INTERVJU
IVO GOLDŠTAJN, REDOVNI PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU I INOSTRANI ČLAN ANUBiH: Broj žrtava u Jasenovcu nikad se neće saznati
Objavljeno prije
6 godinana
Objavio:
Monitor onlineLogor Jasenovac i njegove strahote rezultat su djelovanja određenih, konkretnih osoba, kao što su i njegove žrtve ljudi s imenom i prezimenom.Zbog toga sam se u knjizi prvenstveno bavio ljudima i njihovim sudbinama
MONITOR: Prije nekoliko mjeseci predstavljena je u Zagrebu Vaša monografija Jasenovac. Tada ste rekli da verujete da je knjiga korak prema boljem razumijevanju tog logora smrti o kojemu je”napisano puno istine, ali i puno laži”…
GOLDŠTAJN: Jasenovac je kao povijesna tema veliki izazov. Drugo, imate pravo – napisano je užasno puno istina, ali i puno laži, koje se plasiraju desetljećima, a i danas se šire besmislene mistifikacije i mitomanije s raznih strana.
MONITOR: Za kakav ste se pristup odlučili u pisanju knjige?
GOLDŠTAJN: Prva pripovjedna linija jest kronološka povijest Jasenovca od nastanka logora u augustu 1941. do njegova nestanka u aprilu 1945. godine. Druga pripovjedna linija ide problematski, obrađuje teme koje treba posebno obraditi. Naprimjer, jedna od velikih tema jest ‘mehanizam zločina’ i prikazivanje ‘povijesti logora iznutra’. Zbog toga sam išao u psihologizaciju i žrtava i zločinaca, pokušavši analizom pojedinačnih sudbina prikazati povijest logora. Naime, Jasenovac i njegove strahote rezultat su djelovanja određenih, konkretnih osoba, kao što su i njegove žrtve ljudi s imenom i prezimenom. Zbog toga sam se u knjizi prvenstveno bavio ljudima i njihovim sudbinama, jer je opisom pojedinaca lakše shvatiti cjelinu tragedije na povijesnom makroplanu. Htio sam s brojnošću i raznovrsnošću primjera čitatelja suočiti s katastrofom zločina.
MONITOR: S obzirom nato da se godinama manipuliše sa brojem žrtava u logoru, je li Vaše istraživanje potvrdilo najčešće spominjani broj od 83.811 stradalih Jevreja, Srba i Roma u Jasenovcu?
GOLDŠTAJN:U jednom poglavlju detaljno analiziram broj žrtava – tvrdim da svako razmatranje te teme valja započeti od 83.811 žrtava, koliko ih je navedeno u popisu koji je napravilo i dalje radi Spomen područje Jasenovac. Međutim, broj žrtava vjerojatno je bio za 10, možda 20 odsto veći. Popis se radi i u Muzeju žrtava genocida u Beogradu, oni su došli do 84.000 žrtava. Idemo, dakle, prema konačnom broju, ali točan broj žrtava nećemo nikada saznati.
MONITOR: Spomenuli ste ‘mehanizam zločina’?
GOLDŠTAJN:Ni žrtveni zločinci nisu bili jednodimenzionalni u svojim psihološkim profilima. Njihovi su odnosi bili slojeviti i kompleksni, primjerice, znalo se dogoditi da i najokrutniji ustaša nekom logorašu iz nekog razloga poštedi život, a s druge strane je to bio sustav u kojem je funkcionirao sistem potkazivanja, pa je svaki logoraš drugome logorašu mogao biti opasan, čak i potencijalni ubojica.
MONITOR: Posebno poglavlje posvetili ste ‘zločinačkoj hijerarhiji’ u Jasenovcu, gdje pišete o egzekutorima i njihovoj transformaciji u zlotvore i krvnike. Kako je bio organizovan ustaški sistem vladanja?
GOLDŠTAJN:Promatram ga na tri razine. Kao što pišem u poglavlju ,,Ante i Dido” na vrhu hijerarhije bili su Ante Pavelić i Dido Kvaternik. Na drugoj razini bili su jasenovačka 4M, kako ih je neposredno nakon Drugog svjetskog rata nazvao jedan od memoarista, dakle, ekipa koja je rukovodila Jasenovcem. To su bili Maks Luburić, koji je barem jednom mjesečno dolazio u Jasenovac, te Miroslav Filipović Majstorović, Ljubo Miloš i Ivica Matković, koji su bili u logoru. U potpoglavlju ,,Koljači na terenu’’ rekonstruirao sam više desetaka biografija tih ljudi. Neki su prije rata bili „normalni“ ljudi i tek su se kasnije transformirali u zločince. Dobar dio tih dečki bio je vrlo mlad – imali su od 16 do 20 godina, uglavnom nisu bili obrazovani i uglavnom su potjecali iz siromašnih seoskih sredina gdje je život bio okrutan. Međutim, bilo je i inteligentnih i obrazovanih zločinaca. Njihove biografije pokazuju da transformacija od običnog seljačića ili neukog blentavca do zločinca nije bila komplicirana, još manje nemoguća. Kad su postali ,,koljači na terenu’’ oni su po prvi put iz opanaka uskočili u čizme, a dobivanjem uniforme i puške stekli su status i dobili moć. Postali su važni u svojim očima i očima drugih. Tome je pridonijela i specifična atmosfera u kojoj su se ti dečki htjeli potvrditi kao frajeri, a to su mogli postići demonstriranjem moći, koju su iskazivali ubijanjem. Ubijanje je često bilo povezano s materijalnom koristi i probitkom. Pljačka je bila sustavna, ne samo zlatnine i dragocjenosti, ili zlatnih zubiju zatočenika, nego i kompletne imovine žrtava koje su one ostavile u svojim prebivalištima.
MONITOR: Da li biste za naš nedjeljnik htjeli da pomenete poimenice neku od ustaških žrtava?
GOLDŠTAJN: Red je da se ovom prilikom sjetimo liječnika dr Mila Boškovića, rodom iz Brčela kod Bara. Prije rata bio je asistent na Veterinarskom fakultetu u Beogradu. Uhapšen je 1942. u Zagrebu kada je ilegalnim vezama pokušao prijeći u partizane. Potom je deportiran u Jasenovac. U logoru je značajno pridonio jačanju partijske organizacije; postao je i sekretar Mjesnog komiteta Komunističke partije. Čim je došao u logor, ,,istakao se značajem, inteligencijom i prisnošću”. Bio je odgovoran za logorsku bolnicu (bio je tzv. grupnik) te je organizirao dovoz lijekova i hrane. Bio je na popisu osoba za koje su partizani inzistirali da budu razmijenjene, ali do njegova puštanja nikada nije došlo. Radio je na organizaciji bijega logoraša, odnosno na pripremi akcije kojoj je bio cilj oslobođenje logora. Njegova je grupa otkrivena u septembru 1944. godine. Ima raznih verzija o posljednjim trenucima dr Boškovića i o tome što je rekao: nakon što je teško mučen, nema dileme da je odbio vješanje kao nečasnu smrt, na što mu je Dinko Šakić naredio da ,,klekne”. Bošković je, navodno, odgovorio – ,,Pucaj, Crnogorac ne umire klečeći” ili, po drugoj verziji – ,,Ne, hoću stojeći da umrem” te je ostao stajati. Odbio je i okrenuti se, govoreći: ,,Ne, neprijatelju nikada nisam okretao leđa” odnosno ,,Hoću gledati neprijateljsko oružje.” Šakić ga je potom ustrijelio iz pištolja. Šakić je za taj zločin 1999. osuđen na 20 godina zatvora.
MONITOR: U Hrvatskoj je registrovan Velebit – organizacija koja promoviše ustaštvo i antisrpstvo. Čega su simptom relativizacija zločina, ustašizacija u Hrvatskoj, četništvo u Srbiji, nacionalizmi, jačanje desnice…
GOLDŠTAJN:Oni su simptomi svega lošega! Događa se kulturna, politička i civilizacijska regresija. Nacionalizam, mržnja protiv „drugog“ i „drugačijeg“ je jedna od manifestacija toga. Nezgodno je za prostor bivše Jugoslavije da šovinizam na jednoj strani hrani onog na drugoj, i obratno. Protiv toga se možemo boriti samo dosljednim antifašističkim stavovima odnosno promocijom suradnje, tolerancije, gradnjom mostova.
MONITOR: Krajem januara ispred zagrebačke katedrale upriličena je komemoracija za žrtve Holokausta. Tada je zagrebački nadbiskup Josip Bozanić jasno progovorio o Holokaustu, spomenuo strahote Jasenovca, pobrojao jevrejske žrtve u Zagrebu… Može li se to tumačiti kao prekretnica Katoličke crkve?
GOLDŠTAJN: U poplavi loših vijesti, ova je iznimno dobra – s nadbiskupske i kardinalske pozicije napokon prava riječ. Ako će Katolička crkva krenuti u smjeru u kojem idu nadbiskupove riječi, ove će se riječi moći u budućnosti uistinu smatrati prekretnima. Vrijeme će pokazati što je tu na stvari, treba pričekati.
MONITOR: Je li članstvo u EU čarobni štapić za države članice ne samo zbog toga što se i EU našla u krizi?
GOLDŠTAJN: EU je u velikim turbulencijama – na djelu su regresivni politički i kulturni procesi u mnogim članicama, posebice na istoku, nejasno je užasno mnogo stvari oko Brexita, nakon grčke i migrantske krize uništen je san o EU solidarnosti, terorizam nam je i dalje na vratu. No, treba biti posve načistu – za reforme i opći društveni i ekonomski rast treba se pobrinuti sam, a EU u tom smislu svakako jest od pomoći.
Tito je obilježio i svjetsku istoriju
MONITOR: Mediji su objavili da ste dok ste bili ambasador Hrvatske u Parizu u zgradi ambasade držali fotografiju Josipa Broza Tita. Kakav je Vaš stav kao istoričara o bivšem predsjedniku Jugoslavije?
GOLDŠTAJN: Da, imao sam Titovu sliku u svojoj veleposlaničkoj sobi, a istu takvu sam ostavio u jednoj pariškoj kafeteriji gdje se Tito sastajao s partijskim rukovodstvom 1937/8. godine, kad je boravio u Parizu. Zajedno s ocem Slavkom objavio sam 2015. opsežnu Titovu biografiju i u njoj detaljno analizirao ovo što ću Vam pokušati sažeti u nekoliko rečenica. Titove osobne kvalitete i mane, njegovi ispravni instinkti i zablude, dobra rješenja i teške greške, umnogome su određivali povijest jugoslavenskog prostora u znatnom dijelu 20. stoljeća. Tito je istovremeno bio i staljinist, ali zatim i komunist koji je želio u državu kojom vlada uvesti neke elemente liberalizma, pa i demokracije. Bio je zagovornik centralizma, ali i decentralizacije. Naposljetku, bio je i bonvivan, kao i svojevrsni plejboj.
I danas, 2019. godine, Tito i njegova biografija političko su pitanje u svim državama na prostoru bivše Jugoslavije. No, valja reći: i oni koji ga vole i hvale, i oni koji ga mrze, i oni koji ga za štošta smatraju zaslužnim, kao i oni koji mu mnogo toga stavljaju na teret, svi oni prihvaćaju činjenicu da je Tito bio jedinstven čovjek, fenomen, velika ličnost svoga vremena, da je obilježio ne samo povijest eksjugoslavenskog prostora, već i svjetsku povijest. Uz to, što mu se ne može odreći, ali se mnogo rjeđe spominje – Tito je bio hrabar čovjek. Nipošto nisu bez osnova teze da je zahvaljujući ponajprije Titu – ako ne zaustavljeno, a ono barem znatno ublaženo međuetničko krvoproliće na prostorima Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu. Nije sporno da je nakon rata, uzevši u globalu, dobrim dijelom zahvaljujući Titu među jugoslavenskim narodima uspostavljen veći stupanj povjerenja, ali se poslije ispostavilo da to povjerenje nije bilo otporno na neka nova iskušenja.
Veseljko KOPRIVICA
Komentari
IZDVOJENO
-
MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Sistem puca iznutra
-
MOBING NAD SLUŽBENICOM LEPOSAVOM FABRIS: Manjak u banci zataškali CBCG i tužilaštvo
-
PRIJATELJI IZ DEVEDESETIH: Tajne prvih miliona
-
OLGA NIKČEVIĆ, PREDSJEDNICA CENTRA ZA ZAŠTITU POTROŠAČA, PODGORICA: Dug spisak žalbi i prevara
-
SLUČAJ RTCG: Puštili smo, gledamo
-
OD ŠVERCA DUVANA DO TAJNIH RAČUNA: Đe su pare?
INTERVJU
MILOŠ VUKOVIĆ, FIDELITY CONSULTING: Istina će nas zaboljeti
Objavljeno prije
4 danana
20 Decembra, 2024Eurostat kaže da je kupovna moć građana danas manje-više ista kao 2019. godine. Sa druge strane, država i lokalne samouprave su, zbog inflacije i priliva velikog broj migranata, imali rekordne prihode. Kada ostanemo bez tog “goriva”, javne finansije Crne Gore će se suočiti sa bolnom istinom koja će rezultirati “hlađenjem” ekonomije
MONITOR: O prijedlogu zakona o budžetu za 2025. ne govori se mnogo. Da li bi trebalo?
VUKOVIĆ: Predloženi zakon o budžetu za 2025. godinu je rasipnički, nedomaćinski, nedovoljno razvojni i nadasve – nedovoljan da se građanima pruži potpuni servis od javnog interesa.
Evo par zanimljivih činjenica: Zakon o budžetu omogućava Vladi da se zaduži skoro tri milijarde eura ili 40 posto BDP-a. Fondu zdravstva fali 80 miliona eura, što znači da u četvrtom kvartalu 2025. može doći do nestašice ljekova. Resoru poljoprivrede, koji treba da pomogne diverzifikaciju privrede, nisu opredijeljena dovoljna sredstva. Smanjene su subvencije za podsticanje konkurentnosti privrede. Izdaci za materijalno obezbjeđenje porodice su ostali skromni. Povećani su izdaci za konsultantske ugovore i ugovore o djelu (kada se isključe sredstva u 2024. koja su opredijeljena popisu)…
Sa druge strane, zakon predviđa kupovinu aviona za Generalni sekretarijat Vlade od 25 miliona eura, krši se zakon o budžetu i fiskalnoj odgovornosti jer tekući budžet raste brže od rasta BDP-a, neproduktivna potrošnja je povećana.
MONITOR: Uporno ukazujete na moguće probleme sa predloženim zakonom o strateškim investicijama. Šta je sporno u tom propisu?
VUKOVIĆ: Nacrt Zakona o strateškim investicijama Crne Gore obiluje formalnim i suštinskim nedostacima koji mogu ugroziti javni interes i zahtijevaju hitnu reviziju i značajno unapređenje.
Zakon nije precizno normirao obaveze postupanja organa koji se bave procjenom uticaja na životnu sredinu niti zaštitu kulturnih dobara, ostavljajući prostor za moguće zloupotrebe i ugrožavanje prirodnog i kulturnog nasljeđa. Predloženi rokovi su kratki za rješavanje kompleksnih pitanja, što ugrožava kvalitet i transparentnost odlučivanja.
Zakon ne predviđa provjeru ugovora od strane VDT-a prije njihovog sklapanja, čime se povećava rizik od pravnih sporova, finansijskih gubitaka i mogućih koruptivnih praksi. Nacrt zakona ne reguliše jasno postupke raspolaganja državnom imovinom, što otvara prostor za netransparentnost i moguće zloupotrebe.
Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. decembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
DR BILJANA ĐORĐEVIĆ, PROFESORKA FPN BEOGRADSKOG UNIVERZITETA I POSLANICA ZELENO-LIJEVOG FRONTA: Studentkinje i studenti daju primjer kako i ostali segmenti društva mogu da podnesu žrtvu
Objavljeno prije
4 danana
20 Decembra, 2024Vlast igra istovremeno dvije igre, smirujući i istovremeno raspirujući krizu. Da bi mogli da kažu da je bilo nekih mrvica odgovornosti, a da nekako ispadne da to nema veze sa njima
MONITOR: Studenti su pred institucije izneli nekoliko zahtjeva, prilično konkretnih i upućenih na određene adrese. Da li bi to moglo da znači da su nove generacije studenata u Srbiji, naučile i neke veštine efikasnijeg političkog djelovanja?
ĐORĐEVIĆ: Jedan deo zahteva je identičan zahtevima koje je odmah nakon pada nadstrešnice u Novom Sadu iznela opozicija – tu posebno apostrofiram zahtev za objavljivanjem svih tajnih ugovora u vezi sa rekonstrukcijom železnice što se još uvek nije dogodilo. Specifično studentski zahtev je onaj koji se tiče odgovornosti svih onih koji su tukli studente koji su u znak solidarnosti sa žrtvama stajali mirno 15 minuta što je i bio povod za prvu blokadu, blokadu Fakulteta dramskih umetnosti-čije su studente napali, između ostalih, i Milija Koldžić, tadašnji većnik opštine Novi Beograd, iz redova SNS-a. Koldžić je, u međuvremenu, podneo ostavku ali ga je prethodno vladajuća većina na Novom Beogradu zadržala na tom mestu na sednici koju je sazvala opozicija tražeći njegovo razrešenje. Ovde je reč o odbrani sopstvenog dostojanstva a kada to traži omladina i istrajava u tome, to se teško da blatiti kao kad to radi opozicija-čak i ako izgovara iste stvari. Zato mislim da ovde nije reč o preciznosti zahteva, već o spremnosti i solidarnosti studenata da stanu iza njih na novi način.
MONITOR: Posle gromoglasne optužbe da se pobunjeni akademci grabe za nekakav novac koji je stigao za njegovo rušenje, Aleksandar Vučić je, kako tvrdi, ispunio sve studentske zahtjeve, uz raznorazna obećanja o životnim olakšicama. Da li je Vučić shvatio da mu dosadašnji stil rješavanja kriza, ovog puta, ne mora doneti uspijeh?
ĐORĐEVIĆ: Vučić se ne snalazi u ovome jer prvo potcenjuje i vređa studente i studentkinje da su neposobni da misle svojom glavom i da su korumpirani kako bi organizovali blokade-a onda kad shvati da je to greška, pokušava da ih pridobije tako da ih zapravo korumpira ponudama koje treba da nadomeste glavni uzrok njihovog nezadovoljstva. Danas je stigla najava da će i prevoz biti besplatan u Beogradu, pa onda subvencionisanje stanova za mlade… Verujem da će za koju nedelju i kuće biti od čokolade a prozori od marmelade. Naravno, Vučiću je to toliko puta polazilo za rukom da nije čudo što poseže sa istim rešenjima.
Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. decembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Hvala Sari
Objavljeno prije
2 sedmicena
13 Decembra, 2024I prije Sare nastavnici su se ”igrali” sa učenicama, ”preigravali” ili ”zabavljali” sa njima, ženili se ponekad nekima od njih. Odmjeravali, komentarisali im izgled, momke, drugarice i privatni život, dobacivali, davali komplimente, dodirivali se, znojili, češkali, pritiskali, raskopčavali i krivili kraj njih. Ima li neko da se ne sjeća sličnih situacija iz svoje srednje škole, bilo kao žrtva ili svjedok? Možda čak i osnovne… Jesmo li ih mi prijavili svojim očevima? Nekom drugom? Znam za sebe – nisam
MONITOR: Javnost je uznemirio slučaj seksualnog uznemiravanja od strane profesora podgoričke Gimnazije. Šta to govori o ovoj često tabu temi?
PETRIČEVIĆ: O javnosti kasnije, ali prije svega: HVALA SARI VUJISIĆ.
Hvala joj na hrabrosti, na brizi o drugim djevojkama, ali joj hvala i na povjerenju.
I prije Sare nastavnici su se ”igrali” sa učenicama, ”preigravali” ili ”zabavljali” sa njima, ženili se ponekad nekima od njih. I prije Sare oni su ih odmjeravali, komentarisali im izgled, momke, drugarice i privatni život, dobacivali, davali komplimente, dodirivali se, znojili, češkali, pritiskali, raskopčavali i krivili kraj njih. Ima li neko da se ne sjeća sličnih situacija iz svoje srednje škole, bilo kao žrtva, bilo kao svjedok? Možda čak i osnovne… Jesmo li ih mi prijavili svojim očevima? Nekom drugom? Znam za sebe – nisam.
O razlozima koji su me razjedali, ali iz kojih mi nije padalo na pamet da prijavim bilo šta i bilo koga, čitala sam mnogo godina kasnije, u feminističkim studijama autorki koje su decenijama radile sa žrtvama seksualnog nasilja i nastojale da se približe neizrecivom – traumi koja održava patrijarhalni poredak – seksualnom nasilju nad ženama koje ima ključnu ulogu u održavanju njihove potčinjenosti. Sve mi dišemo pod tom prijetnjom i sve mi živimo u toj sjeni. I najčešće se pravimo da ne postoje. Da smo veće i jače od njih. Da nas ne plaši mračna prečica, pijani prijatelj ili napaljeni autoritet. Ali znamo – za ženu nema opasnijeg mjesta od onog na kom bi trebalo da je najsigurnija.
Za većinu žena je to dom, za neke je to radno mjesto, omiljeni kafić ili – škola. Na tim mjestima provodimo vrijeme sa onima kojima najviše vjerujemo, ali to su ujedno i mjesta na kojima najviše stradamo. I da naglasim očito – ne moramo biti silovane da bismo bile žrtva kulture silovanja, da bi nam prijetnja tim radikalnim vidom psihofizičkog nasilja određivala ili učestvovala u određivanju našeg životnog puta. Muškarci sa tim ne moraju da žive, i vrijeme je da to ozbiljno i shvate.
MONITOR: Koliko to sada shvataju?
PETRIČEVIĆ: Pogledajte bilo koja istraživanja ili statistike – one su jezive. U studiji urađenoj u Srbiji (AŽC, 2018.) 90 odsto djevojaka navodi da su bile izložene seksualnom uznemiravanju narušavanjem njihovog integriteta seksualizovanim verbalnim ili neverbalnim ponašanjem na javnom mjestu – od mizoginih šala do aluzija, prijetnji, neželjenih poruka ili predloga seksualne prirode.
Istraživanje o percepciji seksualnog nasilja nad djevojkama i ženama koje je par godina kasnije (SŽK, 2021.) rađeno u Crnoj Gori pokazalo je sledeće: ”Skoro polovina (45 odsto) muškaraca misle da ženama prija kada im na poslu poklanjaju seksualnu pažnju.
Više od četvrtine ispitanika/ca vjeruje da su žrtve silovanja zapravo žene koje su imale seksualni odnos, ali su se “predomislile” nakon njega. Četvrtina smatra da žene koje kažu da su doživjele seksualno nasilje izmišljaju ili pretjeruju sa tvrdnjama o zlostavljanju ili silovanju. Četvrtina smatra da silovanje u braku ne postoji. Petina muškaraca smatra da žena i kada kažu “NE” zapravo misle “DA”. Ukoliko je žena silovana, gotovo petina ispitanih vjeruje da je uradila nešto što je dovelo do toga.”
Što nam to govori? Ono što feministkinje ponavljaju decenijama – glavne odlike kulture silovanja su erotizacija nasilja prema ženama, nevjerovanje žrtvi/preživjeloj i njeno okrivljavanje – prebacivanje odgovornosti i krivice na žrtvu. Sve to možemo da prepoznamo i u ovom slučlaju. To su ključni amortizeri koji i dalje osiguravaju opstanak statusa quo. Javnost je s pravom uznemirena i javnost ne treba da se smiri dok se postojeće stanje ne promijeni.
MONITOR: Kako ocjenjujete reakciju institucija i bijes javnosti? Zašto izostaje reakcija prosvjetnih radnika?
PETRIČEVIĆ: Odgovor na ovo pitanje započela bih ponovivši ključnu tezu teksta (”Grmite sestre”) koji sam prije tri godine pisala na istu temu: ”Malo je prostora za tišinu i samo žrtve imaju pravo na nju”. Svi ostali imaju obavezu da govore, na prvom mjestu institucije, zatim osobe iz povezanih struka, prije svega prosvete, prava, društvenih i humanističkih nauka. Naravno, opravdan zahtjev za procesuiranjem slučaja i ostvarivanjem pravde ne smije se pretvoriti ili svesti na dvije stvari – instrument političkog nadgornjavanja naše polupismene političke elite, sa jedne, i senzacionalističko razjarivanje po društvenim mrežama i pozive na linč, sa druge strane. Ne može nas vraćanje ”tradicionalnim vrijednostima” spasiti ili sačuvati od ovakvih nasilnika, niti ”uzimanje pravde u svoje ruke” i odmazde očeva i braće. Mi kao društvo moramo formulisati sistemski odgovor i promijeniti društvenu klimu u kojoj se rodno zasnovano nasilje prema ženama toleriše. Zato je ključan odgovor institucija koji je, makar za sada, u najboljem slučaju u fazi formulisanja. Dosadašnji je uglavnom bio tzv. ”institucionalna izdaja” – koncept koji koristi Jennifer Freyd kada opisuje situaciju u kojoj moćne javne institucije (škole, crkve, vlada, vojska) ne staju na stranu žena koje su unutar njih doživjele seksualno nasilje, nego opravdavaju samu instituciju i na taj način izdaju žene.
MONITOR: Vidite li taj obrazac u ovom slučaju?
PETRIČEVIĆ: U ovom slučaju imamo flagrantan primjer toga na konferenciji za štampu koju je sazvala direktorica škole. Ništa od onoga što je rekla ili učinila ne daje nadu niti djeluje ohrabrujuće, budući da je jedinstvenu priliku da javno zaštiti žrtvu ona iskoristila da prisvoji njenu ulogu. Pa ne može. Nije ovo viktimijada, a malo je odvratnijih stvari od toga da izigravate žrtvu u situaciji u kojoj vam je uloga bila da budete njen branilac. Umjesto da preuzme odgovornost koja joj pripada ona je odlučila da je prebaci na učenicu koja joj se povjerila, optuživši je da slučaj nije htjela prijaviti zbog straha od reakcije vlastitog oca. Ovo, u najboljem slučaju, demonstrira temeljno nerazumijevanje problema seksualnog nasilja.
Mene takođe podsjeća na jednu od prvih lekcija o patrijarhatu koju sam naučila kada sam bila otprilike istih godina kao Sara kada se prvi put obratila direktorici. Početkom studija moja bliska prijatelj
ica doživjela je nasilje, šamar koji nisam vidjela, iako smo skupa izašle te večeri. ”- A da ga prijavimo?” Odgovorila mi je da joj na pamet ne pada ništa slično, jer ne želi ni da zamisli što bi njen otac ili njezini prijatelji uradili da su saznali što joj se desilo te večeri. Oni se ne bi mogli kontrolisati, jednako kao što se nije mogao kontrolisati ni onaj koji ju je udario. Jedina koja se kontrolisala bila je ona – žrtva. Mi tu silnu braću i očeve vučemo na svojim leđima, mi ih čuvamo od pakla u kom i dalje kapitalizuju na svojim rodnim privilegijama.
Ali ima žena koje odbijaju da budu ili ostanu žrtve i koje odbijaju da ćute i hvala im na tome. Hvala Sari na povjerenju, ali hvala i novinarki Đurđi Radulović iz CIN-CG koja je zadobila to povjerenje, zadobila ga za nagluvu i slabovidu crnogorsku javnost, koja sičija, drobi, optužuje i kevće, i koja višestruko reviktimizira žrtve. Hvala Đurđi na tekstu, na interesovanju i istrajnosti da se uhvati u koštac sa ovako teškom i ovako važnom temom. To su mlade žene koje daju nadu. To su mlade žene koja svoja prava poznaju, koriste i proširuju – za sve. Hvala im i u ime generacija koje dolaze.
MONITOR: Da li smo kao društvo spremni da se suočimo sa ovim temama ili se zgražavamo stihijski, od slučaja do slučaja?
PETRIČEVIĆ: Sve ključne karakteristike totalnog ”odomaćenja” i naturalizacije kulture silovanja prepoznajemo i u ovom slučaju koji je u pogledu vidljivosti, raspolućen između Đurđinog istraživačkog teksta i brojnih tekstova na ovu temu objavljenih u crnogorskim medijima do sada, i histerične odmazde koja je pokrenuta na društvenim mrežama i u komentarima na portalima, paralelno sa okrivljivanjem žrtve i pronalaženjem opravdanja za nasilnika, što Kate Manne naziva izrazom ”himpatija” i određuje kao izuzetnu simpatiju koja se u javnosti pokazuje prema muškarcima koji su počinili seksualno nasilje prema ženama. To moramo da demontiramo. Moramo da naučimo što je seksualno nasilje, moramo da umijemo da prepoznamo seksualno uznemiravanje, moramo da pomognemo učenicama i učenicima da ga detektuju i da ga prijave. Naravno nužna je pretpostavka da imaju kome da ga prijave i da imaju povjerenja u to da im se prijava neće ”obiti o glavu”, niti biti gurnuta na dno ladice do njihove mature. Moramo da prestanemo da iskazujemo isključivo negativnu solidarnost i da štitimo kolege kada naprave ovakvu svinjariju.
Bojim se da je stihijska reakcija i slabo pamćenje nešto na što možemo računati kada je crnogorska javnost u pitanju, ali ipak računam i na to da će se neki pomaci desiti, prije svega da će se ova tema otvoriti u svakoj instituciji, a posebno u prosveti na svim nivoima. Neophodno je bez odlaganja istražiti da li je bilo još sličnih slučajeva u podgoričkoj gimnaziji, ali i u svakoj školi u kojoj postoji slična sumnja, budući da uporedna iskustva i na globalnom (”me too”) i na regionalnom nivou (”Nisam tražila”) i svjedočanstva djevojaka i žena na ovu temu govore da počinitelji imaju najčešće trajnu tendenciju ka ovakvom ponašanju, i da su žrtve rijetko usamljeni ili izolovani slučajevi.
Iskoristiću priliku i prostor koji ste mi dali kako bih podsjetila i podržala odličnu inicijativu Centra za ženska prava da se u najskorijem roku formulišu i usvoje precizni protokoli za zaštitu djece i mladih od seksualnog nasilja u obrazovnim ustanovama, kao i da se svi zaposleni ozbiljno upoznaju sa njegovim odredbama. Minimum koji tražimo treba da bude apsolutno nulta tolerancija na seksualno uznemiravanje učenica od strane nastavnika.
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
Kolumne
-
DUHANKESA / prije 2 sedmice
O “evropskom kršćanstvu“ i “neevropskom islamu“
Ferid Muhić
-
DANAS, SJUTRA / prije 2 sedmice
Ugled
Milena Perović
-
DANAS, SJUTRA / prije 3 sedmice
Toplomjer
Zoran Radulović
-
ALTERVIZIJA / prije 3 sedmice
Poslednji Behemot
Milan Popović
-
DUHANKESA / prije 4 sedmice
Aporije anti-semitizma
Ferid Muhić
Novi broj
VLAST, OPOZICIJA, USTAVNI SUD: Udruženi proizvođači haosa
SUDBINA IZMJENA I DOPUNA PROSTORNO URBANISTIČKOG PLANA GLAVNOG GRADA: Kako Slaven kaže
BIVŠI MINISTRI POLJOPRIVREDE PONOVO NA METI SDT-A: Preoravanje DPS zaostavštine
Izdvajamo
-
FELJTON4 sedmice
STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE: Odnošenje arheoloških predmeta
-
OKO NAS4 sedmice
POLOŽAJ OSOBA SA INVALIDITETOM: Briga samo u planovima
-
Izdvojeno4 sedmice
TRAGOM PISANJA MONITORA O NOVOM STUDENTSKOM DOMU: Vladino čišćenje
-
INTERVJU4 sedmice
SARA KURGAŠ – KURGASHIAN, HIP-HOPERKA: Kroz muziku odgovaram na sopstvena pitanja
-
BAŠTE BRIGANJA4 sedmice
Ritam nerada
-
ALTERVIZIJA4 sedmice
Mutant
-
DRUŠTVO4 sedmice
BUDVA POSLIJE IZBORA: Poslovi ne smiju da stanu
-
INTERVJU3 sedmice
ANA VUKOVIĆ, SUTKINJA VRHOVNOG SUDA: Politika želi pravosuđe po svojoj mjeri