INTERVJU
IVO JOSIPOVIĆ, BIVŠI PREDSJEDNIK HRVATSKE: Za pobjedu u miru
Objavljeno prije
3 godinena
Objavio:
Monitor onlineZa mene, pobjeda u miru znači napuštanje antagonizma između Hrvata i Srba u Hrvatskoj i normalizaciju odnosa sa svim susjedima. Znači i pijetet za sve nevine žrtve rata, među kojima je i značajan broj Srba
MONITOR: Za vrijeme Vašeg predsjedničkog mandata, Hrvatska je 2013. godine postala članica EU. Koliko se promijenila država a koliko društvo u Hrvatskoj za ovih osam godina?
JOSIPOVIĆ: I naša država, još važnije, naše društvo postali su boljima u vrijeme pregovora. Ispunjavajući uvjete za članstvo u EU, napredovali smo. Nažalost, nakon ulaska u EU ušli smo u stanje koje nazivam društvenom regresijom. Počeli smo nazadovati u mnogim područjima. Korupcija je opet procvjetala, porastao je nacionalizam, odnosi sa susjedima su pokvareni, u mnogim aspektima potonuli smo na dno ljestvice EU. Nadam se da je to privremeno stanje.
MONITOR: Pročitala sam Vašu kolumnu u Nacionalu, povodom neimenovanja profesorke prava Zlate Đurđević, na mjesto predsjednice Vrhovnog suda. One koji su tako odlučili ili uticali na odluku nazvali ste „pravosudno-političkim imperijem“. Ko su odgovorni što se Hrvatska nije izborila sa uticajem izvršne vlasti na sudsku?
JOSIPOVIĆ: Imamo atipičnu situaciju za koju smo sami krivi, ali kriva je i EU. U reformama vezanim za pravosuđe dobili smo sustav u kojemu je pravosuđe država u državi. Što god i kako god da radi, nitko mu ne može ništa. Pri tome, naravno, ne mislim na eventualni utjecaj na odluke u konkretnim predmetima, već na opću uspješnost, kvalitetu rada i brzinu postupanja. I nikako ne bih rekao da je sudska vlast podređena izvršnoj. Oni su partneri, rekao bih, ravnopravni. Pri tome mislim na trokut HDZ – pravosuđe – Ustavni sud. Zaboravili smo da postoji podjela i međusobna kontrola vlasti. Suci sami sebe biraju (osim predsjednika ili predsjednice Vrhovnog suda), sami vrednuju svoj rad, vlada ozbiljni nepotizam, sve više vidimo i korupcija. Efikasnost pravosuđa je iznimno loša. Zlatu Đurđević nisu htjeli jer su je smatrali nekim tko bi mogao poremetiti idilu u navedenom trokutu. Ulogu je u tome odigrao i osobni sukob premijera Plenkovića i predsjednika Milanovića.
MONITOR: Povodom nedavnih hrvatskih državnih praznika, oglasili ste se čestitkama, ali i pozivom da se počast oda svim nevinim žrtvama vojne akcije Oluja i da se postigne i „pobjeda u miru“. Koliko su danas građanstvo ali i politička scena u Hrvatskoj spremni da ratne devedesete ostave iza sebe i prepuste ih pravosuđu i istoričarima?
JOSIPOVIĆ: Nažalost, još vodimo i Drugi svjetski rat, gdje ne bi ovaj relativno nedavni, Domovinski rat. Vrlo smo daleko od „pobjede u miru“. Dio braniteljskih udruga vrlo je jasno u funkciji HDZ-a i njegove vlasti, a manji dio čak naginje neoustaštvu. Vidjeli smo, prilikom rasprave Zakona o civilnim žrtvama rata, neke su udruge željele da se taj zakon ne odnosi na naše građane Srbe – civilne žrtve rata. Štoviše, 2014. godine neke su udruge imale gotovo pučističke ambicije. Srećom, demokracija je bila jača. Međutim, ogormna većina branitelja nije politizirana i ne uživa u nemalu novcu koji je namijenjen za rad veteranskih udruga. Ima i udruga koje nisu politizirane i sjajno doprinose društvenoj i ekonomskoj aktivnosti veterana. Posebno mi je draga udruga koja okuplja hrvatske branitelje iz posljednjeg rata i antifašiste. Te dvije tradicije su zaista povezane u ideji obrane slobode i opstanka svoje zemlje. Za mene, pobjeda u miru znači napuštanje antagonizma između Hrvata i Srba u Hrvatskoj i normalizaciju odnosa sa svim susjedima. Znači i pijetet za sve nevine žrtve rata, među kojima je i značajan broj Srba.
MONITOR: Poslije pada Berlinskog zida, jedan od imperativa za nove vlasti u bivšim zemljama Istočnog bloka bila je lustracija. Komentator na Vaše FB postove, istakao je zahtev za lustracijom u Hrvatskoj. Zemlje koje su nastale raspadom SFRJ i kad su nešto pokušavale da pokrenu na temu lustracije, nisu uspjele da je sprovedu. Kako Vi to objašnjavate?
JOSIPOVIĆ: Kao prvo, SFRJ i Hrvatska u njoj nisu ni približno bile tako represivne naravi kakve su bile neke od zemalja bivšeg Istočnog ili socijalističkog bloka. Drugo, ogroman broj, velika većina članova Saveza komunista prešla je u HDZ. I sam predsjednik Tuđman bio je Titov general. Malo je istaknutih HDZ-ovaca koji nisu bili u članstvu Saveza komunista. Neki to skrivaju, neki ne, ali, sjetimo se samo nekih premijera i predsjednika: Tuđman, Mesić, Manolić, Gregorić, Valentić, pa gotovo svi istaknuti generali, pa članovi obavještajnog sektora. O lijevoj oporbi da i ne govorim. I ja sam kao mladić bio člank SK. Nadalje, odmah na početku državnosti došao je rat i u obrani Hrvatske sudjelovali su i najistaknutiji pripadnici vojske, policije i tajnih službi bivše države. Koga onda lustrirati!? Osim toga, sada je proteklo jako puno vremena od raspada Jugoslavije i gotovo i da nema na javnoj sceni osoba koje bi se uopće moglo lustrirati. Lustracija znači ograničenje pristupa javnim službama osobama koje su u bivšem sustavu ugrožavale ljudska prava i slobode. Nikako ono što zazivaju neki ekstremni komentatori, u pravilu anonimni desničari po Fejsu, da je netko kriv već time što je ljevičar ili bivši član SK.
MONITOR: U Hrvatskoj dominiraju i smjenjuju se na najvišim funkcijama uglavnom funkcioneri HDZ-a i SDP-a, uz koalicione kombinacije. Izvjesna novina je pobjeda zeleno-lijevog bloka Možemo na zagrebačkim izborima. I vi ste osnovali partiju Naprijed Hrvatska – Progresivni savez. Kako gledate na istoriju i perspektivu hrvatskog dvopartizma?
JOSIPOVIĆ: Nije nužan duopol na političkoj sceni. Zapravo, na europskoj sceni nema puno takvih slučajeva. Uvijek postoje, uz dvije velike ili veće stranke i treće, četvrte, čak i pete bez kojih nije moguće sastaviti vladu. Naš je problem upravo rascjepkanost scene. Iskreno, ne mogu vam točno reći koliko uopće ima stranaka u Hrvatskoj. Mislim da je negdje oko 175 aktivnih stranaka. To nije dobro, ne samo zbog disprerzije glasova, nego i zbog slučajeva u kojima gotovo beznačajne stranke u predizbornim koalicijama dobijaju zastupnike. To generira političku korupciju i slabi vlast. Postoje načini kako reducirati scenu, smatram, optimalno je 10–20 stranaka od kojih bi neke bile isključivo lokalne naravi. To se može postići izbornim zakonom, primjerice, zabranom predizbornih koalicija – kao u Njemačkoj, a i strožom kontrolom danas prilično benevolentnog provjeravanja da li stranke imaju potreban broj članova i da li uopće djeluju. Da, u jednom sam trenutku bio izrazito nezadovoljan radom SDP-a i osnovao stranku Naprijed Hrvatska. Izbori su došli odmah po osnivanju i nismo ostvarili željeni rezultat. U međuvremenu, došlo je do nekih promjena i dogovora i opet smo se vratili u okvire SDP-a.
MONITOR: Njemačka je puno pomagala Hrvatskoj na evropskoj-EU i međunarodnoj političko-diplomatskoj sceni. U septembru će se održati savezni parlamentarni izbori na kojima poslije 16 godina neće figurirati kandidatura Angele Merkel. Koliko bi rezultati ovih izbora i odlazak Merkelove mogli uticati na „pad akcija“ Njemačke i EU na globalnom planu?
JOSIPOVIĆ: Da, ne samo Njemačka nego i brojne druge europske države jako su nam pomogle na putu u EU. Ne bih ovdje izdvajao nijednu državu, većina je zaista odigrala za nas sjajnu ulogu. G-đa Merkel je velika političarka i vizionarka. Njemačka će i poslije nje ostati u mnogočemu vodeća europska država. Naravno, na njen položaj u EU i međunarodnoj zajednici općenito snažno će utjecati kvalitete novog lidera. Merkel, međutim, nije zadužila samo Hrvatsku, zadužila je Evropu, ali i svijet.
MONITOR: Zanima me vaše mišljenje, kao stručnjaka za međunarodno krivično pravo, kako vidite zamolnicu koju je Ministarstvo pravde Bosne i Hercegovine, u okviru instituta međunarodne pravne pomoći, uputilo Hrvatskom ministarstvu pravde u vezi sa preuzimanjem postupka protiv 14 visokih oficira HVO i HV koji su učestvovali u vojnoj akciji Bljesak 1995?
JOSIPOVIĆ: Iz onoga što je meni poznato, u akcijama koje je HV vodio u Bljesku ili kasnije na području BiH jest bilo stradanja civila, ali ne i ratnih zločina. Posebno, akcija Bljesak u cijelosti je vođena na teritoriju Hrvatske. Kada je riječ o događajima u BiH, najviše se govorilo o događajima kraj Mrkojić Grada. Budite sigurni, da je bilo ratnih zločina naših snaga u BiH, Haški sud bi ih sigurno optužio. Ali, nije dobro da s naše strane priča završi političkim deklaracijama i konstatacijom da je riječ o fabriciranim optužbama koje su plasirane baš u vrijeme proslave Dana pobjede. O profesionalnosti zahtjeva iz BiH govori i to da traže kazneni postupak i protiv osoba koje su umrle, što pravno nije moguće. Ali, olak pristup mogao bi dovesti do ozbiljnih neugodnosti za žive osobe na koje se zahtjev iz BiH odnosi, posebno u inozemstvu. Zato, ali i zbog, i domaćeg i međunarodnog prava koji traže da se lege artis pristupi svakom od sličnih zahtjeva, Hrvatska, preciznije, hrvatsko pravosuđe, treba provesti radnje koje su potrebne za profesionalnu pravosudnu odluku o tome treba li zahtjev BiH odbaciti ili nastaviti s postupkom. Konačno, službena je hrvatska politika a i zakonska i moralna obveza da ispita svaku sumnju na kazneno djelo, posebno ako je riječ o ratnom zločinu. Političke deklaracije nisu dovoljna zaštita za slučaj fabriciranih optužbi.
Novac i moć su narušili izvorno duhovno poslanje Crkve
MONITOR: Koliko je tzv. konkordat potpisan između Hrvatske i Svete Stolice 1996, uticao na klerikalizaciju društva i umanjivanje sekularnog karaktera države? Kakve pouke iz Vašeg iskustva može danas izvući Crna Gora čija Vlada najavljuje da će ubrzo biti potpisan Temeljni ugovor o odnosima države i SPC?
JOSIPOVIĆ: Osobno, kad sam preuzimao dužnost, nisam imao velikih primijedbi na tzv. Vatikanske ugovore. Danas, nakon iskustva u protekih desetak godina, smatram da bi ih trebalo u dobroj mjeri promijeniti jer narušavaju sekularnu narav države. To ne znači da bi Crkvu trebalo odsjeći od društva, ali financijska davanja bi trebalo uskladiti s mogućnostima države, nastavne programe bi trebalo sekularizirati a vjeronauk vratiti u crkve. Za to se zalažu i mnogi katolici a i istaknuti svjećenici. Smatraju da su novac i moć narušili izvorno duhovno poslanje Crkve. Kao agnostik, ne bih sudio o tome, a kao građanin volio bih da država bude sekularna, da jamči vjerske slobode, a da Crkva manje bude u politici, više u sferi duhovnosti. Dobro je da se odnosi crkve i države urede ugovorom, i to da se urede odnosi sa svim crkvama koje djeluju na području države. Naravno, bitno je što piše u tim ugovorima.
Šteta što Srbija nije nastavila put kojim je krenuo Tadić
MONITOR: Bili ste predsjednik čije je ponašanje prema zemljama našeg regiona smatrano uzornim. Kao dobar primjer pominje se Vaš odnos sa tadašnjim predsjednikom Srbije Borisom Tadićem. Sadašnja vlast u Srbiji promoviše „srpski svet“ kao dio svoje politike. To druge asocira na ideju Velike Srbije koja je bila operativna i u sukobima 90-ih. Može li to imati ulogu sličnu onoj koju je imalo prije trideset godina?
JOSIPOVIĆ: Velika je šteta što Srbija nije nastavila europski put kojim je krenuo Tadić. Sadašnja vlast u Srbiji ponovo vodi nacionalističku politiku i politiku konfrontacije sa susjedima. Šteta, uloga Srbije u regiji mogla bi biti vrlo pozitivna i u prilog trajnom miru i suradnji. Nadam se da će se Srbija vratiti na taj put. Ne vjerujem da je danas Srbija opet spremna za oružane sukobe i da itko želi ponoviti strašno iskustvo iz devedesetih. Najvažnije u svom mandatu smatram ulazak Hrvatske u EU, poboljšanje odnosa sa Srbijom i BiH, dobre odnose sa svim drugim susjedima te ozbiljno hvatanje u koštac s kriminalom i korupcijom. Drago mi je i da smo imali jako dobre odnose s Crnom Gorom. To mi je posebno drago jer u Crnoj Gori imam jako puno rodbine, možda i više nego u Hrvatskoj. Još prije Drugog svjetskog rata očeve dvije starije sestre udale su se u Crnu Goru, za dva gospodina iz Crne Gore koji su službovali u Hrvatskoj, u Baškoj Vodi. Imale su vrlo brojno potomstvo, mnogo djece, unučadi i praunučadi.
Na žalost, pokazalo se, osim što je članstvo u EU trajno, drugi ostvareni napretci nisu bili zauvijek. Ključno je da nasljednici nastave ono što je bilo dobro kod prethodnika te da poprave ono što nije bilo dobro. Nažalost, u Hrvatskoj, još puno više u Srbiji, napuštene su pozitivne politike kada je riječ o susjedstvu.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
IZDVOJENO
INTERVJU
MILOŠ VUKOVIĆ, FIDELITY CONSULTING: Istina će nas zaboljeti
Objavljeno prije
5 danana
20 Decembra, 2024Eurostat kaže da je kupovna moć građana danas manje-više ista kao 2019. godine. Sa druge strane, država i lokalne samouprave su, zbog inflacije i priliva velikog broj migranata, imali rekordne prihode. Kada ostanemo bez tog “goriva”, javne finansije Crne Gore će se suočiti sa bolnom istinom koja će rezultirati “hlađenjem” ekonomije
MONITOR: O prijedlogu zakona o budžetu za 2025. ne govori se mnogo. Da li bi trebalo?
VUKOVIĆ: Predloženi zakon o budžetu za 2025. godinu je rasipnički, nedomaćinski, nedovoljno razvojni i nadasve – nedovoljan da se građanima pruži potpuni servis od javnog interesa.
Evo par zanimljivih činjenica: Zakon o budžetu omogućava Vladi da se zaduži skoro tri milijarde eura ili 40 posto BDP-a. Fondu zdravstva fali 80 miliona eura, što znači da u četvrtom kvartalu 2025. može doći do nestašice ljekova. Resoru poljoprivrede, koji treba da pomogne diverzifikaciju privrede, nisu opredijeljena dovoljna sredstva. Smanjene su subvencije za podsticanje konkurentnosti privrede. Izdaci za materijalno obezbjeđenje porodice su ostali skromni. Povećani su izdaci za konsultantske ugovore i ugovore o djelu (kada se isključe sredstva u 2024. koja su opredijeljena popisu)…
Sa druge strane, zakon predviđa kupovinu aviona za Generalni sekretarijat Vlade od 25 miliona eura, krši se zakon o budžetu i fiskalnoj odgovornosti jer tekući budžet raste brže od rasta BDP-a, neproduktivna potrošnja je povećana.
MONITOR: Uporno ukazujete na moguće probleme sa predloženim zakonom o strateškim investicijama. Šta je sporno u tom propisu?
VUKOVIĆ: Nacrt Zakona o strateškim investicijama Crne Gore obiluje formalnim i suštinskim nedostacima koji mogu ugroziti javni interes i zahtijevaju hitnu reviziju i značajno unapređenje.
Zakon nije precizno normirao obaveze postupanja organa koji se bave procjenom uticaja na životnu sredinu niti zaštitu kulturnih dobara, ostavljajući prostor za moguće zloupotrebe i ugrožavanje prirodnog i kulturnog nasljeđa. Predloženi rokovi su kratki za rješavanje kompleksnih pitanja, što ugrožava kvalitet i transparentnost odlučivanja.
Zakon ne predviđa provjeru ugovora od strane VDT-a prije njihovog sklapanja, čime se povećava rizik od pravnih sporova, finansijskih gubitaka i mogućih koruptivnih praksi. Nacrt zakona ne reguliše jasno postupke raspolaganja državnom imovinom, što otvara prostor za netransparentnost i moguće zloupotrebe.
Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. decembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
DR BILJANA ĐORĐEVIĆ, PROFESORKA FPN BEOGRADSKOG UNIVERZITETA I POSLANICA ZELENO-LIJEVOG FRONTA: Studentkinje i studenti daju primjer kako i ostali segmenti društva mogu da podnesu žrtvu
Objavljeno prije
5 danana
20 Decembra, 2024Vlast igra istovremeno dvije igre, smirujući i istovremeno raspirujući krizu. Da bi mogli da kažu da je bilo nekih mrvica odgovornosti, a da nekako ispadne da to nema veze sa njima
MONITOR: Studenti su pred institucije izneli nekoliko zahtjeva, prilično konkretnih i upućenih na određene adrese. Da li bi to moglo da znači da su nove generacije studenata u Srbiji, naučile i neke veštine efikasnijeg političkog djelovanja?
ĐORĐEVIĆ: Jedan deo zahteva je identičan zahtevima koje je odmah nakon pada nadstrešnice u Novom Sadu iznela opozicija – tu posebno apostrofiram zahtev za objavljivanjem svih tajnih ugovora u vezi sa rekonstrukcijom železnice što se još uvek nije dogodilo. Specifično studentski zahtev je onaj koji se tiče odgovornosti svih onih koji su tukli studente koji su u znak solidarnosti sa žrtvama stajali mirno 15 minuta što je i bio povod za prvu blokadu, blokadu Fakulteta dramskih umetnosti-čije su studente napali, između ostalih, i Milija Koldžić, tadašnji većnik opštine Novi Beograd, iz redova SNS-a. Koldžić je, u međuvremenu, podneo ostavku ali ga je prethodno vladajuća većina na Novom Beogradu zadržala na tom mestu na sednici koju je sazvala opozicija tražeći njegovo razrešenje. Ovde je reč o odbrani sopstvenog dostojanstva a kada to traži omladina i istrajava u tome, to se teško da blatiti kao kad to radi opozicija-čak i ako izgovara iste stvari. Zato mislim da ovde nije reč o preciznosti zahteva, već o spremnosti i solidarnosti studenata da stanu iza njih na novi način.
MONITOR: Posle gromoglasne optužbe da se pobunjeni akademci grabe za nekakav novac koji je stigao za njegovo rušenje, Aleksandar Vučić je, kako tvrdi, ispunio sve studentske zahtjeve, uz raznorazna obećanja o životnim olakšicama. Da li je Vučić shvatio da mu dosadašnji stil rješavanja kriza, ovog puta, ne mora doneti uspijeh?
ĐORĐEVIĆ: Vučić se ne snalazi u ovome jer prvo potcenjuje i vređa studente i studentkinje da su neposobni da misle svojom glavom i da su korumpirani kako bi organizovali blokade-a onda kad shvati da je to greška, pokušava da ih pridobije tako da ih zapravo korumpira ponudama koje treba da nadomeste glavni uzrok njihovog nezadovoljstva. Danas je stigla najava da će i prevoz biti besplatan u Beogradu, pa onda subvencionisanje stanova za mlade… Verujem da će za koju nedelju i kuće biti od čokolade a prozori od marmelade. Naravno, Vučiću je to toliko puta polazilo za rukom da nije čudo što poseže sa istim rešenjima.
Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. decembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Hvala Sari
Objavljeno prije
2 sedmicena
13 Decembra, 2024I prije Sare nastavnici su se ”igrali” sa učenicama, ”preigravali” ili ”zabavljali” sa njima, ženili se ponekad nekima od njih. Odmjeravali, komentarisali im izgled, momke, drugarice i privatni život, dobacivali, davali komplimente, dodirivali se, znojili, češkali, pritiskali, raskopčavali i krivili kraj njih. Ima li neko da se ne sjeća sličnih situacija iz svoje srednje škole, bilo kao žrtva ili svjedok? Možda čak i osnovne… Jesmo li ih mi prijavili svojim očevima? Nekom drugom? Znam za sebe – nisam
MONITOR: Javnost je uznemirio slučaj seksualnog uznemiravanja od strane profesora podgoričke Gimnazije. Šta to govori o ovoj često tabu temi?
PETRIČEVIĆ: O javnosti kasnije, ali prije svega: HVALA SARI VUJISIĆ.
Hvala joj na hrabrosti, na brizi o drugim djevojkama, ali joj hvala i na povjerenju.
I prije Sare nastavnici su se ”igrali” sa učenicama, ”preigravali” ili ”zabavljali” sa njima, ženili se ponekad nekima od njih. I prije Sare oni su ih odmjeravali, komentarisali im izgled, momke, drugarice i privatni život, dobacivali, davali komplimente, dodirivali se, znojili, češkali, pritiskali, raskopčavali i krivili kraj njih. Ima li neko da se ne sjeća sličnih situacija iz svoje srednje škole, bilo kao žrtva, bilo kao svjedok? Možda čak i osnovne… Jesmo li ih mi prijavili svojim očevima? Nekom drugom? Znam za sebe – nisam.
O razlozima koji su me razjedali, ali iz kojih mi nije padalo na pamet da prijavim bilo šta i bilo koga, čitala sam mnogo godina kasnije, u feminističkim studijama autorki koje su decenijama radile sa žrtvama seksualnog nasilja i nastojale da se približe neizrecivom – traumi koja održava patrijarhalni poredak – seksualnom nasilju nad ženama koje ima ključnu ulogu u održavanju njihove potčinjenosti. Sve mi dišemo pod tom prijetnjom i sve mi živimo u toj sjeni. I najčešće se pravimo da ne postoje. Da smo veće i jače od njih. Da nas ne plaši mračna prečica, pijani prijatelj ili napaljeni autoritet. Ali znamo – za ženu nema opasnijeg mjesta od onog na kom bi trebalo da je najsigurnija.
Za većinu žena je to dom, za neke je to radno mjesto, omiljeni kafić ili – škola. Na tim mjestima provodimo vrijeme sa onima kojima najviše vjerujemo, ali to su ujedno i mjesta na kojima najviše stradamo. I da naglasim očito – ne moramo biti silovane da bismo bile žrtva kulture silovanja, da bi nam prijetnja tim radikalnim vidom psihofizičkog nasilja određivala ili učestvovala u određivanju našeg životnog puta. Muškarci sa tim ne moraju da žive, i vrijeme je da to ozbiljno i shvate.
MONITOR: Koliko to sada shvataju?
PETRIČEVIĆ: Pogledajte bilo koja istraživanja ili statistike – one su jezive. U studiji urađenoj u Srbiji (AŽC, 2018.) 90 odsto djevojaka navodi da su bile izložene seksualnom uznemiravanju narušavanjem njihovog integriteta seksualizovanim verbalnim ili neverbalnim ponašanjem na javnom mjestu – od mizoginih šala do aluzija, prijetnji, neželjenih poruka ili predloga seksualne prirode.
Istraživanje o percepciji seksualnog nasilja nad djevojkama i ženama koje je par godina kasnije (SŽK, 2021.) rađeno u Crnoj Gori pokazalo je sledeće: ”Skoro polovina (45 odsto) muškaraca misle da ženama prija kada im na poslu poklanjaju seksualnu pažnju.
Više od četvrtine ispitanika/ca vjeruje da su žrtve silovanja zapravo žene koje su imale seksualni odnos, ali su se “predomislile” nakon njega. Četvrtina smatra da žene koje kažu da su doživjele seksualno nasilje izmišljaju ili pretjeruju sa tvrdnjama o zlostavljanju ili silovanju. Četvrtina smatra da silovanje u braku ne postoji. Petina muškaraca smatra da žena i kada kažu “NE” zapravo misle “DA”. Ukoliko je žena silovana, gotovo petina ispitanih vjeruje da je uradila nešto što je dovelo do toga.”
Što nam to govori? Ono što feministkinje ponavljaju decenijama – glavne odlike kulture silovanja su erotizacija nasilja prema ženama, nevjerovanje žrtvi/preživjeloj i njeno okrivljavanje – prebacivanje odgovornosti i krivice na žrtvu. Sve to možemo da prepoznamo i u ovom slučlaju. To su ključni amortizeri koji i dalje osiguravaju opstanak statusa quo. Javnost je s pravom uznemirena i javnost ne treba da se smiri dok se postojeće stanje ne promijeni.
MONITOR: Kako ocjenjujete reakciju institucija i bijes javnosti? Zašto izostaje reakcija prosvjetnih radnika?
PETRIČEVIĆ: Odgovor na ovo pitanje započela bih ponovivši ključnu tezu teksta (”Grmite sestre”) koji sam prije tri godine pisala na istu temu: ”Malo je prostora za tišinu i samo žrtve imaju pravo na nju”. Svi ostali imaju obavezu da govore, na prvom mjestu institucije, zatim osobe iz povezanih struka, prije svega prosvete, prava, društvenih i humanističkih nauka. Naravno, opravdan zahtjev za procesuiranjem slučaja i ostvarivanjem pravde ne smije se pretvoriti ili svesti na dvije stvari – instrument političkog nadgornjavanja naše polupismene političke elite, sa jedne, i senzacionalističko razjarivanje po društvenim mrežama i pozive na linč, sa druge strane. Ne može nas vraćanje ”tradicionalnim vrijednostima” spasiti ili sačuvati od ovakvih nasilnika, niti ”uzimanje pravde u svoje ruke” i odmazde očeva i braće. Mi kao društvo moramo formulisati sistemski odgovor i promijeniti društvenu klimu u kojoj se rodno zasnovano nasilje prema ženama toleriše. Zato je ključan odgovor institucija koji je, makar za sada, u najboljem slučaju u fazi formulisanja. Dosadašnji je uglavnom bio tzv. ”institucionalna izdaja” – koncept koji koristi Jennifer Freyd kada opisuje situaciju u kojoj moćne javne institucije (škole, crkve, vlada, vojska) ne staju na stranu žena koje su unutar njih doživjele seksualno nasilje, nego opravdavaju samu instituciju i na taj način izdaju žene.
MONITOR: Vidite li taj obrazac u ovom slučaju?
PETRIČEVIĆ: U ovom slučaju imamo flagrantan primjer toga na konferenciji za štampu koju je sazvala direktorica škole. Ništa od onoga što je rekla ili učinila ne daje nadu niti djeluje ohrabrujuće, budući da je jedinstvenu priliku da javno zaštiti žrtvu ona iskoristila da prisvoji njenu ulogu. Pa ne može. Nije ovo viktimijada, a malo je odvratnijih stvari od toga da izigravate žrtvu u situaciji u kojoj vam je uloga bila da budete njen branilac. Umjesto da preuzme odgovornost koja joj pripada ona je odlučila da je prebaci na učenicu koja joj se povjerila, optuživši je da slučaj nije htjela prijaviti zbog straha od reakcije vlastitog oca. Ovo, u najboljem slučaju, demonstrira temeljno nerazumijevanje problema seksualnog nasilja.
Mene takođe podsjeća na jednu od prvih lekcija o patrijarhatu koju sam naučila kada sam bila otprilike istih godina kao Sara kada se prvi put obratila direktorici. Početkom studija moja bliska prijatelj
ica doživjela je nasilje, šamar koji nisam vidjela, iako smo skupa izašle te večeri. ”- A da ga prijavimo?” Odgovorila mi je da joj na pamet ne pada ništa slično, jer ne želi ni da zamisli što bi njen otac ili njezini prijatelji uradili da su saznali što joj se desilo te večeri. Oni se ne bi mogli kontrolisati, jednako kao što se nije mogao kontrolisati ni onaj koji ju je udario. Jedina koja se kontrolisala bila je ona – žrtva. Mi tu silnu braću i očeve vučemo na svojim leđima, mi ih čuvamo od pakla u kom i dalje kapitalizuju na svojim rodnim privilegijama.
Ali ima žena koje odbijaju da budu ili ostanu žrtve i koje odbijaju da ćute i hvala im na tome. Hvala Sari na povjerenju, ali hvala i novinarki Đurđi Radulović iz CIN-CG koja je zadobila to povjerenje, zadobila ga za nagluvu i slabovidu crnogorsku javnost, koja sičija, drobi, optužuje i kevće, i koja višestruko reviktimizira žrtve. Hvala Đurđi na tekstu, na interesovanju i istrajnosti da se uhvati u koštac sa ovako teškom i ovako važnom temom. To su mlade žene koje daju nadu. To su mlade žene koja svoja prava poznaju, koriste i proširuju – za sve. Hvala im i u ime generacija koje dolaze.
MONITOR: Da li smo kao društvo spremni da se suočimo sa ovim temama ili se zgražavamo stihijski, od slučaja do slučaja?
PETRIČEVIĆ: Sve ključne karakteristike totalnog ”odomaćenja” i naturalizacije kulture silovanja prepoznajemo i u ovom slučaju koji je u pogledu vidljivosti, raspolućen između Đurđinog istraživačkog teksta i brojnih tekstova na ovu temu objavljenih u crnogorskim medijima do sada, i histerične odmazde koja je pokrenuta na društvenim mrežama i u komentarima na portalima, paralelno sa okrivljivanjem žrtve i pronalaženjem opravdanja za nasilnika, što Kate Manne naziva izrazom ”himpatija” i određuje kao izuzetnu simpatiju koja se u javnosti pokazuje prema muškarcima koji su počinili seksualno nasilje prema ženama. To moramo da demontiramo. Moramo da naučimo što je seksualno nasilje, moramo da umijemo da prepoznamo seksualno uznemiravanje, moramo da pomognemo učenicama i učenicima da ga detektuju i da ga prijave. Naravno nužna je pretpostavka da imaju kome da ga prijave i da imaju povjerenja u to da im se prijava neće ”obiti o glavu”, niti biti gurnuta na dno ladice do njihove mature. Moramo da prestanemo da iskazujemo isključivo negativnu solidarnost i da štitimo kolege kada naprave ovakvu svinjariju.
Bojim se da je stihijska reakcija i slabo pamćenje nešto na što možemo računati kada je crnogorska javnost u pitanju, ali ipak računam i na to da će se neki pomaci desiti, prije svega da će se ova tema otvoriti u svakoj instituciji, a posebno u prosveti na svim nivoima. Neophodno je bez odlaganja istražiti da li je bilo još sličnih slučajeva u podgoričkoj gimnaziji, ali i u svakoj školi u kojoj postoji slična sumnja, budući da uporedna iskustva i na globalnom (”me too”) i na regionalnom nivou (”Nisam tražila”) i svjedočanstva djevojaka i žena na ovu temu govore da počinitelji imaju najčešće trajnu tendenciju ka ovakvom ponašanju, i da su žrtve rijetko usamljeni ili izolovani slučajevi.
Iskoristiću priliku i prostor koji ste mi dali kako bih podsjetila i podržala odličnu inicijativu Centra za ženska prava da se u najskorijem roku formulišu i usvoje precizni protokoli za zaštitu djece i mladih od seksualnog nasilja u obrazovnim ustanovama, kao i da se svi zaposleni ozbiljno upoznaju sa njegovim odredbama. Minimum koji tražimo treba da bude apsolutno nulta tolerancija na seksualno uznemiravanje učenica od strane nastavnika.
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
Kolumne
-
DUHANKESA / prije 2 sedmice
O “evropskom kršćanstvu“ i “neevropskom islamu“
Ferid Muhić
-
DANAS, SJUTRA / prije 2 sedmice
Ugled
Milena Perović
-
DANAS, SJUTRA / prije 3 sedmice
Toplomjer
Zoran Radulović
-
ALTERVIZIJA / prije 3 sedmice
Poslednji Behemot
Milan Popović
-
DUHANKESA / prije 4 sedmice
Aporije anti-semitizma
Ferid Muhić
Novi broj
VLAST, OPOZICIJA, USTAVNI SUD: Udruženi proizvođači haosa
SUDBINA IZMJENA I DOPUNA PROSTORNO URBANISTIČKOG PLANA GLAVNOG GRADA: Kako Slaven kaže
BIVŠI MINISTRI POLJOPRIVREDE PONOVO NA METI SDT-A: Preoravanje DPS zaostavštine
Izdvajamo
-
FELJTON4 sedmice
STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE: Odnošenje arheoloških predmeta
-
OKO NAS4 sedmice
POLOŽAJ OSOBA SA INVALIDITETOM: Briga samo u planovima
-
Izdvojeno4 sedmice
TRAGOM PISANJA MONITORA O NOVOM STUDENTSKOM DOMU: Vladino čišćenje
-
INTERVJU4 sedmice
SARA KURGAŠ – KURGASHIAN, HIP-HOPERKA: Kroz muziku odgovaram na sopstvena pitanja
-
BAŠTE BRIGANJA4 sedmice
Ritam nerada
-
ALTERVIZIJA4 sedmice
Mutant
-
DRUŠTVO4 sedmice
BUDVA POSLIJE IZBORA: Poslovi ne smiju da stanu
-
INTERVJU3 sedmice
ANA VUKOVIĆ, SUTKINJA VRHOVNOG SUDA: Politika želi pravosuđe po svojoj mjeri