Jakša Fiamengo je bard mediteranske poezije i dalmatinske šansone. Napisao je preko 350 pjesama koje su snimljene i komponovane, a mnoge od njih nagrađene su na brojnim manifestacijama. Autor je tekstova za neke od najpoznatijih numera koje izvode Oliver Dragojević, Meri Cetinić, Arsen Dedić, Tereza Kesovija… Među njima su Nadalina, Piva klapa ispod volta, Infiša san u te, Lastavica, Karoca gre, Vagabundo, Luce mala… ,,Ozbiljnom” književnošću bavi se od 1966. godine, a dobitnik je najvećih hrvatskih književnih nagrada i odlikovan Ordenom Danice hrvatske. MONITOR: Ko je, kad i kako počeo da u muziku ukalupljuje Vaše stihove? Zbog čega ste ušli u priču pisanja pjesama za nastupe na festivalima?
FIAMENGO: Davno već, našlo se na rivi splitskoj društvance, rekli mi da sam već godinama u žiriju Festivala kao motritelj dobrih tekstova, te da je vrijeme da se i ja oprobam u tome. Opirao sam se, jer sam se bojao da će me pretvoriti u lakopišućeg pisca. Krenuo sam u to, ne znajući da ću biti poznatiji po Nadalini, nego po svim ozbiljnim knjigama koje sam napisao, a ima ih oko 40. Nagovarači su bili skladatelj Zdenko Runjić, pa Momčilo Popadić… Polazio sam od pretpostavke – ako skladatelj sklada, pjevač pjeva, onda neka pisac piše stihove, ali da ne podilazi publici, da ne odstupa od poetske žice, da ne piše banalnosti… Ljudi su brži na uhu nego na oku, radije slušaju nego čitaju. Rekao bih da danas u svijetu književnosti ne nedostaje pisaca već čitatelja.
MONITOR: Pjesme nastaju dvojako – ili prvo nastane tekst, pa na njega muzika, ili se u gotovu muziku ubacuje tekst. Vi ste ovaj drugi slučaj nazvali ,,protivprirodnim bludom”?
FIAMENGO: To i je protuprirodni blud. Lakše je napisati muziku na tekst, jer je u obrnutom slučaju to kao posao manovala-radnika, koji mora trpati stihove sa rimom u nešto što je već zadato.
MONITOR: Sudeći po saradnji, Vaša najvjernija i najuspješnija ,,mušterija” bio je Oliver Dragojević. Zbog čega ste se odlučili za njega?
FIAMENGO: Glazbenici me vole, jer vodim računa o njima, jer se kod mene ciklički ponavlja fraza i u kiticama i u glazbi, lakše im je raditi sa mnom jer ipak imam neku muziku u sebi, ali ih puštam da sami dođu do svoje glazbene fraze. Oliver je Mediteranac pair excellence, proglašen je pjevačem milenija, godinu dana je mlađi od mene, otočanin je, ima moje akcente, on može prepoznati moju melodiju. A uz to je još za života postao ikona, trajna vrijednost Dalmacije.
MONITOR: Dobili ste preko 40 nagrada samo za tekstove. Koja bi Vaša pjesma, intimno, na Vašoj top listi bila prva od svih koje ste napisali?
FIAMENGO: Moja knjiga skladane poezije zove se po mojoj najboljoj pjesmi – Karoca. Karoca asocira na Felinija, na tobogan kroz koji prolaze ljudi, životi, sudbine… Cijeli život je ta karoca – kočije koja idu kroz vrijeme. Bilo koja moja pjesma je iz te karoce koju sam dočekao, ušao u nju, izašao…. pod njom mi se može podvesti sve što sam stvorio u poeziji.
MONITOR: Možda je ,,Karoca” zbilja najbolja, ali je ,,Nadalina” svakako Vaša najpoznatija pjesma. Kad se pojavila, 1980. godine, napravila je bum na Splitskom festivalu, a potom i u čitavom regionu. Jeste li pretpostavljali da će ta polukabaretska forma Borisa Dvornika i Olivera Dragojevića ostati nakon toliko godina.
FIAMENGO: Ne opterećujem se time koliko će moja pjesma trajati i koliko će emocija izazvati. Pjesma ima istinite izvore: postojale su dvije Nadaline, a one su moje dvije stare susjede. Imale su po 80 godina, a ja sam pjesmu zamislio kao da se neki naš čudak dalmatinski zaljubi u stariju osobu. On viri u dvor kako ona pere noge, pravi slatko, miješa jaja… I ta pjesma je bila namijenjena Dvorniku, a Oliver je imao za festival Piva klapa ispo’ volta. Kad je Oliver čuo Nadalinu, tražio je da i on uđe u pjesmu, a za Dvornika sam dodavao parlando, mada je i on sam ubacivao neke sadržaje. Meni je drago što je ta pjesma oborila publiku, ali na drugoj strani – zar vam se ne čini da je to vic koji se ispriča tri puta i bude dosadan. Meni je bar tako. Ta pjesma je napisana po zanatu kako valja, ali imam daleko vrijednijih i kompleksnijih pjesama. Nadalina je to što jeste i svaka čast što je ljudi pjevaju, ali je ja više ne mogu slušati. Naravno, ne odričem se nje.
MONITOR: U svim balkanskim državama prisutna je opšta estradizacija društva i medija. Kako gledate na tu pojavu?
FIAMENGO: Estradizacija svega i svačega donosi nevolje. I to ljudima koji to rade, koji slušaju i koji se gube u svemu tome. Estradizacija je posljedica krize vrijednosti.
MONITOR: Puno je pažnje izazvala Vaša svojevremena izjava da ,,radionica manufakture Tončija Huljića ponižava i čovjeka i zdrav razum”. Stojite li još kod toga?
FIAMENGO: Huljić je vrlo sposoban skladatelj, koji ima strašnih pjesama koje prihvata narod, ali se često zanese u tom radu i uđe u konflikt sa gramatikom i ukusom. Kada sam vidio koja je pjesma pobijedila na Splitskom festivalu ove godine, uhvatio sam se za glavu.
MONITOR: Veliki broj Vaših pjesama pjevaju klape, a za neke od njih se čak misli da su narodne, koliko su ušle u svakodnevicu. I dalje je u svijetu aktuelni hit etno-muzika, tzv. world music, sluša se afrička muzika, bugarska, indijska, čija sve ne, a klape, kao autentičan proizvod Dalmacije nisu uspjele da se izbore za taj status. Zašto?
FIAMENGO: Ona se polako izboruje, ali ne koliko bi trebala. Neprijetvorno, klapa je glazbeni endem naših krajeva, specijalnost, zaštitni znak. Klapsku pjesmu treba zaštititi i ministarstvo je predložilo da se ona nađe na listi nematerijalnih dobara UNESCO-a. Klapska pjesma je kopča sa baštinom, sa životom i razgovorom naših predaka, ona je nastala iz gregorijanskog korala – to je prvi izvor, a drugi su ulični kantaduri. Uz to, ima uticaja mediteranske glazbene slike, zatim šlagera. U klapi ne pjevaju samo oni na pozornici, već pjeva i vrijeme s njima. Prava situacija klapskog pjevanja je krug, ljudi pjevaju za sebe, oni se okruže sobom i pjesmom, ne zanima ih ko će ih slušati.
MONITOR: Rođeni ste u Komiži, na ostrvu Visu, uz more i sa morem proveli čitav život. Smatra se da nema pjesnika posvećenijeg moru od vas. Da li Vam pisanje tzv. morskog senzibiliteta donekle zatvara vrata u kontinentalnom dijelu.
FIAMENGO: Svi su ljudi slabi na more. Mnogi ljudi čitavu godinu žive da bi proveli pola mjeseca na moru. More nas je svih odnjihalo. Život je nastao u moru, i izašao na kopno. Ja sam počeo pisati o moru, jer je prva stvar koju sam vidio preko parapeta u uvali moje Komiže bilo more. Ne more samo kao more, već more i kao metafora, u svim svojim nijansama punine života.
MONITOR: Poseban vid odavanja počasti Vašem radu su stihovi uklesani u kamene ploče na Pjaci na Braču, i pored crkve Sv. Jere na Marjanu iznad Splita. Šetate li kad Marjanom, kakav je osjećaj vidjeti tako nešto, svoje stihove u kamenu?
FIAMENGO: Na Braču je festival Cro Patria svih hrvatskih narječja, a ja sam bio prvi dobitnik izvan Brača. Na drugoj ploči stihovi govore o Marjanu, i nalaze se pored eremitaže sv. Jeronima, zaštitnika Dalmacije. Ove godine sam pod tom pločom u tajnovitosti pokopao svog mačka s kojim sam živio 18 godina. Uzeli smo prijatelj i ja lopatu i ukopali ga ispod čempresa. Taj mačak je došao kao mali od mjesec dana i poznavao je mene bolje nego ja samog sebe, to beštije znaju. Životinje su vam najbolji ljudi.
MONITOR: Non-stop pričamo o Vama kao pjesniku. Šta je sa prozom, ne pišete je?
FIAMENGO: Ne, nemam vremena za to. Pisao sam doduše neke prozne zapise, vrzete, nešto za djecu, neke stihove koje imaju proznog teksta, ali ako ikad budem pisao prozu – neću odustati od poetskoga u tim rečenicama.
MONITOR: Dugo ste imali paralelni život novinara i pjesnika. Koliko su novinar i pjesnik smetali jedan drugom, a koliko se dopunjavali?
FIAMENGO: Nisu se dopunjavali, više su smetali. Novinar mora raditi s faktima, mora biti brz, točan, mada danas novinarstvo općenito je na velikoj kušnji i nije onoliko pošteno, dobro i veliko koliko je nekada bilo. Danas dođe dijete u redakciju i umjesto da piše o kupusu, on piše o Kerumu. Pjesnik dođe kući, postane neka druga osoba, a ja sam ta druga osoba koji je ušao iz književnosti u novinarstvo. Doživio sam tako 35 godina radnog staža, bio sam novinar, ne zaboravljajući da u meni čuči pjesnik. I sada u mirovini pišem predgovore, pogovore, zagovore, dogovore, ugovore, sve živo što se može pod sintagmu govor uz odgovarajući prefiks podnijeti.
Željko MILOVIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
SVIJET3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice