Ona se igra, reciklira, crta, siječe. Eksperimentiše sa zvukom. „ Ne mogu da se zatvorim u jedan način rada. Moji radovi su kao latice jednog cvijeta. Jednostavno, ja sam i crtež i slika i grafika, što god…“ Posebna, jedinstvena, kreativna. Izgleda, kao da je za nju život scena, a svijet pozornica…. Sve, vrelog popodneva kasnog hercegnovskog ljeta u razgovoru sa Izabelom Matoš, liči na neki performans
Na tarasi uz more, u blizini hercegnovskog Škvera, na kafi smo sa Izabelom Matoš, umjetnicom. Za nju kažu da je ”multidisciplinarna, multimedijalna, polivalentna…” Izabela, opet, ne voli kvalifikacije, definicije, kalupe…Radila je i radi sa tekstilom, vješta je sa kistom i olovkom, radi murale, vodila je i vodi kreativne radionice…Ona se igra, reciklira, crta, siječe.Eksperimentiše sa zvukom. „ Ne mogu da se zatvorim u jedan način rada“ kaže. „ Moji radovi su kao latice jednog cvijeta.Jednostavno, ja sam i crtež i slika i grafika, što god…” Posebna, jedinstvena, kreativna. Izgleda, kao da je za nju život scena, a svijet pozornica. Izabelino lice i čvrsta brada, nalik likovima sa platna Gustava Klimta, njen osobni način govora, pokret ruku, prezime Matoš koje nosi… Sve, ovog vrelog popodneva kasnog ljeta u razgovoru sa njom, liči na neki performans.
Da li je ime dobila po onoj Matoševoj bijeloj Izabeli o kojoj je pisao, ” bijaše lijepa, slijepa kao sreća, kao sudbina… ”, pitanje je koje se nekako nametalo.
” Za Gustava Matoša čula sam tek u školi .Otac ga nikada nije pominjao.Nekako je sve izgledalo kao da je to tabu tema o kojoj se ne treba govoriti…” priča Izabela i sjeća se da kroz srednju školu i tokom onih ratnih godina, nije bilo lako nositi prezime velikog pjesnika. Danas u Francuskoj, gdje poslednjih deset godina živi i stvara, često je pitaju o njenom prezimenu. Odgovori im da je pripadalo i jednom hrvatskom pjesniku i piscu, ali da ima i onih, nacionalista, koji na ovo prezime gledaju sa negodovanjem .
Ono što u kući nije čula pokušala je da sama otkrije. Voli da piše, otac je dobro pisao, možda ipak postoje krvne veze sa velikim Gustavom, razmišlja. „ Možda je moja imaginacija, ali mislim da nije. Kad sam se prvi put popela na zagrebački Gornji grad i vidjela statuu Gustava Matoša kako sjedi, izgledalo je kao da gledam lik svog oca.” Nažalost, veze sa hrvatskim dijelom familije Matoš od 1991.godine su pokidane. Ali Izabela ne odustaje. Planira da kontaktira Aleksandra Matoša koji živi u Parizu i koji dobro poznaje porodično stablo.
Rođena je 1977. u Dubrovniku, djetinjstvo je provela u Herceg Novom gdje je njenom ocu kao vojnom licu odredjen premještaj. Diplomirala je na Visokoj školi likovnih i primijenjenih umjetnosti u Beogradu, na odsjecima aranžer dekorater i nastavnik likovne kulture. Živjela je u Argentini, Turskoj, uvijek vodjena ” željom za nekim drugim, novim, drugačijim iskustvima”. Ovog ljeta opet je na kratko u Boki, mjestu koje je ” formiralo i koje je ostavilo trag na životnom i umjetničkom tkanju…”
Studij fizičke hemije Izabela je prekinula na trećoj godini.Tri mjeseca morala je napustiti studentsku labaratoriju, u kojoj je provodila dosta vremena, jer je bila ozračena. U to vrijeme, slučajno, pažnju joj je privukla zgrada Više škole primijenjenih umjetnosti i objava da će se prijemni ispit na ovoj školi održati za sedam dana. Te 1998. pozajmila je četkicu i tempere i konkurisala na odsjeku za dekoratera i aranžera.Na prijemnom nije bilo pitanja iz istorije umjetnosti, te je to i bio razlog da izabere ovaj odsjek. „Sedam dana je bilo prekratko vrijeme da se za takav ispit spremim”, sjeća se.
Crtala je i bojila unutrašnji prostor, uradila zadatak u crno bijeloj tehnici, slikala i crtala mrtvu prirodu i onda je na prijemnom čula prve pohvale za kreativnost.’ Posao je dobila već na prvoj godini studija. Uredjivala je enterijere i beogradske izloge, radila scenografije… Zatim je nastavila studije na nastavničkom odsjeku i prepoznala veliko zadovoljstvo u pedagoškom radu.” Sretna sam kad nekog mogu naučiti da prepozna kreativnost u sebi, da ohrabrim ljude da stvaraju…”
U Boku se vratila 2002 . Kompanija Mješovito angažovala je Izabelu Matoš kao dekoraterku u njihovim prodavnicama po cijeloj Boki i Luštici. „ Nakon dugo vremena ponovo sam bila kući. Decembar, ono naše žuto vrijeme, jugo, ali ja sam bila sretna…” Prodavnicu, Novljanima poznatu pod nazivom ISART, otvorila je u starom gradu 2003.U ponudi su bile njene slike i crteži, unikatni nakit i gardaroba, ali je ovaj postor, sa kamenom popločanom baštom i cvijetom magnolije u središtu, postao i mjesto okupljanja novskih umjetnika i izložbeni prostor za njihove radove. Unikatni i lični pečat nastaviće i u radnji’ ARTIM koju je takođe otvorila,. I ovdje je Izabela slikala, šila, crtala, radila sa perlama, oblikovala žicu sve pred znatiželjnim pogledima posjetilaca. I ovaj njen prostor postao je kultno umjetničko mjesto u gradu .
U ovaj mediteranski grad donijela je i realizovala ideju umjetnosti dostupne svuda i svakome.Iskustvo koje je stekla tokom boravka u Buenos Airesu, gdje svuda na ulici neko nešto pravi i stvara, radi i prodaje, van galerija i institucionalnih prostora. „ Napustila sam zatvoreni prostor s idejom da ostanem u ateljeu u galeriji, ali na otvorenom“, objašnjava Izabela. Kaldrmisana hercegnovska ulica po njenom projektu i pod njenim vođstvom, dva ljeta bila je ta galerija na otvorenom .Organizovane su dječije slikarske radionice, pokrenut Strip festival. Jedan je od pokretača, zajedno sa grafičarem Vanjom Vikalom, festivala Sinestezija koji se dva ljeta održavao na tridesetak lokacija po starom gradu i šetalištu.Na ulicima se slikalo, saniralne su zapuštene fasade, iscrtavali se grafiti i murali…
Nemiran duh i saradnja sa NVO Avenir, organizacijom koja se bavila njegovanjem i promovisanjem francuskog jezika i kulture, odveo je Izabelu na francuske obale Atlantika. Učešće na Festivalu teatra srednjih škola, održanom u Nantu, promijenio je njeno prebivalište. ” Prijavim se sa svojim radovima na jednu grupnu izložbu, prihvate me. Napravim muzičku grupu, počnem da učim francuski jezik i ostanem… ”, objašnjava Izabela.
Njeni originalni i nekonvecionalni umjetnički postupci brzo su prepoznati: Izabela je nastavila da se uspješno ostvaruje na lokalnoj art sceni. Instalacijama, izložbama, performansom, scenografijom, zvukom…U toku je izložba njenih akvarela, a u najavi i predstavljanje tapiserija na kojima radi. „ Prostor gdje će biti izložene je lokalna crkva, sa božanstvenim vitražima”. Aktivno vodi i kreativne radionice. Polaznike, bebe i djecu do tri godine, uči da dodirom, ukusom i mirisom prepoznaju likovnu priču ili organizuje zajednički kreativan rad roditelja sa djecom.
Mahnula nam je na rastanku rukom na kojoj je dominirala velika tetovaža. Crtež tigra okruženog andjelima koji u njega ušivaju krila.” Ponekad se osjećam snažno kao ovaj tigar, a nekad sam nepodnošljivo slaba”, objašnjava Izabela Matoš simboliku crteža na svojoj ruci. Omaž je to njenim prijateljima od kojih je imala veliku podršku.
Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO2 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice