Povežite se sa nama

INTERVJU

JELENA ĐUKIĆ, GLUMICA: Pravo na izbor

Objavljeno prije

na

Važno je raditi stvari u koje vjerujete, koje vas koštaju i pomjeraju iz ležišta. Važno je raditi projekte koji osim umjetničke satisfakcije imaju društveni značaj

 

Iako je diplomirala glumu pretprošle godine Jelena Đukić je već ostvarila zapažene uloge u mnogim predstavama – među kojima su Bog masakra Zetskog doma, Tre sorelle Centra za kulturu Tivat, kao i u predstavama Gradskog pozorišta Mi djeca sa stanice Zoo i Na ivici neba. U filmu Grudi u režiji Marije Perović tumači Lauru. Film je prikazan u Crnoj Gori, Srbiji, Njemačkoj, a u srijedu je imao beogradsku premijeru. Film je nastao po predlošku serije Grudi , koja je bila jedna od najgledanijih u Srbiji, a nagrađena je u Seulu, na najznačajnijem televizijkom festivalu.

MONITOR: Vjerujem da je uloga Laure presudna u Vašoj karijeri . Kako iz današnje perspektive gledate na cjelokupan proces?

ĐUKIĆ: Iako je prošlo neko vrijeme od snimanja, pa emitovanja serije, premijere filma i festivala, teško mi je da objektivno sagledam značaj i uticaj ovog projekta na moju karijeru. Grudi su od samog početka nešto jako emotivno i lično za mene, zbog onoga o čemu su, o kome su i sa kim su rađene. Interesantno je koliko jedna snažna i čista ideja oko sebe okupi takvu ekipu da nagrade i uspjeh dođu kao posledica, nikako kao cilj. Ovo je priča o nekim malim običnim, ali nesvakidašnjim ljudima, njihovim svakidašnjim radostima i mukama, o ženama i muškarcima, o svemu ono što nalazimo u našem okruženju i što i sami živimo, ali o čemu se i najmanje govori… A zbog svega onoga što se u Grudima izgovori, zbog svega onoga što mu je prethodilo i zbog načina na koji su ljudi pristupali ovom projektu, ovo je bio presudan momenat u mojoj karijeri. U momentu kada je serija snimana, bila sam studentkinja specijalističkih studija i vjerujem da mi je zaista bilo potrebno da počnem ovakvim projektom, koji se bavi ovakvom temom, koji je na ovaj način angažovan i emotivan, koji je okupio ljude koji srodno gledaju na ovaj poziv i njime se bave jako posvećeno i čisto.

MONITOR: Laura je buntovna tinejdžerka, koja kao i većina mladih ne umije da pokaže svoja osjećanja. Dosta glumica je željelo tu ulogu. Kako je bilo na kastingu?

ĐUKIĆ: Kasting je događaj sam po sebi. U tom momentu nisam imala neko veliko iskustvo sa kastinzima, mada nisam sigurna da bih mogla da kažem da ga imam i sad. Nije toliko često da imamo priliku da prođemo toliko različitih ‘provjera’ da bi došli do uloge…Sjećam se da sam bila jako iznenađena ulaskom u uži krug, jer sam kritički sebe ubijala nakon šireg. Ali taj uži krug mi je jedan od dražih momenata u ovom poslu generalno. Radili smo scene iz serije, improvizacije sami i sa različitim partnerima, pa je sve zahtijevalo da uz određenu pripremu ipak posjedujemo ogromnu slobodu da čujemo, pratimo i budemo jako bliski sa partnerima koje upoznaješ tek u scenama. Ali što je pritisak trebalo da bude veći i što je kasting više odmicao, bila sam lagodnija, sigurnija i srećnija, onda sam i iskrenije razmjenjivala, a mislim da je najveći ‘krivac’ tome Laura. Što više scena sam kao ona prolazila, to mi je više pripadala, što sam je više upoznavala, više sam to bila ja…

MONITOR: Iako ste generacijski stariji od Laure, koliko ste čitajući scenario u tom liku prepoznali bliskost sa sobom i doživljajem svijeta? Koliko ste gradeći lik unijeli sebe?

ĐUKIĆ: Sjećam se da sam baš na kastingu zaplakala radeći jednu scenu i ta emocija nije imala veze sa Laurinim, to je bio proizvod misli “ovo sam već rekla”. Od prvog čitanja scenarija, ona mene podsjeća na sve ono što sam ja bila tih godina. Izrevoltirana nerazumijevanjem i nametnutim pravilima starijih, nesposobna da svoju volju sprovedem bez konflikta sa cijelim svijetom, do guše u često afektiranim emocijama koje ne znam da artikulišem, ja kao Laura sam dosta ličila na jednu srednjoškolsku fotografiju koju čuvam doma. Međutim, što sam o Lauri više razmišljala kao o nekom koga tako dobro poznajem, to je ona bivala dalja i drugačija od onoga što sam zapravo ja, iako mi je u velikoj mjeri pomogla da bolje razumijem i sebe i taj svijet protiv koga se borimo. Osim revolta, moja je i radost i zaljubljenost i ljubav prema majci i ironija i stid i inat, ma nisam više ni sama sigurna šta je tu bilo i prije, a šta je Laura otključala, ali nekako imam osjećaj da je ona meni, a ne ja njoj dala čitav taj svijet.

MONITOR:  “Grudi” su ženska priča, ali i priča o prijateljstvu, ljubavi, sudbinama, teškim odlukama i životnim izazovima. Možda je najsnažnija replika – svaka žena ima pravo na izbor. Koliko Vam je važan i ovaj angažovani dio cijele priče? 

ĐUKIĆ: Važno je raditi stvari u koje vjerujete, koje vas koštaju i pomjeraju iz ‘ležišta’. Važno je raditi projekte koji osim umjetničke satisfakcije imaju društveni značaj. Važno je reći, jer se ne podrazumijeva. Da, svaka žena ima pravo da sa sobom radi šta hoće. Da se liječi ili ne, da se uda ili ne, da promijeni prezime ili ne, da rodi ili ne, da radi ili ne, da kuva ili ne, da se češlja ili ne, da nosi štiklu ili ne, da ima partnera, osnuje firmu, kupi stan i mačku, nabaci silikone, obuče haljinu, nosi protezu, bavi se sportom, bude vatrogasac, vojnik i policajac, da bude živa ili ipak sve to ne. Meni je važno da kažem sve ovo i srećna sam jer imam priliku, ali sam još više ponosna kad imam priliku da sve to kažem kroz posao koji volim, da to čuje ogroman broj ljudi jer ga vole i oni, da utičem i promijenim barem par koji su pažljivo slušali i tek onda moj posao stvarno ima puni značaj. Tek onda smo možda nešto i napravili… Možda. Ne znam… Ja volim da vjerujem da je tako.

MONITOR: U filmu i seriji “Grudi” glumite s Dubravnom Drakić. Ovo nije prvi zajednički projekat. Kako je raditi sa nekadašnjom profesoricom?

ĐUKIĆ: Ovo nam je prvi, ali su za njim uslijedili razni projekti koje smo zajedno radile. Ogromno je zadovoljstvo raditi sa profesoricom zato što u jednoj osobi imate roditelja i drugara, i savjet i podršku i vjeru i kritiku, a sve to u nekom ko vas poznaje i razumije na način na koji rijetko koji kolega može. Imala sam sreću da kao takvu imam profesoricu uz sebe od samog početka ovog procesa, od faze kastinga do poklona na premijeri, a kasnije i drugim poklonima. Mislim da nas je proces Grudi dodatno zbližio i onda su kasniji projekti još lakše tekli, sada se već bolje poznajemo kao partneri i kolege, pa mi predstave koje igramo zajedno donose veliku radost. Osim što eto na kraju uvijek teško zamjenjujem Vi sa ti, što je uprkos bliskosti, opuštenosti i zajedničkom radu, specifična“ navika iz školske klupe “.

MONITOR: Grudi su pravi regionalni projekat, a u njemu su učestvovala značajna imena sa prostora bivše Jugoslavije. Kako je bilo na snimanju u Nikšiću i Splitu, naročito sarađivati sa iskusnijim kolegama?

ĐUKIĆ: Nikšić će me sad doživotno podsjećati na Grudi, čini mi se. Svaki ponovni odlazak tamo, ja nekom od prijatelja pokazujem gdje je šta snimano, gdje je ekipa bila smještena, a gdje se družilo, čekalo, spremalo… S razlogom je ova priča smještena u Nikšiću, ovaj grad kao što ima posebnu atmosferu u seriji, tako je bio poseban i kao filmski set. Split obožavam i drago mi je da smo tamo snimali nakon završene serije. Volim scenu kojom se film završava i eto simbolično se taj protok vremena desio i u stvarnom životu, te je Laura bila zrelija i za osjećaj čitave serije iskusnija, kao i ja. Vezala sam se za glumačku ekipu i radujem se svakoj premijeri kako bi se sreli opet. Eto tako je bilo sarađivati. Izlišno je reči koliko čovjek nauči od ovakvih imena, koliko je zahvalan na podršci, pažnji i razumijevanju prema mladom kolegi… Voljela bih da dobijemo neku priliku da radimo ponovo zajedno, a i ko zna, možda Marija zaista smisli neke Grudi 2. Šalu na stranu, set nije prirodno okruženje, nabijen je i u tempu i u dešavanjims i u emocijams,a kada posle dvanaest sati seta ne zamjeraš ljudima, nego ih želiš i u svom sledećem danu  opet, onda sve ovo ima smisla, nekako mislim da je to najbolji pokazatelj kako je bilo sarađivati sa svima njima.

Miroslav MINIĆ
Foto: Nada Vojinović

Komentari

INTERVJU

TEA GORJANC-PRELEVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA AKCIJE ZA LJUDSKA PRAVA: Nedodgovorno se zapostavlja značaj pomirenja u regionu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Politika da se namjerno nanosi šteta Crnoj Gori na njenom putu ka EU je očigledna. Svi pomagači takve politike su protivnici članstva Crne Gore u EU, kako god da se zvanično predstavljaju

 

 

TXT: MONITOR: HRA i Centar za ženska prava osudili su napad Zorana Ćoća Bećirovića na novinarku Pobjede Anu Raičković, kao apsolutno neprihvatljiv čin nasilja.  Kako vidite dosadašnje reakcije nadležnih i šta bi država morala da učini? 

GORJANC-PRELEVIĆ:Reagovanje nadležnih je onakvo kakvo treba da bude. Državni vrh je jednoglasno osudio napad, policija je u saopštenju posebno naglasila da želi da unaprijedi bezbjednost novinara, osumnjičeni su odmah privedeni, zadržani i određen im je pritvor zbog opasnosti od ponavljanja djela, jer su izrečene ozbiljne prijetnje novinarki i njenom sinu, i mogućeg uticaja na svjedoke. Sada je važno da procesuiranje bude efikasno, da se postupak ne razvodnjava godinama kao što se dešava. Krivični zakonik od 2021. propisuje strožije kazne za napade na novinare, ali je važno i da se vidi da pravni sistem funkcioniše i da se postupci vode u razumnom roku. Zabrinjava što je ovo sudeći po Sindikatu medija već 18. incident na štetu novinara ove godine.

Reakcije na ovaj događaj, koji nije smio da se desi, pokazuju i dvije karakteristične pojave. Prvo, u javnosti su prisutne naglašene osude napada na novinarku od strane muškog dijela društva, posebno zbog toga što je sve počelo intenzivnim dobacivanjem uvreda ženi iz mraka od strane trojice muškaraca. Važna je ta osuda, jer se naši dječaci moraju učiti novim i mnogo boljim obrascima ponašanja. U tom smislu je ohrabrujuće i svjedočenje novinarke Raičković da sin Bećirovića ni na koji način nije učestvovao u napadu ili vrijeđanju. Druga, razočaravajuća pojava, je to što iako je bilo očevidaca, niko nije pokušao da se umiješa, zaštiti novinarku i spriječi napad, niti je iko drugi, osim nje, pozvao policiju, a to je najmanje što je moglo da se uradi, makar anonimno.


MONITOR: Promocija mržnje, zajedno s mizoginijom i religijskim fanatizmom, sve je prisutnija u crnogorskom društvu, upozorili ste na Međunarodni dan borbe protiv fašizma i antisemitizma. Šta to govori o ovom društvu, njegovim vlastima i institucijama? 

GORJANC-PRELEVIĆ:Uvijek su državni zvaničnici i političari ti koji kreiraju atmosferu, kako mirnodopsku, tako i ratničku. Ova sad nažalost više vuče na ovu drugu. Mislim da se veoma neodgovorno zapostavlja značaj pomirenja u regionu i za crnogorsko društvo i za odnose sa susjedima, a i za učlanjenje Crne Gore u Evropsku uniju. Odnosi sa Hrvatskom su bez ikakve potrebe na najnižem nivou od devedesetih, samo zato što je to odgovaralo vlastima u Srbiji. Sad se ponovo zloupotrebljava slučaj zločinca Balijagića, koji je u bjekstvu, za potpirivanje međuvjerskih i međuetničkih sukoba na sjeveru Crne Gore. Politika da se namjerno nanosi šteta Crnoj Gori na njenom putu ka EU je očigledna. Svi pomagači takve politike su protivnici članstva Crne Gore u EU, kako god da se zvanično predstavljaju. Zanimljivo je i da aktivno bježe od optužbi nadležnih za govor mržnje, bilo tako što se kriju iza imuniteta, kao Marko Kovačević, ili tako što se ne registruju kao mediji u Crnoj Gori, kao portali koji slede politiku srpskih i ruskih vlasti.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 15. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR DUŠKO LOPANDIĆ, PROFESOR EVROPSKOG PRAVA I PREDSJEDNIK FORUMA ZA MEĐUNARODNE ODNOSE IZ BEOGRADA: Jedino predvidivo u Trampovoj budućoj politici je da je ona nepredvidiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Trampov pristup će ohrabriti „orbanovsku desnicu“ u Evropi- i možda pojačati neslogu. S druge strane, njegov negativni odnos odnosno ignorisanje EU, možda može da proizvede i efekat veće kohezije država članica- kako se to, na primjer, desilo u slučaju „bregzita“

 

 

MONITOR: Nakon pogibije 14-oro ljudi na Željezničkoj stanici u Novom Sadu, organizovani su protesti na koje je vlast reagovala privođenjima i hapšenjima. Mnogima je sve to izgledalo kao repriza događaja iz decembra 2023. Hoće li se, i ovog puta, pokazati da vlast ima uspješan način da suzbije nezadovoljstvo i revolt građanstva?

LOPANDIĆ: Radi se verovatno najvećoj nesreći ovog tipa koja se pamti u Srbiji. Nesreća se desila nakon velike rekonstrukcije stanične zgrade, koju su vlasti dva puta svečano otvarale. Ovo je skandaloznan slučaj, gde se mešaju različiti nivoi odgovornosti javnih vlasti i privatnih firmi uz učešće stranaca, veliki novac i korupcija, kao i drastična nekompetentnost i neodgovornost. Gotovo rendgen slika načina na koji SNS vlada Srbijom. Malo – malo, pa nam se nešto sruši na glavu – bilo fizički ili simbolično. Od nesreće prošlo je već dosta dugo a da još niko od odgovornih investitora, izvođača ili nadležnih za nadzor nije čak ni pritvoren – sa izuzetkom aktivista koji su učestvovali u protestima zbog nesreće. Građani su s razlogom besni, a vlasti su odgovorile uobičajenim manipulacijama i odugovlačenjem. SNS je ubacio svoje ekipe da tokom velikog protesta u Novom Sadu prave štetu, kako bi za to optužili organizatore. Već viđen scenario. Nezadovoljstvo i revolt građana neće stati jer ni vlast neće prestati da proizvodi nepočinstva i skandale u serijama.

MONITOR: U izvještaju EK o napretku Srbije, nije primijećen značajan pomak. Ministarka Tanja Miščević očekuje otvaranje novog klastera do kraja godine, mada je to sasvim neizvjesno…Nakon toga, Aleksandar Vučić u obraćanju na samitu Evropske političke zajednice, više  puta je insistirao na strateškom pristupu u politici proširenja, u kontekstu globalnih promjena. Kako vidite dinamiku Srbija-EU i politiku proširenja?

LOPANDIĆ: Vučićeva politika je -u strateškim pitanjima, Srbiju dovela od parole „i Kosovo i EU“ do rezultata „ni Kosovo, ni EU“. Srbija se od 2021. godine nije pomerila u pregovorima sa EU. Ipak, zapazivši sa kašnjenjem da se geopolitička situacija u Evropi i svetu menja-a da je politika proširenja EU oživela, uključujući vesti o napretku Crne Gore i Albanije, Vučić obnavlja priču o ulasku Srbije u Uniju (ranije je samo ponavljao da smo „na evropskom putu“). Osim toga, već neko vreme je primetno tzv. puzajuće okretanje režima ka „političkom zapadu“, što se objašnjava nastojanjem vlasti u Beogradu da očuvaju zapadnu naklonost popuštanjem u nekim bitnim pitanjima (poput odnosa prema Kosovu u „dijalogu“ Beograd- Priština), kao i angažovanjem ili rasprodajom nacionalnih resursa (koncesija za kopanje litijuma, nabavke vojnih aviona u Francuskoj) i drugim merama, poput pomoći i prodaje oružja Ukrajini, jačanja saradnje sa Izraelom… Najnoviji izveštaj Evropske komisije potvrđuje utisak da u Srbiji nema bitnijeg napretka, što znamo. Geopolitika je bitna ali bitne su i reforme u suštinskim pitanjima demokratije, vladavine prava, slobode medija i sl., a u tome režim neće popustiti osim kada na to bude prisiljen. Sa Planom rasta za Zapadni Balkan EU je uvela jedan novi sistem „štapa i šargarepe“ u vidu direktne veze između obećanih koraka u reformama i isplate finansijske podrške. Videćemo kako će to funkcionisati u praksi.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 15. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGAN JOVIĆEVIĆ, REDITELJ I TEORETIČAR FILMA: Topli film

Objavljeno prije

na

Objavio:

Topli film je nastao iz ogromne istorijske građe koju sam već posjedovao, i nakon fantastike i žanrova, kvir je bio nekako logičan slijed. Pitao sam se u koliko filmova se prepoznaju kvir osobe, osobine ili ponašanja, koliko se filmova tematski može povesti pod termin kvir

 

Hibridni dokumentarac Topli film Dragana Jovićevića bavi se kvir fenomenom kroz čak 38 naslova iz jugoslovenske i srpske kinematografije. Topli film imao je premijeru u Solunu, a prikazan je na mnogim festivalima – u Splitu, Paliću, Novom Sadu, Bangkoku, Pekingu, Berlinu, Londonu, Tel Avivu, Ljubljani, Sarajevu, Hagu… Podgorička publika mogla je da ga pogleda na UnderhillFestu i na Nedjelji prajda.

Dragan Jovićević je doktorirao na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu iz oblasti teorije filma, a osnovne studije završio i na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu. Autor je kratkih filmova, video radova i instalacija. Osnivač je nezavisne produkcijske kuće Greifer. Objavio je nekoliko filmskih knjiga, jedan roman, brojne kratke priče, pripovijetke, naučne studije i eseje. Urednik je rubrike Kultura u nedeljniku Radar. Ranije je istu funkciju obavljao u NIN-u, Danasu, a bio je i urednik dokumentarnog programa na TV Avala. Takođe je filmski kritičar Radio televizije Srbije.

MONITOR: U istoriji jugoslovenske i srpske kinematografije pronašli ste 65 filmova sa kvir tematikom. Zanimljiv je podatak, koji je na samom početku „Toplog filma“, da postoji scena poljupca dvojice muškaraca u filmu  Čiča Ilije Stanojevića iz 1911. godine. Šta Vas je inspirisalo da se bavite kvir odnosima kroz istoriju kinematografije?

JOVIĆEVIĆ: Više toga. Prvo, Topli film je logičan produžetak mojih ranijih teorijskih radova u kojima sam se bavio reistorizacijom jugoslovenske i kasnije srpske kinematografije, iz različitih perspektiva. Tako sam 2014. napisao knjigu Izgubljeni svetovi srpskog filma fantastike s Jovanom Ristićem u kojoj smo tražili sve momente gde je fantastika ušla u ovdašnje filmove i otkrili još impozantniji broj od gotovo 250 filmova, što dugih što kratkih. Odmah zatim, doktorirao sam na Fakultetu dramskih umetnosti sa tezom o žanrovima u srpskoj kinematografiji, što je objavljeno i kao knjiga nekoliko godina kasnije. Topli film je nastao iz ogromne istorijske građe koju sam već posedovao, i nakon fantastike i žanrova, kvir je bio nekako logičan sled. Pitao sam se u koliko filmova se prepoznaju kvir osobe, osobine ili ponašanja, koliko se filmova tematski može povesti pod termin kvir. I naravno, sasvim mi je jasno da će to biti film a ne knjiga ili naučna publikacija, jer  su kvir likovi prosto filmičniji. S druge strane, često čujemo priču o cenzuri nekog filmskog sadržaja zbog gej likova, da je neki glumac odbio da igra gej osobu ili da mlade reditelje te tematike, koje su goruće u svetskoj kinematografiji, uopšte ne interesuju. Ili ih interesuju, ali ne dobijaju finansijsku podršku za njihovo nastajanje. To je sve otvorilo pitanje homofobije, kojim sam na drugom planu hteo da se ovim filmom bavim.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 15. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo