Iako smo odavno navikli na njenu prisutnost, energiju i harizmu, poznata slikarka Vasilisa Radojević sedam godina nije izlagala u Podgorici. Nedavno je, u okviru obilježavanja manifestacije Dan muzeja, otvorena njena izložba u galeriji Centar . Djela i dalje obiluju nevjerovatnom energijom, u čijem je fokusu naravno ženska figura, ovog puta balerina čijom snagom je opsjednuta. Nakon izložbe sreli smo se u njenom stanu u Podgorici i poslije pet minuta razgovora uz kafu bilo je jasno – Vasilisu odlikuje nevjerovatna iskrenost, emotivnost, neposrednost, ali i ona jednostavnost, toliko sprecifična za velike ljude.
,,Slike s ove izložbe su drugačije, što je i normalno. Možda će grubo zvučati, ali samo se idioti ne mijenjaju. Ja stalno radim, slikam… Kad sam u Podgorici, nigdje ne izlazim. Kad treba da odem u neku radnju, osjećam se kao u Njujorku, sve mi je nepoznato. Nove ulice, njihovi nazivi… U stanu stalno radim. Iskreno, dešava mi se da danima buljim u platno i ništa… Kao da me nešto koči. Nemam energije, ne mogu potez da napravim. Ali i to je neki dio stvaralačkog procesa. A onda povučem jednu, samo jednu liniju i nastaje haos. Emocije naviru, a one su najbitnije. Mislim da su one i najtužnija strana mog karaktera jer sam previše emotivna. A svi događaji – oni krupni, ali i sitnice u meni izazivaju buru. Jednostavno, lome me”, započinje priču Vasilisa, za koju će mnogi reći da je jedan od najboljih slikara s ovih prostora.
Vasilisa je rođena u Nikšiću. Otac joj je bio Šćepan Radojević, potomak slavnog istoimenog crnogorskog serdara, a majka Jelisaveta, koju svi zovu Ljilja, Ruskinja je iz čuvene porodice Prozorovski.
,,Mnogo sam bila vezana za djeda Ivana. On je bio moj zlatni Rus iz kneževske porodice stare 700 godina. Mogli smo o svemu da pričamo, a jako sam patila kada je umro. On mi je i dao ime, po junakinji ruske bajke – Vasilisi Prekrasnoj. Od njega sam i naslijedila tu senzibilnu, umjetničku dušu. Ali, jako sam ponosna i na crnogorske pretke. Tata je bio garibaldijevac. Bio je i na Golom otoku i u albanskom zatvoru. Ali je bio nesalomiv. Na njega baš ličim, ista energija. Sjećam se kad je jednom pošao kod doktora, snimili ga pa ga pitaju gdje mu je rebro. A on i nije znao da mu je odavno bilo slomljeno”, priča sa sjetom Vasilisa, prisjećajući se odrastanja u Nikšiću.
,,Moj otac je bio pravi Petar Pan, vječiti dječak. Kako me je dobio u zrelijim godinama, potpuno me je razmazio. Nikada me nije udario, niti mi nešto zabranio. A ja sam uvijek bila živahna, spremna za avanture, uživala sam da napravim neku ludoriju. Sjećam se da sam sa godinu i po pobjegla od kuće. Cijeli dan šetala. Kako mi je đed bio predsjednik Opštine, cijeli grad se digao na noge da traži Šćepanovu kćerku. Došla sam čak do kraja grada, do kuće jednog poznatog ljekara. A slično je bilo i kad sam bila u osnovnoj školi, pa nas poveli na ekskurziju. Nagovorila sam cijelo odjeljenje da šetamo sami, pa su nas sav Nikšić i policija tražili.”
Vasilisa je odmalena pokazala veliki slikarski talenat, kada je započela svoj umjetnički put.
,,Kad sam imala tri godine napravila sam monumentalnu sliku. Majka je izašla iz kuće, a ja uzela svu njenu šminku. Sve zidove išarala. Svaki dio koji sam mogla da dohvatim bio je islikan šminkom. Kad je majka došla imala je kap da je ubije. Tada sam dobila i najveće batine u životu”.
Prvu uljanu sliku napravila je sa četiri godine. Dok je bila sama uzela je razglednicu Moskve sa crkvom svetog Vasilija i naslikala je.
,,Crkva mi je izgledala kao najljepši kolač. I dan danas majka čuva te moje prve slike “.
Vasilisin veliki talenat zapazio je umjetnik Nikola Gvozdenović. Predložio je njenim roditeljima da Vasilisa proba da upiše Akademiju u Beogradu.
,,Tada sam imala 15 godina. Moja majka nije željela da tako mala odem da studiram. Znala je da sam jako vezana za porodicu i bojala se da ću tamo propasti. Tražila je da prvo završim gimnaziju, pa tek onda da studiram slikarstvo. Krijući sam pošla u Beograd i položila prijemni. Živjela sam kod strica – generala. Izluđela sam jer je zavodio veliki red po kući, a ja bila potpuno razmažena”.
Vasilisa je diplomirala slikarstvo, a postdiplomske studije i specijalizaciju završila je u Firenci i Rimu. Dobitnik je mnogih nagrada. Italijani su odmah uočili Vasilisin talenat pa su joj 1993. uručili nagradu Piper, koja se dodjeljuje za izložbu godine u Rimu.
Za Vasilisu slikarstvo je kao vazduh. Smatra da smrt brata i supruga ne bi preživjela da nije konstantno radila.
,,Rad, rad i samo rad. Dešavalo mi se da naslikam dvije slike za jedan dan, a nekada sliku stvaram godinu dana. Ali stalno radim i tako pronalazim duševni mir. Zbog tragične smrti brata i supruga Masima, čovjeka koji me je bezuslovno volio i u svemu me podržavao, upadala sam u veliki haos. Rad me je izvukao ili neka veća sila. Bilo je teško. Ko me shvati, zavoli me za cijeli život, a ko ne… Imam veliko srce. Život bez emocija je nemoguć”.
Iako je dosta putovala, živjela u Rimu i Parizu, Vasilisa provodi vrijeme u Podgorici. Radi kao scenograf u Radio televiziji Crne Gore. Planira uskoro izložbe u Njujorku i Moskvi.
Miroslav MINIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DANAS, SJUTRA3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
U SJEĆANJU3 sedmice
FOKUS4 sedmice