SVIJET
IZBORI U TURSKOJ: Ipak se okreće

Objavljeno prije
6 godinana
Objavio:
Monitor online
Poraz AKP u Ankari, prvi za 25 godina, je značajan udarac za predsjednika Erdogana. No, izgubiti Istanbul, koji je tri puta veći od Ankare i u kome je Erdogan pokrenuo svoju političku karijeru i služio kao gradonačelnik 1990-ih, prije nego što je izabran za premijera, još je veći šok. Ovi lokalni ,,izbori istorijski kao i (izbori iz) 1994. godine – kada je Erdogan izabran za gradonačelnika Istanbula, kazuju da se stranica koja je otvorena prije 25 godina, okreće”, napisao je jedan turski novinar
Prvi put za poslednjih 16. godina je turski predsednik Redžep Taip Erdogan doživio značajan neuspjeh na nekom opredeljivanju birača u toj zemlji. Erdoganova vladajuća Partije pravde i razvoja (AKP) je na lokalnim izborima, na koji se gleda kao referendum o liderstvu moćnog šefa države, izgubila u devet među najznačajnijim gradovima u zemlji, uključujući glavni grad Ankaru, a prije naknadnog brojanja i 18-milionski Istanbul.
Uprkos tome je Erdogan proglasio pobjedu ukazujući na rezultate na nivou zemlje koji pokazuju da Islamsko konzervativna vladajuća stranka AKP u koaliciji sa ultradesnom strankom MHP, ima 15 odsto glasova više nego socijaldemokratska Republikanska narodna partija (ICH) glavna opoziciona u nacionalnom parlamentu Međlisu. Ipak je prvi put u njegovoj političkoj karijeri Erdogan osjetio poraz u izborima za gradonačelnika u Ankari, i možda čak i u njegovom rodnom Istanbulu, poslovnom centru zemlje.
Lokalni izbori se, po definiciji, direktno ne tiču predsjednika Republike koji bi trebalo da u njima bude neutralan. No Erdogan koji dominira turskom politikom od kada je prije 16 godina došao na vlast, u poslednja dva mjeseca je neumorno vodio kampanju za izbore koje je opisao kao ,,pitanje opstanka” za Tursku. Uoči izbora je Erdogan održao više od 100 predizbornih skupova, ponekad govoreći čak osam puta dnevno uz ogromnu medijsku pokrivenost, ali to nije pomoglo da AKP i njegovi izabranici pridobiju većinu glasača u dva središnja grada.
Poraz AKP u Ankari, prvi za 25 godina, je značajan udarac za predsjednika. No, izgubiti Istanbul, koji je tri puta veći od Ankare i u kome je Erdogan pokrenuo svoju političku karijeru i služio kao gradonačelnik 1990-ih, prije nego što je izabran za premijera, još je veći šok. Ovi lokalni ,,izbori istorijski kao i (izbori iz) 1994. godine – kada je Erdoan izabran za gradonačelnika Istanbula, kazuju da se stranica koja je otvorena prije 25 godina, okreće”, napisao je jedan turski novinar.
U srijedu su turske izborne vlasti počele ponovno prebrojavanje glasova u osam od 39 okruga u Istanbulu posle žalbi AKP da su mnogi glasački listići neopravdano svrstani u 300.000 nevažećih što je, prema toj partiji, išlo na uštrb njenih kandidata. Prema preliminarnim i nezvaničnim rezultatima koje je objavila državna novinska agencija Anadolija, opozicioni kandidat u Istanbulu Ekrem Imamoglu pobijedio je bivšeg premijera Binalija Jildirima, kandidata AKP, sa oko 25.000 glasova razlike. AKP je odbila da prizna poraz i uložila je žalbu osporavajući rezultate u svih 39 okruga u Istanbulu i 25 okruga u Ankari.
Erdoganov rodni Istanbul je najveća nagrada ovih izbora. Ko vrši vlast u Istanbulu kontroliše već dio budžeta od 5,79 milijardi dolara, zbirnog sa Ankarom. Izbori za gradonačelnike i lokalne samouprave viđeni su kao ključni za održanje Erdoganove kontrole vlasti. Ukoliko predsjednikov kandidat izgubi u Istanbulu to će biti ozbiljan udarac njegovoj partiji.
Imamoglu, kandidat CHP, najveće opozicione partije u turskom parlamentu, koji se već predstavlja kao gradonačelnik Istanbula, optužio je AKP da pokušava da kupi vrijeme i pozvao Erdogana da ne dozvoli da ovi izbori uvedu zemlju ,,u nemirne vode”. ,,Ne dozvolimo da tri ili četiri osobe koje se ponašaju kao djeca kojima su oduzete igračke ugroze kredibilitet Turske”, rekao je Imamoglu, do sada uspješni čelnik Beilikdizija, dijela istanbula.
Provladini listovi su, međutim, objavili u srijedu da na lokalnim izborima postoji zavjera potiv Turske, poredeći je sa pokušajem vojnog udara 2016. protiv Erdogana kada je u sukobima pobunjenih vojnih jedinica i pristalica AKP ubijeno preko 250 lica. Na predizbonim mitinzima Erdogan je opisao opozicioni savez kao podržavaoce terorizma povezane sa islamskim klerikom Fetulahom Gulenom, koji živi u Sjedinjenim Američkim Državama, te kurdskim militantima.
Zapanjujuće poteškoće su, međutim, po dominantnoj ocjeni u Turskoj i spoljnom svijetu odraz nezadovoljstva glasača stanjem u turskoj ekonomiji i načinom na koji je njom upravljao sveprisutni predsjednik. Zato su nedjeljni izbori pažljivo praćeni kao barometar Erdoganovog statusa među glasačima otkako je turska privreda ušla u recesiju, a on poslije referenduma 2017. preuzeo široka izvršna ovlaštenja.
Posrtanje privrede je u središtu zabrinutosti glasača, poslije godina impresivnog rasta Turska. Nezaposlenost je iznad 10 odsto, nacionalna valuta lira je izgubila 28 odsto vrijednosti samo tokom 2018, a u nedavnim mjesecima je inflacija dostigla 20 odsto i povećala troškove života glasača AKP iz radničke klase.
Opozicija je prognozirala da će ti nezadovoljni glasači AKPodbiti da izađu na izbore, iako je izlaznost bila preko 80 odsto. Pored lošeg stanja privrede, na raspoloženje glasača su uticali i korupcija i sprega vlasti i poslovnih krugova, na šta su upozoravali i provladini kolumnisti po medijima.
Iako predsjednikovo ime nije bilo na glasačkom listiću, Erdogan je u neumornoj kampanji pokušavao da skrene pažnju sa ekonomije. Za inflaciju je okrivio ,,strane sile koje time žele da potkopaju zemlju”. Njegova ratoborna retorika i prijeteće poruke protivnicima, istakle su ulog na izborima.
Najmanje značajnih devet gradova će promijeniti lokalnu vlast – uz Ankaru, tu su i mediteranski turistički centar Antalija, priobalna provincija Adana i lučko čvorište Mersin. ,,Erdoganova AKP izgubila je značajne glasove u ekonomskim snagama u zemlji”, ocenio je Volfgango Picoli, kopredsjednik Teneo Intelligencea u Londonu. Po njemu, ,,ekonomska kriza u Turskoj ubila je Erdoganovu auru nepobedivosti.”
Gubitak vlasti za AKP u Zapadnoj Turskoj je prelomni događaj, jer tamošnji veliki gradovi na čelu sa Izmirom otjelovljuju budućnost zemlje. Proizvode dvije trećine ukupnog domaćeg proizvoda (BDP), privlače omladinu i sve one koji traže posao.
U poslednjih pet godina Turska je gotovo neprestano bila u predizbornom modusu: tri puta parlamentarni izbori, dva puta lokalni izbori i jedan referendum o ustavu i novom predsjedničkom sistemu. Tome treba dodati i neuspjeli puč.
Stalne kampanje, Erdoganov polarizujući politički stil i „čišćenja”, duboko su podijelili zemlju. Nije samo nanijeta šteta unutrašnjepolitičkom konsenzusu. Erdogan je proteklih godina stalno instrumentalizovao spoljnu politiku kako bi mobilisao svoje pristalice. Zapadne zemlje su zato Tursku međunarodno izolovale više nego ikada proteklih decenija.
Opozicija u Turskoj smatra kako smanjenje podrške Erdoganu u velikim gradovima označava početak kraja njegove duge vladavine. Izbori su, opet, pokazali da je opozicija, uprkos proganjanjima i medijima naklonjenim vlastima, i dalje živa, kao i da nezadovoljstvo glasača može naći svoj politički izraz.
Mnogim biračima se smučilo njegovo ponašanje samodršca, bezobzirna politika, cenzura medija, haos u organima vlasti poslije njegovih čistki. Da li je ovo početak kraja ere Erdogana? Jedno je sigurno: duh demokratije još živi u Turskoj. Borba za tursku demokratiju još nije izgubljena.
Po funkcionerima CHP, rezultati lokalnih izbora u Turskoj pokazuju da građani osim ekonomskom situacijom nisu zadovoljni ni prošlogodišnjim uvođenjem predsjedničkog sistema. Po Refiku Akovi, predsjednik Komisije za spoljne poslove stranke da je ostao u normalnom parlamentarnom sistemu, ne bi ovoliko pao: ,,Znači, rok trajanja tog sistema je kratak. I taj sistem neće biti još dugo, temelji su mu već uzdrmani. Nije njemu problem što je izgubio puno glasova, on bi ih povratio, nego mu je uzdrmalo temelje sistema. Tu je problem. Zato ćemo se možda za jedno pet godina vratiti na parlamentarni sistem, demokratiju i vladavinu prava“.
,,On je centralizovao sistem i postao centralna ličnost. Zatim, korupcija, totalno rasipanje novca, 14 aviona, zaduživanje, u najvećoj krizi kad je lira počela da gubi svoju moć, on uzima pola milijarde. Narod se zapitao – šta se dešava u ovoj državi? I sve je to dovelo do toga da njegovi glasači kažu da to apsolutno nije dobar put, da to predsjedništvo dovodi do totalne centralizacije i da se gubi parlamentarna moć, da ljudi više ne mogu raspravljati o budućoj Turskoj, da nemaju pravo, da ljude non-stop hapse, da su svi koji slobodno misle i novinari uhapšeni, da opasnost i dalje postoji za ljude koji će razmišljati o realnosti i demokratiji, jer se to kosi sa njegovim sistemom,” naveo je Akova u izjavi za američku medijsku kuću Radio Slobodna Evropa.
I dok neki komentatori smatraju da je predsjednik Erdogan sada ozbiljno uzdrman, neki su ubeđeni da se u Turskoj još dugo ništa neće promijeniti. Potonji ističu da Erdogan upravlja sve autoritarnijim sistemom, ograničavajući medijske slobode i proganjajući političke protivnike kroz sudske slučajeve.
U Turskoj neće biti izbora četiri godine, tako da će opoziciji biti teško da kanališe pobjedu. AKP je i pored gubitka najvažnijih gradova na nacionalnom nivou dobila više glasova od ostalih stranka, dok s nacionalističkim saveznicima, izgleda da može da pobijedi na parlamentarnim izborima.
Ukoliko bi Erdogan možda i bio spreman da prihvati poraz u pojedinim gradovima, njegova stranka će vjerovatno koristiti prljave trikove ukoliko budu ugroženi predsjedništvo ili parlament. Nedeljni poraz će samo pojačati odlučnost AKP da sljedeće izbore dobije svim mogućim sredstvima.
Oni koji znaju šta je sve predsjednik u stanju da uradi kada se bori za vlast, ničemu se ne bi čudili.
Milan BOŠKOVIĆ
Komentari
Izdvojeno
HORHE MARIP BERGOLJO – PAPA FRANJO (1936 – 2013 – 2025.) N: Golemo nasljedstvo čovjeka iz naroda

Objavljeno prije
2 danana
25 Aprila, 2025
Noći 13. marta 2013. papa Franjo je ušao u globalnu svijest sa skromnošću, pognute glavu u molitvenom stavu, tražeći blagoslov od srećne mase na Trgu Svetog Petra i miliona koji su ga pratili putem televizije i interneta. Napustio je ovaj svijet sa istom skromnošću 21. aprila, ali ne prije nego što je pokazao da je jedan od najsvjetlijih primjera čovječnosti u ovom mučnom vijeku
Tužna vijest uskršnjeg ponedjeljka stigla je iz Vatikana.„ Jutros u 7:35, biskup Rima, Franjo, vratio se u kuću Oca. Učio nas je da živimo vrijednosti Jevanđelja s vjernošću, hrabrošću i univerzalnom ljubavlju, posebno u korist najsiromašnijih i najisključenijih“, obišlo je svijet. Vijest nije uzdrmala samo katolike, već sve one širom planete koji su njemu vidjeli istinskog pomiritelja.
Na tron Svetog Petra zasjeo je ovaj Jezuita iz Argentine 2013. Bilo je to nakon što je papa Benedikt podnio ostavku. Bila je to prva ostavka u Vatikanu u posljednjih 600 godina. Sastanak kardinala radi izbora njegovog nasljednika – poznat kao konklava – počeo je brzo, a već 13. marta spaljeni su glasački listići. Hemikalija kojom su poliveni proizvela je bijeli dim koji je ploveći iznad katedrale Svetog Petra obavještavao o novom poglavaru. Zvona sa bazilike i čuveno Habemus Papam toga martovskog dana najavila su dolazak Horhe Maria Bergolja.
Skromni Argentinac je postao 266. poglavar Rimokatoličke crkve i prvi papa iz Latinske Amerike, prvi jezuita, prvi koji je uzeo ime Franjo, po svetom Franji Asiškom, svetitelju koji se odrekao bogatstva da bi pomogao siromašnima. Dodatno, prvi je papa van područja Evrope više od milenijuma.
Sjetiće se mnogi nevjerice nakon proglašenja Franja za papu i brojnih kladioničarskih kvota koje mu nijesu išle u korist. Nevjerica je dobrim dijelom bila vezana i za percepciju Vatikana i njihove politike u očima svijeta. Malo je onih koji su vjerovali u toliku promjenu u srcu papske palate i politike. Nakon izbora, znalo se da se radi o istoriji u nastajanju.
Te noći 13. marta, papa Franjo je ušao u globalnu svijest sa skromnošću, pognuvši glavu u molitvenom stavu, tražeći blagoslov od srećne mase na Trgu Svetog Petra i miliona koji su ga pratili putem televizije i interneta. Papa Franjo je napustio ovaj svijet sa istom skromnošću 21. aprila, ali ne prije nego što je pokazao da je jedan od najsvjetlijih primjera čovječnosti koji je obilježio 21. vijek.
Brzo nas je navikao da povlači slobodoumne reformatorske poteze za kakve ni pape ni državnici nijesu imali hrabrosti. Svijet je pričao o njemu kao o ličnosti godine. Zvanično tu titulu su mu između ostalih dodijelili američki magazin Tajm i najstariji časopis za gej populaciju u SAD – Advokat. I Monitor. 2015. godine.
Oni koji su ga poznavali prije preuzimanja konaca u Vatikanu, znali su šta se može očekivati. Znali su ga po skromnosti i zalaganju za socijalnu pravdu. Njegov maleni stan u Buenos Airesu, u kom je kuvao sam za sebe i onoga ko svrati, te gradski prevoz koji je koristio bili su znaci jednog drugačijeg papinstva. Odrekao se papske limuzine. Noć nakon izbora odbio je vožnju famoznim papamobilom i putovao autobusom sa kardinalima koji su ga izabrali. Ovaj gest brzo je postao simbol. Kasnije će se voziti u Renou 4 koji je prešao 300.000 kilometara.
Njegov pontifikat bio je fascinantno poglavlje o tome šta treba da predstavlja crkva. Pozivao je crkvu da postane bolnica na bojištu za ranjene u srcu, duši i tijelu; donosilac radosti onima kojima je očaj ukrao osmijeh; kanal milosrđa za one koji su potisnuti na marginu.
Svoj 77. rođendan, prvi koji je dočekao kao papa, proslavio je na doručkujući u društvu četvorice beskućnika u hotelu Sen Mart unutar Vatikana. Ovim gestom podcrtao je svoje nakane i svoju bliskost sa marginalizovanima i posvećenost jevanđeoskim vrijednostima skromnosti, solidarnosti i milosrđa.
„Kad sretnem nekog klerikalca, u trenu postajem antiklerikalac”, govoriće kasnije papa Franjo. Možemo zamisliti kojom jekom su odzvanjale ove riječi hodnicima Vatikana. Ili: ,,Poglavari Svete stolice su često bili narcisoidni te podložni laskanju dvorjana, a dvorjani su papska kuga…” ili „Ponekad se vjerom u Boga, nažalost, manipuliše kako bi se potaknule podjele i povećala mržnja umjesto da se promiče mir, zajedništvo, dijalog, poštovanje, saradnja i bratstvo”. Zbog ovakvih stavova često su ga optuživali da je komunista u crkvenim redovima, na šta je na prvu odgovarao: „Ono što govorim nije komunizam nego Jevanđelje“.
Optužbama o ,,komunizmu” pape pozabavio se i dugogodišnji dopisnik lista Bild iz Vatikana Andreas Engliš u knjizi Franja – Znaci nade. U Južnoj Americi još ima bijede kakve se u Evropi više niko ne može sjetiti. Tu govoriti o nekakvoj ideologiji Karla Marksa – je besmislica, poručio je Engliš. U Evropi smo zaboravili što to znači kad se jedino ,,crna zemlja” može dati svojoj djeci za jelo. Sveštenik koji je radije odlazio u naselja siromašnih nego sjedio za bogatom trpezom još bogatijih sunarodnika, jedva da se i može mjeriti evropskim ideološkim mjerilima, pisao je Engliš.
A onda su mračna vremena zadesila cijelu Evropu. Baš ona kakvih se ne sjećaju generacije nakon Drugog svjetskog rata. Preko dva miliona Evropljanki i Evropljana pokosio je COVID-19. Padale su vlade i državnici širom svijeta kao domine zbog lošeg vladanja situacijom, pogrešnih odluka, represije, neznanja, osionosti… Ni većina vjerskih poglavara nije se pokazala. I u tu prazninu zakoračio je ovaj Jezuita. Jasno je svima pokazao suštinu trenutka: „Gusta tama nadvila se nad našim trgovima, ulicama i gradovima; obuzela je naše živote, ispunivši sve zaglušujućom tišinom i tjeskobnom prazninom koja sve zaustavlja“. Možda se neko i sjeti praznog i kišom oblivenog trga Svetog Petra sa kraja marta 2020. godine na kom je predvodio Urbi et Orbi molitvu. Odjekivale su riječi jezivom šupljinom usred Berninijevih kolonada zamišljenih da kao ruke majke crkve obgrle vjernike: „Nalazimo se u istoj oluji, svi mi krhki i dezorijentisani, ali u isto vrijeme važni i potrebni, svi pozvani da veslamo zajedno”.
Nije stao na riječima. Svojim primjerom, pozvao je vjernike na vakcinaciju. Taj čin je nazvao činom ljubavi prema svom bližnjem. Pozivao je na molitve unutar porodičnog okruženja i liturgije koje su održavane online. Poštovao je mjere opreza i otkazao većinu putovanja i javnih okupljanja tokom najtežih faza pandemije. Tako rijetka scena u religioznim krugovima širom svijeta. Rijedak je još u nečemu. Shvatio je podmuklost momenta i pozivao na ravnopravnu raspodjelu vakcina. Kritikovao nacionalni pristup tom procesu i zalagao se za zaštitu siromašnih zemalja.
Nije ovo prvi put da njegov pristup uzdrma bogate. Znao je on i ranije reći: ,,Idol današnjeg vremena je novac, a mi moramo u centar vratiti čovjeka. Gospode, pomozi nam da obuzdamo egoizam”.
I kako dolikuje, prvo je krenuo od svoje kuće. Primjerom. Prvi organizacioni potez pape Franja u Vatikanu bilo je temeljno restruktuiranje Istituto per le Opere di Religione, poznatije kao Božija banka. Sem što je promijenio rukovodstvo institucije uvodeći u upravu i stručnjake laike, koji su zamijenili raniju isključivu praksu da se radi o klericima, naredio je da banka mora transparentno poslovati po svim pravilima finansijskih ustanova. Reviziju poslovanja naredio je da izvode za to ovlašćene agencije van aparata crkve. Poslije 125 godina finansijskih zakulisnih radnji koje su podrazumijevale, kako tvrde italijanski mediji, i pranje novca (navodno i za račun mafije), Banca di Dio je prvi put u svojoj istoriji objavila bilans.
Papa Franjo je, zalažući se za socijalnu pravdu, povodom Prvog maja apelovao na političke lidere svijeta da učine sve što je u njihovoj moći da se otvore nova radna mjesta. Tih dana u jednoj fabrici tekstila u Bangladešu kada se urušila osmospratnica smrt je susrelo više od od 400 ljudi. ,,Naslov koji me je posebno pogodio na dan tragedije bio je Živjeti sa 38 eura mjesečno. Toliko su bili plaćeni oni koji su umrli. To je ono što zovemo robovskim uslovima rada”, rekao je papa tih dana pred hiljadama vjernika u Rimu. Znao je dobro da bez posla i zarade, nema dostojanstva i života vrijednog čovjeka. „Idemo protiv Boga ako ne platimo ljude pošteno, ne damo im posao zato što isključivo vodimo računa o finansijskim rezultatima i zaradi”, upozoravao je i osvještavao da ako u javnom životu i u politici nema etike, sve je moguće. Kada ovakve poruke dođu sa takvog mjesta stvari postaju neugodne. Naravno, svijet je nastavio da se vrti.
Imala je Franjova crkva tokom proteklih dvanaest godina razumijevanja i za prokazane, nevjernike, homoseksualce i transrodne… „Potrebno je da se upoznajemo, da slušamo jedni druge, da proširujemo obim mišljenja…” – u ovu rečenicu mogao bi se sumirati taj dio njegove misije. „Ne mogu se osuđivati osobe zato što su homoseksualne. Treba uvijek cijeniti osobu, čovjeka. Ko sam ja da im sudim?”, govorio je prvi čovjek katoličanstva. Još jedan citat iz nepresušne zbirke njegovih govora: ,,Moramo razumjeti one koji se razvedu. Moramo razumjeti ženu koju je muka natjerala da posegne za abortusom. Moramo proširiti prostor ženama u Crkvi. Izazov je pokazati više rezumijevanja za specifično mjesto žena i njihovih genijalnih sposobnosti. Žena Marija vrjednija je od biskupa. Uostalom i Crkva je riječ ženskog roda”.
Povrh svega i ovo. U vremenima sveprisutne mržnje i nacionalizma svaki vjernik, ne samo onaj koji je makar po položaju iznad svih – dužan je da ruši zidove. I opet je to radio primjerom! Vrhovni predstavnik katoličke crkve prvi put je posjetio Arapsko poluostrvo, kolijevku islama. To putovanje ulilo je makar na trenutak nadu u napredak u dijalogu religija. Te 2019. godine Franjo je u Abu Dabiju služio misu pred oko 180.000 ljudi. Bila je to najveća javna hrišćanska ceremonija u istoriji UAE.
Usred turbulentnih vremena i nebrojenih improvizovanih plovila koja su prenatrpana lutala Sredozemnim morem prevozeći nevoljnike iz ratom opustošenih zemalja, govorio je da bi hrišćani trebalo da islamske doseljenike primaju s naklonošću i poštovanjem. Onako kako bismo se i mi nadali da budemo primljeni u njihovim zemljama. Istovremeno je uputio i poziv da i te zemlje zagarantuju hrišćanima onu i onakvu slobodu kakvu muslimani imaju na Zapadu.
Jasno se oglasio i povodom stradanja u ratovima posljednjih decenije. Molio za mir u Ukrajini i Palestini, a svijet je znao da to nijesu samo riječi. Nedeljnik Vreme zabilježio je da je svake večeri, godinu i po dana, zvao jedinog preostalog katoličkog sveštenika u Gazi da ga pita kako može da pomogne ljudima tamo. U jednom intervjuu, novinarka ga pita – pa šta mu kažete svaki dan, a Franja odgovara: „Ja slušam“.
Usudio se da se uhvati u koštac i sa najvećim žigom katoličke crkve. Pedofilijom. Javno je priznao da je Crkva predugo ignorisala i prikrivala zlostavljanja. Više puta se izvinio žrtvama, govorio da osjeća bol i sramotu zbog toga. Donio je važne reformske korake, uključujući dekret koji obavezuje sve biskupe da prijave sumnju na zlostavljanje, bilo od strane sveštenika ili biskupa. Ukinuo je pontifikalnu tajnu u slučajevima seksualnog zlostavljanja. Stvorio Komisiju za zaštitu maloljetnika. Podržao istrage protiv biskupa, pa čak i izbacivanje pojedinih iz svešteničkog reda. Kritikovan je da je spor u ovim akcijama. No, napravio je više konkretnih koraka protiv seksualnog zlostavljanja od većine svojih prethodnika. Pokazao je spremnost da sluša, traži oproštaj i mijenja sistem – ali ovaj problem i dalje leži ukorijenjen u strukturi Crkve.
Ovoga aprila, baš na blagdane svijet je izgubio Čovjeka. Onog koji se u životu bavio različitim poslovima, od pranja podova i izbacivača u noćnom klubu do rada u laboratorijama. Onog koji je svim srcem navijao za fudbalski klub San Lorenzo de Almagro. Onog koji je svo to iskustvo ponio sa sobom u Vatikan, odbio papinsku palatu i obuo obične crne cipele umjesto onih crvenih papinskih. Poniznost, autentičnost, čovječnost!
Možda je jedan od njegovih uspjeha i to što se među najvjerovatnijim kandidatima za njegovog nasljednika nalazi dosta onih koji su mu slični po svjetonazoru. Možda Vatikan nastavi njegovim stopama. Ipak! Obične crne cipele su golemo nasljedstvo.
Dragan LUČIĆ
Komentari

Svijet nemoćno gleda dok izraelski bombarderi ravnaju palestinsku rivijeru uz blagoslov prekoatlantskog saveznika. Bombe padaju po Deir el-Balahu, al-Mavasiu i neizostavnoj Gazi. Zato je Generalni sekretar UN-a Antonio Guterres nazvao Gazu „poljem smrti“. Izrael je, prema lokalnim zdravstvenim vlastima, ubio više od 50.000 Palestinaca
Naočigled svijeta, pakao u Gazi se nastavlja. Nakon primirja i njegovog neslavnog, ali očekivanog kraja, više od mjesec dana nijedna komercijalna niti humanitarna pomoć nije uspjela da posjeti taj prostor.
Više od 2,1 milion ljudi je zarobljeno, bombardovano, gladuje… Na dohvat ruke, na graničnim prelazima gomilaju se zalihe hrane, ljekova, goriva… Ključna oprema i namirnice blokirani su od strane Tel Aviva.
Nakon skoro 20 mjeseci masakra, ne postoje dovoljno snažne riječi koje bi opisale stanje na ovom komadu zemlje. Najnoviji podaci UNRWA kažu da je preko 1000 djece ubijeno ili ranjeno samo tokom prve sedmice nakon kraja primirja. To je najveći broj dječjih žrtava u jednoj sedmici u Gazi tokom posljednje godine.
Zločin traje. Nove izraelske naredbe o preseljenju natjerale su stotine hiljada Palestinaca da ponovo bježe, bez sigurnog skloništa. Ni humanitarci nijesu bezbjedni. Do sada ih je stradalo preko četiri stotine. Svijet gleda dok izraelski bombarderi ravnaju palestinsku rivijeru uz blagoslov prekoatlantskog saveznika. Bombe padaju po Deir el-Balahu, al-Mavasiu i neizostavnoj Gazi. Zato je i Generalni sekretar UN-a Antonio Guterres nazvao Gazu „poljem smrti“. Izrael je, prema lokalnim zdravstvenim vlastima, ubio više od 50.000 Palestinaca.
Pozivajući se na Ženevske konvencije koje regulišu postupanje prema ljudima tokom rata, Gutereš je naglasio obavezu okupacione sile da obezbijedi isporuku hrane i medicinskih potrepština stanovništvu. „Ništa od toga se danas ne dešava. Humanitarna pomoć ne može da uđe u Gazu,“ rekao je Gutereš.
Prema navodima AFP-a, portparol izraelskog ministarstva spoljnih poslova Oren Marmorstein odbacio je optužbe, rekavši da „nema nestašice humanitarne pomoći u Pojasu Gaze“. Marmorstein je dalje tvrdio da je Hamas iskoristio nedavnu pomoć Gazi da ponovo izgradi svoju ratnu mašinu.
Gutereš se osvrnuo i na nedavne izraelske prijedloge o kontroli pomoći za Gazu, za koje je izvor iz UN-a rekao AFP-u da uključuju i praćenje unosa kalorija kako bi se spriječila zloupotreba od strane Hamasa.
„Novopredloženi izraelski ‘mehanizmi odobravanja’ za dostavu pomoći prijete da dodatno kontrolišu i bezdušno ograniče pomoć – do posljednje kalorije i zrna brašna,“ rekao je Gutereš novinarima u sjedištu UN-a u Njujorku.
U međuvremenu haos se širi i dalje od Gaze. Vazdušne snage SAD-a u Jemenu pojačavaju smrtonosni bilans. Mediji prenose da je tamo među metama bio i jedan stambeni objekat u Hodeidi.
Sve ovo dolazi u danima tokom posjete i nakon povratka Benjamina Netanjahua iz Vašingtona. On je sa Donaldom Trampom u Bijeloj kući razgovarao o prisilnom protjerivanju Palestinaca iz Gaze i drugim pitanjima, uključujući i ono iransko.
Iranska priča je važan dio bliskoistočne slagalice. Predsjednik SAD-a je u ponedjeljak iznenada najavio da su njegova zemlja i Iran spremni da započnu direktne pregovore o nuklearnom programu Teherana, ali je iranski ministar spoljnih poslova odgovorio da će razgovori u Omanu ipak biti indirektni. Kao dodatni znak koliko je put ka bilo kakvom dogovoru između ova dva geopolitička suparnika težak, Tramp je izdao oštro upozorenje da će, ukoliko pregovori ne uspiju, Iran biti u velikoj opasnosti. Već viđeno.
Predsjednik SAD-a izjavio je tokom ove posjete da bi volio da se rat u Gazi završi, te da vjeruje da će se to desiti relativno uskoro. Na novinarsko pitanje da li će ispuniti predizborno obećanje i okončati rat u Gazi, Tramp je rekao: “Volio bih da vidim kraj rata, i mislim da će rat stati u nekom trenutku, koji nije tako daleko”.
Nakon primirja u januaru tokom kojeg su neki taoci oslobođeni, Netanjahu je rekao: „Izrael radi na novom dogovoru za koji se nadamo da će uspjeti. Posvećeni smo oslobađanju svih talaca, ali i eliminisanju zle tiranije Hamasa u Gazi i omogućavanju narodu Gaze da slobodno odluče kuda žele da idu”. “Kuda žele da idu”, ostalo je da odzvanja etrom i priziva Trampovi AI vizuelizaciju budućeg odmarališta za bogate. Mediji su podvukli ovu velikodušnu ponudu izrečenu tokom sastanka dvojice lidera i partnera u zločinu.
Netanjahu je rekao da je s Trampom razgovarao i o hrabroj viziji američkog predsjednika za budućnost Gaze, aludirajući na prijedlog da SAD preuzmu kontrolu nad enklavom – ideju koju je Tramp više puta iznio u ranim nedjeljama svoje administracije. Trampov plan je globalno osuđen kao prijedlog etničkog čišćenja. On je, ne hajući za osude, opet u ponedjeljak izjavio da bi mirovne snage poput SAD-a koje bi kontrolisale i upravljale Pojasom Gaze bile dobra stvar i ponovo predložio da se Palestinci iz Gaze preseljavaju u druge zemlje.
Odnosi ove dvije zemlje ulaze u novu fazu. Izraelski mediji javljaju da će Itamar Ben-Gvir, krajnje desni ministar nacionalne bezbjednosti, otputovati u SAD nakon praznika Pesah koji se završava 20. aprila. Ben-Gvir, poznat po rasističkim izjavama i podsticanju mržnje protiv Palestinaca, planira sastanak sa američkom sekretarkom za unutrašnju bezbjednost Kristi Noem. Znakovito je da će ovo biti njegova prva posjeta SAD-u u svojstvu ministra. Administracija bivšeg predsjednika Džo Bajdena ga je ranije kritikovala, a spekulisalo se čak i o sankcijama.
Ima u Izraelu i drugačijih glasova. Mediji su zabilježili da su stotine izraelskih rezervista, uključujući pripadnike Ratnog vazduhoplovstva, potpisali pismo protiv nastavka borbi u Gazi, smatrajući ih politički motivisanim.
Na bojnom polju drugačija priča. CNN je prenio, pozivajući se na izvore iz izraelske vojske, ali i satelitske snimke, da je u toku čišćenje terena. Širi se tampon zona uz izraelsko palestinsku granicu. Izraelska vojska je pretvorila svaki pedalj teritorije Gaze, unutar otprilike pola milje od izraelske granice, u pustoš, piše ovaj medij. CNN je od svojih izvora saznao da vojnici pod komandom Tel Aviva imaju odriješene ruke, te da mogu pucati na svakoga ko bi se usudio da zakorači unutar ovog neoznačenog perimetra..
Oklopni buldožeri su sistematski rušili jednu po jednu kuću. Vojni inženjeri su postavljali eksplozive i izvodili kontrolisane detonacije unutar nekada živih fabrika. Vojnici su uništili i onemogućili Palestincima pristup plodnoj zemlji koja je nekada hranila porodice i podržavala njihovu egzistenciju. Naravno, Tel Aviv ovo nije službeno priznao. O ovim i sličnim akcijama Izraela često smo pisali na našim stranicama.
Izrael je agresivno proširio svoje prisustvo u Pojasu Gaze otkako je prošlog mjeseca ponovo pokrenuo rat. Mediji navode da trenutno kontroliše više od 50 odsto teritorije i potiskuje Palestince u sve manja područja.
Najveća povezana oblast pod kontrolom izraelske vojske, već smo rekli, nalazi se oko granice Gaze, gdje je vojska sravnila palestinske kuće, poljoprivredno zemljište i infrastrukturu do tačke neupotrebljivosti. Ova vojna tampon zona se udvostručila u posljednjim sedmicama.
Izrael predstavlja svoje pojačano prisustvo kao privremenu mjeru kojom želi izvršiti pritisak na Hamas da oslobodi preostale taoce zarobljene tokom napada 7. oktobra 2023. godine. Svjetska kavnost ne vjeruje ovim pričama. Na kraju krajeva i premijer Netanjahu je prošle sedmice izjavio da će Izrael, čak i nakon poraza Hamasa, zadržati bezbjednosnu kontrolu u Gazi i podsticati Palestince da napuste teritoriju.
Dragan LUČIĆ
Komentari

Marin Le Pen je prije par dana diskvalifikovana iz trke za predsjedničke izbore 2027. godine. Kako se radi o predsjednici najbrojnije stranke, istaknutoj figuri krajnje desnice, ali i vodećoj kandidatkinji u anketama za predsjedničke izbore, ova sudska odluka bi mogla značajno uticati na francusku, ali i globalnu politiku
Marin Le Pen i još 24 osobe iz RN-a, uključujući stranačke zvaničnike, zaposlene, poslanike EP i asistente, osuđeni su za pronevjeru miliona eura iz fondova Evropskog parlamenta u sklopu afere „fiktivnih poslova“. Suđenje je otkrilo da je stranka koristila novac iz EP kako bi plaćala osoblje u Francuskoj.
Francuska liderka krajnje desnice prije par dana je diskvalifikovana iz trke za predsjedničke izbore 2027. godine. Kako je predsjednica stranke Nacionalno okupljanje (RN), istaknuta figura evropske krajnje desnice i vodeća kandidatkinja u anketama za predsjedničke izbore u Francuskoj 2027. godine, ova sudska odluka bi mogla značajno uticati na francusku, ali i globalnu politiku.
Le Pen je osim zabrane bavljenja politikom, dobila petogodišnju zabranu obavljanja javne funkcije, koja ne može biti suspendovana žalbom, ali će zadržati svoje mjesto u parlamentu do kraja mandata. Takođe joj je izrečena četvorogodišnja zatvorska kazna – dvije godine uslovno i dvije kućnog pritvora, te novčana kazna od 100.000 eura. Na ove kazne ima pravo žalbe.
„Oni žele moju političku smrt“, tvrdila je Le Pen još u novembru. Šta se krije iza ovog procesa piše se naveliko po medijima, ali još više u komentarima i na mrežama. Nekako se čini da se većina slaže da će to oslabiti ionako poljuljanu viziju Emanuela Makrona, i pojačati globalni bijes desničarskih lidera, te dodati goriva u njihove motore. U konačnici ovo bi osim toga što će desnicu prikazati kao žrtvu i dati vjetar u njena leđa, moglo očistiti Francusku od balasta porodice Le Pen.
Višedecenijsko prisustvo Marin i njenog nedavno preminulog oca u strukturama ultra desnice je možda poslednja kočnica koja te ideje drži dalje od preuzimanja vlasti u ovoj zemlji.
Ne treba zaboraviti – Le Penin uspjeh je ogroman. Nacionalni front je najveća stranka u fragmentiranom francuskom parlamentu. Ovakvom razvoju situacije se pomalo vesele upravo oni na desnom kraju političkog spektra. Politički analitičar Dominik Moizi za CNN sugeriše da bi neki unutar RN-a mogli čak i tiho slaviti ovu odluku. „U javnosti će vrištati, osuđivati, govoriti ‘kakva strašna nepravda’. Ali duboko u sebi, mnogi će možda biti zadovoljni, misleći: ‘Ovo je mlađi kandidat. Privlačniji je široj publici. I što je najvažnije – ne nosi prezime Le Pen.’“, konstatovao je on ove moguće promjene na francuskoj desnici misleći na Le Peninog kolegu Žordana Barelu.
„Ovo je ludo. Pravna borba je pogrešna bez obzira koga cilja“, napisao je grčki ekonomista i bivši političar Janis Varufakis na X. I dodao: „Francuski neo-fašisti će samo imati koristi od ovoga“.
Među prvima u njenu odbranu se oglasio milijarder Ilon Mask, koji je ranije pozivao na opoziv američkih sudija koji blokiraju agendu Donalda Trampa i otvoreno podržavao evropske krajnje desničare. Prisjetimo se favorizovao je njemačke desničare iz redova AfD i privatnim pozivom čestitao njihovoj liderki na nedavnim uspjesima. Iza diskvalifikacije Le Penove, tvrdi Trampov vojnik stoji zavjera establišmenta. “Kada radikalna ljevica ne može pobijediti demokratskim putem, zloupotrebljava pravni sistem da zatvori svoje protivnike. Ovo je njihov standardni metod širom svijeta”, napisao je Mask na mreži X.
Bivši brazilski predsjednik Žair Bolsonaro, koji je do 2030. diskvalifikovan iz političke trke zbog zloupotrebe moći, nazvao je presudu lijevim pravosudnim aktivizmom. “Je suis Marine!” napisao je Viktor Orban na mreži X.
Belgijski političar Tom Van Griken, lider flamanske krajnje desničarske stranke Vlaams Belang, komentarisao je presudu riječima: „Kada nacionalistički političari steknu popularnost, sistem pronalazi druge, nedemokratske načine da ih ućutka“.
Španski lider stranke Vox, Santjago Abaskal, takođe je pružio podršku: „Nikada neće uspjeti da ućutkaju glas francuskog naroda.“ Pisali smo na ovim stranama da je Abaskal u februaru ugostio Le Pen, Orbana i druge krajnje desničarske lidere na političkom skupu u Madridu.
Zanimljivo i u regionu. Lider bosanskih Srba, Milorad Dodik, uporedio je presudu protiv Le Pen sa sopstvenom situacijom: „Baš kao u mom slučaju, presuda nije donesena zbog zakona – već zbog politike.“
Naravno, dosta je onih koji misle drugačije, a koje sumira izjava Nik Aiosa, direktora Transparensi Internešnela; „Pravda je ispravno sprovedena u ovom slučaju, gdje je francuska krajnja desnica bezobrazno pronevjerila sredstva“.
Vijesti su stigle i do Kremlja, pa je Dmitrij Peskov, portparol Vladimira Putina, izjavio da “slučaj Marin Le Pen predstavlja kršenje demokratskih normi”. Peskov je ustvrdio još jednom ono što je odavno narativ Moskve i njoj naklonjenih sistema, vlada i pojedinaca: „sve više evropskih prijestonica krši demokratske norme“. Slične riječi podrške stigle su i od holandskog populiste Gerta Vildersa i lidera italijanske Lige Matea Salvinija. On je izjavio: „Ovo je loš film koji gledamo i u drugim zemljama, poput Rumunije. Ali nećemo se dati zastrašiti, nećemo stati: punom brzinom naprijed, prijateljice moja!“
Osvrnimo se kratko na Rumuniju. U martu je rumunska izborna komisija odbila kandidaturu desničarskog političara Kalina Georgeskua za predsjedničke izbore u maju. Georgescu, poznat po oštroj kritici EU i NATO-a, iznenada je osvojio najviše glasova u prvom krugu izbora u novembru, a onda je Ustavni sud poništio glasanje zbog navodnog „ruskog miješanja“ i masovne propagande na društvenim mrežama. Georgesku je poništenje izbora nazvao formalizovanim državnim udarom, a zabranu kandidature direktnim udarcem u srce demokratije. “Evropa je sada diktatura, Rumunija je pod tiranijom!” poručio je on.
Iako su stotine protestanata izašle na ulice nakon što je Georgescu diskvalifikovan iz trke za predsjednika, masa nije ni izbliza dostigla broj prikazanih u online video zapisima i fotografijama među kojima je , tvrde upućeni, bilo i slika iz Beograda.
Georgescu se predstavljao kao ultra podržavalac Donalda Trampa. Visoki članovi administracije SAD javno su ga podržali. Potpredsjednik te zemlje JD Vens kritikovao je ustavni sud zbog odluke da poništi predsjedničke izbore, optužujući rumunsku vladu da otkazuje izbore jer im se ne sviđa rezultat i optužujući ih da su toliko uplašeni od svog naroda da ih ućutkuju. Osim Georgeskua, zabranjena je i kandidatura desničarke Diane Sosoaka iz S.O.S. partije.
I nakon uklanjanja desnih kandidata, jedan od glavnih takmaca, opet je desničar. Rumunski mediji na novim predsjedničkim izborima velike šanse daju George Simionu. Ovaj političar je rekao: „Ciljanje ili uništavanje vašeg političkog protivnika bilo kojim sredstvima je iz uputstava totalitarnih režima“. Zanimljivost vezana za njega je da mu je još od 2018. godine zbog radikalnih stavova zabranjen ulazak u Moldaviju. Jedna od ključnih stavki njegove politike je unifikacija Rumunije i Moldavije.
Mnogi vjeruju da je priča o sukobu uticaja u rumunskoj politici naduvana. Ipak, granice koje ova zemlja ima sa Ukrajinom i Orbanovom Mađarskom pričaju drugu priču. U susjedstvu je i Slovačka koja je na istim talasima. Stvaranje ovog koridora na čijem čelu bi bili ljudi koji u Putina i Trampa gledaju sa oduševljenjem bi dodatno pocijepalo ionako uzdrmanu Evropu.
Upravo zato sa pažnjom treba pratiti retoriku Vašingtona. „Isključenje ljudi iz političkog procesa je naročito zabrinjavajuće, s obzirom na agresivnu i korumpiranu pravnu borbu protiv predsjednika Donalda Trampa ovdje u Sjedinjenim Državama,“ rekla je Tami Brus, glasnogovornica Stejt dIpartmenta aludirajući na pravne procese protiv bivšeg američkog predsjednika. Brus je dovela u pitanje i karakterizaciju Le Pen kao krajnje desničarke. Le Pen je, inače, godinama odbacivala etiketu krajnje desnice, pokušavajući da normalizuje svoju stranku i poveća izborne šanse. Rebrendiranje stranke očigledno nije uradilo mnogo na maskiranju ideologija, ali jeste na masovnosti biračkog tijela.
Podsjećajući na minhenski govor američkog potpredsjednika JD Vensa od prije par mjeseci, Brusova je istakla: „Moramo da činimo više od pukog pričanja o demokratskim vrijednostima – moramo ih i živjeti“. Vens je, sjetimo se, u Minhenu osudio evropske stare, ukorijenjene elite, optužujući ih da se kriju iza ružnih, sovjetskih izraza poput dezinformacija i dezinformisanja kako bi ugušile alternativne stavove i spriječile autsajdere da pobijede na izborima. „Podržavamo pravo svih da izraze svoje mišljenje u javnom prostoru, bilo da se slažemo ili ne,“ rekla je Brus, ponavljajući Vensovu retoriku.
Mediji prenose da je Trampova administracija vršila pritisak i na Rumuniju da dozvoli pro-ruskom političaru krajnje desnice da se kandiduje na predsjedničkim izborima. Pomenuli smo njihov upliv i u njemačku politiku, a zabilježena je i nedavna podrška Konoru MekGregoru, UFC borcu, da postane predsjednik Irske. Elon Musk otvoreno podržava Tomija Robinsona u Britaniji. Valjalo bi imati lojaliste svuda.
Cilj desnih struktura svakako je napraviti od Le Penove žrtvu. Neku vrstu totema oko kojeg će se okupljati njihove snage u ratu za tradicionalne vrijednosti, slobodu govora… Onakve kakvima ih oni vide.
Dragan LUČIĆ
Komentari
Kolumne

Novi broj


PARLAMENT USVOJIO SPORAZUME SA UAE: Šta bi rekao Ustavni sud da nije partijski

SRPSKI PATRIJARH I USKRS SRPSKO – RUSKOG SVETA U KREMLJU: Za vrh SPC-a Crna Gora je otvoreno pitanje

VANJA ĆALOVIĆ MARKOVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA MANS-A: Otvorena je Pandorina kutija
Izdvajamo
-
DRUŠTVO4 sedmice
NOVA HAPŠENJA ZBOG ŠVERCA CIGARETA: Pao i drugi vlasnik Tehnomaxa
-
IN ENGLISH2 sedmice
Government Summons Ambassadors for Consultations and Instructions: A Foreign Policy Tightrope
-
IN ENGLISH2 sedmice
TWILIGHT OF MONTENEGRIN INTERESTS IN AMERICA: Prayer Breakfast Instead of Real Diplomacy
-
DRUŠTVO3 sedmice
MUKE TRETMANA OTPADNIH VODA: Projekti koje prate predrasude i loša iskustva
-
Izdvojeno4 sedmice
VLADA ZVALA AMBASADORE NA RAPORT I INSTRUKCIJE: (Ne)sluh za vanjsku politiku
-
SVIJET3 sedmice
SLUČAJ MARIN LE PEN: Za desnije sjutra
-
INTERVJU2 sedmice
SANJA RAONIĆ, SLIKARKA: Događanje umjetnosti kao čin otpora
-
INTERVJU1 sedmica
SANJA DAMJANOVIĆ, NAUČNICA, BIVŠA MINISTARKA NAUKE: Šansa koja ne smije biti izgubljena