Povežite se sa nama

INTERVJU

IVO  LUČIĆ, NOVINAR I EKOLOG IZ ZAGREBA: Duboka evropska periferija

Objavljeno prije

6 godina

na

Hrvatska nema ni u čemu efikasnu javnu politiku, nema odgovor ni na kakav izazov ili potres koji je zahvati

 

MONITOR:  Kako biste ukratko opisali današnju Hrvatsku, članicu EU?
LUČIĆ: Manje je napetosti  i straha u politici, koja je eskalirala za vrijeme prošle vlade Tomislava Karamarka. Ali, kvaliteta života, kada se gleda po onim poznatim pokazateljima, nije se bitno promijenila. Studije pokazuju da je Hrvatske, nekada druga najrazvijenija republika u Jugoslaviji i uz Češku najrazvijeniji dio socijalističkog svijeta, danas duboka europska periferija.

MONITOR:  Koji su najaktuelniji problemi sa kojima se danas suočava hrvatsko društvo?
LUČIĆ: Hrvatska nema ni u čemu efikasnu javnu politiku, nema odgovor ni na kakav izazov ili potres koji je zahvati. To je slučaj i na područjima na kojima je usvojila formalno standarde prilikom pristupanja EU. Nažalost, samo formalno. Reagira ad hoc, bilo da se radi o politici, o požarima ili poplavama. Nema javnog dijaloga o bitnim pitanjima kakva su,  na primjer, obrazovanje i razvoj. Hrvatska reagira kao da gledate izvještaj nakon eksplozije negdje na Bliskom istoku: cika, vika i metež.

Najaktualniji primjer demografija i odseljavanje. Vlast ga prigodničarski „rješava“ jeftinim institucionalnim fintama poput uvođenja resora demografije, kojeg nakon dvije godine napusti pomoćnik  ministra s obrazloženjem da vlast nema namjeru ništa ozbiljno napraviti. Da se ne bi varali, to je problem koji je puno veći od naših država, kao i mnogi problemi na koje izravno utječe globalizacija. Ali, može se puno popraviti ako se dobro pristupi. Zbog svega toga, većina ljudi u Hrvatskoj, kao i većini naših zemalja, živi znatno lošije, a elita se valja u prisvojenim javnim dobrima.

MONITOR: Da li aktuelna vlast tome poklanja dovoljno pažnje?
LUČIĆ: Ova kao svaka vlast u Hrvatskoj, kao i u okružju, prije svega je nametnik na javnom dobru. Ona sve procese iz područja javnog interesa prevodi u svoje korporativne i privatne interese. Zna se tko određuje tok novca, kome i  kroz koje kanale. Ona je izvor korupcije, što možete sada vidjeti po osiguravanju saborske većine i većine u Gradu Zagrebu, po zbivanjima u Agrokoru, i u nizu javnih poduzeća koje vode politički namjesnici. Afere koje isplivaju u javnost, isplivaju jer je to dio taktike obračuna snaga koje se bore za prevlast.

MONITOR: Nedavno je u Zagrebu podignut spomenik Franji Tuđmanu, oko čije se zaostavštine u Hrvatskoj vode žestoke  polemike. Kakvo je Vaše mišljenje o prvom predsjedniku samostalne Hrvatske?
LUČIĆ: Po Hrvatskoj  je mnogo Tuđmanovih spomenika kojima je zajedničko da su nestručno postavljani i da su ružni. Mesić je za zadnji rekao da nije došao na njegovo otkrivanje jer je plašljiv čovjek. Hrvatska kontroverza je da je Tuđman nedvojbeno najpriznatiji političar unutar nove Hrvatske, ali da je zbog svega, a posebno zbog pravomoćne presude na suđenju šestorki u Hagu, koja kaže da je bio dio udruženog zločinačkog pothvata, veliko opterećenje Hrvatskoj. Tuđman je i za života izazivao podjele jer ga mnogi nisu voljeli ni podnosili, a sigurno ni danas ne može demokratski integrirati Hrvatsku. Hrvatska se u početku nije odlučila za jednog Vladu Gotovca, kao što je učinila da opet spomenemo Češku s Vaclavom Havelom, nego su se saborski zastupnici HDZ-a, oni koji su javno tvrdili da je kilo mozga dvije marke, izrugivali s njim.

MONITOR: Vi ste rodom iz Ravnog. Kakav je Vaš stav o  planovima da Herceg Bosna bude treći entitet u BiH?
LUČIĆ: Nemojte misliti da je treći entitet i na koji način za hrvatsko dobro u BiH. On je mantra jedne politike, kao i treći kanal. Do sada su braća uništila nekoliko takvih kanala, umjesto da su ih iskreno koristili za ono što je njihova izvorna namjena, za izgradnju javnog dobra i integraciju društva putem informacija. Pri tome su hrvatske novinare dovodili na prosjački štap i izbacivali ih na ulice.

MONITOR: Prije tri godine kao novinar HINE ušli ste sa kolonom izbjeglica iz Makedonije u Srbiju i policija Vas je tom prilikom pritvorila u Preševu. Ovih dana mediji javljaju da policija Hrvatske nasilno vraća sirijske migrante u BiH. Šta Vi o tome mislite?
LUČIĆ: Hrvatsku je zapalo da trenutno obavlja prljavi posao za „Tvrđavu“ Europu, i to je svojevrsni test da se dokaže i zasluži ući u šengensku Europu. Nedavno je hrvatska policija za to bila i nagrađena u Bruxellesu. U Hrvatskoj ne prevladava antimigrantska atmosfera, iako je ima. Migrantima nije cilj Hrvatska, niti su migracije problem koji Hrvatska može riješiti. Rekli smo da ne može ni svoje. U umreženom svijetu Europa je mamac dobrog života milijunima ljudi koji pate u zemljama ratova i neimaštine. Oni su se pokrenuli  i svatko tko vidi te rijeke ljudi stječe dojam da ih ne može zaustaviti nikakva zabrana. Pisao sam o tome s bugarske, grčke i srpske granice, a stjecajem okolnosti i promjenom obaveza u redakciji, sad znatno manje, što mi ne služi na čast.

MONITOR: Autor ste i nekoliko knjiga o ratnim stradanjima tokom rata devedesetih prošlog  vijeka. Kako u Hrvatskoj teče proces suočavanja sa nedavnom prošlošću?
LUČIĆ: Kao i drugdje, i u Hrvatskoj su na suočavanja s nedavnom prošlošću spremni uglavnom samo malobrojni ljudi iz udruga i neki intelektualci. Obzor naših etičkih vrijednosti su naše nacionalne granice, i izvan njih ne funkcioniraju. Žrtve su dalje politički materijal kojim se manipulira. Naše su žrtve nepravedno stradale, a njihove su zločinci. To je moment koji dobro pokazuje nezrelost društva, nedostatak građanskog odgoja, pa i ako hoćete loš rad vjerskih zajednica.

MONITOR:  U regionu jača desnica, relativizuju se zločini, afirmišu ustaštvo i četništvo, odnosi između Hrvatske, Srbije i BiH daleko su od  normalnih… Čemu to vodi?
LUČIĆ: Može voditi svuda, naravno, ali će presudno ovisiti o tome šta rade veliki, i kako se njihove politike prelamaju preko nas. Naša društva nisu društva zrelog građanina sposobnog kritički prosuđivati, nego su dubinski plemenska, s kojima moderne politike upravljaju iz nacionalnih centara tako da stalno pobuđuju antagonizme. Danas im je na pomoći diskurzivna mreža novih medija i društvenih grupa, koja je posljednjih  godina strahovito ubrzala propagiranje negativnih stvari.

Tako jedan refleks tradicije, u kojoj je također uskladištena narodna mudrost opstanka u okolišu i zajedno s drugima, umjesto kritičke domestifikacije, zloupotrebljavamo protiv napretka i protiv drugih.

Trebalo bi ozbiljno razgovarati o mogućnostima naših tradicija. Mi ih precjenjujemo i mećemo na njih samar modernizma koji one ne mogu ponijeti. Uspoređujemo se s francuskom kulturom i iskustvima njihovih sloboda, a recimo, u Popovu polju sredinom 19. stoljeća ni u jednoj kući nije bilo Isusove slike niti su ljudi znali kako je on izgledao. U nekim selima, kažu putopisci, sve su kuće odreda bile prekrivene raženim krovom, a đevojke su se krale znatno češće nego redovito dovodile. Zato kod nas danas imamo većinu koja ne prepoznaje odgovornost za javno dobro, jer zapravo vidi samo plemenski interes i kaže pusti šta ću se ja to miješati, nije moje.

Bio sam nedavno u Barceloni i tražio spomenike Građanskog rata, ali sam ih teško nalazio. Kasnije su mi povjesničari rekli da postoji dogovor politika da se s time oprezno barata da se ne bi produbljivale ionako jake podjele.

MONITOR: U Barseloni ste bili na susretu novinara Meditarana koji se bave ekologijom i razgovarali  o plastičnom smeću u moru, kome pripada i Crna Gora. Koje su glavne poruke sa tog skupa?
LUČIĆ: Mediteran je naša zajednička kuća koju rijetko prepoznajemo. Može nam biti sjajan okvir za rješavanje niza politika. IUCN iz Malage razvija suradnju s novinarima, u kojoj aktivno sudjeluju i naši novinari iz Hrvatske, Srbije i Albanije, kako bi ih upoznavali i rješavali ekološke probleme koji postaju neki od najznačajnijih problema u svijetu. Plastika, čija proizvodnja eksponencijalno raste, a za koju do sada ne postoji efikasno zbrinjavanje, jedan je od najvećih ekoloških problema u svijetu, a Sredozemno more je izgleda najzagađenije njome. Plastika je ušla u žive organizme, u tkiva riba i oko 180 vrsta koje su analizirane, i u naš hranidbeni lanac. Evo, upravo danas je EU objavila da su Europski parlament i Vijeće Europske unije postigli načelni politički dogovor o mjerama Komisije za rješavanje problema otpada u moru na samom izvoru. Zabranjuje deset plastičnih proizvoda koji najčešće onečišćuju plaže.

 

Crne Gore nema nigdje

MONITOR:  Doktorirali ste na studiju karstologije  i u Vašim naučnim istraživanjima posebno ste se bavili dinarskim kršom i pećinama. Šta ste utvrdili tim istraživanjima?
LUČIĆ: Prati nas čudna nesreća da našu najveću prirodnu vrijednost, a to je dinarski krš, s najvećim geomorfološkim i biološkim diverzitetom u svijetu, smatramo nečim lošim, nevrijednim, što treba potaracati.

U raspodjeli prirodnih vrijednost  dinarskog krša, prostora od Udina do Skadarskog jezera, mala Crna Gora ima podjednako važnu ulogu kao i druge zemlje, ali je ona po sudjelovanju u istraživanjima, unatoč sjajnim imenima poput akademika Gordana Karamana, i po upravljanju i zaštiti, vidljivo podzastupljena. Zapravo, nema je nigdje.

Primjer je serijski upis dinarskog krša na Svjetsku listu, koji je UNESCO predlagao po sličnom modelu kao u Kini, gdje je objeručke prihvaćen, ali on ovdje nije prošao, jer državne administracije nisu vidjele važnost toga. I sve je propalo, UNESCO se povukao. Ne znaš je li gore ponašanje vlasti ili novinarstva koje u tome nije vidjelo ništa vrijedno pisanja. U Crnoj Gori iz vlasti mi nitko nije odgovorio ni  na jedan poziv, mislio sam da u Ministarstvu održivog razvoja sjede voštane figure koje ne podižu slušalice, pa sam pokrenuo upravni postupak prava na pristup informacijama, koji je također zamro u administraciji.

Volio bih da crnogorska javnost postane svjesna prirodnih vrijednosti koje ima, ali i ranjivosti tih vrijednosti. Vjerojatno bi bili ponosni da znaju da su u međunarodnoj literaturi narodni nazivi na nekoliko krških pojava uzeti iz našeg narodnog jezika. Ne znam da smo i u čemu tako dobri i međunarodno afirmirani. Volio bih da znaju da je npr. Nikšićko polje jedno od polja s najviše ponora u svijetu i da je to znak razvijenosti krša. I da ćemo i dalje sebi davati autogolove ako na takvom kršu budemo gradili brane, a ne radili ono što se radi na Plitvicama ili u Postojni. Zato su, uostalom, Slovenci odustali od zahvata na Cerkniškom polju i vratili ga u prvobitno stanje.

Najbolji  novinari  preživljavaju

MONITOR:  Dugo ste bili novinar. Prije devet godina zbog mobinga u Hini, kada su Vas, pored ostalog, etiketirali da ste ljevičar, donesena je sudska presuda u Vašu korist. Kako  ocjenjujete današnju medijsku scenu u Hrvatskoj – ima li cenzure, kontroliše li vlast medije, kakav je položaj novinara?
LUČIĆ: Prostor medija koji zastupaju javne interese sve se više sužava, oglašivači sve više kroje politiku medijima, a lokalni mediji su sve više PR lokalnim vlastima. Bivši ministar Hasanbegović  je rasturio nekomercijalne medije koji su lijepo krenuli, a njegova nasljednica odugovlači s normalizacijom i donošenjem medijske politike i strategije. Brojni odlični novinari su ostali bez posla i preživljavaju kako znaju i umiju, tako da je pitanje sloboda potisnuto pitanjima golog preživljavanja. Luč slobode ostala je na nekoliko nezavisnih portala, i kako stvari stoje, jedini slobodni tjednik u Hrvatskoj su srpske Novosti.

Veseljko  KOPRIVICA

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije

5 dana

na

28 Marta, 2025

Objavio:

Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a

 

 

MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?

ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.

MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?

ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.

Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.

MONITOR: Kako vidite  političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da  arbitriraju o  pitanjima od  javnog interesa?

ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.

Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA, ZAGREB: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku

Objavljeno prije

5 dana

na

28 Marta, 2025

Objavio:

Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona  bila nekoherentna

 

 

MONITOR: Hrvatski ministar odbrane, Ivan Anušić, izjavio je da je prošlo vrijeme kada se za sve pitao Beograd. Ima li Hrvatska konzistentnu politiku prema zemljama Zapadnog Balkana ili je ona i dalje pod uticajem složenih odnosa iz prošlosti?

DVORNIK: To s pitanjem Beograda je već stereotipna nacionalistička fraza još iz stare retorike HDZ-a i sličnih s kraja 1980-ih. Anušić je proizvod primitivnog političkog mentaliteta koji je od tada slabo evoluirao. Međutim, tu mu je reakcija Srbije pomogla tj. servirala loptu na smeč, jer se pozvala na također nacionalistički stereotip u kojem je nezamislivo da Kosovo bude neovisno. “Beograd” se doista nema što pitati, jer je s gledišta država koje su priznale Kosovo nenadležan. Ono što bi se stvarno moglo pitati ne “leži’”dobro nijednoj od država u regiji, a to je: koliko istinski štite svoje etničke manjine od diskriminacije i zakidanja raznih vrsta?

Inače, ne zavaravajmo se: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku. Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona sama bila nekoherentna.

MONITOR: „Blokadna kuharica“ i navodna umiješanost hrvatskih tajnih službi u pobune u Srbiji, izgovor su za „osvetničke“ mjere iz Beograda. Za razliku od akademske zajednice i nekih djelova hrvatskog društva, vlast u Hrvatskoj – koja je oštro reagovala na nediplomatske mjere i napade srpskog režima, nije pokazala razumijevanje za protestante. Da li se Hrvatska ponaša u skladu sa distanciranom politikom zvaničnog Brisela?

DVORNIK: Da se u Srbiji nije oko toga dogodio neki smiješni pokušaj halabuke, „Blokadne kuharice” se ovdje nitko već odavno ne bi ni sjećao. Ako zagovornici ‘teorije’ o hrvatskom miješanju zaista kao dokaze nemaju ništa bolje od tog tekstuljka i nešto kontakata među studentima, koji su (i trebali bi biti) normalna stvar, smiješno je da o tome uopće razgovaramo.

Pogleda li se sadržaj i forma sadašnjih protesta u Srbiji i usporedi ih se s “plenumaškim” aktivnostima u Hrvatskoj prije deceniju i pol, jedino “zajedničko” jest što su akteri bili studenti i što su svoje skupove na fakultetu zvali plenumima. U Hrvatskoj se uglavnom radilo samo o jednom fakultetu, u Srbiji o gotovo svim fakultetima i univerzitetima. U Hrvatskoj se radilo o mnogo užim zahtjevima – da obrazovanje ne bude roba na tržištu – dok se u Srbiji traži da sistem općenito počne funkcionirati odgovorno, uz konsekvencije po sve koji zlorabe javne funkcije, i političke i krivične. Zahtjevi u Hrvatskoj bili su ljevičarski, a ovi u Srbiji naprosto liberalno-sistemski, dok u ikonografiji predstavljaju neku “općenarodnu” poziciju (što god to značilo) koja se izražava i velikim brojem nacionalnih zastava i pjesama. Hrvatski “pokret” zbog osebujnosti stila i uskih zahtjeva nikada nije mogao mobilizirati ni većinu studenata na jednom fakultetu, a ovaj srbijanski očito može mobilizirati cijelo društvo.

U hrvatskoj javnosti, bar liberalnoj, studentski protesti se prate sa simpatijom. Vlasti su distancirane dijelom zbog konformiranja s EK, a dijelom jer ne znaju što bi s njima i u što će se razviti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice

Objavljeno prije

2 sedmice

na

21 Marta, 2025

Objavio:

Najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva…U određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

 

 

 

MONITOR:U subotu je završen veliki protest u Beogradu. Kako komentarišete i doživaljvate višemjesečne proteste u Srbiji?

BRKOVIĆ:Ovi protesti su, iznad svega, znak da ima nade za Srbiju. Da jedna loša i amoralna vlast i jedan neobrazovani diktator nisu do kraja zarobili Srbiju i time zatvorili njenu kapiju budućnosti.

Kao aktivni učesnik beogradskih martovskih studentskih protesta iz 1991. imam i jedan vrlo ličan doživljaj svega što se ovih dana tamo dešava. Taj lični ugao pojačan je i činjenicom da je moj sin Brajan danas aktivni učesnik ovih događanja. Iz toga slijedi i neveseli zaključak da se na ovim balkanskim prostorima bilo koja suštinska promjena osvaja (pre)sporo, a da bi se nešto pomjerilo sa mrtve tačke potreban je rad više generacija. I potrošeni životi više naraštaja.

I još jedan govorljiv detalj: na demonstracijama iz 1991. značajnu ulogu odigrao je tada glumac Branislav Lečić, kanalisao je sa bine tu novu i moćnu energiju, a danas kada ga vidim sa ovim mrakom iz Pionirskog parka, jasno mi je da su modeli korupcije u naših ljudi mnogo raskošniji i neobičniji nego što pretpostavljamo, posebno kada je riječ o umjetnicima i srodnim djelatnostima.

Biće zanimljivo te i takve ljude pogledati u oči kada sve ovo prođe.

Kao i gotovo sve diktatore kroz istoriju, Vučića, prije svega čine slabosti ljudi kojima vlada, zato je on duboko zastrašujuća politička figura – on je sve ono najgore u svima: od koruptivnosti do licemjerja, od neznanja do površnosti, od gluposti do surovosti, od pohlepe do agresije…

To je i logično i zakonomjerno: diktator nikad nije sazdan na dobrim osobinama onih kojima vlada.

Ipak, najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva. A nestanak straha je suprotan nestanku struje – taj nestanak jasno pokaže sve oko vas. Kao kad se iznova uključi svijetlo – sve je najednom vidljivo, do najsitnijeg detalja. To je ono čega se autokrate najviše plaše – oni vole tamu i polutamu koja kod ljudi ionako aktivira sve moguće forme straha, vole i na sve bacaju zbunjujuće sjenke koje ljude vraćaju onim osnovnim, djetinjim strahovima od svijeta, od drugih… I što je nejnevjerovatnije, to djeluje.

MONITOR: Dio javnosti je razočaran što nijesu ispunjena njihova očekivanja, pa makar i po cijenu nasilja. Kako gledate na takvo ,,navijanje”?

BRKOVIĆ:Studenti u Srbiji ovih mjeseci pokazuju hrabrost, maštovitost, duhovitost, neustrašivost… Sve one osobine koje su na suprotnom polu od tuposti autokratije. I nije čudo da zadobijaju podršku na svim meridijanima – od balkanskog komšiluka do Amerike i Australije. Ćutanje EU je mnoge razočaralo, jer od Evrope ne očekujete one kalkulacije na koje vas naviknu lokalni buzdovani. Očekujete makar neku formu principijelnosti i emancipatorskog duha. Bez toga Evropa je kao bilo koja druga geografija… A ne bi smjelo biti tako.

Dok god su ovakvi kakvi su, pobunjeni studenti Srbije bude nadu ne samo u Srbiji već i na mnogim drugim mjestima.

Problem Srbije je što nema opoziciju na nivou pobunjenih studenata i građana. Vučić je godinama tako sistematično uništavao opozicioni prostor u Srbiji da su tamo ostale samo tužne ruine, čak ni podsjećanje na nekadašnji politički pejzaž ove države. To naravno ide Vučiću na ruku – bez solidne opozicije vi nemate političku snagu koja bi mogla da na pravi način isprati ovakvu pobunjenilčku energiju.

Na koncu, ne bih isključio mogućnost da Vučić napravi neku veliku glupost, a u ovakvim situacijama to znači veliko zlo po Srbiju i njene građane. Načinom kojim se beskrupulozni diktator bori protiv ovoga širokog pokreta je već opasno polarizovao Srbiju. Oni slučajevi kada su Vučićevi fanatici kolima udarali studentkinje i studente pokazuju realni efekat i dubinu njegovog satanizovanja druge strane. Vjerovatno svjedoče i njegov strah od probuđene Srbije. Diktatori su najopasniji kada se uplaše. Jednako kao i kada se – ničega ne boje. Sa nekim ko je osvojio neprirodno veliku moć u jednom društvu svakako se mora postupati oprezno. Čak, ili naročito, u situaciji gubljenja i silaska sa vlasti…

Posebno poglavlje ove sage je ogavno ponašanje Vučiću lojalnih i poslušnih intelektualaca i medija. Kao da ne postoji sjutra. A to ,,sjutra” će svakako jednom jasno pokazati kakvo beščašće je dominiralo srpskom medijskom i intelektualnom scenom svih ovih godina.

MONITOR: Šta bi kraj Vučićeve vladavine  donio političkoj sceni u Crnoj Gori?

BRKOVIĆ: Ne bi trebalo da se zavaravamo. Odnos prema CG neće značajnije promijeniti ni pad Vučićev. Postoji u Srbiji svijest koja CG vidi isključivo kao politički plijen. A ta svijest neće nestati preko noći, čak ni Vučićevim porazom i silaskom sa vlasti. Takve političke ambicije može biti lišena samo evropska Srbija, posvećena sebi i sopstvenoj budućnosti. Te političke utvare već su napravile jezivu štetu i Srbiji i okolnim narodima. Onaj ko te utvare u Srbiji sahrani zaslužiće posebno poglavlje u istoriji južnoslovenskih i balkanskih naroda.

MONITOR: U Crnoj Gori  oni koji su podržavali Đukanovića sada su uz studente u Srbiji, a dio onih koji su bili protiv našeg autokrate sada podržavaju srpskog. Kako to objašnjavate?

BRKOVIĆ:U Crnoj Gori govoriti o principijelnosti i političkoj logici jednako je kao da u bordelu pričate o vrlini… Možete pokušati, ali malo je vjerovatno da će vas razumjeti.

Parodičnu prirodu ovdašnje političke scene naročito ilustruju, ja ih zovem – Vučićeve političke pudlice u Crnoj Gori. Vrhunska je perverzija učestvovati u političkom životu zemlje kojoj želite nestanak.

Ako preživi aktuelnu vlast i posebno Vučićeve akcionare u njoj, Crna Gora će dokazati da je ozbiljna država.

Vučić je u mnogu čemu učio od Mila, doslovno kopirao modele vladanja i demagoškog manipulisanja, ali, oni nisu politički isto. Đukanović je od devedesetih evoluirao na način koji je Crnoj Gori donio civilizacijski napredak, bez obzira što on sam u mnogo čemu nije bio dostojan niti na visini tog emancipatorskog projekta. Vučić nije evoluirao politički, on Srbiju vraća u devedesete na najopasniji mogući način. Vraća duhove prošlosti tako što Srbiju dijeli osnažujući onu politiku koja je donijela tako mnogo poraza i padova…

U tom duhu je i ponašanje njegovih političkih pudlica u CG: povratak svoj tami i zlu devedesetih godina. Oni političku pobjedu od 30. avgusta 2020. doživljavaju ne kao izbornu pobjedu čiji su dio bili, već kao istorijsku pobjedu svojih osnovnih ideja, koje su poražene devedesetih godina. Jedna vrsta samoobmanjivanja ali koje je vrlo skupo i opasno za Crnu Goru.

MONITOR: Tragedija u Makedoniji nas je ponovo upozorila da korupcija ubija. Do kada će nas tragedije i ljudske žrtve upozoravati na pogubnost korupcije?

BRKOVIĆ: Kao i tragedija sa padom nadstrešnice u Novom Sadu, i ova tragedija u Makedoniji mnogo je više od jedne tragične priče. To su strašne dijagnoze opasnog vremena, a svako opasno vrijeme kreiraju pokvareni ljudi. I oni koji su spremni da prećute i previde takvu pokvarenost – otvarajući širom vrata pakla. To se i ovaj put dogodilo.

Sve su ovakve tragične priče u regionu slične, posebno kada je riječ o uzrocima i jednoj široj, političkoj genezi i pozadini događaja. Uvijek u temelju imate korupciju, odsustvo elementarne kontrole i razuma, pohlepu koja ignoriše sve što nalaže razboritost.

Pohlepa je vrhovno božanstvo ovog tranzicijskog polusvijeta…

Dodajte takvim događajima i beogradsku tragediju u školi Ribnikar, dva suluda cetinjska masakra i vidjećete istu matricu, istu vrstu zapuštenosti društva i koruptivnu i nesposobnu vlast.

Ali, u određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

MONITOR: U romanu Aurora koji je i saga o šahu opisujete Podgoricu iz 30-ih godina prošlog vijeka. Koliko je poštovanje pravila, kao u šahu, bitno za društvo i da li smo nakon sto godina bliži poštvanju pravila i logike?

BRKOVIĆ:Toliko koliko je šah veličanstvena i savršena igra, toliko su ljudi kvarljivi i nesavršeni, tako da je šah moguć samo kao metafora za ono što je nemoguće – savršeno društvo. Ali, vrijedi toga biti svjestan.

A da li smo napravili neki korak ka poštovanju pravila? To je važno pitanje, ali odgovor je, vjerujem, sumoran. Promjena koja se u CG desila u velikoj mjeri je pokazala nedostojnost onih koji su pozivali na promjenu. To su činili vođeni željom da oni budu na mjestima koja su iznad kontrole, da kreiraju stvarnost bez odgovornosti. Teško možemo govoriti o promjenama. I dalje smo daleko od istinskog poštovanja pravila. Čak i od svijesti o pravilima i njihovom značaju. Plemenska logika naprosto ne ide sa duhom pravila. Građanski duh ga nasuprot tome podrazumijeva.

Aurora je priča o zametku građanske svijesti koji je, koliko god imaginaran, istovremeno i vjerodostojan. O prvim likovima koji su imali volje i snage da se suprotstave palanačkoj gomili…

MONITOR: Aurora govori i o nadi i vjeri u bolju budućnost u predvečerju rata, revolucije, stradanja. Koliko je sadašnja globalna i naša lokalna slika slična ili različita onoj iz međuratnog perioda prošlog vijeka?

BRKOVIĆ:Veći dio moga odrastanja i života to je izgledalo gotovo nemoguće, jednako koliko danas izgleda ne samo moguće već i izvjesno. Svijet na rubu potpunog rata, bez pravila i bez principa… Likovi i atmosfera Aurore svjedoče onaj društveni optimizam koji postoji uvijek uoči velikih društvenih kataklizmi poput svjetskih ratova. I koji naravno uvijek biva poražen u odmjeravanju sa ,,većinskom” voljom koja vodi prema propasti…

Pogledajte – ruši se na naše oči sva ona međunarodna arhitektonika koja je svijet decenijama držala u nekakvom poretku. Definitivno izgleda da borci protiv Novog svjetskog poretka uvode – novi svjetski poredak. Dakle. Moguća je katastrofa neslućenih razmjera. Čak i vjerovatna. Kako, nasuprot svemu tome, zamisliti političku pamet koja bi ovaj proces mogla zaustaviti ili preokrenuti? Globalna ljevica se posljednjih decenija samouništila, u svakom slučaju danas nije u stranju ponuditi izlaz ili bilo kakvu alternativu.

Ko bi to mogao? I kako. Odgovor na to pitanje trenutno teško da je moguć izvan naivnih ličnih projekcija, iracionalnih nada i prirodnih želja. A odgovor na to pitanje bojim se da je presudan.

Naravno, književnost ne može dati taj odgovor, ali može pomoći da se do njega dođe…

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo