Ovaj tekst nije protiv dragih Dječaka, niti muškaraca, nego je samo glas da djevojčice i žene budu ravnopravne sa muškim rodom. Da se prave brži koraci ka rodnoj (zar ne i ljudskoj) ravnopravnosti u Crnoj Gori
PIŠE: Pero RADOVIĆ, TV autor i publicista
Prvu ozbiljnu akciju protiv ovog ljudskog poniženja u Crnoj Gori, pokrenula je ekipa animiranog filma “Sine“, autora Nine Đukanović i Gorana Ivanovića i produkcija Kompanije „Košnica“. U pitanju je začetak fronta protiv sramnog čina selektivnog abortusa u kojemu se u hodnicima zaostale, patrijarhalne svijesti sprečava rađanje Ćerki u očekivanju Sina. To stanje se, iz stida, u nas uglavnom prećutkuje. Planirani program hoće da stvari izgovori glasno i jasno, koliko god to ne godilo uhu onih muškaraca koji imaju doživljaj (ugrađeni) da im je u ovom životu bogomdan presto. Nije, ipak.
Film „Sine“, uz prijatno iznenađenje njegovih autora, na početku je već zapažen u inostranstvu, uz priznanja na festivalskim manifestacijama. Za autore i malog producenta „Košnica“, već je veliko priznanje i u samoj činjenici da je Film uvršten u takmičarsku selekciju na predstojećem prestižnom evropskom Krakow Film Festivalu. To će ovom djelu (i praktičnoj ideji) dati poseban značaj i autoritet. Doma, u Crnoj Gori, ovoj nesvakidašnjoj akciji tek se otvara put.
Filmski centar Crne Gore na konkursu za finansiranje kratkometražnih animiranih filmova finansijski je podržao projekat.
Uz prethodni informativni dio navodim i neke detalje do kojih je dovela asocijacija na ovu priču.
Nedavno mi je prijatelj iz okoline Bara ispričao, kako mu se unuka obratila pitanjem: „Djeda, zašto nijesi posadio orah kada sam se ja rodila kao što si ga posadio kada se rodio moj brat“. Djed se u trenutka snašao i objasnio kako se drvo za rođenje Djevojčice sadi kad ona poodraste i on će za nju posaditi jabuku. Što je i učinio.
Eto, i sađenje oraha za mušku glavu, što je lokalni običaj, ali, uz jabuku za djevojčicu, mogao bi da bude dio najavljene akcije za rodno ravnopravno rađanje u Crnoj Gori. I za širenje dvije korisne biljke. Čvrsti, pa makar bio i tvrdi orah, i nježnu jabuku. A tek, jabukin cvat.
Novo je vrijeme. Više ne završavaju stare osobe u zajedničkom domaćinstvu sa Sinom, jer „ćerka je tuđa sreća“. I sinovi i ćerke su u rasijanju, lokalno, ili planetarno. Obratite se poznaniku, starcu ili starici, sa pitanjem – koliko puta Sin, a koliko Ćerka navrate da iskreno provjere: Kako ste. I da pripomognu u stanu. Ima, naravno i vrlo brižnih sinova.
Ova tema pokreće i druga pitanja.
- I dalje su izuzeci u Crnoj Gori da roditelji odrede ravnomjerno nasljeđe za sinove i ćerke. Ćerkama je neprijatno da pokreću sudske postupke, pa se, najčešće, nastavlja stara praksa. Ali, mijenjaće se stvari. Pravo i pravda su, makar zvanično, jednaki prema objema stranama.
- Ima i pozitivnih stvari, kao npr. da se sve rjeđe čuje imenovanje razvoda braka kao: Muž oćerao ženu.
- Nijesu rijetki slučajevi i da sudovi, ili neke sudije sa refleksom iz stare Škrinje, kod rastave braka djecu dodjeljuju ocu, naročito ako su u pitanju i muška djeca. Iako danas oba supružnika imaju podjednake materijalne uslove. Uz prirodnu prednost majčinstva.
- Selektivno rađanje posebno je aktuelno na selu. I selo je time najviše pogođeno. Ono malo djevojaka tamo se ne zadržava, tako da u većini dobijamo muška sela. „Bijela kuga“ počinje sa tog terena.
- Asocijacija je i na teško dokazivoj a logičnoj tvrdnji da bi svijet bio bolji, ali u svakom slučaju sa manje ratova, kada bi njime upravljale žene (majke, sestre,supruge, dame).
- ITD
Čitava ova priča apsolutno ne isključuje pravo na zakonom definisan abortus, u čemu bi trebalo da se bračni parovi usaglase. Pri tome žena zadržava pravo da bude gospodar svoga tijela.
Uz kraj priče predlažem pitanje onom ocu koji još živi u tamnom dijelu tradicionalne crnogorske Škrinje, kako bi reagovao da Ćerka, koja je rasla uz njega, ode iz života. Rekao bi, sa sigurnošću tvrdim, da je ne bi dao ni za cio svijet. Sa prirodnim osjećanjem prema svom djetetu. Probudio bi se roditelj i čovjek u njemu. Samo kada bi se to osjećenje pomjerilo i u vrijeme kada je Ćerka u začeću.
Ovaj tekst, najzad, nije protiv dragih Dječaka, niti muškaraca, nego je samo glas da djevojčice i žene budu ravnopravne sa muškim rodom. Da se prave brži koraci ka rodnoj (zar ne i ljudskoj) ravnopravnosti u Crnoj Gori.
PS, uz samo dva, ne najvažnija, ali znakovita, primjera.
Prvi je iz moje struke. Koliko su jutarnji i popodnevni TV programi bogatiji, smisleniji, neposredniji, uvjerljiviji i životniji u kojemu žene dominiraju kao urednice, reporterke, gošće. Večernji programi su u većini muški, pa u njima ponekad urednice i voditeljke poprime mušku čvrgu ozbiljnosti. Pa, zatim, reprize, jer vjeruju da nijesmo dovoljno razumjeli.
A, kada su rukometašice (Zlatne lavice) u pitanju može se govoriti o najvećem uspjehu Crne Gore u njenoj modernoj istoriji. Osvojeni svi planetarni vrhovi i ostvarena nemjerljiva promocija države. Sjećam se opšte radosti povodom osvajanja Olimpijskog odličja 2012-te. U veselju među izjavama priznanja, snimljena je izjavu starine sa sela: „E, Bogomi, otkad su ove naše đevojke najbolje na svijetu, sad su mi milija i ova moja ženska čeljad“.
Prvo, ženskoj čeljadi valja dati ravnopravnu priliku da se rode.