Od početka svog braka Sonja i Vesko Petrić iz Kolašina, kako kažu, znali su da će ,,koliko god para bude, djece biti mnogo”. Tako je i bilo, novca je tokom minulih dvije decenije bilo malo, a Sonja je rodila devetoro djece, dvije ćerke i sedam sinova. Najmlađi Dušan, 31 januara napuniće godinu, a najstariji Stevan u trećem je razredu srednje škole. Između su Milena, Tamara, Aleksandar, Andrija, Miloš, Lazar i Boško. Vesko, rodom Bjelopoljac, već dugo je zaposlen u kolašinskom Vodovodu. Zarada od 375 eura daleko je ispod prosječne, ali, kažu Petrići, ,,spas je što mnogo ne kasni.”.
,,Da, to su nam jedini redovni mjesečni prihodi. Nije to malo, kad pogledam koliko drugi primaju. S obzirom na to da nas je jedanaestoro, jasno je da nije ni dovoljno. Ali, odavno sam naučio da ne kukam. Ne volim kad me se novinari sjete, ne podnosim one emisije i tekstove u kojima se govori o mnogočlanim porodicama, to uvijek izgleda kao neki apel za pomoć, kao socijalna patetika. Ja više volim da govorim o tome koliko sreće donosi ovoliko djece, nego kolika je muka svakodnevno obezbjeđivati sve što im je potrebno”, objašnjava Vesko.
Godinu je mlađi od svoje četrdesetrogodišnje supruge, a nekad, kako kaže, zajedno imaju osjećaj da su u životu prošli više neko neki duplo stariji bračni par. Godine podstanarskog života bile su mučne, zatim su doživjeli sreću pod svojim krovom. Na placu, koji im je u prigradskom naselju Lug, poklonila lokalna uprava, sagradili su, prije osam godina, kućicu u kojoj , tvrde, nikad nije tijesno.
,,Važno mi je da ljudi znaju da nas đeca nijesu ‘zadesila’, već da smo ih željeli i svako planirali. Bitno mi je i da nas ne zovu neodgovornim, zbog toga što s niskim primanjima imamo devetoro djece. To je naš izbor i svakog trenutka smo znali koliko je teško podići ovu nejač, znali smo i koliko novca treba, ali smo bili svjesni da Bog i ljudi pomažu. Nikad nijesmo prestali da vjerujemo da možemo časno i velikim radom obezbijediti najosnovnije. Fali im mnogo čega, ali nijesu gladni i žedni, imaju krov nad glavom i najvažnije, našu podršku.”
Djecu uče da se međusobno pomažu, drže na okupu i da poštuju svaku podršku koja dođe od sugrađana. Vesko često naporno radi i mimo radnog vremena. U tome ga ne sprječavaju ni zdravstveni problem. Ti vanredni prihodi dobro dođu. Sonja nikad, kako kaže, nije stigla ni da potraži posao, a kamoli da se zaposli. Ipak, svakodnevno duže od 12 sati naporno radi. O tome ne voli da priča i, kako objašnjava, ne čini ništa više od drugih majki i domaćica.
,,Sonji sam prepustio kuću. Mene su, kao što vidite, ovlastili za ‘vanjske poslove’, uključijući i davanje izjava novinarima. Bez šale, jako cijenim sve ono što moja supruga svakodnevno žrtvuje da bi nam kuća bila uredna, djeca nahranjena i u čistoj odjeći. Svaka žena može pretpostaviti koliko je teško samo svakodnevno spremiti 33 obroka. Ako se moja zarada podijeli na nas 11, ispada da imamo svako po oko 35 eura mjesečno. Sonja s tim novcem kao da pravi čaroliju”, priča Vesko o svakodnevnim ,,radnim zadacima” svoje supruge.
Svako od devetoro njihove djece, tvrde Petrići, zna svoje obaveze. Pomažu majci, pa u njihovoj kući nema nereda. Odjeća, školski pribor, udžbenici i igračke uredno su složeni. Braća i sestre naučili su, kažu njihovi roditelji, da svađa ne donosi ništa dobro, a da je smijeh i šala ,,lijek za mnoge probleme”. Rješenje za dječje i tinejdžerske teškoće smišljaju zajedno, dijele iskustva i ono što su naučili o životu.
,,Možda im nijesmo mogli pružiti ne znam kakvu materijalnu sigurnost i sigurno mnogi njihovi vršnjaci imaju više. Međutim, mislim da će moja djeca ući u život bogatija od ostalih. Ukoliko ostanu ovako složni i privrženi jedni drugima, svako od njih će uz sebe imati ‘i za radost i za žalost’ osmoro braće i sestara. Nije to malo, to je vrijednost s kojom je lakše i jednostavnije. Vaspitali smo ih, čini mi se, uspješno, da nikad ne ostave na cjedilu jedno drugo, da ne budu rivali”, otkrivaju Petrići čemu uče svoje potomke.
Rijetko su svi na okupu u kući. Vesko u šali kaže da skoro nikome nije pošlo za rukom da ih fotografiše zajedno. Ipak, kada su zajedno za stolom u trpezariji, mnogo je smijeha. To zajedničko vrijeme cijene i umiju da ga kvalitetno provedu.
,,Kad biste me pitali šta su mi asocijacije na život u Kolašinu, rekao bih – podrška, blagonaklonost i sigurnost. Ovdje živi mnogo dobrih ljudi, koji su pomagali, lijepom riječju ili novcem, ali uvijek pomagali. Izuzetnu zahvalnost dugujem svom direktoru Dušku Radoviću. Uvijek je našao način da pomogne i onda kad je moja plata bila nedovoljna da pokrije neki nepredviđeni trošak i onda kada su zarade kasnile. On je pravi prijatelj moje porodice”, kaže Vesko.
Kako kaže, kolika god da je bila besparica, nekoliko lokalnih funkcionera imali su razumijevanja, pa se u opštinskoj kasi uvijek našlo za skromnu jednokratnu pomoć. Petriće je nedavno nagradila i Srpska pravoslavna crkva. Zbog toga što su izrodili devetoro djece dobili su orden s likom Petra II Petrovića Njegoša i 1 000 eura. Korisna im je bila i pomoć Banke hrane, koju su dobijali nekoliko puta.
,,Da se razumijemo, ne smatram da je iko dužan da me nagrađuje ili pomaže zbog toga što imam devetoro djece. To je bila Sonjina i moja odluka i onda treba da je i naša obaveza. Međutim, ne treba ni da govorim koliko je dragocjeno to što s vremena na vrijeme ljudi odluče da pomognu, što daju koliko mogu. Riješi nas to mnogih briga. Osjećamo da nijesmo sami i da će i ubuduće biti lakše. Prijatno bude kad to što smo izrodili ovoliko djece računaju u podvig, a ne u neodgovornost i nepromišljenost”, kaže Vesko.
Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
FOKUS3 sedmice