Povežite se sa nama

Izdvojeno

JAKOV MILATOVIĆ PROGLASIO MOMIRA BULATOVIĆA ZA UZOR DRŽAVNIKA: Sve one godine dosljednog služenja Miloševiću

Objavljeno prije

na

Predsjednik nastavlja priču prema kojoj su istrajni sljedbenici Slobodana Miloševića “patriote na pravoj strani” istorije

 

Predsjednik Jakov Milatović obilježio je, krajem prošle nedjelje, četvrtu godišnjicu od smrti Momira Bulatovića, bivšeg predsjednika Crne Gore (1993. – 1998.) i premijera SRJ (1998.-2000.). „Ostaće upamćen kao političar dosledan svojim stavovima, koji ljubav prema Crnoj Gori nije prodavao za lične i porodične benefite, već je život nenametljivo posvetio Crnoj Gori“, napisao je predsjednik Milatović na Tviteru.

Nije sporno što se Milatović, samoproklamovani “predsjednik svih građana Crne Gore”, sjetio jednog od svojih prethodnika i odao mu počast. Problem je to što je, u nepune dvije rečenice, Momira Bulatovića stavio u kontekst koji pokojnom predsjedniku – ne pripada. Po Milatobviću ispada da su istrajni sljedbenici Slobodana Miloševića bili “na pravoj strani” istorije. Bez obzira na zločine koje je taj režim počinio. I za  pljačke čije su žrtve bili i njihovi i naši.  

Da je bilo do Bulatovića i njegove ljubavi i posvećenosti Crnoj Gori, ona bi danas bila srpska Sparta, izlaz na more, ili 27. izborna jednica nečega što bi se zvalo SRJ, (nedovršena) velika Srbija ili srpski svet.  Prisjetimo se nekoliko detalja iz političke biografije Momira Bulatovića.  Pitanje je da li Milatović za njih ne zna ili ne haje.

„Dok se Crnogorci svađaju o procentu srpstva u svojoj krvi, kontrolni paket političkih akcija u Crnoj Gori prigrabili su Albanci i Muslimani/Bošnjaci“, jadao se Bulatović  istomišljenicima, dugo nakon obnove nezavisnosti Crne Gore. Važno je znati da li Predsjednik i ovakve iskaze iščitava kao Bulatovićevu “ljubav prema Crnoj Gori”, pošto su  glasovi na minulim izborima rapoređeni  tako da bi Milojko Spajić, imenuje li ga Milatović za mandatara, mogao sastaviti vladu u kojoj bi nacionalne partije Bošnjaka, Albanaca i Hrvata mogle imati “kontrolni paket”.

Ili će predsjednik svih građana zagovarati koaliciju samo sa partijama koje su nekada dijelile Bulatovićev svjetonazor o Crnoj Gori i njenoj budućnosti.

Bulatović je, valja priznati, ostao dosljedan sebi i svojoj politici.

“Hvala vam što ste me pozvali u sjećanje na ondašnju Crnu Goru koju smo sa ponosom predstavljali. Ovdje su, pored mene, Mladen Milutinović (suvlasnik kompanije Jumedija Mont i direktor i urednik Dana), Andrija Mandić….i još desetak drugih ljudi”, besjedi Bulatović na obilježavanju dana Gatačke brigade u Gacku 7. avgusta 2018.  “Osamdeset pet odsto Crnogoraca smatra da treba da se briše ova granica između Crne Gore i Hercegovine, ali smo i dalje manjina.To, naravno, ne može da potraje…”, podsjetio je Bulatović na ideju koju je promovisao još 1994. na kongresu tadašnjeg DPS-a, pa se osvrnuo na doprinos njegove (Miloševićeve) Crne Gore ratnim dešavanjima u BiH. Za te zasluge ga je, svojevremeno, odlikovao lično Radovan Karadžić.

“Crnogorci i Hercegovci su uvijek htjeli da budu zajedno. Ali su nam rijetko kada velike sile to dozvoljavale. Nisu nam dozvolile ni ’92 godine”, navodi Bulatović, “proglašenjem Bosne i Hercegovine 6.aprila ’92 godine mi smo morali da povučemo naše regularne snage, ali se sjećate da su ostali isti i generali, i oficiri i vojnici kao dobrovoljci da pomognu da uspostavite svoje linije i redove odbrane. Onoga trenutka kada smo bili sigurni da možete da se branite, mi smo se povukli, ali smo nastavili onu nesebičnu bratsku pomoć koja je u stvari značila da je to i jedan narod i jedna država. Opet ćemo mi biti zajedno…”

Deportacija izbjeglica, Bukovica, Štrpci, teror nad pljevaljskim Muslimanima/Bošnjacima, zvjerstva crnogorskih dobrovoljaca nad civilima u Foči ubistvo porodice Klopuh… To je samo  dio  “nesebične bratske pomoći” tadašnje Crne Gore. Jakov Milatović je izbjegao da se upozna sa njima, ignorišući proljetos poziv da u Herceg Novom prisustvuje komemoraciji žrtvama Karadžiću i Ratku Mladiću izručenih BiH izbjeglica.

Na suđenju devetorici policijskih funkcionera optuženih za nezakonitu deportaciju izbjeglica koje su, mahom, poslate direktno u smrt, Bulatović je u maju 2010. svjedočio kako je taj zločin izveden u državnoj režiji. „Istina je da nema pojedinačne odgovornosti. Ako je napravljena greška to je bila državna greška, ne pojedinačna.“ Ako je napravljena greška… Tako je Crna Gora, zahvaljujući i nesebičnoj ljubavi Momira Bulatovića, postala jedina država – ratni zločinac na prostoru bivše Jugoslavije. Suprotno ideji da ne postoji kolektivna odgovornost već se zločinci moraju identifikovati i individualno kazniti za svoja nedjela.

Milatovića bi, kao ekonomistu, moglo zanimati i Bulatovićevo priznanje da su ratovi u Hrvatskoj i BiH finansirani iz tzv. SRJ, novcem opljačkanim od njenih stanovnika.

„Poznato je da je na sveznom nivou najveći dio troškova odlazio na odbranu. U ovu stavku je ulazila i ukupna pomoć za srpske krajine, uključujući i vojnu komponentu. Bez pomoći Jugoslavije, Srbi iz Hrvatske i BiH morali bi napustiti svoja vjekovna staništa . Zbog inflacije i neuporedivosti podataka veoma je teško izračunati ukupnu pomoć, ipak, nijedna realna procjena ovih sredstava ne može biti ispod pet milijardi US dolara“, piše Bulatović u knjizi Ekonomija i demokratija, u poglavlju Sankcije i hiperinflacija objašnjavajući kako je hiperinflacija bila smišljen način pljačke vlastitih građana. „Svaka od ovih okolnosti zahtijevala je velika novčana sredstva. Država ih nije imala. Jedino gdje su se ona mogla naći bilo je stanovništvo. Država je bila prinuđena da uđe u ovu preraspodjelu. Ona je, istina, bila gruba, neselektivna i nepravedna, ali je bila jedino moguće rješenje. Teorijski, inflacija jeste neka vrsta dodatnog poreza. Sasvim je svejedno da li se porez poveća 20 odsto, ili inflacija bude na istom nivou“.

Samo što je Bulatović “previdio” da inflacija nije bila 20 odsto, nego nevjerovatnih  19.810,2 odsto (od 1. januara do 28 decembra 1993, po čemu SRJ drži svjetski rekord). Tada je uništen/osiromašen decenijama formiran srednji sloj društva a privreda urnisana. Do temelja. Da pomenemo samo 42 broda trgovačke flote dvije crnogorske kompanije, koje su pojele sankcije, a koji su 1989. Crnoj Gori donijele devizni priliv jednak godišnjoj zaradi kompletne turističke privrede (tadašnjih 100 miliona dolara).

Red je  da se dotaknemo i šverca.  U knjigama Pravila ćutanja i  Ekonomija i demokratija Bulatović rekonstruiše sjećanja na „mračne devedesete, sankcije i  međunarodni pritisak povodom građanskih ratova u Hrvatskoj i BiH“. Tu zaključuje kako su sankcije u Crnoj Gori okončane 1998. „stupanjem na snagu vlasti koja je obećala pokornost Zapadu i počela primjenu modela neoliberalne ekonomije“, dok su slične promjene u Srbiji ostvarene „poslije oktobra 2000. godine“ i pada Slobodana Miloševića.

„Najrazornija posljedica sankcija jeste u tome što vi više ne možete da poštujete zakone. Da biste preživjeli, vi faktički kriminalizujete kompletnu državu. I tada počinje da cvjeta kriminal“, govori Bulatović. Uredno  veličajući svoju ulogu u mračnim poslovima: „Prvo sam došao da pitam Slobu koliko može da mi da  domaće nafte iz Srbije, i on mi je rekao – ništa.  Devedeset i treće sam bio u Albaniji i tu smo se predsjednik Sali Beriša i ja dogovorili da on zažmuri i da krene snabdijevanje naftom preko Skadarskog jezera. Posao, kao i svaki drugi.”

Naftu su pratile cigarete. „Znam da to nije danas popularno (ili razumno) reći, ali ja ne želim da krijem da sam najodgovorniji (po meni, najzaslužniji) što je šverc cigaretama dobio podršku i zaštitu Republike Crne Gore“.

Ovaj dio Bulatovićeve autobiografije njegovi sljedbenici i simpatizeri namjerno  previđaju, šireći narativ da je Bulatović bio ratni domoljub , a  Đukanović švercer.  Istina je da su bili zajedno – samo je Đukanović  ‘97 predosjetio da je Milošević “prevaziđen političar” i  iskočio iz broda , dok mu je Bulatović ostao odan do poslednjeg dana vlasti i života.  (Kao svjedok Miloševićeve odbrane trebao je dati iskaz pred Tribunalom u Hagu).

Bulatović je tvrdio da se “nijedan od mojih poznanika i prijatelja, bilo poslovnih, bilo porodičnih, nikada nije bavio švercom cigareta“. Miodrag Daka Davidović (kum koga je abolirao optužbi za šverc cigareta poslednjih dana predsjedničkog mandata), Svetozar Marović (bivši kum) i Marko Milošević (sin S. Miloševića) živi su svjedoci da ta priča nije baš tačna.

Pred kraj svog mandata, uoči predsjedničkih i parlamentarnih izbora 1997/1998. godine Bulatović je abolirao  švercere, narko dilere, ubice – saradnike, poznanike, rođake i glasače. I nikome ništa. Ostao je, zato, upamćen kao  jedini predsjednik Crne Gore koji nije dobovoljno predao vlast nasljedniku.

Predsjednik Milatović ističe da je cilj njegove politike oživljavanje našeg puta ka EU. Bulatović je govorio o proždrljivom germanskom duhu.  Neće, valjda  biti da je na evropskom putu novi Predsjednik vođen jednom od misli dosljednog prethodnika: “Pа mi smo Evropа. Rusijа je mnogo više Evropа nego Аmerikа. Kаd je jаkа i stаbilnа Rusijа, ondа je mirаn i Bаlkаn. To nаs uči i istorijа”.

Jakov Milatović nastavlja da nudi činjenično netačnu interpretaciju skorašnje istorije – od heroja medijske sloboda do političkih uzora. Sve teže je povjerovati da je to slučajnost.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

VLADA ZVALA AMBASADORE NA RAPORT I INSTRUKCIJE: (Ne)sluh za vanjsku politiku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prema informacijama Monitora, premijer Milojko Spajić je imao nekoliko odvojenih sastanaka s crnogorskim ambasadorima, od Ukrajine  preko Evrope do SAD.  Premijer je, prema nekoliko neformalnih izvora u Vladi, izložio novu političku realnost nakon dolaska Donalda Trampa na čelo SAD-a i odnosima sa EU

 

 

Vlada Crne Gore je preko Ministarstva vanjskih poslova (MVP) i ministra Ervina Ibrahimovića krajem februara pozvala maltene sve ambasadore u Evropi i Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) da hitno dođu na konsultacije. Početak konsultacija je određen za 6. mart. Mnogi su se tada uplašili reprize opoziva od 15. novembra 2024., kada je Vlada smijenila tri ambasadora.

Prema informacijama Monitora, premijer Milojko Spajić je imao nekoliko odvojenih sastanaka s ambasadorima od Ukrajine (Borjanka Simićević) preko Evrope do SAD-a (Jovan Mirković). Ispostavilo se da je strah ambasadora bio neopravdan. Premijer je, prema nekoliko neformalnih izvora u Vladi, izložio novu političku realnost nakon dolaska Donalda Trampa na čelo SAD-a i odnosima sa Evropskom Unijom (EU), te odnosima između ključnih evropskih zemalja. Spajić je dao upute ambasadorima da nastave nedvosmileno podržavati EU i članstvo Crne Gore u tom bloku. Istovremeno je tražio da se uzdrže od kritike prema SAD-u i novoj administraciji i da se ne upuštaju u bilo kakve komentare trenutnih razmimoilaženja između SAD-a i evropskih saveznika.

Odmjereni stav Crne Gore se ubrzo vidio 11. marta na sastanku najviših evropskih vojnih zvaničnika u Parizu, gdje se razgovaralo o modalitetima podrške Ukrajini nakon američke najave obustave vojne pomoći. Na sastanak nije pozvana Amerika jer su Evropljani željeli pokazati da sami mogu biti veliki dio sigurnosnog okvira u slučaju primirja između Ukrajine i Rusije. Nakon što je agencija AP javila da su Crna Gora i Hrvatska jedine evropske članice NATO-a koje nisu odgovorile na poziv za sastanak u Parizu, savjetnik premijera za bezbjednost i odbranu Todor Goranović je za Radio Slobodna Evropa (RFE) potvrdio učešće Crne Gore na sastanku. Ipak, poslat je samo zamjenik vojnog predstavnika pri NATO komandi u Briselu jer je „načelnik Generalštaba Zoran Lazarević …u službenoj posjeti Bugarskoj“.

Diplomatske (ne)aktivnosti s druge strane Atlantika sadašnjeg ambasadora Mirkovića kod nekih funkcionera vladajuće koalicije izazivaju nezadovoljstvo i čak otvorenu ljutnju. Jedan od povoda je bio sastanak s američkim zvaničnicima sredinom februara u Vašingtonu kada je ambasador navodno izjavio da bi gubitak vlasti Aleksandra Vučića vjerovatno oslabio neke od njegovih crnogorskih marioneta. Detalje razgovora nije bilo moguće nezavisno potvrditi. Iako nije direktno pomenuo bivši Demokratski front (DF), izvještaj(i) ambasade ka Podgorici je naljutio koalicione partnere koji su se prepoznali u pomenutoj kvalifikaciji. To je navodno pogoršalo tinjajući antagonizam između djelova srpskog bloka i premijerovog Pokreta Evropa sad (PES). Jedan funkcioner DF-a je komentarisao da je to dovoljan razlog za opoziv jer su i oni podržali takvo kadrovsko rješenje u Vašingtonu.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

CRNA GORA I EVROPSKE OBAVEZE: Prestiže li nas Albanija  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Formalno, Crna Gora je u prednosti u odnosu na Albaniju. No, očigledna je sve snažnija podrška Brisela Albaniji, koju je komesarka Marta Kos nazvala i mogućom sljedećom članicom EU.  Ima još signala da je Crna Gora dobila ozbiljnu konkurenciju: Evropski parlament je umjesto u Podgorici otvorio kancelariju u Tirani, a Albanija nas je preduhitrila i u korišćenju sredstava iz programa Plana rasta

 

 

Nakon što je sredinom marta stigla vijest da Evropski parlament (EP) otvara kancelariju u Tirani umjesto u Podgorici, kod kuće je stidljivo aktuelizovana priča o tome gubi li Crna Gora titulu lidera u regionu. O tome za sada govore samo opozicija i civilni sektor, dok Vlada ćuti.

Iz EP su saopštili da je otvaranje kancelarije u Tirani dio strateškog plana o proširenju EU i da će Albanija  biti „ključna kontakt tačka“ sa Zapadnim Balkanom. „ Odluka o konkretnom gradu i mjestu uslijedila je nakon tehničke procjene dostupnosti.  Ali, naravno, status odgovarajuće zemlje kandidata za članstvo u EU je takođe imao pozitivan impuls”, saopštio je  izvjestilac Evropskog parlamenta za Albaniju Andreas Šider.

Crnogorske vlasti najavljivale su da bi Podgorica mogla biti izabrana za kancelariju EP na Zapadnom Balkanu, a incijativu je formalizovao predsjednik Jakov Milatović u decembru 2024. Iako se činilo da je stvar gotova, na kraju je izabrana Tirana.  Kao jedno od obrazloženja odluke,  evropski zvaničnici ističu bolju saobraćajnu povezanost Tirane. Ipak, očito je da Brisel polagano mijenja i retoriku o tome koja bi balkanska zemlja mogla biti 28. članica EU.

“Nastavi li ovako, Albanija bi do 2027. mogla postati sledeća članica EU”, saopštila je evropska komesarka za proširenje Marta Kos, tokom posjete Albaniji sredinom mjeseca. “Albanija je napravila izuzetan progres. Naravno, ostaje još dosta posla i dublje reforme su neophodne. Svakako, nastavi li ovim tempom, onda je sigurno da bi sve moglo biti završeno do 2027. godine i krenuti naprijed što je brže moguće. Želim da čestitam albanskim građanima na dostignućima do sada, a uz nastavak takve posvećenosti i tempa, nadam se kako EU više ne bi imala 27 članica već 28, sa Albanijom koja bi nam se pridružila”, saopštila je ona.

Ta ocjena Marte Kos, podstakla je u  Crnoj Gori i razgovor na temu gubi li Crna Gora status lidera u regionu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a

 

 

MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?

ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.

MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?

ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.

Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.

MONITOR: Kako vidite  političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da  arbitriraju o  pitanjima od  javnog interesa?

ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.

Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo