Kontroverzni političar i biznismen Milo Đukanović ponovo je sa komandnog mjesta podviknuo puku i pravosuđu zahtijevajući da njega, njegove saradnike, srodnike i poslovne partnere uzmu u zaštitu, i tako sačuvaju ugled države.
,,Imali smo aferu Snimak, imali smo izmišljenu aferu napada na novinare Vijesti u Podgorici, pa onda aferu Brajušković (misli se na aferu crne trojke, primjedba Monitora)”, prisjećao se Đukanović početkom nedjelje. ,,Zajedničko za sve to je da još ne postoji efikasan i profesionalni državni organ koji štiti državu od takvih ataka. Dok nema toga, pojaviće se i sljedeći jer je ovdje očigledno moguće blatiti državu. Znači, moramo se zapitati ko je u ovoj državi od institucija sistema zadužen da zaštiti državu od permanentnog blaćenja?”
Tu se premijer posebno pozabavio tvrdnjama Brajuška Brajuškovića o policijskim crnim trojkama koje su, pod okriljem mraka, napadale i prebijale protivnike režima – od pokojnog Duška Jovanovića pa dalje, sve do Željka Ivanovića i Tufika Softića.
,,Nemoguće je obaviti profesionalno posao prema državi, ako afera Brajušković za epilog ne bude imala ili hapšenje i presudu nekadašnjem direktoru Uprave policije Veselinu Veljoviću ili hapšenje i presudu nekog ko je sve to kazao za nečiji račun”, konstatovao je Đukanović. Njemu, izgleda, ne smeta to što državno tužilaštvo nije osporilo Brajuškovićeve navode. Oni su od ove priče pobjegli uz alibi da tvrdnje bivšeg pripadnika Specijalne antiterorističke jedinice (SAJ) nijesu potkrijepljene materijalnim dokazima.
Da je pravosuđe kukavičko, Đukanović se uvjerio na vlastitom primjeru. Za razliku od Brajuškovića, koji imenovao samo osobe koje su pretukle Jovanovića, Đukanović je javnosti otkrio ime navodnog naručioca njegovog ubistva!
U martu ove godine, na konferenciji za štampu posvećenu rezultatima njegove vlade nakon 100 dana mandata, premijer je obznanio: ,,Jovanovića je ubio onaj ko ga je najviše koristio dok je bio živ. Taj čovjek koji, uzgred, ponekad zna i da zapali poneku ambasadu velike države u Beogradu, ima jednu gadnu naviku: kada zaključi da neko ko mu vjerno služi dok je živ – može više poslužiti kao mrtav – onda ga učini mrtvim”. Da bi odagnao sumnje dodao je detalj: ,,To je isti onaj koji nosi politički kišobran za ubistvo Zorana Đinđića”.
Prethodno je Vladimir Beba Popović, kontroverzni svjedok i tumač brojnih događaja vezanih za ubistvo srpskog premijera, pomenuti politički kišobran gostujući u Živoj istini smjestio u ruke Vojislava Koštunice. Nije bilo teško odgonetnuti koga optužuje Đukanović.
A ni on to nije tajio. ,,Ne mislite valjda da bih se služio ovakvim optužbama da bih konstruisao na nečiji račun”, bio je uporan. ,,Spreman sam da svakom državnom organu koji se time bavi ponovim ovo što sam kazao”.
Problem je što nadležni državni organi nijesu vjerovali u istinitost tvrdnji crnogorskog premijera. Ministar policije Raško Konjević izjavio je kako on drži da je Đukanović Koštunicu optužio ,,u kontekstu predsjedničke kampanje”. I u Državnom tužilaštvu su ignorisali Đukanovićevu priču. Premijeru za utjehu, makar hapšenje glasnika niko nije pominjao. A možda oni i ne znaju da postoje krivična djela lažno prijavljivanje i uznemiravanje javnosti.
Đukanoviću nije bilo za nauk što je nekada tvrdio da Dubrovčani pale stare gume kako bi optužili JNA za bombardovanje grada. Ne smetaju mu sve gadosti i laži kojima njegovi štitonoše pravdaju deportaciju bosanskohercegovačkih izbjeglica. Nije ga briga za torturu i šikanu kroz koju je prošao Slobodan Pejović, policijski inspektor koji je objelodanio taj ratni zločin. Đukanović nema objašnjenje za dokumenta crnogorskog DB-a, registarske tablice i oružne listove kojima su službe pod njegovom kontrolom snabdijevale zemunce Dušana Spasojevića i Mileta Lukovića – izvršioce atentata na Zorana Đinđića…Ne zna za muke kroz koje prolazi Goran Stanković nakon što je odlučio da posvjedoči o policijskoj torturi nad pokojnim Aleksandrom Pejanovićem.
Đukanović ponovo, ne čekajući na nadležne, presuđuje kako je napad Vladimira Popovića na novinare Vijesti – izmišljen. ,,Teško mogu prokomentarisati napad koji se nije dogodio, jer sam razumio i da je državni tužilac ustanovio da nije bilo napada, što će reći da je to bilo medijska konstrukcija…”. Ne mari Đukanović ni za to što je njegov prijatelj priznao da je (psujući i pljujući) razoružao novinare oduzimajući im opremu za rad. Jednako je, svojevremeno, Đukanović u zaštitu uzimao još jednog uličnog nasilnika i napadača na novinare – Miomira Mugošu. Kada je ovaj osuđen zbog napada na novinare premijer je to prečuo i prešutao.
Poslovično selektivan, Milo Đukanović je i u Budvi zaboravio da pomene afere koje su zaista naštetile ugledu Crne Gore. I debelo je koštale. A bilo bi baš zgodno da je od Vesne Medenice i Veselina Vučkovića zatražio zaštitu od Ministarstva finansija SAD koje je, zbog korumpiranja crnogorskih i makedonskih zvaničnika, kaznilo Dojče telekom sa skoro 100 miliona dolara. Ta je vijest obišla zemaljsku kuglu, praćena tvrdnjom da je novac namijenjen korupciji otišao na račun ,,advokatice, sestre najvećeg državnog zvaničnika”. Svi znamo da je riječ o Ani Kolarević i Milu Đukanoviću.
Prećutao je aferu Prva banka i činjenicu da su on i njegov brat Aco Đukanović, kao njeni većinski vlasnici, kredit državi vraćali novcem poreskih obveznika. Taj su im novac obezbijedili ministri i članovi vlade, sadašnji i bivši, direktno potčinjeni premijeru Đukanoviću.
Čudo Đukanović ne traži da tužilaštvo, štiteći interese Crne Gore, procesuira briselski Komitet za operativno upravljanje i pouzdanost rada energetskog sistema koji je proljetos obznanio da je Crna Gora prva, a vjerovatno i posljednja država u Evropi, uhvaćena u krađi struje iz sistema Evropske interkonekcije. Premijer je tada, kaže, znao ,,da se neka struja troši”, da bi naknadno obznanio kako je njegova Vlada dala ,,prećutnu saglasnost” KAP-u da ne plaća utrošenu struju, a EPCG da uštedi na obaveznim porezima i doprinosima namijenjenim državnom budžetu.
Nije Đukanoviću prvi put da zahtijeva hapšenje neistomišljenika i političkih protivnika. Nekada bi on taj zahtjev provukao kao polu šalu-polu prijetnju. U aprilu prošle godine, na predizbornoj tribini u Tivtu, predložio je da ,,ukoliko se u Crnoj Gori moraju sprovesti hapšenja na kojima insistira EU”, u zatvore treba da idu čelnici opozicije i vlasnici nepodobnih medija. Jasno je aludirao na potencijalne osuđenike: Nebojšu Medojevića i Branka Radulovića iz PzP, bivšeg lidera SNP Predraga Bulatovića, čelnike NOVE Andriju Mandića i Gorana Danilovića i Miodraga Perovića, osnivača i suvlasnika Monitora i Vijesti.
Ne tako davno, slične prijetnje zaista su vodile u zatvor.
Aćim Višnjić, nekadašnji poslanik SRS u Skupštini Crne Gore našao se na optuženičkoj klupi u oktobru 1994. godine zato što je, prema optužnici osnovnog javnog tužioca u Podgorici, ,,javno izložio poruzi Vladu i predsjednika Vlade Crne Gore” (Mila Đukanovića – prim. Monitora) i izvršio krivično djelo povrede ugleda Republike Crne Gore tako što je, pored ostalog, tvrdio da su 12,5 miliona dolara ,,vlade Mila Đukanovića i Nikole Šainovića, preko Jugodrva, ukrale za naftu”. Da ,,Vlada lupeža” a da se ,,Zakon ne može sprovesti, jer u sudovima sjedi veliki broj kriminalaca …”. Višnjiću nije pomogao ni poslanički imunitet ni to što je u sudnicu donio ,,dva kila dokaznog materijala”. Poslije tri dana suđenja osuđen je na pet mjeseci zatvora.
Rijetki su već tada spoznali ono što danas postaje jasno mnogim mislećim ljudima u Crnoj Gori. Đukanović pokušava da sačuva vlast i porodično blago tako što se sa neistomišljenicima obračunava sljedeći svoje političke uzore – Aleksandra Karađorđevića i Slobodana Miloševića.
Prvi je 1920. godine, nakon što su se komunisti na izborima pokazali kao ozbiljna prijetnja monarhiji i krugu privilegovanih oko nje, inicirao donošenje Obznane kojom je naloženo da se ,,do rješenja Ustava Kraljevine SHS zabrani svaka komunistička i druga rastrojna propaganda, obustave njihove organizacije, zatvore njihova zborišta, zabrane njihove novine i svi drugi spisi koji bi mutili mir i spokojstvo Države”. Eto odakle prepisuje Šef. A Obznana je, bilježe istoričari, skupa sa naknadno donijetim Zakonom o zaštiti javne bezbjednosti i poretka u državi u zatvor odvela nekih deset hiljada ljudi. Da ne bi ,,mutili mir i spokojstvo države”. Konačno, Aleksandar je 1929. ukinuo Ustav i ozvaničio diktaturu.
Preselimo se sada u mart 1989. godine. Plato ispred Skupštine SFRJ. Malo više od godinu nakon što je u Crnoj Gori instalirao marionetski režim predvođen Momirom Bulatovićem, Svetozarom Marovićem i Milom Đukanovićem, Slobodan Milošević drži slovo okupljenima. Masa skandira: ,,Uhapsite Vlasija” (Azem Vlasi, visoki komunistički funkcioner sa Kosova). Milošević obećava: ,,Ne čujem dobro, ali želim da vam odgovorim da će oni koji manipulišu radi ostvarenja političkih ciljeva protiv Jugoslavije biti uhapšeni”. I koji dan kasnije Azem Vlasi je uhapšen.
Đukanović je, ne treba sumnjati, učio od velikih majstora despotija i diktature. Da li će to biti dovoljno?
Po izlasku sa robije u Spužu Aćim Višnjić je poručio da svoje zatvorske cipele ostavlja Milu Đukanoviću. Da li ga one još čekaju ne zna se. A mogle bi zatrebati. Pošto ni jedan strah nije vječan.
Zoran RADULOVIĆ