Minu, eto, i ta istorija, osveštan je hram Hristovog vaskrsenja u Podgorici. Kad su patrijarsi otišli ostali su crveni tepisi oko hrama, ljudi što, uprkos kišnim danima, sa divljenjem i pomalo strahopoštovanja razgledaju raskošnu unutrašnjost bogomolje i, naravno, dvojica glavnih junaka koji, svaki na svom prijestolju zbrajaju dobitke. Svak u skladu sa prirodom sopstvenog posla, premijer Milo Đukanović i mitropolit Amfilohije zbrajaju šta je ko u najnovijoj romansi ućario. Važan je hram kao takav, ali su važni i naredni izbori, građevinski poduhvati, mjesto u istoriji, preporuke za vječno spasenje.

U predvečerje osveštanja hrama mitropolit Amfilohije dobio je status televizijske zvijezde. Mirotočivosti nije falilo. Bog mu je, kaže, svjedok i sveti Petar Cetinjski, da se u odnosu crkve prema državi ništa nije promijenilo. Samo je vlast prepoznala važnost hrama ne samo za duhovnu budućnost, nego i za čitavu Crnu Goru. Sa Đukanovićem se susrijeće kao prijatelj. Kad mitropolit kaže da je Miomir Mugoša bez ikakve sumnje „darovit gradonačelnik”, pravoslavnoj duši nekako lakše padne kad gaca po uličnim jezerima. U sferama koje posmatra Amfilohije, atmosferska i ostala kanalizacija odveć su prizeman posao. Drugo je kad Mugoša pripomogne oko granja pored hrama, pa zauzme prigodno mjesto na ceremoniji. Nije lako razlučiti je li izgledao kao da će da pukne od prirodne naduvenosti, ponosa zbog pohvale ili viška kilograma.

Prvu Svetu službu Božiju u osveštanom Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, objavila je crkva, odslužili su osmorica prvojeraha pomjesnih pravoslavnih crkava na čelu sa patrijarsima vaseljenskim Vartolomejem, ruskim Kirilom i srpskim Irinejem, uz sasluženje mnogobrojnih episkopa, prezvitera i đakona crkve Hristove. Prisustvovali su i crnogorski predsjednik Filip Vujanović, potpredsjednik Vlade Crne Gore i šef diplomatije Igor Lukšić, predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, predstavnici drugih hrišćanskih crkava i vjerskih zajednica i svih crnogorskih opozicionih stranaka.

Širenje duha Nemanjića nije propustio ni najpoznatiji Nemanja našeg doba Emir Kusturica. Srećne oči vidjele su i Matiju Bećkovića.

Patrijarh moskovski i sve Rusije Kiril, ako nije neumjesno reć, osevapio se, i pomenuo Crnogorce. ,,U naše vrijeme, kada nastupa proces globalizacije, kad se granice brišu, neophodno je sačuvati svoju duhovnu, kulturnu, nacionalnu identifikaciju. Daj bože da Crnogorci i crnogorski narod sačuvaju svoj identitet i da se identifikuje na prvom mjestu sa velikom pravoslavnom vjerom”.

Nije bilo lako uočiti šta se sve u vezi sa pravoslavnim patrijarsima dešavalo tokom dva dana, pa je mnogima promaklo zvanično saopštenje da je ruski patrijarh ,,odmah po dolasku”, boravio u posjeti predsjedniku vlade Milu Đukanoviću. Razmijenili su izraze zadovoljstva zbog vjekovnog prijateljstva Crne Gore i Rusije. Vlada je službeno javila da je premijer posebno apostrofirao ,,spremnost za dijalog i traženje rješenja koja bi vodila prevazilaženju podjela u crnogorskom društvu, i izrazio očekivanje za pomoć i podršku u tom pravcu”. Patrijarh Kiril je, uz konstataciju da je izgradnja novog hrama u Podgorici svjedočanstvo o napretku moderne Crne Gore, poželio premijeru Đukanoviću uspjeh u vođenju državne politike i prosperitet crnogorskom narodu.

U vladinom saopštenju ne piše, ali je na zvaničnom sajtu Moskovske patrijaršije objavljeno kako je na sastanku bilo riječi o tome da je konstruktivan razvoj kanonske crkve u Crnoj Gori važan i za crnogorsko-ruske odnose. Đukanović je, kažu Rusi, iskazao poštovanje svoje vlade prema aktivnostima Crnogorsko-primorske mitropolije Srpske pravoslavne crkve i lično mitropolita Amfilohija.

Narednog dana premijer je primio sve patrijarhe. ,,Hrišćanske vrijednosti su dio identiteta Crne Gore i država je spremna da pomogne u uspostavljanju punijeg jedinstva, posebno među pravoslavnim vjernicima, u skladu sa ustavnim okvirom”, kazao je Milo Đukanović. Mitropolit Amfilohije uručio mu je povelju Velikog dobrotvora Sabornog Hrama i reprodukciju hrišćanskog diskosa koji se čuva u Ermitražu, kao priznanje Vladi za doprinos izgradnji hrama.

U međuvremenu je Đukanović, komentarišući ocjene da je položaj Crnogorske pravoslavne crkve ponižavajući, poručio kako nema ništa protiv da se svi vjernici, uključujući i vjernike CPC-a, bore za obnovu autokefalnosti ,,Ali, oni moraju uložiti potreban entuzijam, potrebno znanje i mudrost da ostvare ono što je njihov cilj”. Što se ne ugledaju na Amfilohija.

Ko može zamjeriti igraču koji je piona zamijenio, u prenesenom smislu, kraljicom.

Premijer se prigodno izrazio i o crkvi na Rumiji: nelegalna je, pa će biti ili legalizovana ili uklonjena. Za tu vrstu preciznosti braća Srbi imaju izraz: mož’ da bidne, al’ ne mora da znači.

Djeliće svoje vlade u vrijeme osvještavanja hrama u Podgorici, Đukanović je poslao na Cetinje. Za svaki slučaj, ali i zbog toga što će izbori u prijestonici skoro, a tamo ne ljube baš mitopolita Amfilohija. CPC je osveštala temelje crkve Svetog Ivana Crnojevića, koja će biti izgrađena u Lovćenskoj ulici, u blizini Novog groblja. Postavljanje kamena temeljca, kako je objašnjeno, simboličan je čin, ali ne i početak gradnje, koji se svečano očekuje nakon što se prikupe prva finansijska sredstva i pripremi odbor za izgradnju. Jednog lijepog i prigodnog dana. Osveštanju kamena temeljca na Cetinju prisustvovali su, između ostalih, gradonačelnik Aleksandar Bogdanović, ministarka nauke Sanja Vlahović i ministar kulture Branislav Mićunović, poslanaci DPS-a Milutin Simović i Daliborka Pejović, lider LP Andrija Popović, književnici Novak Kilibarda i Jevrem Brković, istoričar Živko Andrijašević. Na skupu su zatražili ostavku predsjednika Filipa Vujanovića. Siromah.

Dok prolazi pravoslavni zanos, ostaju prosti fakti. Na parlamentarnim izborima prije godinu i predsjedničkim proljetos, Đukanoviću se jasno pokazalo da je u dijelu biračkog tijela koji čine Crnogorci i drugi kojima je nezavisna Crna Gora na srcu – udario u zid. Sve što je mogao pomazio je, pokupovao, ucijenio ili zastrašio. Ono malo što se nije dalo obraditi – neobradivo je. Šta onda preostaje grešnoj duši nego da se vrati odakle je i došla.

U Crnoj Gori živi preko 72 odsto pravoslavnog stanovništva. Đukanović to vidi kao nedovoljno iskorišten resurs.

Kako se god okrene, pakt sa Amfilohijem za Đukanovića je dobitna kombinacija. Skoro je smiješna opoziciona ocjena kako su oni stameni i kako nijedna od partija sa te strane neće u koliciju sa DPS-om. Ne trebaju Đukanoviću njihove partije nego njihovi glasači. A glasačima, posebno u Crnoj Gori, pokazalo se toliko puta, potreban je samo izgovor za primicanje vlasti. Ne razlikuju se oko toga pretjerano Crnogorci i crnogorski Srbi. Već se okolo može čuti kako je dobro što se ,,Milo odrekao Miraša”. To je, pošteno govoreći, dobra vijest i za veliki dio dosadašnjih vjernika DPS-a. Srce im je stalo na mjesto, kad su se premijer i mitropolit izmirili. Zadatak režanja na Amfilohija uredno su, kao i svaki, izvršavali, ali to ni izdaleka ne znači da im je umrla želja da mu poljube ruku. Veći dio depeesovaca, kad se mrvicu zagrebe, dijeli mitropolitove stavove, kako onda zajedno sa premijerom, oko Dubrovnika, tako danas oko Kosova.

Postoji, naravno mogućnost da se ,,ljuti” Crnogorci naljute na premijera. Za tu vrstu nema logičnijeg poteza nego da se okrene SDP-u. Teško da je to, po svemu što je dosad pokazao Ranko Krivokapić sa svojima, gubitak za Đukanovića. Na kraju svih krajeva, pokazaće se kako za SDP, jao njima, nema na crnogorskoj političkoj sceni boljeg partnera od DPS-a. I tako sto godina.

,,Svi, ali baš svi, znaju da se DPS primiče Crkvi jer mu ona sada treba, a ne zato što ih je Duh sveti dotakao”, kazao je poslanik Demokratskog fronta Goran Danilović. ,,Pustimo ih da sami sebi zatvore krug. Ako bi uspjeli da zavedu sve koje su ostavili bez hljeba i progonili bez razloga trebalo bi im čestitati”. Kao toliko puta do sada. Možda je opoziciji najlakše i najudobnije da pusti da u tom zatvorenom krugu građani Crne Gore prožive svoj vijek.

Miloš BAKIĆ