Korupcija i organizovani kriminal glavni su problem za dalji razvoj Crne Gore, ali i za održavanje slobodnih i fer izbora 14. oktobra 2012. O tome govore ne samo najznačajniji međunarodni autoriteti, Evropska komisija, Foreign Affairs i BBC, na primer, nego i brojne neprocesirane krivične prijave za najteža krivična dela protiv vrha vladajućeg režima.
Prva banka, Telekom, KAP, Željezara. Ratni zločin deportacija 1992, pljačkaške privatizacije. Neprestana kampanja laži, mržnje i nasilja protiv najistaknutijih oponenata režima, posebno u vladinoj Pobjedi. Svakodnevna i svakovrsna zloupotreba budžetskih sredstava, ali i crnih fondova, za korumpiranje (pred)izborne volje građana, posebno onih najranjivijih, putem DPS „kancelarija” i „formulara”, kojim se najdirektnije suspenduju, ruše i gaze institucije sistema, centri za socijalni rad i ostale.
„Ne može se uspostaviti niti priznati vlast koja ne proističe iz slobodno izražene volje građana” (član 2 Ustava Crne Gore). Umesto da vrši svoju ustavnu i zakonsku dužnost, Vrhovno državno tužilaštvo (VDT) ponaša se kao DPS partijska vojska, pa o pomenutim i ostalim krivičnim prijavama protiv vrha režima ćuti, i na taj način i samo postaje njihov saučesnik. Slično se ponaša i jedan, korumpirani deo međunarodnog faktora. Ranije solane, berluskoni i ostali topoleci, danas lipke, lajčaci i ostali kacini.
Crna Gora je još jednom na opasnoj prekretnici. Ili će konačno započeti borbu protiv krupnog kriminala, i tako najzad izaći na „zelenu granu” vladavine prava, ili će i definitivno potonuti u mrak najgore oligarhije i neprava.
Naravno da je borba protiv korupcije i organizovanog kriminala dug proces koji se ne može završiti za trideset sedam dana. Ali se kao uslov za održavanje slobodnih i fer izbora sredinom narednog meseca, mora izvršiti makar minimalna dekriminalizacija.
Definiciju minimalne dekriminalizacije, listu uslova za održavanje izbora, mora da sastavi opozicija. Šta na ovu listu ona treba da stavi, stvar je njene procene, mudrosti i principa. U svakom ovakvom izboru, međutim, dva zahteva su neizostavna. Prvi, prekid svih tekućih kriminalnih predizbornih ponašanja režima, posebno početak procesuiranja krivičnih prijava protiv njegovih vrhovnika (ili makar javno i uverljivo obrazloženje zbog čega se to već godinama ne čini), zatim prestanak one beskrupulozne kampanje laži, mržnje i nasilja protiv oponenata režima, pa sprečavanje zloupotrebe biračkih spiskova, najzad i prekid one zloupotrebe budžetskih sredstava i crnih fonodova, koja više gotovo i da se ne krije. I drugi, pokretanje zakonskih procedura, za smenjivanje, ali i kažnjavanje onih koji su se u ovim stvarima do danas najviše ogrešili, a svakako i najmanje Vrhovne državne tužiteljke i glavnog i odgovornog urednika Pobjede.
Izbori ili bojkot? Odluka nimalo laka. Izbori bez minimuma uslova, i opoziciju bi pretvorili u saučesnika. Ali bi, paradoksalno, mada takođe poznato, do iste posledice, putem takozvanog bumerang ili kontraefekta, mogao da dovede i bojkot bez kritične mase.
Pa šta da se radi? Možda rešenje neće biti apokaliptičko ili-ili, kako sugeriše naslov ovog teksta, nego dijalektičko i-i, koje je uvek teže, ali bolje, ili makar manje loše. Umesto zaključka, rezimirajmo moguće i poželjne opcije. Prvo, ukoliko demokratski pritisak opozicije za ispunjavanje uslova urodi plodom, onda, naravno, dileme nema, ide se na izbore. Drugo, ukoliko ovaj pritisak ne urodi plodom, ali opozicija uspe da podigne kritičnu masu za bojkot, tada opet dileme nema, samo u suprotnom smeru, izbori se bojkotuju. I treće, ukoliko principijelna opozicija ne uspe da se izbori ni za uslove ni za kritičnu masu, tada dolazi ono najteže, i-i, u smislu objave opozicije da izlazi na izbore, ali samo zato što je, bez kritične mase, zbog verovatnog bumerang ili kontraefekta, to manje loše od bojkota u takvim uslovima. Ali šta je onda u ovom trećem i-i? Pa prosto to što i ova opcija, kao i ona druga, ona doduše u čistijem, odnosno u potpuno čistom vidu, takođe implicira, pa i nalaže, kombinovanje parlamentarnih i vanparlamentarnih metoda demokratske borbe. Posle izbora.
Milan POPOVIĆ