Povežite se sa nama

INTERVJU

JAROSLAV PEČNIK, POLITIČKI ANALITIČAR IZ HRVATSKE: Kriza „lijevog identiteta“ je civilizacijska slika naše epohe

Objavljeno prije

na

U interesu je „nacionalne higijene“ konačno HDZ poslati u opoziciju , jer samo se tako Hrvatska može izvući iz gliba u kojem već godinama tavori

 

MONITOR: Branimir Glavaš je ponovo prvostepeno osuđen za zločine nad civilima-uglavnom Srbima, 1991-e. Nije mu određen pritvor iako je posle ranije osuđujuće presude otišao u BiH i tamo izdržao dio kazne. Sada je, kako je javio na FB, ponovo tamo- po pravu državljanstva. Da li ima mjesta da se ovdje govori i o pogrešnoj primjeni prava?

PEČNIK: Ne radi se ni o kakvoj pogrešnoj primjeni prava, već o eklatantnom izbjegavanju poštivanja slova zakona. Naime, svatko kome pravosudne institucije RH „odrežu“ kaznu veću od pet godina, automatski po izricanju presude mora završiti iza rešetaka. Ali, to sud(ac) nije učinio pozivajući se na „specifičnost“ Glavaševog slučaja, iako hrvatski ZKP (Kazneni zakon) ne priznaje nikakve specifičnosti, niti izuzetke. Jednostavno, čini se kako je sudac shvatio (ili dobio „mig“ politike) da je najbolje napraviti se „grbav“- ostaviti Glavaša na slobodi i tako mu omogućiti da (iznova) pobjegne u BiH (čije državljanstvo također ima) i time aktualnu Plenkovićevu Vladu, i onako opterećenu brojnim koruptivnim aferama, „osloboditi“ dodatnih političkih neugodnosti i napetosti (u režiji radikalne desnice) do kojih bi gotovo sigurno došlo da su Glavaša „zbajbočili“, kako to zakon i nalaže. Ovako su svi zadovoljni: Glavaš na slobodi, a Plenković miran i lišen brige oko gašenja eventualno novog „političkog požara“.

MONITOR: Tek je pre nekoliko dana na mjestu ubistva porodice Zec postavljena spomen tabla. To je, očigledno, za ranije upravitelje Zagreba, bilo veoma osjetljivo političko pitanje. Kako su mediji izvještavali, poznate su ubice djevojčice Aleksandre Zec i njenih roditelja, Marije i Mihaila. Ali sudskog postupka nije bilo. Kako  vidite tu situaciju-kao neko ko je bio aktivni saradnik Hrvatskog helsinškog odbora?

PEČNIK: Strašan zločin, ubojstvo obitelji Zec, zarad svoje svireposti imao je veliki odjek u hrvatskoj javnosti, ali na žalost, takvi su se zločini, u pravilu nad nedužnim srpskim civilima u ta zla doba događali i u Osijeku, Sisku, Karlovcu, Gospiću itd. Malo tko, gotovo nitko za ta ubojstva nije odgovarao, najčešće do suđenja nije ni dolazilo. Pojedini visoki pravosudni dužnosnici RH su čak maloumno tvrdili da se tu i ne radi o ratnim zločinima, jer „narod koji se brani, ne može počinitu zločin“. Sa velikim zakašnjenjem obitelj Zec je u Zagrebu dobila spomen ploču. To je mala satisfakcija, ali ipak simbolična gesta (i svim ostalim) nevinim žrtvama mržnjom pomračenog nacionalističkog bezumlja.

MONITOR: Hrvatsku u 2024-oj očekuju „superizbori“. Procjenjuje se da je HDZ u prednosti. Da li je moguća saradnja SDP i Možemo, mada je koalicija Možemo već istakla Sandru Benčić kao svoju kandidatkinju za premijersko mjesto – kao i SDP Peđu Grbina? Šta je realno?

PEČNIK: Realno je očekivati relativnu pobjedu HDZ-a, ali gotovo je sigurno da ona neće biti dovoljno uvjerljiva da Plenković može sam formirati Vladu. Bez partnera, HDZ neće imati potrebnu većinu u Saboru. Istina, HDZ se pokazao i dokazao kako zna i može korumpirati/kupiti gotovo svakoga na političkoj sceni, ali ako rezultat  na izborima bude tijesan, onda je i „kupovina“ većih razmjera „nemoguća misija“. S druge strane, oporba je podijeljena. Svi- od desnice do ljevice, zaklinju se kako im je cilj (s)rušiti korumpiranu Plenkovićevu Vladu, ali se ponašaju poput „rogova u vreći“. A, u interesu je nacionalne higijene konačno HDZ poslati u oporbu, jer samo se tako Republika Hrvatska može izvući iz gliba u kojem već godinama tavori. Budimo optimisti: uvijek može biti gore.

MONITOR: Bili ste potpredsjednik hrvatskih laburista-Stranke rada i njihov saborski zastupnik. Djeluje da Vaša kritika „radikalnog ljevičarenja“ nije bila dobro prihvaćena. Kao ni teza da u Hrvatskoj nema autentične ljevice. Koliko je problem ljevice u Hrvatskoj „lokalan“ a koliko dio šire-evropske krize?

PEČNIK: Da, u Hrvatskoj autentična, moderna ljevica već odavno „ne stanuje“. Na žalost to je, kao uopće i kriza „lijevog identiteta“ već duže vremena EU trend i civilizacijska slika naše epohe. Svojedobno, dok sam bio oporbeni zastupnik u hrvatskom Saboru, činilo mi se da je politika koju je zagovarao tadašnji prvak britanskih laburista Jeremy Corbyn interesantan eksperiment, primjenjiv i na hrvatske društvene (ne)prilike, jer uvođenjem lijevo-liberalnih i „zelenih“ sadržaja  poboljšala bi se i proširila „ponuda“ biračkom tijelu, a ujedno i otvorila javna, široka društvena rasprava o bitnim pitanjima hrvatskog društva koja bi razotkrila svekoliku ispraznost i mizeriju tradicionalne desnice i njenih nacionalističko-domoljubnih floskula. A, radikalno ljevičarenje, uostalom kao i radikalno desničarenje samo su avers i revers jedne te iste zablude totalitarnog sadržaja, ali različitog ideološkog predznaka. Uvijek svrše krvavom odmazdom neistomišljenika. Radničku ljevicu nije potrebno ideološki reformirati, već osuvremeniti, modernizirati sukladno „duhu vremena“. Ljevica u RH ili ono što je od nje ostalo, robuje klasičnim stereotipima koji već odavno nemaju veze sa konkretnom (za)datošću i stvarnošću.

MONITOR: U Hrvatskoj je ove godine ponovo pokrenuto pitanje standardizacije hrvatskog književnog jezika. Sada je Vlada napravila nacrt zakona koji je u skupštinskoj proceduri. Između ostalih razloga -u javnosti se spominje i potreba da se standardizacijom hrvatskog književnog jezika on prestane stavljati u grupu tzv. BHSCG jezika kao jednog istog jezika. O čemu se tu, zapravo, radi?

PEČNIK: Takav je zakon besmislen i kontraproduktivan, bespotrebno politizira jezik i čini ga našom isključivom identitetskom oznakom, iako svaki čovjek ima i niz drugih identiteta. Hrvatski, srpski, crnogorski, bosanski/bošnjački su jezici čijim (su)govornicima ne treba prevoditelj. Odlično se međusobno razumiju. Istina, svaki ima svoje specifičnosti; svaki se razvija sukladno svojoj tradiciji, karakteristikama podneblja i raznim drugim utjecajima, ali ga ničim ne teba ograničavati niti „štititi“. On ima svoju unutrašnju logiku kojom se sam razvija i „brani“. Pa zašto onda zakon? Jednostavno: jezik je idealno, paradigmatsko područje na kojem se „školski“ može pokazati ekskluzivnost našeg, hrvatskog, nacionalnog, etničkog identiteta. A, zapravo se time ponižava čovjek kao ljudsko biće i svodi ga na puki objekt „naciona“ kojem pripada, u čijem je „znaku“ slučajno rođen.

MONITOR: U jednom intervjuu iz 2015-e bili ste veoma skeptični prema onima koji su vladajući dvojac u Srbiji- Tomislava Nikolića i Aleksandra Vučića – vidjeli kao otkon od politike Srpske radikalne stranke. Trvdili ste da „prva ljubav zaborava nema“… Kao i to da Srbija i Hrvatska nemaju državnike. Da li se nešto, u međuvremenu, promijenilo?

PEČNIK: Da, promjenilo se sve na gore; Srbija i Hrvatska sve više liče kao jaje jajetu: retorika, demagogija, općenito diskurs, licemjerje i autoritarnost Vučića i Plenkovića sve se više podudara. Ali, zar nisu članovi istog „kluba“- HDZ i SNS su „sestrinske“ stranke, pripadaju istoj obitelji europskih pučkih stranaka, do jučer je s njima u društvu bio i Viktor Orban. Društvo kakvo samo možeš poželjeti. Ponašaju se isto, razlika je jedino u tomu što Vučić svoje stavove servira krajnje primitivno, dok Plenković „špila Europljanina“, ali govori isto, samo na „mekši“ način.

MONITOR: Izazov za sve je kriza na Bliskom istoku. Do sada ubijeno  blizu 18.000  Palestinaca i Palestinki.  Benjamin Netanjahu ne razmišlja o mirovnom rješenju već o vojnoj pobjedi. SAD  zaustavljaju rezoluciju SB UN o trenutnom humanitarnom prekidu vatre, a Netanjahu vodi dug telefonski razgovor sa Putinom. Djeluje da se ovo veliko razaranje neće skoro okončati. Kako vidite ovaj Gordijev čvor istorije, borbe za moć, strahova i interesa?

PEČNIK: Gordijev se čvor ne da razvezati, a kada ga mačem sječemo poteku potoci krvi, tako da se riješenje kompleksnog židovsko-palestinsko-arapskog spora mora potražiti na drugoj strani i pod drugim kondicijama. Jedino suvislo riješenje vidim u onome što je (o)poručio veliki izraelski pisac i mirotvorac Amos Oz: Vrijeme je da se konačno uvjerimo, na obje strane, kako smo vodili i kako još uvijek vodimo pogrešnu politiku. Mi, Židovi, moramo Palestincima ponuditi nešto novo, bolje i drukčije. Jer, drugog puta nema. Arapi moraju prihvatiti i priznati Izraelu pravo na (mirno) postojanje, moraju odustati od ideje kako Izrael treba uništiti. A, Izrael mora shvatiti kako je u njegovom interesu da se što prije riješi tzv. palestinsko pitanje; da su i oni narod koji ima pravo na svoju domovinu i samostalnu državu i stoga na obje strane treba osmisliti mirovnu strategiju postvarenja ovih ciljeva. Terorizam i(li) rat neće polučiti nikakve rezultate, osim patnje i žrtava na obje strane. Miru treba dati šansu.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a

 

 

MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?

ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.

MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?

ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.

Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.

MONITOR: Kako vidite  političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da  arbitriraju o  pitanjima od  javnog interesa?

ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.

Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA, ZAGREB: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona  bila nekoherentna

 

 

MONITOR: Hrvatski ministar odbrane, Ivan Anušić, izjavio je da je prošlo vrijeme kada se za sve pitao Beograd. Ima li Hrvatska konzistentnu politiku prema zemljama Zapadnog Balkana ili je ona i dalje pod uticajem složenih odnosa iz prošlosti?

DVORNIK: To s pitanjem Beograda je već stereotipna nacionalistička fraza još iz stare retorike HDZ-a i sličnih s kraja 1980-ih. Anušić je proizvod primitivnog političkog mentaliteta koji je od tada slabo evoluirao. Međutim, tu mu je reakcija Srbije pomogla tj. servirala loptu na smeč, jer se pozvala na također nacionalistički stereotip u kojem je nezamislivo da Kosovo bude neovisno. “Beograd” se doista nema što pitati, jer je s gledišta država koje su priznale Kosovo nenadležan. Ono što bi se stvarno moglo pitati ne “leži’”dobro nijednoj od država u regiji, a to je: koliko istinski štite svoje etničke manjine od diskriminacije i zakidanja raznih vrsta?

Inače, ne zavaravajmo se: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku. Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona sama bila nekoherentna.

MONITOR: „Blokadna kuharica“ i navodna umiješanost hrvatskih tajnih službi u pobune u Srbiji, izgovor su za „osvetničke“ mjere iz Beograda. Za razliku od akademske zajednice i nekih djelova hrvatskog društva, vlast u Hrvatskoj – koja je oštro reagovala na nediplomatske mjere i napade srpskog režima, nije pokazala razumijevanje za protestante. Da li se Hrvatska ponaša u skladu sa distanciranom politikom zvaničnog Brisela?

DVORNIK: Da se u Srbiji nije oko toga dogodio neki smiješni pokušaj halabuke, „Blokadne kuharice” se ovdje nitko već odavno ne bi ni sjećao. Ako zagovornici ‘teorije’ o hrvatskom miješanju zaista kao dokaze nemaju ništa bolje od tog tekstuljka i nešto kontakata među studentima, koji su (i trebali bi biti) normalna stvar, smiješno je da o tome uopće razgovaramo.

Pogleda li se sadržaj i forma sadašnjih protesta u Srbiji i usporedi ih se s “plenumaškim” aktivnostima u Hrvatskoj prije deceniju i pol, jedino “zajedničko” jest što su akteri bili studenti i što su svoje skupove na fakultetu zvali plenumima. U Hrvatskoj se uglavnom radilo samo o jednom fakultetu, u Srbiji o gotovo svim fakultetima i univerzitetima. U Hrvatskoj se radilo o mnogo užim zahtjevima – da obrazovanje ne bude roba na tržištu – dok se u Srbiji traži da sistem općenito počne funkcionirati odgovorno, uz konsekvencije po sve koji zlorabe javne funkcije, i političke i krivične. Zahtjevi u Hrvatskoj bili su ljevičarski, a ovi u Srbiji naprosto liberalno-sistemski, dok u ikonografiji predstavljaju neku “općenarodnu” poziciju (što god to značilo) koja se izražava i velikim brojem nacionalnih zastava i pjesama. Hrvatski “pokret” zbog osebujnosti stila i uskih zahtjeva nikada nije mogao mobilizirati ni većinu studenata na jednom fakultetu, a ovaj srbijanski očito može mobilizirati cijelo društvo.

U hrvatskoj javnosti, bar liberalnoj, studentski protesti se prate sa simpatijom. Vlasti su distancirane dijelom zbog konformiranja s EK, a dijelom jer ne znaju što bi s njima i u što će se razviti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva…U određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

 

 

 

MONITOR:U subotu je završen veliki protest u Beogradu. Kako komentarišete i doživaljvate višemjesečne proteste u Srbiji?

BRKOVIĆ:Ovi protesti su, iznad svega, znak da ima nade za Srbiju. Da jedna loša i amoralna vlast i jedan neobrazovani diktator nisu do kraja zarobili Srbiju i time zatvorili njenu kapiju budućnosti.

Kao aktivni učesnik beogradskih martovskih studentskih protesta iz 1991. imam i jedan vrlo ličan doživljaj svega što se ovih dana tamo dešava. Taj lični ugao pojačan je i činjenicom da je moj sin Brajan danas aktivni učesnik ovih događanja. Iz toga slijedi i neveseli zaključak da se na ovim balkanskim prostorima bilo koja suštinska promjena osvaja (pre)sporo, a da bi se nešto pomjerilo sa mrtve tačke potreban je rad više generacija. I potrošeni životi više naraštaja.

I još jedan govorljiv detalj: na demonstracijama iz 1991. značajnu ulogu odigrao je tada glumac Branislav Lečić, kanalisao je sa bine tu novu i moćnu energiju, a danas kada ga vidim sa ovim mrakom iz Pionirskog parka, jasno mi je da su modeli korupcije u naših ljudi mnogo raskošniji i neobičniji nego što pretpostavljamo, posebno kada je riječ o umjetnicima i srodnim djelatnostima.

Biće zanimljivo te i takve ljude pogledati u oči kada sve ovo prođe.

Kao i gotovo sve diktatore kroz istoriju, Vučića, prije svega čine slabosti ljudi kojima vlada, zato je on duboko zastrašujuća politička figura – on je sve ono najgore u svima: od koruptivnosti do licemjerja, od neznanja do površnosti, od gluposti do surovosti, od pohlepe do agresije…

To je i logično i zakonomjerno: diktator nikad nije sazdan na dobrim osobinama onih kojima vlada.

Ipak, najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva. A nestanak straha je suprotan nestanku struje – taj nestanak jasno pokaže sve oko vas. Kao kad se iznova uključi svijetlo – sve je najednom vidljivo, do najsitnijeg detalja. To je ono čega se autokrate najviše plaše – oni vole tamu i polutamu koja kod ljudi ionako aktivira sve moguće forme straha, vole i na sve bacaju zbunjujuće sjenke koje ljude vraćaju onim osnovnim, djetinjim strahovima od svijeta, od drugih… I što je nejnevjerovatnije, to djeluje.

MONITOR: Dio javnosti je razočaran što nijesu ispunjena njihova očekivanja, pa makar i po cijenu nasilja. Kako gledate na takvo ,,navijanje”?

BRKOVIĆ:Studenti u Srbiji ovih mjeseci pokazuju hrabrost, maštovitost, duhovitost, neustrašivost… Sve one osobine koje su na suprotnom polu od tuposti autokratije. I nije čudo da zadobijaju podršku na svim meridijanima – od balkanskog komšiluka do Amerike i Australije. Ćutanje EU je mnoge razočaralo, jer od Evrope ne očekujete one kalkulacije na koje vas naviknu lokalni buzdovani. Očekujete makar neku formu principijelnosti i emancipatorskog duha. Bez toga Evropa je kao bilo koja druga geografija… A ne bi smjelo biti tako.

Dok god su ovakvi kakvi su, pobunjeni studenti Srbije bude nadu ne samo u Srbiji već i na mnogim drugim mjestima.

Problem Srbije je što nema opoziciju na nivou pobunjenih studenata i građana. Vučić je godinama tako sistematično uništavao opozicioni prostor u Srbiji da su tamo ostale samo tužne ruine, čak ni podsjećanje na nekadašnji politički pejzaž ove države. To naravno ide Vučiću na ruku – bez solidne opozicije vi nemate političku snagu koja bi mogla da na pravi način isprati ovakvu pobunjenilčku energiju.

Na koncu, ne bih isključio mogućnost da Vučić napravi neku veliku glupost, a u ovakvim situacijama to znači veliko zlo po Srbiju i njene građane. Načinom kojim se beskrupulozni diktator bori protiv ovoga širokog pokreta je već opasno polarizovao Srbiju. Oni slučajevi kada su Vučićevi fanatici kolima udarali studentkinje i studente pokazuju realni efekat i dubinu njegovog satanizovanja druge strane. Vjerovatno svjedoče i njegov strah od probuđene Srbije. Diktatori su najopasniji kada se uplaše. Jednako kao i kada se – ničega ne boje. Sa nekim ko je osvojio neprirodno veliku moć u jednom društvu svakako se mora postupati oprezno. Čak, ili naročito, u situaciji gubljenja i silaska sa vlasti…

Posebno poglavlje ove sage je ogavno ponašanje Vučiću lojalnih i poslušnih intelektualaca i medija. Kao da ne postoji sjutra. A to ,,sjutra” će svakako jednom jasno pokazati kakvo beščašće je dominiralo srpskom medijskom i intelektualnom scenom svih ovih godina.

MONITOR: Šta bi kraj Vučićeve vladavine  donio političkoj sceni u Crnoj Gori?

BRKOVIĆ: Ne bi trebalo da se zavaravamo. Odnos prema CG neće značajnije promijeniti ni pad Vučićev. Postoji u Srbiji svijest koja CG vidi isključivo kao politički plijen. A ta svijest neće nestati preko noći, čak ni Vučićevim porazom i silaskom sa vlasti. Takve političke ambicije može biti lišena samo evropska Srbija, posvećena sebi i sopstvenoj budućnosti. Te političke utvare već su napravile jezivu štetu i Srbiji i okolnim narodima. Onaj ko te utvare u Srbiji sahrani zaslužiće posebno poglavlje u istoriji južnoslovenskih i balkanskih naroda.

MONITOR: U Crnoj Gori  oni koji su podržavali Đukanovića sada su uz studente u Srbiji, a dio onih koji su bili protiv našeg autokrate sada podržavaju srpskog. Kako to objašnjavate?

BRKOVIĆ:U Crnoj Gori govoriti o principijelnosti i političkoj logici jednako je kao da u bordelu pričate o vrlini… Možete pokušati, ali malo je vjerovatno da će vas razumjeti.

Parodičnu prirodu ovdašnje političke scene naročito ilustruju, ja ih zovem – Vučićeve političke pudlice u Crnoj Gori. Vrhunska je perverzija učestvovati u političkom životu zemlje kojoj želite nestanak.

Ako preživi aktuelnu vlast i posebno Vučićeve akcionare u njoj, Crna Gora će dokazati da je ozbiljna država.

Vučić je u mnogu čemu učio od Mila, doslovno kopirao modele vladanja i demagoškog manipulisanja, ali, oni nisu politički isto. Đukanović je od devedesetih evoluirao na način koji je Crnoj Gori donio civilizacijski napredak, bez obzira što on sam u mnogo čemu nije bio dostojan niti na visini tog emancipatorskog projekta. Vučić nije evoluirao politički, on Srbiju vraća u devedesete na najopasniji mogući način. Vraća duhove prošlosti tako što Srbiju dijeli osnažujući onu politiku koja je donijela tako mnogo poraza i padova…

U tom duhu je i ponašanje njegovih političkih pudlica u CG: povratak svoj tami i zlu devedesetih godina. Oni političku pobjedu od 30. avgusta 2020. doživljavaju ne kao izbornu pobjedu čiji su dio bili, već kao istorijsku pobjedu svojih osnovnih ideja, koje su poražene devedesetih godina. Jedna vrsta samoobmanjivanja ali koje je vrlo skupo i opasno za Crnu Goru.

MONITOR: Tragedija u Makedoniji nas je ponovo upozorila da korupcija ubija. Do kada će nas tragedije i ljudske žrtve upozoravati na pogubnost korupcije?

BRKOVIĆ: Kao i tragedija sa padom nadstrešnice u Novom Sadu, i ova tragedija u Makedoniji mnogo je više od jedne tragične priče. To su strašne dijagnoze opasnog vremena, a svako opasno vrijeme kreiraju pokvareni ljudi. I oni koji su spremni da prećute i previde takvu pokvarenost – otvarajući širom vrata pakla. To se i ovaj put dogodilo.

Sve su ovakve tragične priče u regionu slične, posebno kada je riječ o uzrocima i jednoj široj, političkoj genezi i pozadini događaja. Uvijek u temelju imate korupciju, odsustvo elementarne kontrole i razuma, pohlepu koja ignoriše sve što nalaže razboritost.

Pohlepa je vrhovno božanstvo ovog tranzicijskog polusvijeta…

Dodajte takvim događajima i beogradsku tragediju u školi Ribnikar, dva suluda cetinjska masakra i vidjećete istu matricu, istu vrstu zapuštenosti društva i koruptivnu i nesposobnu vlast.

Ali, u određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

MONITOR: U romanu Aurora koji je i saga o šahu opisujete Podgoricu iz 30-ih godina prošlog vijeka. Koliko je poštovanje pravila, kao u šahu, bitno za društvo i da li smo nakon sto godina bliži poštvanju pravila i logike?

BRKOVIĆ:Toliko koliko je šah veličanstvena i savršena igra, toliko su ljudi kvarljivi i nesavršeni, tako da je šah moguć samo kao metafora za ono što je nemoguće – savršeno društvo. Ali, vrijedi toga biti svjestan.

A da li smo napravili neki korak ka poštovanju pravila? To je važno pitanje, ali odgovor je, vjerujem, sumoran. Promjena koja se u CG desila u velikoj mjeri je pokazala nedostojnost onih koji su pozivali na promjenu. To su činili vođeni željom da oni budu na mjestima koja su iznad kontrole, da kreiraju stvarnost bez odgovornosti. Teško možemo govoriti o promjenama. I dalje smo daleko od istinskog poštovanja pravila. Čak i od svijesti o pravilima i njihovom značaju. Plemenska logika naprosto ne ide sa duhom pravila. Građanski duh ga nasuprot tome podrazumijeva.

Aurora je priča o zametku građanske svijesti koji je, koliko god imaginaran, istovremeno i vjerodostojan. O prvim likovima koji su imali volje i snage da se suprotstave palanačkoj gomili…

MONITOR: Aurora govori i o nadi i vjeri u bolju budućnost u predvečerju rata, revolucije, stradanja. Koliko je sadašnja globalna i naša lokalna slika slična ili različita onoj iz međuratnog perioda prošlog vijeka?

BRKOVIĆ:Veći dio moga odrastanja i života to je izgledalo gotovo nemoguće, jednako koliko danas izgleda ne samo moguće već i izvjesno. Svijet na rubu potpunog rata, bez pravila i bez principa… Likovi i atmosfera Aurore svjedoče onaj društveni optimizam koji postoji uvijek uoči velikih društvenih kataklizmi poput svjetskih ratova. I koji naravno uvijek biva poražen u odmjeravanju sa ,,većinskom” voljom koja vodi prema propasti…

Pogledajte – ruši se na naše oči sva ona međunarodna arhitektonika koja je svijet decenijama držala u nekakvom poretku. Definitivno izgleda da borci protiv Novog svjetskog poretka uvode – novi svjetski poredak. Dakle. Moguća je katastrofa neslućenih razmjera. Čak i vjerovatna. Kako, nasuprot svemu tome, zamisliti političku pamet koja bi ovaj proces mogla zaustaviti ili preokrenuti? Globalna ljevica se posljednjih decenija samouništila, u svakom slučaju danas nije u stranju ponuditi izlaz ili bilo kakvu alternativu.

Ko bi to mogao? I kako. Odgovor na to pitanje trenutno teško da je moguć izvan naivnih ličnih projekcija, iracionalnih nada i prirodnih želja. A odgovor na to pitanje bojim se da je presudan.

Naravno, književnost ne može dati taj odgovor, ali može pomoći da se do njega dođe…

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo