Povežite se sa nama

INTERVJU

JELENA ĐUKIĆ, GLUMICA: Pravo na izbor

Objavljeno prije

na

Važno je raditi stvari u koje vjerujete, koje vas koštaju i pomjeraju iz ležišta. Važno je raditi projekte koji osim umjetničke satisfakcije imaju društveni značaj

 

Iako je diplomirala glumu pretprošle godine Jelena Đukić je već ostvarila zapažene uloge u mnogim predstavama – među kojima su Bog masakra Zetskog doma, Tre sorelle Centra za kulturu Tivat, kao i u predstavama Gradskog pozorišta Mi djeca sa stanice Zoo i Na ivici neba. U filmu Grudi u režiji Marije Perović tumači Lauru. Film je prikazan u Crnoj Gori, Srbiji, Njemačkoj, a u srijedu je imao beogradsku premijeru. Film je nastao po predlošku serije Grudi , koja je bila jedna od najgledanijih u Srbiji, a nagrađena je u Seulu, na najznačajnijem televizijkom festivalu.

MONITOR: Vjerujem da je uloga Laure presudna u Vašoj karijeri . Kako iz današnje perspektive gledate na cjelokupan proces?

ĐUKIĆ: Iako je prošlo neko vrijeme od snimanja, pa emitovanja serije, premijere filma i festivala, teško mi je da objektivno sagledam značaj i uticaj ovog projekta na moju karijeru. Grudi su od samog početka nešto jako emotivno i lično za mene, zbog onoga o čemu su, o kome su i sa kim su rađene. Interesantno je koliko jedna snažna i čista ideja oko sebe okupi takvu ekipu da nagrade i uspjeh dođu kao posledica, nikako kao cilj. Ovo je priča o nekim malim običnim, ali nesvakidašnjim ljudima, njihovim svakidašnjim radostima i mukama, o ženama i muškarcima, o svemu ono što nalazimo u našem okruženju i što i sami živimo, ali o čemu se i najmanje govori… A zbog svega onoga što se u Grudima izgovori, zbog svega onoga što mu je prethodilo i zbog načina na koji su ljudi pristupali ovom projektu, ovo je bio presudan momenat u mojoj karijeri. U momentu kada je serija snimana, bila sam studentkinja specijalističkih studija i vjerujem da mi je zaista bilo potrebno da počnem ovakvim projektom, koji se bavi ovakvom temom, koji je na ovaj način angažovan i emotivan, koji je okupio ljude koji srodno gledaju na ovaj poziv i njime se bave jako posvećeno i čisto.

MONITOR: Laura je buntovna tinejdžerka, koja kao i većina mladih ne umije da pokaže svoja osjećanja. Dosta glumica je željelo tu ulogu. Kako je bilo na kastingu?

ĐUKIĆ: Kasting je događaj sam po sebi. U tom momentu nisam imala neko veliko iskustvo sa kastinzima, mada nisam sigurna da bih mogla da kažem da ga imam i sad. Nije toliko često da imamo priliku da prođemo toliko različitih ‘provjera’ da bi došli do uloge…Sjećam se da sam bila jako iznenađena ulaskom u uži krug, jer sam kritički sebe ubijala nakon šireg. Ali taj uži krug mi je jedan od dražih momenata u ovom poslu generalno. Radili smo scene iz serije, improvizacije sami i sa različitim partnerima, pa je sve zahtijevalo da uz određenu pripremu ipak posjedujemo ogromnu slobodu da čujemo, pratimo i budemo jako bliski sa partnerima koje upoznaješ tek u scenama. Ali što je pritisak trebalo da bude veći i što je kasting više odmicao, bila sam lagodnija, sigurnija i srećnija, onda sam i iskrenije razmjenjivala, a mislim da je najveći ‘krivac’ tome Laura. Što više scena sam kao ona prolazila, to mi je više pripadala, što sam je više upoznavala, više sam to bila ja…

MONITOR: Iako ste generacijski stariji od Laure, koliko ste čitajući scenario u tom liku prepoznali bliskost sa sobom i doživljajem svijeta? Koliko ste gradeći lik unijeli sebe?

ĐUKIĆ: Sjećam se da sam baš na kastingu zaplakala radeći jednu scenu i ta emocija nije imala veze sa Laurinim, to je bio proizvod misli “ovo sam već rekla”. Od prvog čitanja scenarija, ona mene podsjeća na sve ono što sam ja bila tih godina. Izrevoltirana nerazumijevanjem i nametnutim pravilima starijih, nesposobna da svoju volju sprovedem bez konflikta sa cijelim svijetom, do guše u često afektiranim emocijama koje ne znam da artikulišem, ja kao Laura sam dosta ličila na jednu srednjoškolsku fotografiju koju čuvam doma. Međutim, što sam o Lauri više razmišljala kao o nekom koga tako dobro poznajem, to je ona bivala dalja i drugačija od onoga što sam zapravo ja, iako mi je u velikoj mjeri pomogla da bolje razumijem i sebe i taj svijet protiv koga se borimo. Osim revolta, moja je i radost i zaljubljenost i ljubav prema majci i ironija i stid i inat, ma nisam više ni sama sigurna šta je tu bilo i prije, a šta je Laura otključala, ali nekako imam osjećaj da je ona meni, a ne ja njoj dala čitav taj svijet.

MONITOR:  “Grudi” su ženska priča, ali i priča o prijateljstvu, ljubavi, sudbinama, teškim odlukama i životnim izazovima. Možda je najsnažnija replika – svaka žena ima pravo na izbor. Koliko Vam je važan i ovaj angažovani dio cijele priče? 

ĐUKIĆ: Važno je raditi stvari u koje vjerujete, koje vas koštaju i pomjeraju iz ‘ležišta’. Važno je raditi projekte koji osim umjetničke satisfakcije imaju društveni značaj. Važno je reći, jer se ne podrazumijeva. Da, svaka žena ima pravo da sa sobom radi šta hoće. Da se liječi ili ne, da se uda ili ne, da promijeni prezime ili ne, da rodi ili ne, da radi ili ne, da kuva ili ne, da se češlja ili ne, da nosi štiklu ili ne, da ima partnera, osnuje firmu, kupi stan i mačku, nabaci silikone, obuče haljinu, nosi protezu, bavi se sportom, bude vatrogasac, vojnik i policajac, da bude živa ili ipak sve to ne. Meni je važno da kažem sve ovo i srećna sam jer imam priliku, ali sam još više ponosna kad imam priliku da sve to kažem kroz posao koji volim, da to čuje ogroman broj ljudi jer ga vole i oni, da utičem i promijenim barem par koji su pažljivo slušali i tek onda moj posao stvarno ima puni značaj. Tek onda smo možda nešto i napravili… Možda. Ne znam… Ja volim da vjerujem da je tako.

MONITOR: U filmu i seriji “Grudi” glumite s Dubravnom Drakić. Ovo nije prvi zajednički projekat. Kako je raditi sa nekadašnjom profesoricom?

ĐUKIĆ: Ovo nam je prvi, ali su za njim uslijedili razni projekti koje smo zajedno radile. Ogromno je zadovoljstvo raditi sa profesoricom zato što u jednoj osobi imate roditelja i drugara, i savjet i podršku i vjeru i kritiku, a sve to u nekom ko vas poznaje i razumije na način na koji rijetko koji kolega može. Imala sam sreću da kao takvu imam profesoricu uz sebe od samog početka ovog procesa, od faze kastinga do poklona na premijeri, a kasnije i drugim poklonima. Mislim da nas je proces Grudi dodatno zbližio i onda su kasniji projekti još lakše tekli, sada se već bolje poznajemo kao partneri i kolege, pa mi predstave koje igramo zajedno donose veliku radost. Osim što eto na kraju uvijek teško zamjenjujem Vi sa ti, što je uprkos bliskosti, opuštenosti i zajedničkom radu, specifična“ navika iz školske klupe “.

MONITOR: Grudi su pravi regionalni projekat, a u njemu su učestvovala značajna imena sa prostora bivše Jugoslavije. Kako je bilo na snimanju u Nikšiću i Splitu, naročito sarađivati sa iskusnijim kolegama?

ĐUKIĆ: Nikšić će me sad doživotno podsjećati na Grudi, čini mi se. Svaki ponovni odlazak tamo, ja nekom od prijatelja pokazujem gdje je šta snimano, gdje je ekipa bila smještena, a gdje se družilo, čekalo, spremalo… S razlogom je ova priča smještena u Nikšiću, ovaj grad kao što ima posebnu atmosferu u seriji, tako je bio poseban i kao filmski set. Split obožavam i drago mi je da smo tamo snimali nakon završene serije. Volim scenu kojom se film završava i eto simbolično se taj protok vremena desio i u stvarnom životu, te je Laura bila zrelija i za osjećaj čitave serije iskusnija, kao i ja. Vezala sam se za glumačku ekipu i radujem se svakoj premijeri kako bi se sreli opet. Eto tako je bilo sarađivati. Izlišno je reči koliko čovjek nauči od ovakvih imena, koliko je zahvalan na podršci, pažnji i razumijevanju prema mladom kolegi… Voljela bih da dobijemo neku priliku da radimo ponovo zajedno, a i ko zna, možda Marija zaista smisli neke Grudi 2. Šalu na stranu, set nije prirodno okruženje, nabijen je i u tempu i u dešavanjims i u emocijams,a kada posle dvanaest sati seta ne zamjeraš ljudima, nego ih želiš i u svom sledećem danu  opet, onda sve ovo ima smisla, nekako mislim da je to najbolji pokazatelj kako je bilo sarađivati sa svima njima.

Miroslav MINIĆ
Foto: Nada Vojinović

Komentari

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a

 

 

MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?

ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.

MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?

ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.

Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.

MONITOR: Kako vidite  političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da  arbitriraju o  pitanjima od  javnog interesa?

ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.

Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA, ZAGREB: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona  bila nekoherentna

 

 

MONITOR: Hrvatski ministar odbrane, Ivan Anušić, izjavio je da je prošlo vrijeme kada se za sve pitao Beograd. Ima li Hrvatska konzistentnu politiku prema zemljama Zapadnog Balkana ili je ona i dalje pod uticajem složenih odnosa iz prošlosti?

DVORNIK: To s pitanjem Beograda je već stereotipna nacionalistička fraza još iz stare retorike HDZ-a i sličnih s kraja 1980-ih. Anušić je proizvod primitivnog političkog mentaliteta koji je od tada slabo evoluirao. Međutim, tu mu je reakcija Srbije pomogla tj. servirala loptu na smeč, jer se pozvala na također nacionalistički stereotip u kojem je nezamislivo da Kosovo bude neovisno. “Beograd” se doista nema što pitati, jer je s gledišta država koje su priznale Kosovo nenadležan. Ono što bi se stvarno moglo pitati ne “leži’”dobro nijednoj od država u regiji, a to je: koliko istinski štite svoje etničke manjine od diskriminacije i zakidanja raznih vrsta?

Inače, ne zavaravajmo se: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku. Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona sama bila nekoherentna.

MONITOR: „Blokadna kuharica“ i navodna umiješanost hrvatskih tajnih službi u pobune u Srbiji, izgovor su za „osvetničke“ mjere iz Beograda. Za razliku od akademske zajednice i nekih djelova hrvatskog društva, vlast u Hrvatskoj – koja je oštro reagovala na nediplomatske mjere i napade srpskog režima, nije pokazala razumijevanje za protestante. Da li se Hrvatska ponaša u skladu sa distanciranom politikom zvaničnog Brisela?

DVORNIK: Da se u Srbiji nije oko toga dogodio neki smiješni pokušaj halabuke, „Blokadne kuharice” se ovdje nitko već odavno ne bi ni sjećao. Ako zagovornici ‘teorije’ o hrvatskom miješanju zaista kao dokaze nemaju ništa bolje od tog tekstuljka i nešto kontakata među studentima, koji su (i trebali bi biti) normalna stvar, smiješno je da o tome uopće razgovaramo.

Pogleda li se sadržaj i forma sadašnjih protesta u Srbiji i usporedi ih se s “plenumaškim” aktivnostima u Hrvatskoj prije deceniju i pol, jedino “zajedničko” jest što su akteri bili studenti i što su svoje skupove na fakultetu zvali plenumima. U Hrvatskoj se uglavnom radilo samo o jednom fakultetu, u Srbiji o gotovo svim fakultetima i univerzitetima. U Hrvatskoj se radilo o mnogo užim zahtjevima – da obrazovanje ne bude roba na tržištu – dok se u Srbiji traži da sistem općenito počne funkcionirati odgovorno, uz konsekvencije po sve koji zlorabe javne funkcije, i političke i krivične. Zahtjevi u Hrvatskoj bili su ljevičarski, a ovi u Srbiji naprosto liberalno-sistemski, dok u ikonografiji predstavljaju neku “općenarodnu” poziciju (što god to značilo) koja se izražava i velikim brojem nacionalnih zastava i pjesama. Hrvatski “pokret” zbog osebujnosti stila i uskih zahtjeva nikada nije mogao mobilizirati ni većinu studenata na jednom fakultetu, a ovaj srbijanski očito može mobilizirati cijelo društvo.

U hrvatskoj javnosti, bar liberalnoj, studentski protesti se prate sa simpatijom. Vlasti su distancirane dijelom zbog konformiranja s EK, a dijelom jer ne znaju što bi s njima i u što će se razviti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva…U određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

 

 

 

MONITOR:U subotu je završen veliki protest u Beogradu. Kako komentarišete i doživaljvate višemjesečne proteste u Srbiji?

BRKOVIĆ:Ovi protesti su, iznad svega, znak da ima nade za Srbiju. Da jedna loša i amoralna vlast i jedan neobrazovani diktator nisu do kraja zarobili Srbiju i time zatvorili njenu kapiju budućnosti.

Kao aktivni učesnik beogradskih martovskih studentskih protesta iz 1991. imam i jedan vrlo ličan doživljaj svega što se ovih dana tamo dešava. Taj lični ugao pojačan je i činjenicom da je moj sin Brajan danas aktivni učesnik ovih događanja. Iz toga slijedi i neveseli zaključak da se na ovim balkanskim prostorima bilo koja suštinska promjena osvaja (pre)sporo, a da bi se nešto pomjerilo sa mrtve tačke potreban je rad više generacija. I potrošeni životi više naraštaja.

I još jedan govorljiv detalj: na demonstracijama iz 1991. značajnu ulogu odigrao je tada glumac Branislav Lečić, kanalisao je sa bine tu novu i moćnu energiju, a danas kada ga vidim sa ovim mrakom iz Pionirskog parka, jasno mi je da su modeli korupcije u naših ljudi mnogo raskošniji i neobičniji nego što pretpostavljamo, posebno kada je riječ o umjetnicima i srodnim djelatnostima.

Biće zanimljivo te i takve ljude pogledati u oči kada sve ovo prođe.

Kao i gotovo sve diktatore kroz istoriju, Vučića, prije svega čine slabosti ljudi kojima vlada, zato je on duboko zastrašujuća politička figura – on je sve ono najgore u svima: od koruptivnosti do licemjerja, od neznanja do površnosti, od gluposti do surovosti, od pohlepe do agresije…

To je i logično i zakonomjerno: diktator nikad nije sazdan na dobrim osobinama onih kojima vlada.

Ipak, najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva. A nestanak straha je suprotan nestanku struje – taj nestanak jasno pokaže sve oko vas. Kao kad se iznova uključi svijetlo – sve je najednom vidljivo, do najsitnijeg detalja. To je ono čega se autokrate najviše plaše – oni vole tamu i polutamu koja kod ljudi ionako aktivira sve moguće forme straha, vole i na sve bacaju zbunjujuće sjenke koje ljude vraćaju onim osnovnim, djetinjim strahovima od svijeta, od drugih… I što je nejnevjerovatnije, to djeluje.

MONITOR: Dio javnosti je razočaran što nijesu ispunjena njihova očekivanja, pa makar i po cijenu nasilja. Kako gledate na takvo ,,navijanje”?

BRKOVIĆ:Studenti u Srbiji ovih mjeseci pokazuju hrabrost, maštovitost, duhovitost, neustrašivost… Sve one osobine koje su na suprotnom polu od tuposti autokratije. I nije čudo da zadobijaju podršku na svim meridijanima – od balkanskog komšiluka do Amerike i Australije. Ćutanje EU je mnoge razočaralo, jer od Evrope ne očekujete one kalkulacije na koje vas naviknu lokalni buzdovani. Očekujete makar neku formu principijelnosti i emancipatorskog duha. Bez toga Evropa je kao bilo koja druga geografija… A ne bi smjelo biti tako.

Dok god su ovakvi kakvi su, pobunjeni studenti Srbije bude nadu ne samo u Srbiji već i na mnogim drugim mjestima.

Problem Srbije je što nema opoziciju na nivou pobunjenih studenata i građana. Vučić je godinama tako sistematično uništavao opozicioni prostor u Srbiji da su tamo ostale samo tužne ruine, čak ni podsjećanje na nekadašnji politički pejzaž ove države. To naravno ide Vučiću na ruku – bez solidne opozicije vi nemate političku snagu koja bi mogla da na pravi način isprati ovakvu pobunjenilčku energiju.

Na koncu, ne bih isključio mogućnost da Vučić napravi neku veliku glupost, a u ovakvim situacijama to znači veliko zlo po Srbiju i njene građane. Načinom kojim se beskrupulozni diktator bori protiv ovoga širokog pokreta je već opasno polarizovao Srbiju. Oni slučajevi kada su Vučićevi fanatici kolima udarali studentkinje i studente pokazuju realni efekat i dubinu njegovog satanizovanja druge strane. Vjerovatno svjedoče i njegov strah od probuđene Srbije. Diktatori su najopasniji kada se uplaše. Jednako kao i kada se – ničega ne boje. Sa nekim ko je osvojio neprirodno veliku moć u jednom društvu svakako se mora postupati oprezno. Čak, ili naročito, u situaciji gubljenja i silaska sa vlasti…

Posebno poglavlje ove sage je ogavno ponašanje Vučiću lojalnih i poslušnih intelektualaca i medija. Kao da ne postoji sjutra. A to ,,sjutra” će svakako jednom jasno pokazati kakvo beščašće je dominiralo srpskom medijskom i intelektualnom scenom svih ovih godina.

MONITOR: Šta bi kraj Vučićeve vladavine  donio političkoj sceni u Crnoj Gori?

BRKOVIĆ: Ne bi trebalo da se zavaravamo. Odnos prema CG neće značajnije promijeniti ni pad Vučićev. Postoji u Srbiji svijest koja CG vidi isključivo kao politički plijen. A ta svijest neće nestati preko noći, čak ni Vučićevim porazom i silaskom sa vlasti. Takve političke ambicije može biti lišena samo evropska Srbija, posvećena sebi i sopstvenoj budućnosti. Te političke utvare već su napravile jezivu štetu i Srbiji i okolnim narodima. Onaj ko te utvare u Srbiji sahrani zaslužiće posebno poglavlje u istoriji južnoslovenskih i balkanskih naroda.

MONITOR: U Crnoj Gori  oni koji su podržavali Đukanovića sada su uz studente u Srbiji, a dio onih koji su bili protiv našeg autokrate sada podržavaju srpskog. Kako to objašnjavate?

BRKOVIĆ:U Crnoj Gori govoriti o principijelnosti i političkoj logici jednako je kao da u bordelu pričate o vrlini… Možete pokušati, ali malo je vjerovatno da će vas razumjeti.

Parodičnu prirodu ovdašnje političke scene naročito ilustruju, ja ih zovem – Vučićeve političke pudlice u Crnoj Gori. Vrhunska je perverzija učestvovati u političkom životu zemlje kojoj želite nestanak.

Ako preživi aktuelnu vlast i posebno Vučićeve akcionare u njoj, Crna Gora će dokazati da je ozbiljna država.

Vučić je u mnogu čemu učio od Mila, doslovno kopirao modele vladanja i demagoškog manipulisanja, ali, oni nisu politički isto. Đukanović je od devedesetih evoluirao na način koji je Crnoj Gori donio civilizacijski napredak, bez obzira što on sam u mnogo čemu nije bio dostojan niti na visini tog emancipatorskog projekta. Vučić nije evoluirao politički, on Srbiju vraća u devedesete na najopasniji mogući način. Vraća duhove prošlosti tako što Srbiju dijeli osnažujući onu politiku koja je donijela tako mnogo poraza i padova…

U tom duhu je i ponašanje njegovih političkih pudlica u CG: povratak svoj tami i zlu devedesetih godina. Oni političku pobjedu od 30. avgusta 2020. doživljavaju ne kao izbornu pobjedu čiji su dio bili, već kao istorijsku pobjedu svojih osnovnih ideja, koje su poražene devedesetih godina. Jedna vrsta samoobmanjivanja ali koje je vrlo skupo i opasno za Crnu Goru.

MONITOR: Tragedija u Makedoniji nas je ponovo upozorila da korupcija ubija. Do kada će nas tragedije i ljudske žrtve upozoravati na pogubnost korupcije?

BRKOVIĆ: Kao i tragedija sa padom nadstrešnice u Novom Sadu, i ova tragedija u Makedoniji mnogo je više od jedne tragične priče. To su strašne dijagnoze opasnog vremena, a svako opasno vrijeme kreiraju pokvareni ljudi. I oni koji su spremni da prećute i previde takvu pokvarenost – otvarajući širom vrata pakla. To se i ovaj put dogodilo.

Sve su ovakve tragične priče u regionu slične, posebno kada je riječ o uzrocima i jednoj široj, političkoj genezi i pozadini događaja. Uvijek u temelju imate korupciju, odsustvo elementarne kontrole i razuma, pohlepu koja ignoriše sve što nalaže razboritost.

Pohlepa je vrhovno božanstvo ovog tranzicijskog polusvijeta…

Dodajte takvim događajima i beogradsku tragediju u školi Ribnikar, dva suluda cetinjska masakra i vidjećete istu matricu, istu vrstu zapuštenosti društva i koruptivnu i nesposobnu vlast.

Ali, u određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

MONITOR: U romanu Aurora koji je i saga o šahu opisujete Podgoricu iz 30-ih godina prošlog vijeka. Koliko je poštovanje pravila, kao u šahu, bitno za društvo i da li smo nakon sto godina bliži poštvanju pravila i logike?

BRKOVIĆ:Toliko koliko je šah veličanstvena i savršena igra, toliko su ljudi kvarljivi i nesavršeni, tako da je šah moguć samo kao metafora za ono što je nemoguće – savršeno društvo. Ali, vrijedi toga biti svjestan.

A da li smo napravili neki korak ka poštovanju pravila? To je važno pitanje, ali odgovor je, vjerujem, sumoran. Promjena koja se u CG desila u velikoj mjeri je pokazala nedostojnost onih koji su pozivali na promjenu. To su činili vođeni željom da oni budu na mjestima koja su iznad kontrole, da kreiraju stvarnost bez odgovornosti. Teško možemo govoriti o promjenama. I dalje smo daleko od istinskog poštovanja pravila. Čak i od svijesti o pravilima i njihovom značaju. Plemenska logika naprosto ne ide sa duhom pravila. Građanski duh ga nasuprot tome podrazumijeva.

Aurora je priča o zametku građanske svijesti koji je, koliko god imaginaran, istovremeno i vjerodostojan. O prvim likovima koji su imali volje i snage da se suprotstave palanačkoj gomili…

MONITOR: Aurora govori i o nadi i vjeri u bolju budućnost u predvečerju rata, revolucije, stradanja. Koliko je sadašnja globalna i naša lokalna slika slična ili različita onoj iz međuratnog perioda prošlog vijeka?

BRKOVIĆ:Veći dio moga odrastanja i života to je izgledalo gotovo nemoguće, jednako koliko danas izgleda ne samo moguće već i izvjesno. Svijet na rubu potpunog rata, bez pravila i bez principa… Likovi i atmosfera Aurore svjedoče onaj društveni optimizam koji postoji uvijek uoči velikih društvenih kataklizmi poput svjetskih ratova. I koji naravno uvijek biva poražen u odmjeravanju sa ,,većinskom” voljom koja vodi prema propasti…

Pogledajte – ruši se na naše oči sva ona međunarodna arhitektonika koja je svijet decenijama držala u nekakvom poretku. Definitivno izgleda da borci protiv Novog svjetskog poretka uvode – novi svjetski poredak. Dakle. Moguća je katastrofa neslućenih razmjera. Čak i vjerovatna. Kako, nasuprot svemu tome, zamisliti političku pamet koja bi ovaj proces mogla zaustaviti ili preokrenuti? Globalna ljevica se posljednjih decenija samouništila, u svakom slučaju danas nije u stranju ponuditi izlaz ili bilo kakvu alternativu.

Ko bi to mogao? I kako. Odgovor na to pitanje trenutno teško da je moguć izvan naivnih ličnih projekcija, iracionalnih nada i prirodnih želja. A odgovor na to pitanje bojim se da je presudan.

Naravno, književnost ne može dati taj odgovor, ali može pomoći da se do njega dođe…

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo