Donedavno, ulicama gradova kretali su se ljudi koji su se, nakon obavljenog posla – radnog vremena, šetnje, kupovine, razgledanja izloga, ručka u restoranu ili pića u bistro – imali gdje vratiti. Život je imao središte. Kad pomislim na te ljude, javi mi se slika noćnih leptirova, i onih sitnijih i krupnijih krilatih insekata, dok obleću oko sijalice ispod emajliranog abažura; ljeto je, duboka noć. Dvokrilni prozor stana u prizemlju širom otvoren; sa bubicama i leptiricama blago navire prvi dašak svježine i smjesta se gubi pri prvom dodiru sa vrelim zidovima sobe. Po gluhom tkanju ponoćne tišine insekti vezu svoje ornamente: najtanjim nitima jedva čujnog zujanja sitnijih i nešto krupnijih bubica naznačena je osnovna melodijska linija; ritmičke akcente naglašavaju dva-tri tvrdokrilca svojim basiranjem – “brrrrmmm, brrrmmm, brrmmm”; dramsku tenziju do nepodnošljive napetosti diže prigušeni prhut somotskih krila dva velika noćna leptira; povremeno, melodiju krilatih muzičara prekine otsječan zvuk; nejednake je jačine ali u ponoćnoj tišini svaki put odjekne gotovo kao pucanj; odmah zatim, čuje se nešto kao tihi uzdah, hropac, suspregnut jecaj: to neka buba udari u golu sijalicu i u kovitu padne na svijetli krug na pod od dasaka, kao na pozornici pod reflektorima; jedna snažna tvrdokrila buba po treći put se podiže sa te pozornice i teturavim letom ponovo udara u tanko vrelo staklo sijalice iza kog blista zažarena nit svjetla, a zatim pada ravno i ostaje nepomična u središtio svijetlog kruga, kao crni komadić ohlađenog žara.

Šta god radili preko dana i gdje god ga proveli, ovi noćni leptirovi, insekti, mekokrilci i tvrdokrilci, u ono vrijeme dolazili su svako svojoj sijalici! Izlazili bi iz svojih skrovišta i dolazili tamo gdje je njihova osamljenost prestajala. Imali su se gdje sastati. Danas se čovjek nema gdje vratiti, niti s kim sastati. Nekada je bilo drugačije. Čovjek je bio kao neka planeta: imao je svoje cikluse i svoje rituale koji su održavali pravilnost i redoslijed, i koji su ga povezivali u sistem. Svi su znali kada je neki značajan rođendan, vjeridba, vjenčanje, godišnjica mature, i u takve dane sastajali su se na mjestu na kom je njihova osamljenost prestajala. Tu bi se okupljali i zajednički muzicirali. Tako su sebe identificirali kao pripadnike iste zajednice. Tokom izvedbe, koju je svako izvodio sa artistički besprijekornim virtuozitetom:svako na svoj način, svojim mekim, tvrdim, ili baršunastim krilima, a ta povezanosti im je davala osjećaj zajedničke pripadnosti. S kim se danas može biti povezan? Ko nam daje osjećaj zajedničkje prioadnosti!?

A kada bi neko ipak jednom prekinuo svoj let propraćen – uzdahom, hropcem ili jecajem – dodavao bi se novi datum u postojeći ciklus, uz koji bi išao novi ritual, a sve bi to dodatno naglašavalo važnost one sijalice oko čijeg svjetla su se svi skupljali razgoneći mrak svoje osame.

Život savremenog pojedinca sve više i više se oslobađa od eksternih simbola konstituisanih kao središta prethodno uspostavljenih veza sa drugim pojedincima i grupama. Sada se živi izvan praga kuće, izvan praga samog sebe, na pragu iskustva brisanog prostora, bez kompasa, oslonca i pouzdanog putokaza. Život je postao nepredvidljiv, sve zavisi od toga kako ćeš isplanirati svaki naredni dan, svaki izlazak u restoran, ono u čemu ćeš se pojaviti, sa kakvom frizurom, u kakvoj haljini, sa kojom mašnom. Tradicionalni izvori auto-identifikacije rapidno presušuju; oznake porodice, gradskog kvarta, klase, socijalnog statusa, po kojima su se nekada prepoznavali i identificirali, sasvim su izgubili značanje – društveno utemeljeni osnov života savremenog pojedinca rasuo se i postao personalni projekt. Prinuđen da slijedi rapidni ritam ekonomskih, estetskih, geografskih, modnih, političkih, tehnoloških, informativnih, kulturnih i svih drugih promjena, čovjek gubi svoje središte; nekadašnji ciklusi su prekinuti, naučeni rituali su ili zaboravljeni, ili bezvrijedni, ili su faktor nesporazuma sa drugim jednako tako dezorijetisanim ljudima bez svog središta, istjeranim preko praga iskustva svednog na golet i vjetrometinu. Na horizontu savremenog kapitalističkog svijeta, nema ničega što bi moglo preuzeti mjesto tradicionalnog i kolektivnog samoidentificiranja. Nikakvih novih sadržina ni institucija, porodičnih ili maturskih, društvenih ili klasnih, nikakvih novih ideja ni uvjerenja koja bi pojedincu dala čvrst i uvjerljiv osjećaj sopstvenog postojanja.

Umjesto u vatri i sjaju zajedničkog središta oko kog se živi zajednička sudbina, život bez središta skončava u mrklom mraku, bez svjetla, čak i bez one privilegije da čuju tihi zvuk simfonije vezene tanjim i debljim nitima krilatih prijatelja što su ostali još da lete oko zajedničkog središta, koju imaju noćni leptirovi.

Ferid MUHIĆ