Povjesničar Šerbo Rastoder, član nekoliko akademija nauka naših znanstvenih i duhovnih paralela, pozvao je jednog julskog dana Lanu i mene u Bar.Putovanje od Budve do Bara,koje nam je dječačkim doskočicama i više nego umnim zagonetkama uveseljavao i uljepšavao sedmogodišnji Luka, proteklo je brzo.
Na ulazu u Bar dočekale su nas vite okomice pravoslavnih i katoličkih bogomolja. Raskoš zlaćanog krova pravoslavne crkve dominantna je. Naš cilj na ovom putovanju, sastavnici pragmatičnog i duhovno-hedonističnog,bio je treća božja kuća,Islamski kulturni centar.
Dan je bio užaren, ali vođeni sigurnim smjerokazima za barski špital, ubrzo smo dospjeli u raskoš gotovo nestvarnih asociranja na muslimansku Španjolsku. U hladovini usred atrijuma,kojeg se ne bi postidjela niti Kordoba, dočekao nas je jedinstveni široki osmjeh i više nego prijateljski zagrljaj akademika Rastodera i decentno intonirano gotoprimstvo Jusufa Kalamperovića,naravno i domaćina, barskog imamaMujdina Mualimija.
Kada sam stupio u ovaj čudesni atrij, čije su me niše ponajviše privukle i razigravale moju redateljsku maštu, asocirao sam na tekst odlične drame pjesnika Džemaludina Latića Mjesečina endeluske noći i istoimene opere u nastajanju… Svi prostori su nevjerojatno scensko-pozornički podatni, kaostvoreni da se u njima inscenira kompletan opus šekspirijanskog smjera.
Slijedio je nevjerojatan ljudski razgovor,eglen po bosanski. Ni tropska vrućina nije nas sprječila da eglenišemo. Akademik Rastoder ig ospodin Kalamperović govorili su na koji način je ovaj arhitektonski biser nastajao,genijalnošću modernog neimara,a marom i sredstvima nevelike bošnjačke zajednice koja živi u Crnoj Gori.
Eglen mogu voditi samo istinski prijatelji. Tako je i ovaj razgovor u hladovini pored arhitektonskog biljura proticao van svakodnevno opterećujućih tema,onih vezanih za politiku, sport. Razgovarali smo o kulturnim potencijalima negdanje nam zajedničke domovine.Gledao sam kako je ovdašnji imam, uz svu duhovnost koju nosi, predan menadžerskoj promidžbi i upotrebi ovog zdanja što mi je pogled zarobilo.
Ne mogu da shvatim zaštonajčešće nismo dovoljnosvjesni emanacije energije koju zrače ovakvi prostori čiste duhovnosti.
Razmjenili smo sa domaćinima i misli o zajedničkom harmoničnom življenju svih zajednica koje egzistiraju zajedno,a nejedni pored drugih. Raspitivao sam se za svog sarajevskogeglen efendiju, čudesnog hafiza Bugarija, koji je sad stanovnik Crne Gore. Rekao sam domaćinima da im zavidim što hafiz Bugari svoje misaone dragulje daruje crnogorskom pučanstvu i da sam istovremeno tužan što više nije stanovnik Sarajeva.
Uvjeravao sam Rastodera i prijatno društvo da je alem kamen misaonosti koji je efendija Bugari uzidao u sarajevsko i bh. društvo zadužbinski,da se radi o misaonom vakufukoji će trajati u vremenu i odolijevati u nevremenu, na radost svih onih koji su se već zaželjeli njegove briljantne misaonosti.
Dok sunce polako zalazi napuštam dvorac iz hiljadu i jedne noći.
Vozeći se prema Budvi velim Lani da nisam niti pretpostaviti mogao kako dobrih ljudi i hair dijela ima.
Hvala akademiku Rastoderu za ovo neponovljivo popodne u Baru.
Gradimir GOJER