg je zanimanje kao i svako drugo, koje nažalost kod nas još nije evoluiralo. U Crnoj Gori je to zanimanje neuobičajeno, rijetko. Ono u ovakvim teškom vremenu nije prioritetno, čak je i marginalizovano s obzirom da se radi o zanimanju koje neće napuniti državne kase, koje neće isplatiti zaostale plate, koje neće umiriti štrajkače itd. Ipak, otvaranjem odsjeka dramaturgije na FDU na Cetinju, pokazalo se da postoji potreba za tim zanimanjem, kao i namjera da se ta profesija vrjednuje na onaj način na koji ona i zaslužuje.
MONITOR: Dramaturg ste premijerno izvedenog autorskog projekta Tamare Vujošević – Mandić ,,Kad bi žene imale krila”. Recite nam Vašu ulogu u ovoj koreodrami i kako publika može detektovati Vaš umjetnički rukopis?
MILOŠEVIĆ: Neuobičajeno je da na našim prostorima neko angažuje dramaturga u ovakvoj i sličnim formama, pa na tom, za mene veoma korisnom iskustvu dugujem zahvalnost koreografu i reditelju predstave Tamari Vujošević – Mandić, koja mi je povjerila tu funkciju u projektu. Praksa je da dramaturg radi na tekstu po kojem se radi određena predstava, međutim, u ovom slučaju teksta gotovo pa da i nema, a dramaturgija je zasnovana na samom pokretu, tj. govoru tijela. Jasno je da se pokretom može ispričati priča, pa je i moja uloga u ovoj predstavi bila da određene pokrete, koji su nastajali tokom procesa, posložim dramaturški i zaokružim u jednu jedinstvenu priču služeći se pri tom, naravno, tehnikom dramske forme.
MONITOR: Ova sasvim intimna, i uspješno izvedena koreodrama je inspirisana knjigom dr Klarise P. Estes ,,Žene koje trče sa vukovima”. Kako ste i na koji način intervenisali na tekstu?
MILOŠEVIĆ: Knjiga Žene koje trče s vukovima, je bila samo polazište s kojeg je rediteljka predstave izvukla temu kojom se bavimo u predstavi, a tema je – pitanja ženske duše. Što se tiče teksta, u predstavi se izgovaraju svega nekoliko rečenica, izdvojenih iz pomenute knjige, koje sam prilagodila samoj formi predstave, na taj način da tekst ne podcrtava ono što pokret već govori sam za sebe, nego da ga nadogradi i da nas preciznije usmjeri u temu predstave.
MONITOR: ,,Kuvada” je Vaš pozorišni komad kojeg ste napisali u studenstskoj klupi. Nakon premijere u Zetskom domu i nekoliko repriza, čini se da je prestava nestala sa teatarskog neba. Šta se dogodilo?
MILOŠEVIĆ: Kuvada je moj prvi, do sada i jedini komad koji je postavljen u Crnoj Gori, zahvaljujući tadašnjem direktoru Kraljevskog pozorišta Zetski dom, Ljubomiru Đurkoviću, koji je imao sluha i razumijevanja da jednom mladom, tada neafirmisanom umjetniku, dramskom piscu, da šansu da ostvari svoj najveći san, da njegov komad zaživi na pozorišnoj sceni. Tačno je da se ta predstava nije dugo održala na repertoaru tog pozorišta i pored interesovanja koje je publika pokazivala i koju i dalje pokazuje. Pretpostavljam da je razlog tome činjenica da su nakon nje došle neke možda, interesantnije, nove predstave koje iziskuju troškove, a znajući da su krizna vremena onda se unutar kuće vjerovatno bira ono što je novije računajući da će to više zainteresovati publiku od onoga što im je već poznato.
MONITOR: Ministarstvo kulture i medija, kao i Crnogorsko narodno pozoriše, se pomalo bude i raspisuju konkurse za domaći savremeni dramski tekst. Koji je Vaš komentar?
MILOŠEVIĆ: To je za pohvalu, samo da se ne zaustavimo na tome. S obzirom da sam trenutno magistrant na odsjeku za produkciju na FDU na Cetinju, tema kojom se bavim kroz svoj magistarski rad je upravo poboljšanje pozicije domaćeg, savremenog, dramskog teksta u pozorišnoj produkciji u Crnoj Gori. U tom radu ću istaći sve ono na čemu mislim da treba da se poradi, kako bi se mladi i savremeni domaći pisci podstakli da kvalitetnije pišu i navešću koji su to modeli koji utiču na podizanje nivoa domaćeg teksta, uzimajući dobre primjere iz regiona i šire koji su primjenljivi kod nas. Podizanjem kvaliteta domaćeg teksta, dobila bi se i pozicija da se ti tekstovi ravnopravno uvrste u redovne repertoarske politike pozorišnih kuća u Crnoj Gori.
MONITOR: Radite na FDU Cetinje kao stručni saradnik na predmetu filmski scenario, prof Srđana Koljevića. Smatrate li da je učenje po Bolonji može usmjeriti studente umjetničkih akademija na ,,pravi put”?
MILOŠEVIĆ: Uzevši u obzir da je po Bolonji, jedan od glavnih ciljeva da se kontinuiranim radom smanji broj obnavljanja studirajućih godina, onda ona mnogo više odjeka ima na drugim klasičnijim fakultetima, nego na umjetničkim školama. Na umjetničkim školama redovno pohađanje nastave i kontinuirani rad je jedini način na koji student može da stekne potrebno znanje. Rijetki su oni predmeti koji mogu samo kod kuće da se nauče, a da tome ne prethodi iscrpni svakodnevni praktični rad i vježba na časovima.
MONITOR: Šta je po Vama ključni razlog zastoja naše pozorišne scene i kako se na to može uticati?
MILOŠEVIĆ: Mi nismo zemlja u kojoj pozorište može biti profitabilno, iz jednog prostog razloga jer nismo veliko tržište. Rijetko je koja predstava, da ne kažem ni jedna, uspjela sebe da otplati. S obzirom da živimo u vremenu u kojem ulaganje zavisi od profita, teško mogu da naslutim neke velike pomake. Kad naša zemlja bude ekonomski stabilna, kad budemo imali normalan životni standard, toga trenutka će se i pozorišni, filmski i uopšte kulturni život Crne Gore poboljšati.
MONITOR: Ima li nade za dramsku, scensku i filmsku umjetnost kod nas ili je u pitanju fikcija u koju vjeruje nekolicina entuzijasta?
MILOŠEVIĆ: Dobro je vjerovati. Uostalom, to je život, nikad sa stopostotnom sigurnošću ne možete znati što će biti sjutra. Ja vjerujem da ima nade za nas, da ima i potencijala, ali pitanje je ima li volje. Kad ovo kažem ne mislim ni na državu, ni na institucije, ni na te finansije od kojih nam skoro sve zavisi u životu, nego mislim na nas umjetnike, a i na ljude uopšte. Na taj entuzijazam, koji jenjava, ne samo u umjetničkim krugovima nego kod svih. Svi smo se nekako uspavali, svi nešto čekamo, okrivljujemo druge za naše neuspjehe, a nikad se ne zapitamo jesmo li mi sami dali maksimum da postignemo ono što želimo. Kad se god to zapitamo uvijek ćemo shvatiti da nismo baš sve što smo mogli probali kako bi nešto promijenili, kako bi učinili svoj život boljim i kako bi se ostvarili na bilo kom polju. Tek kad probamo sve što je do nas, damo sve od sebe, e onda dolazi na red okrivljivanje svih onih koji su nas u tome spriječili, ali nikako prije toga.
Zapostavljena struka
MONITOR: Da li se od pisanja scenarija može živjeti?
MILOŠEVIĆ: Od pisanja filmskih scenarija kod nas teško, ali kad bi se televizijske kuće zainteresovale za finasiranje TV serija, televizijskih drama, raznih kratkih formi i mnogih drugih formi edukativnog, zabavnog, dječjeg i uopšte kulturnog karaktera, onda bismo mi koje struka preporučuje za takve forme mogli živjeti od pisanja scenarija. Međutim, naše televizije i dalje ne angažuju stručni kadar kad su ovakve forme u pitanju, nego se time bave ljudi koji nerijetko ne vladaju potrebnom tehnikom pisanja TV formi, kao ni talentom. To i daje ovakav rezultat televizijskog programa kakav imamo.
Marija ČOLPA
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
SVIJET3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice