Krenule su kiše. I ovo vrijeme je postalo pouzdano kao i red vožnje gradskog prevoza u Podgorici. Izađi na stanicu pa kad stigne-stigne. A ako ti se baš žuri, a ti izađi dva sata ranije i možda stigneš na vrijeme tamo gdje si krenuo-la.

Primijetili ste, kiša ne pada više onako normalno, nego ukoso, pa ti uobičajen kišobran ne pomaže. Moraš druže investirati u dobar kišobran jer ovi mali malecki iz kineskih radnji ne rade posao.

Sa kišama došla je i besparica – januar kako to jezivo zvuči. S najdužim mjesecom u godini, stigle su i rasprodaje. Svaki put kada se mašim za neki komad odjeće ispod 10 eura, koji zaista vrijedi toliko, na brzinu se preračunavam koliko dotični vrijedi u krompiru, grašku, crnom luku i ostalim sitnicama koji su vezani za jedan moj veoma skup hobi. Naime ja jedem. Ne moram da imam obrok tri puta dnevno, ali jedan pristojan, skuvan zašto da ne. I nekoristim one bijesne Džejmi Oliver začine već mi je vrhunac hirovitosti malo ruzmarina koji uberem neđe na usput. Pa opet i taj jedan malo bolji obrok često mi je doveden u pitanje.

Moram da priznam, ja uošte ne krivim sistem za to što nikako ne mogu da se sastavim sa novcem. Za sve moje probleme sam kriva samo i isključivo ja. Kriv sam zbog nerealne želje da izađem tu i tamo, posjetim bioskop, neku predstavu, kupim komad odjeće (malo je multiplikovano kada imaš dijete, ali ajde da prebacimo to sve na dijete ili djecu), da idem na godišnji odmor, ponekad ukradem neki vikend. Još je teža moja krivica što uopšte ne smatram sa su to nenormalni zahtjevi.

Drukčije su ovdje mjere normalnosti. Eto, neki dan u lokalnom prevozu kišnog januarskog popodneva negdje u Tološima, u kombi ulazi mladić dvadesetih godina. Sjeda odmah pored vozača, vidim znaju se. Pita ga vozač da li je nešto gledao za posao. Mladić odgovara da je stric ,,potega”neke veze.

Stric je, veli, obećao da će mu u ZIKS-u završiti, jer mu tamo radi ratni drug. Zajedno bili u Kninu. Kakav divan podatak za CV. Nisam sasvim sigurna, ali čini mi se da je ta veza trebala da profunkcioniše zbog pripravničkog. To je ono neselektivno zapošljavanje, gdje je jako važno da budući ekonomisti i pravnici poberu svo grožđe na Plantažama, jer je to od ogromne koristi za njihovo stručno osposobljavanje.

Dakle, ZIKS, da se vratimo na temu. Dvadesetogodišnjak, koji nije kršteno počeo ni da uživa u životu, značajno primjećuje da je to ipak državni poso, siguran ljeb. Dok ga slušam, pomišljam kako mu čitava priča nekako više priliči pedesetogodišnjaku nego njegovim godinama. Ali, šta se ja čudim. U ovoj zemlji mladost je ostala zatrpana prahom devedesetih a postreferendumskih godina su je dokusurili.

Onda omladinac, ispod glasa, ali sa neskrivenim ponosom, pripovijeda kako je prošle godine njih sedam otpušteno jer su bili politički nepodobni, što ja ne mogu da potvrdim niti demantujem ja samo prenosim razgovor, a da će eto njih ipak zaposliti.

To će me koštati bocu viskija i pedeset eura – zaključuje junoša.

Bog te mazao. Mislila sam da posao u ovoj zemlji ipak košta više. Živio striko. I živjela nam ova kiša. Dako uspije da ispere ovaj gorak ukus poraza.

Iva BAJKOVIĆ