Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Izletjeti iz (ti)šina

Objavljeno prije

na

Sudbina se prema meni nikada nije ophodila kao supružnik. Više kao ljubavnik. Malo davala, mnogo obećavala, a, kad mi je najviše trebala, bila je zauzeta negdje drugdje, na puno radno vrijeme. Ja sam joj služila za predahe

 

Stiže i zima, a kesteni se još uvek kotrljaju kao tajna mapa do ježevog skloništa. I dalje sabiram utiske leta, letopis životne smelosti. Polaroid utisaka na štipaljkama godine se suši. Danas počinje zima. Trajaće do 20. marta. Dočekajte je sa osmehom.

Sećam se zime kod babe, kada napada prvi sneg u dvorištu, prvi i toliko visok da se nama deci glava nije videla dok hodamo utabanim puteljkom. Dozvoljavali su nam da po čitav dan pravimo tunele i tamnice, i zamkove, i da vodamo psa kao zarobljenika. Jednom nam je baba donela užinu u tvrđavu, ali nas je, posle par sati, izvukla odatle kao malu štenad, držeći nas za vrat i mogu se zakleti, odnela u kuću baš kao štenad.

Ni zima više nije kao nekad. Svetsko prvenstvo je ove godine ukinulo uobičajene rane pripreme za zimske radosti. Cilj na svetskom je ispunjen. Možda ne onaj sportski, ali održao se, ako ne i podigao, nivo mržnje prema susedima, koja se raspirivala po medijima i mrežama danima. Ona nikako ne sme da splasne, stalno se mora negovati i generacijski produbljivati. Širiti ljubav nije opcija.

Zimu je pozdravio i svevišnji, pronašavši zlato sa još trojicom. Ozbiljne iskopine su se tu vršile. „To nalazište zlata je fanastično i niko ne zna gde je, sem nas troje u zemlji. Samo nas troje znamo tačnu lokaciju“. Ako bi dovoljan broj ljudi, dovoljno žalosno zakukao, sigurno bi bog ponovo sišao na zemlju. Samo kad bi to bio pravi pravcati očaj, a ne malodušnost, koja bi samo dodatne šamare prizvala. A ako bi se to desilo na internetu, da li bi se onda javio neki virtuelni bog? Sutra ću da se naljutim, sad mi se spava i imam krempite u frižideru.

Sudbina se prema meni nikada nije ophodila kao supružnik. Više kao ljubavnik. Malo davala, mnogo obećavala, a, kad mi je, dobra, najviše trebala, bila je zauzeta negde drugde, na puno radno vreme. Ja sam joj služila za predahe. S tlom u razgovoru s nebom u prepisci…

Kad je groblje na brdu, a ulica ide oko njega, na nekoliko deonica čovek bude niže od pokojnika, a nekad i u ravni s njima. Ko se doseti, može fino da se poigra da sa sopstvenim memento mori momentima i podseti se šta je ono beše važno.

– Dobar dan.
– Dobar dan.
– Zima?
– Zima.
– Prođe i ova godina.
– Prođe.

Spustila sam mač. Umorna sam. Tebi pobeda, meni mir. (Ne kažem ništa, isto i mislim.)

P.S. Izvinite, sad idem da se bacim u zagrljaj glavobolji, pa eto, slobodno navratite neki dan od nedelje.

 

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Skidam svet sa sebe

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jutros sam čula da na groblju u Đinđuši, selu pored Leskovca, žive paunovi  i čuju se po cijelu noć. Kakav felinijevski detalj iz male, anonimne srpske svakodnevice

 

 

Svakog jutra osvestim dve svetlosti: jednu od sijalice u sumaglici zore dok se pred razdanjivanje čovek sprema na neku obavezu (već prema fazi i uzrastu) i onu drugu –  od najsjajnijih letnjih podneva kroz proreze roletni, u tišini mira i odsustvu svake granice. Na kraju tamnog hodnika je nevidljivo teško prisustvo. A ti moraš da prođeš kroz njega i da nađeš bravu. Ako je ima, ako je nema moraš da je izmisliš i da otvoriš zid. Prepuštam se jutru i godinama.

Pesimizam je duh vremena, lako je sinhronizovati se s njim, samo se prepustiš. Istovremeno je bezveze, jer još nisi umro. Ko neke stepenike preskoči u detinjstvu, uvek će u potonjem životu zapinjati baš na tim mestima, koja su nekada davno preskočena. Neke stvari jednostavno moramo da doživimo pre nego što konačno odrastemo. Da bismo mogli da se pomirimo sa životom kad ostarimo.

Kaže sin za onog malog iz Doboja:  „Da li ga je sramota, pa neće moći na ulicu da izađe kad sve ovo prođe?!“ Pomislih na sve one koje znam i koji su odlično prošli u životu, a bili su mali iz Doboja, ali sam prećutala, malo iz vaspitnih pobuda, malo u nadi da će se stvari već jednom promeniti. Svako jutro prva misao – ovo ovako više ne može i onda ono nastavi da može.

Jutros sam čula da na groblju u Đinđuši, selu pored Leskovca, žive paunovi  i čuju se po celu noć. Kakav felinijevski detalj iz male, anonimne srpske svakodnevice.

Dobar džez leči sve. Koliko meni niko i nista ne treba kada slušam dobru muziku… samoj sebi ne trebam… ne umem da prevedem to stanje duše. Prosto nisi tu, nema prostora, nema vremena… nema ničega, samo smiraj i potreba za još. Ničega nema. Samo prosto pripadaš.

Obično pustim od sebe važne dane, da malo odleže, a evo sada već znam da živim uspomenu i malo vuče na vrtoglavicu.

„Kad budu svi roktali svojim svinjskim srcima, poslednji koji će još gledati ljudskim očima i osećati ljudskim srcem biće oni kojima ne bejaše strano iskustvo umetnosti.“ Danilo Kiš, Gorki talog iskustva.

Šta imate da kažete proleću koje nam stiže sutra? Novi je dan i svet se nije promenio. Budim se u nadi da sam bar ja drugačija.

P.S. Kad god je po svaku cenu, uglavnom je ispod vrednosti.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Prijatan ostatak rana

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moderan čovjek je svom životu oduzeo dubinu i ljepotu u mjeri u kojoj je to nasilno radio gulag

 

Pustim svetlost da manipuliše prostorom, veze i igra se senkama stvarajući iluziju pljuska, pa dodam prstohvat sunca da upotpunim kompoziciju. Jutro korača. Lepo vreme je varalica stara, čini da poveruješ u sreću.

Kad deliš svoje strasti, ono što te pokreće, sa onima koje voliš, to obostrano proširuje vaše svetove i vidike. Nije pametovanje, u praksi je tako. Pola noći ne spavam zato što prebiram po glavi šta treba da uradim, onda uradim sve do podneva, a umor melje li melje, o neraspoloženju i praskanju da ne govorim. Postoje tačno dve osobe koje bih mogla da slušam, šta god da mi govore. Kada su srećne, kada su besne, nebitno. Postoji nešto u toj boji što dira u neuronsku mrežu. I jednostavno – prija. Prever kaže da zato što su žirafe neme, pesma ostaje zatvorena u njihovoj glavi. Ako želite da vidite da li one pevaju pogrešno ili tačno, treba da ih vrlo pažljivo gledate u oči. Ima jedna sličnost i između Kamijevog Stranca i Solženjicinovog Jednog dana u životu Ivana Denisoviča. Pisani su “ravno“, ni jednom ni drugom književnom liku, stvari nemaju dublja značenja. Moderan čovek je svom životu oduzeo dubinu i lepotu u meri u kojoj je to nasilno radio gulag.

Danas od vesti iz novina izdvajam nekoliko naslova koji dematuju jučerašnje, prostim izvlačenjem iz konteksta. Nismo to videli svojim očima, kontekst, kao mađioničarski šešir, nikad se ne zna šta će iz njega da bude izvučeno.

Isto ovako je tekao dan jednom dok sam odlazila. Ni okrenula se nisam. Teška sam kao nakovanj. Ne okrećem se lako, a žute dunje iz Stambola ni na vidiku, moja Fatma. Sećam se kako sam jednom, dok sam isto ovako imala temperaturu, pisala pismo tadašnjem draganu koji je bio u vojsci. Baš ga je nedavno pronašla jedna od mojih kćeri. Pišem: „Potresno je čitati Čehovljevu Tugu, gde se kočijaš jada konju, jer niko drugi neće da čuje njegovu muku, ali je potresno i što smo napravili društvo u kojem je to pravilo, gde ljudi samuju sa kućnim ljubimcem i njemu se ispovedaju, kao ja mom Beliši…“

Poruke danas nisu kao pisma. Pismo ima strukturu i stil, poruka samo informaciju. Kad gledamo zaostavštinu značajnih ljudi i uopšte ljudi, uvek su tu pisma, pisma, pisma. Od toga da nove generacije neće napisati nijedno neposlovno pismo, strašnije je samo to da naredna neće napisati baš ništa.

Sunčano i lepo i dalje. Kao kukavičje jaje podmetnuta je sreća.

P.S. Puno mi dvorište ljubičica i maslačaka. Poezija sredom.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Dani u lice sasuti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ljepota vremena je u saznanju da ga ne možeš unaprijed ni pokvariti ni potrošiti. Sve što je naredno, ćuti i čeka

 

 

Priroda me ponekad toliko fascinira da i sama činjenica da živim sa njenim tokom mi je zastrašujuće božanska. Zato ću danas da spremim dobru proju. Sin i kćeri će zbog toga sigurno da ulože protestnu notu, koju slobodno mogu da proslede upravi za vodovod i kanalizaciju.

Ponekad se čovek susretne sa svojom sudbinom baš na onom putu kojim je krenuo da bi je izbegao. Zato je ona sintagma, “igra sudbine“, naizgled beznačajna i nevažna, u stvari, izuzetno složena, suštinski određujuća i višeznačna. Savladaš sposobnost da budeš sam sa sobom i upoznaš i zavoliš sebe, preduslov je da savladaš sposobnost da zavoliš drugog, čak i proju. Drugačije ne ide. To je ono pra-davno: Ljubi bližnjega svoga (kao sebe sama). Bez ovog, u zagradama, ništa se ne važi.

U svakodnevnom opštenju sa ljudima sam veoma skromna, povučena i niko me ne viđa često. Ali čim ostanem sama, prate me grandiozne deluzije, tako da imam dva govora kad jave da sam dobila Nobelovu nagradu, bilo za mir, bilo za književnost.

Sve što je “obavilo“ posao i stoji beskorisno u nekom ćošku treba skloniti iz života. Al’ navikne se čovek da je to nešto tu, čuvaš svoje beskorisnosti, brišeš prašinu s njih, počinju da srastaju s tobom. I samo se čuješ kako kažeš: „Neka to tu“. Više ti i ne smeta. Kad pogledam unazad , strašno me povrede stare razglednice, postojanje neuspelih fotografija, bledi posteri koje još čuvam, sećanje na nadu u vazduhu. Vreme koga se sve teže sećam. Kao da nikada tako obično, a lepo, nije ni postojalo. Lepota vremena je u saznanju da ga ne možeš unapred ni pokvariti ni potrošiti. Sve što je naredno, ćuti i čeka. Nepokvareno, kao da ništa do tad nisi protraćio. Svaki naredni sekund možeš sve da promeniš, ako izabereš da hoćeš. Što narod više otvara oči, sve mu se manje gleda ogoljena istina. To mu dođe kao neka paradoksalna nuspojava višegodišnjeg žmurenja na jedno oko. I previše čitanja Trećeg oka. Valja sad te piksele iznivelisati, bajo moj, ali svakako će biti zabavno progledati.

4 jaja, šolja ulja (2 dl), šolja jogurta ili pavlake, 8 kašika brašna, 10 kašika kukuruznog brašna, prašak za pecivo, malo soli, 3-4 kriške sira (najbolje prevrelog, starog). Sve umutiti, staviti u podmazane modle ili pleh posut sa malo kukuruznog brašna i peći. Prijatno!

P. S. Sve što mi treba su duži dani i bose noge.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo