Povežite se sa nama

Izdvojeno

IZRAELSKO PALESTINSKI SUKOB: Da li će Gaza biti Vijetnam Izraela

Objavljeno prije

na

Ako se desi kopnena invazija Gaze stvari se mogu dramatično promijeniti. Smatra se da izraelska vojska nije pripremljena za borbu na terenu, da bi borba prsa u prsa u ruševinama Gaze odnijela veliki broj izraelskih života i da je to rizik koji izraelski lideri neće preuzeti lako. Izvještava se da je  predsjednik Bajden, vjerovatno strahujući od eskalacije, podsjetio Natanjahua kako je superiorna vojna sila SAD prošla u Vijetnamu

Piše: Radmila STOJANOVIĆ,specijalno za Monitor iz Ramale

 

Pretvaranje Gaze i njenih 2,3 miliona stanovnika u prah i pepeo je u toku i odvija se nesmanjenom žestinom.

Slike masovnog i neselektivnog fizičkog uništavanja ljudskih tijela i sistematskog rasturanja psihe stotina hiljada ljudi u svakom momentu izloženih smrtnom strahu, slike bola preživjelih za ubijenom djecom i najdražima, izazivaju šok širom svijeta. Od toga su  izgleda imuni lideri Izraela i njegovih moćnih saveznika.

Od 7. do 24. oktobra ubijeno je najmanje 5,700 ljudi – od kojih su polovina djeca, a velika većina  i  ostalih ubijenih su civili.  Izrael ih je osudio kolektivno na smrt kao naplatu za 1400 Izraelaca, vojnika i civila koji su ubijeni za vrijeme upada boraca iz opsjednute Gaze na teritiriju njihovog okupatora Izraela. Preko 16,000 ljudi u Gazi je ranjeno i sami bog zna koliko još ima žrtava u ruševinama demoliranih zgrada.

Apela za primirje, koji su rutina u svim vrstama sukoba, ovoga puta nema. Ujedinjene nacije stidljivo pominju ne primirje vec humanitarnu pauzu u bombardovanju oko koje ne mogu da se dogovore. U  EU nema dovoljno spremnosti čak ni za otvaranje koridora za humanitarnu pomoć. Vrh SAD  insistira da nije vrijeme za primirje.

Znači,  konsensus je medju najmoćnijim državama svijeta da Gazani treba da nastave da umiru pod bombama, sve dokle  Izrael  odluči da je dostignut dovoljan zbir pomora ljudi.

Svaki pomen  prekida vatre, uglavnom od medjunarodnih humanitarnih organizacija , predstavlja se  kao veleizdaja Izraela i kao kršenje njegovog prava da sam odluči koliko hiljada stanovnika Gaze treba da plati životom pokušaje Izraela da povrati  reputaciju vojnog snagatora. Borci iz Gaze su  pokazali da nema toga oružja koje moze da nadjača očaj pokorenih i njihovu motivaciju da se bore za slobodu.

Izraelski lideri imaju težak zadatak  da dokažu svoj populaciji da je jevrejska država sigurna u njihovim rukama i da je nedavni  kiks čisto rezultat varvarizma hordi ratnika Hamasa, poklonika kulta smrti, vodjenih ideologijom islamskog ekstremizma i mržnjom prema jevrejskoj drzavi.

Posao im olakšava to što je izraelsko društvo koje je do pred rat bilo duboko podijeljeno, sada ujedinjeno i u želji za osvetom i u namjeri da se vrate na poziciju superiorne nacije koju niko ne smije da izazove.

Rijetke su javne ličnosti Izraela koje dovode u pitanje zvaničnu verziju dogadjaja. I one to rade anonimno ili im treba oružano obezbjedjenje, nakon iznošenja jeretičkih stavova.

Obični ljudi širom svijeta nijesu oguglali na uništavanje života stotina hiljada nedužnih u posljednje tri decenije. Masovni su  protesti širom svijeta protiv destrukcije Gaze, uključujući i protest u Podgorici koja je bila peplavljena palestinskinm zastavama.

Dok svjetski mediji uglavnom pokazuju razrušena naselja i podnošljive slike umiranja, socijalne mreže su postale oči  na terenu. Predočavaju nestvarnu brutalnost indusrtijskih razmjera.

Čitava naselja kolapsiraju uživo,  snimana telefonima preživjelih, ljudi umiru pred kamerama, stotine izbezumljenih roditelja se opraštaju od ubijene djece zamotane u bijela platna sa ispisanim imenima, pripremljenim za masovne grobnice. Cjelokupne porodice nestaju pod betonom raketiranih zgrada. U Gazi više nema ljudi sa nekim prezimenima.

Danima  i  noćima, mnogi od nas su svjedoci genocida koji se prenosi direktno. Gotovo sve popularne platforme socijalnih medija, uključujuci Fejsbuk, X i Tiktok pokušavaju da cenzurišu “iz sjenke” postove sa lica mjesta. Treba zaštititi zvanični ratni narativ Izraela koji ne bi preživio u sudaru sa istinitim činjenicama sa terena.

Ključni koncept toga narativa je da je Izrael napadnut iz čista mira od Hamasovih terorista. Napad na okupatora od strane okupiranog naroda nikome ne bi trebalo da bude iznenadjenje. To je elementarna činjenica koja se u slučaju Gaze spinuje tako što se borci pokreta otpora iz Gaze poistovjećuju sa Hamasom, koji je proglašen terorističkom organizacijom onog momenta kad je na legitimnim izborima došao na vlast. Iz toga logično slijedi da su svi borci iz Gaze teroristi čija motivacija nije otpor okupaciji već želja da ruše i ubijaju i koje treba uništiti do zadnjega.  Visoki vojni čin iz Izraela je ovo izrazio vrlo eksplicitno kada je rekao:  “Svaki član Hamasa je mrtav čovjek”.

Pokret otpora Gaze uključuje borce raznih političkih ubjedjenja od ljevičara do islamista i svih političkih opcija izmedju. Hjuman  rights watch  koristi istinitiju terminologiju kad taj pokret naziva “borci iz Gaze pod rukovodstvom Hamasa “.

Dio ratne propagande Izraela je i tvrdnja njegovih lidera kako daju sve od sebe da izbjegnu civilne žrtve. Izraelska ambasadorka u Londonu je čak nedavno izjavila da u Gazi nema humanitarne krize!

Ovakve nebuloze zapadni  mean stream mediji uglavnom puste da prodju, iako je i sama odluka Izraela da gradjanima Gaze ukine pristup vodi, struji i gorivu i bez bombardovanja, mjera kolektivog kažnjavanja iz kataloga ratnih zločina.

Briga o civilima potkrepljuje se informacijama da izraelska vojska redovno javlja gradjanima Gaze da napuste djelove koje planiraju da bombarduju. Ti djelovi su onda  bjesomučno bombardovani kao da u njima nema civila.

Prije nešto više od nedjelje dana preko milion civila je dobilo instrukciju da u roku od 24 sata predju u južni dio Gaze. Bilo je jasno da tu instrukciju tehnički nije bilo moguće ispoštovati, a samo davanje takve direktive je ratni zločin.

Izrael sebi dozvoljava da ratuje bez pravila ne samo zato što navodno ima posla sa teroristima, već i zbog toga sto ih optužije za nečuvena zvjerstva pri upadu u Izrael koja, po izraelskim političarima, zaslužuju tretman bez ograničenja zakonima.

Propagandni rat  je u punom jeku i sa jedne i sa druge strane. No ponešto se može nedvosmisleno ustanoviti. Masovna ubistva civila Gaze su činjenica.  U akciji  boraca iz Gaze ubijeni su i civili  i  vojnici. Borci iz Gaze drže preko 200 taoca medju kojima ima i običnih ljudi.

Prvih dana rata izraelski izvori su pričali o pomoru i dekapitaciji beba i raznim   drugim zvjestvima uključujući i silovanja, koja za sada ostaju bez dokaza.

Posljednjih nekoliko dana pojavljuju se svjedočanstva, bazirana na intervjuima izraelskih medija za civilima koji su bili uhvaćeni u talas nasilja i sa vojnicima koji su učestvovali u borbama protiv napadača iz Gaze. Svjedočanstva uključuju tvrdnje žene koja je bila jedna od nekoliko stotina taoca koje su borci iz Gaze držali u kućama pograničnog kibuca koga su osvojili.Ona je u intervjuu za Izraelski radio iznenadjenom novinaru rekla da su je borci iz Gaze tretirali dobro i da je preko 120 taoca u stvari ubijeno od strane izraelskih snaga, koje su po svaku cijenu htjele da nadjačaju borce iz Gaze.

Njenu priču je potvrdio i vojnik koje je rekao da je izraelska armija u istom kibucu granatirala iz tenkova jednu po jednu  kuću u kojima su borci iz Gaze držali taoce. Visoki vojni starješina koji je rukovodio glavnom vojnom bazom zaduženom za “nadzor “ nad Gazom, koju su borci iz Gaze osvojili, rekao je da se sa malom grupom vojnika sakrio u podzemno sklonište i pozvao avijaciju da bombarduje bazu. Žrtvujući i borce iz Gaze i njihove zarobljenike.

Postavlja se pitanje, od 1400 ubijenih Izraelaca koliko ih je  žrtvovano da bi se porazio Hamas? Ove brojke su važne, jer za živote nedužnih Izralaca, ko god da ih je uzeo, plaćaju nedužni iz Gaze.

Ovo je rat koji će za Izrael da bude poguban. Mozda zvuči čudno reći ovo  dok hiljade Palestinaca umire pod naletima izraelskih bombi i raketa koje su Gazu pretvorile u teren sličan Hirošimi. Ali ne može se poreći činjenica da su glavni temelji na kojima je izgradjen Izrael žestoko poljuljani. Radi se o mitovima o Izraelu kao naprednoj zemlji i jedinoj demokratiji u regionu, koja je i moralno i vojno superiorna, organizovana i nepobjediva.

Narativ da je Izrael stvoren da bi Jevreji imali svoju zemlju u kojoj mogu bezbjedno da žive, nikad nije bio dalji od istine. Za to veliku zaslugu imaju lideri Izraela koji su pogrešno procijenili da uz bezrezervnu podršku moćnih prijatelja, neće morati da plaćaju cijenu za okupaciju, eksploataciju i ponižavanje Palestinaca.

Mogućnost širenja rata na čitavi region se ne isključuje, mada se ne smatra realističnom. Iran se redovno glaska i nedavno je upozorio da neće stajati po strani i posmatrati uništavanje Gaze. Stručnjaci smatraju da Iran, ipak,  ne želi eskalaciju i da će uglavnom djelovati preko vojnih grupa koje finansira, kao što su Hezbolah iz Libana i Huti iz Jemena.

Ako se desi kopnena invazija Gaze stvari se mogu dramatično promijeniti. Smatra se da izraelska vojska nije pripremljena sa borbu na terenu, da bi borba prsa u prsa u ruševinama Gaze odnijela veliki broj izraelskih života i da je to rizik koji izraelski lideri neće preuzeti lako.  Izvještava se da je  predsjednik Bajden, vjerovatno strahujući od eskalacije, podsjetio Natanjahua kako je superiorna vojna sila SAD prošla u Vijetnamu.

Uz sva razaranje Gaze, izgleda da otpor ne jenjava i očigledno je da strategija Izraela  “svi Gazani su Hamas” ne donosi vojne rezultate, a ima  katastrofalne posljedice po reputaciju Izraela.

Svakodnevno se na čitavoj teritoriji Izraela oglašavaju sirene koje upozoravaju na raketne napade. Izraelski izvori su javili prije neki dan da je pokušan kopneni upad u centralni dio Gaze radi oslobađanja taoca koji su borci iz Gaze odbili.

Slučajni ili namjerni raketni napad na američke vojne brodove koje su stacionirani opasno blizu ratnoj zoni kao demonstracija podrške Izraelu,  najveća  je opasnost za eskalaciju rata. To bi zasigurno dovelo do otvaranje novih frontova, do uvlačenja u neprijateljstva novih aktera i do eskalacije koju bi teško bilo držati pod kontrolom.

 

Ovo treba čuti i pokušati razumjeti

Njemačka ministarka inostranih poslova Analina Bearbok je nedavno izjavila: “Ne možemo zaustaviti humanitarnu tragediju ako se nastavlja sa terorizmom iz Gaze. Dakle, ono što je bitno je borba protiv terorizma”. Ona mora znati da je samo u prvih šest dana bombardvanja Gaze, Izrael na njenu populaciju ispalio više raketa nego što je NATO sručio na Avganistan za čitavu godinu. Koju viziju svijeta nam nudi njemačka ministarka, ako su ovo vrijednosti koje ona, kao političar moćne zemlje sa mračnom prošlošću, propagira?

 

Cijena arogancije

Aroganciju, samopuzdanje i osjećaj superiornosti stvorili su u Izraelu pogrešno vjerovanje da im Hamas nije ozbiljna vojna prijetnja i da granicu sa Gazom ne treba pretjerano štititi. Zato su borci iz Gaze uspjeli, kako reče jedan autor, da kroz milijarde dolara vrijednu Mažino liniju Izraela, prodju kao nož kroz puter.

 

Komentari

Izdvojeno

VLADA ZVALA AMBASADORE NA RAPORT I INSTRUKCIJE: (Ne)sluh za vanjsku politiku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prema informacijama Monitora, premijer Milojko Spajić je imao nekoliko odvojenih sastanaka s crnogorskim ambasadorima, od Ukrajine  preko Evrope do SAD.  Premijer je, prema nekoliko neformalnih izvora u Vladi, izložio novu političku realnost nakon dolaska Donalda Trampa na čelo SAD-a i odnosima sa EU

 

 

Vlada Crne Gore je preko Ministarstva vanjskih poslova (MVP) i ministra Ervina Ibrahimovića krajem februara pozvala maltene sve ambasadore u Evropi i Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) da hitno dođu na konsultacije. Početak konsultacija je određen za 6. mart. Mnogi su se tada uplašili reprize opoziva od 15. novembra 2024., kada je Vlada smijenila tri ambasadora.

Prema informacijama Monitora, premijer Milojko Spajić je imao nekoliko odvojenih sastanaka s ambasadorima od Ukrajine (Borjanka Simićević) preko Evrope do SAD-a (Jovan Mirković). Ispostavilo se da je strah ambasadora bio neopravdan. Premijer je, prema nekoliko neformalnih izvora u Vladi, izložio novu političku realnost nakon dolaska Donalda Trampa na čelo SAD-a i odnosima sa Evropskom Unijom (EU), te odnosima između ključnih evropskih zemalja. Spajić je dao upute ambasadorima da nastave nedvosmileno podržavati EU i članstvo Crne Gore u tom bloku. Istovremeno je tražio da se uzdrže od kritike prema SAD-u i novoj administraciji i da se ne upuštaju u bilo kakve komentare trenutnih razmimoilaženja između SAD-a i evropskih saveznika.

Odmjereni stav Crne Gore se ubrzo vidio 11. marta na sastanku najviših evropskih vojnih zvaničnika u Parizu, gdje se razgovaralo o modalitetima podrške Ukrajini nakon američke najave obustave vojne pomoći. Na sastanak nije pozvana Amerika jer su Evropljani željeli pokazati da sami mogu biti veliki dio sigurnosnog okvira u slučaju primirja između Ukrajine i Rusije. Nakon što je agencija AP javila da su Crna Gora i Hrvatska jedine evropske članice NATO-a koje nisu odgovorile na poziv za sastanak u Parizu, savjetnik premijera za bezbjednost i odbranu Todor Goranović je za Radio Slobodna Evropa (RFE) potvrdio učešće Crne Gore na sastanku. Ipak, poslat je samo zamjenik vojnog predstavnika pri NATO komandi u Briselu jer je „načelnik Generalštaba Zoran Lazarević …u službenoj posjeti Bugarskoj“.

Diplomatske (ne)aktivnosti s druge strane Atlantika sadašnjeg ambasadora Mirkovića kod nekih funkcionera vladajuće koalicije izazivaju nezadovoljstvo i čak otvorenu ljutnju. Jedan od povoda je bio sastanak s američkim zvaničnicima sredinom februara u Vašingtonu kada je ambasador navodno izjavio da bi gubitak vlasti Aleksandra Vučića vjerovatno oslabio neke od njegovih crnogorskih marioneta. Detalje razgovora nije bilo moguće nezavisno potvrditi. Iako nije direktno pomenuo bivši Demokratski front (DF), izvještaj(i) ambasade ka Podgorici je naljutio koalicione partnere koji su se prepoznali u pomenutoj kvalifikaciji. To je navodno pogoršalo tinjajući antagonizam između djelova srpskog bloka i premijerovog Pokreta Evropa sad (PES). Jedan funkcioner DF-a je komentarisao da je to dovoljan razlog za opoziv jer su i oni podržali takvo kadrovsko rješenje u Vašingtonu.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

CRNA GORA I EVROPSKE OBAVEZE: Prestiže li nas Albanija  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Formalno, Crna Gora je u prednosti u odnosu na Albaniju. No, očigledna je sve snažnija podrška Brisela Albaniji, koju je komesarka Marta Kos nazvala i mogućom sljedećom članicom EU.  Ima još signala da je Crna Gora dobila ozbiljnu konkurenciju: Evropski parlament je umjesto u Podgorici otvorio kancelariju u Tirani, a Albanija nas je preduhitrila i u korišćenju sredstava iz programa Plana rasta

 

 

Nakon što je sredinom marta stigla vijest da Evropski parlament (EP) otvara kancelariju u Tirani umjesto u Podgorici, kod kuće je stidljivo aktuelizovana priča o tome gubi li Crna Gora titulu lidera u regionu. O tome za sada govore samo opozicija i civilni sektor, dok Vlada ćuti.

Iz EP su saopštili da je otvaranje kancelarije u Tirani dio strateškog plana o proširenju EU i da će Albanija  biti „ključna kontakt tačka“ sa Zapadnim Balkanom. „ Odluka o konkretnom gradu i mjestu uslijedila je nakon tehničke procjene dostupnosti.  Ali, naravno, status odgovarajuće zemlje kandidata za članstvo u EU je takođe imao pozitivan impuls”, saopštio je  izvjestilac Evropskog parlamenta za Albaniju Andreas Šider.

Crnogorske vlasti najavljivale su da bi Podgorica mogla biti izabrana za kancelariju EP na Zapadnom Balkanu, a incijativu je formalizovao predsjednik Jakov Milatović u decembru 2024. Iako se činilo da je stvar gotova, na kraju je izabrana Tirana.  Kao jedno od obrazloženja odluke,  evropski zvaničnici ističu bolju saobraćajnu povezanost Tirane. Ipak, očito je da Brisel polagano mijenja i retoriku o tome koja bi balkanska zemlja mogla biti 28. članica EU.

“Nastavi li ovako, Albanija bi do 2027. mogla postati sledeća članica EU”, saopštila je evropska komesarka za proširenje Marta Kos, tokom posjete Albaniji sredinom mjeseca. “Albanija je napravila izuzetan progres. Naravno, ostaje još dosta posla i dublje reforme su neophodne. Svakako, nastavi li ovim tempom, onda je sigurno da bi sve moglo biti završeno do 2027. godine i krenuti naprijed što je brže moguće. Želim da čestitam albanskim građanima na dostignućima do sada, a uz nastavak takve posvećenosti i tempa, nadam se kako EU više ne bi imala 27 članica već 28, sa Albanijom koja bi nam se pridružila”, saopštila je ona.

Ta ocjena Marte Kos, podstakla je u  Crnoj Gori i razgovor na temu gubi li Crna Gora status lidera u regionu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a

 

 

MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?

ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.

MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?

ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.

Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.

MONITOR: Kako vidite  političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da  arbitriraju o  pitanjima od  javnog interesa?

ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.

Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo