Povežite se sa nama

INTERVJU

IVICA PULJIĆ, DOPISNIK AL DŽAZIRE BALKAN IZ VAŠINGTONA: Tramp je izgubljen u pandemiji

Objavljeno prije

na

Tvrdio je prvo da će zaraza brzo nestati, umanjivao opasnost… To će zauvijek ostati u Trampovoj zaostavštini jedna od najvećih mrlja koju je neki predsjednik zaradio u vrijeme svog mandata u Bijeloj kući

 

MONITOR: Zašto Amerika ima zbog korona virusa najviše smrtnih slučajeva u svijetu?

PULJIĆ: Treba prvo razdvojiti najveći broj općenito i najveći broj po glavi stanovnika. Ako se gleda po glavi stanovnika, onda u Americi danas, srijeda, ima 1.230.000 zaraženih, što je nešto manje od 0,5 od ukupnog broja stanovništva.

Temeljni razlog za širenje zaraze je kasna reakcija Trumpove administracije u prepoznavanju opasnosti, te kašnjenje s testiranjima i nedostatak zaštitne opreme. Iako su američke obavještajne službe početkom januara upozorile na korona virus i situaciju u Wuhanu, Bijela kuća nije reagirala. Predsjednik Trump je učinio sve da umanji opasnost, jer nije želio da se to pokaže kao neka slabost u vrijeme njegovog predsjednikovanja. On, naravno, tvrdi suprotno, ali video snimke njegovih izjava pokazuju da je upravo on jedan od glavnih krivaca što alarm na širenje zaraze nije bio uključen ranije, odnosno na vrijeme.

Još je jedan faktor značajan. Amerika je jako decentralizarana zemlja i 50 saveznih država imaju svoje zakone, svoja pravila koja su često različita od onih federalnih. Svaka lokalna vlast ima mogućnost nametnuti svoje odluke. Uz sve to, ameručki građani ne vole da im se govori kako da se ponašaju, što da rade, jer to zadire u njihove pojedinačne slobode koje su ovdje svetinja.

MONITOR: Da li se zvanično saopštava istina o broju zaraženih i umrlih od korona virusa?

PULJIĆ: Da, to je na raspolaganju 24 sata, a uzima se model kojeg koristi jedna od najcjenjenijih medicinskih ustanova u svijetu, sveučilište John Hopkins iz Baltimore-a. Taj model su preuzeli svi mediji, koristila ga je i administracija do prije dva dana kada su se, odjednom, „dosjetili” da to nije „znanstveno podržan model”. Da nije ovoliko tragedija izazvanih korona virusom, to bi bila smiješna izjava, ovako je – tragična.

MONITOR: Tramp je prvo izjavio da je korona relativno irelevantna i da neće uticati na Ameriku, a onda da će biti zadovoljan ako umre između 100 i 200 hiljada ljudi!

 PULJIĆ: Predsjednik Trump je potpuno izgubljen u ovoj situaciji. Tvrditi prvo da će zaraza brzo nestati, umanjivati opasnost… To će zauvijek ostati u njegovoj zaostavštini kao jedna od najvećih mrlja koju je neki predsjednik zaradio u vrijeme svog mandata u Bijeloj kući. On je bio razapet između svojih želja za jakom ekonomijom, umanjivanjem opasnosti i realnosti koju su mu predočavali doktori, stručnjaci iz Radne grupe za borbu protiv korona virusa, koja je ustanovljena u Bijeloj kući.

MONITOR: Kakve su onda šanse da Tramp na predstojećim izborima dobije još jedan predsjednički mandat?

PULJIĆ: Jedno je sigurno – on neće izgubiti nikoga među svojim pristalicama. Od 40 do 43 posto Amerikanaca daje mu potporu bez obzira na to što kaže, što učini. Pitanje je kako će se na izborima ponašati neovisni glasači, a njih ima mnogo. Hoće li oni dati koji glas Trumpu, kao na izborima 2016. godine ili će glasati protiv njega. To je ključno pitanje uz važnost izlaska na izbore. Prije četiri godine 53 posto Amerikanaca s pravom glasanja izašlo je na birališta. Među onima koji nisu izašli na izbore većinom su bili demokratski i neovisni glasači. I Trump je pobijedio. Uz to treba imati na umu da je Demokratska stranka slaba, neorganizirana, bezidejna i Joe Biden nije najbolji kandidat za predsjednika, jer pokazuje mnogo slabosti. Mnogo demokrata misli da bi bolji kandidat bio Andrew Cuomo, guverner savezne države New York, koji je pokazao snagu, mudrost, odlučnost, ali i strpljenje tokom pandemije. Do stranačkih konvencija, na kojima se određuje predsjednički kandidat, ima još tri mjeseca, a svakakva su iznenađenja moguća.

MONITOR: Šta je u Americi promijenila pandemija korona virusa i kakve će posljedice ona izazvati?

PULJIĆ: Prije svega je ukazala na slabost javnog zdravstvenog sistema koji ni blizu nije bio spreman nositi se s ovako velikom krizom. Razlog: zdravstveni sistem je poslovni projekat za zaradu, a ne široka zdravstveno-humanitarna platforma. Tek trebamo vidjeti hoće li nakon pandemije doći do nekih promjena u vječitom američkom problemu sa zdravstvenim osiguranjem.

Govoreći o mogućim promjenama, može se reći da je u pandemiji došlo do još dubljih društvenih podjela, jer nikada nismo bili u prilici vidjeti kako građani i politički establišment reagiraju na tako veliku zdravstvenu krizu. Čak i kada su životi u pitanju, imamo one koji kažu – ne naređujte nam što ćemo raditi, i one koji prate što im vlasti govore da treba činiti. Oni koji žele navrat-nanos ekonomski otvoriti zemlju i koji ignoriraju korištenje zaštitne opreme, zapravo ograničavaju slobodu onima koji poštuju preporuke medicinskih stručnjaka.

MONITOR: Tramp je naredio da se obustavi finansiranje Svjetske zdravstvene organzacije, jer je smatra odgovornom za ekonomski haos i hiljade smrti izazvane koronavirusom. Na kakva je to reagovanja naišlo u Americi?

PULJIĆ: Uglavnom je naišao na kritike, ali, ponavljam, 40 do 43 posto stanovništva neće ga kritizirati ni za što! Ni republikanski zakonodavci ga nisu kritizirali. Ipak, većina američkih građana ne slaže se s predsjednikovom odlukom da ukine finansiranje Svjetske zdravstvene organizacije usred globalne pandemije, nazivajući taj potez nehumanim uz podsjećanje da će samo štetiti ionako narušenom ugledu Sjedinjenih Država.

MONITOR: Uveliko se spekuliše da je korona virus potekao iz kineske laboratorije u Vuhanu. Šta kažu kompetentni stručnjaci u Americi o tome?

PULJIĆ: Medicinski stručnjaci tvrde da je virus nastao prirodnim putem, a ne u laboratoriji u Wuhanu. Penatgon je u utorak objavio da nema dokaza da je virus vještački nastao, ali Trump stalno tvrdi drugačije.

Govoreći o mogućnosti da je korona virus nastao u kineskom laboratoriju, američki državni tajnik Mike Pompeo u srijedu je izjavio da Sjedinjene Države ne mogu to sa sigurnošću tvrditi, ali postoje značajni dokazi da je korona virus nastao u laboratoriji u Wuhanu.

Pompeo je ponovio kritike na račun Kine oko korona virusa uz tvrdnju da je Peking mogao spriječiti smrt na stotine tisuća života diljem svijeta da je tamošnja vlada bila više transparentna.

„Kina je mogla poštedjeti svijet od globalnog ekonomskog meteža. Imali su izbor pred sobom, ali umjesto toga – Kina je sakrila izbijanje zaraze u Wuhanu. Kina još uvijek odbija dijeliti informacije koje su nam potrebne da bi ljudi bili sigurni” – rekao je američki državni tajnik.

 

Ideološke podjele zbog maski

MONITOR: Šta je pokazala ova pandemija o Trampu i o Sjedinjenim Državama?

PULJIĆ: Pandemija pokazuje da Trump nije sposoban prihvatiti realnost, čak i ako to ide na štetu stanovništva. On uvijek želi biti pobjednik, želi biti neka vrsta „političkog supermena” koji sve probleme sam rješava u rekordno kratkom roku. To su njegove želje, a stvarnost je mnogo okrutnija, a toj okrutnosti on podobro doprinosi. Usudio se igrati „doktora” preporučujući pojedine lijekove koji nisu znanstveno dokazani, njegova administracija preporučuje nošenje zaštitnih maski, a prvi je on nikada ne koristi, kao ni potpredsjednik niti bilo tko od njegovih bliskih suradnika.To  su vidjeli građani, pa mnogi zato ne žele nositi, ne samo maske na licu, nego bilo kakvu zaštitnu opremu pri tom uz nepoštivanje distanciranja.

Čak dolazi do ideološke podjele oko nošenja maski! Konzervativci ne žele nositi maske uz poruku – neće nama nitko ništa naređivati, pa one koji nose maske nazivaju liberalima. To je potpuna budalaština, ali kod mnogih prolazi. Na milijune Amerikanaca želi da se zemlja što prije počne ekonomski otvarati bez obzira na to što stručnjaci poručuju – još je rano.

 

Ofanziva Bijele kuće protiv Kine

MONITOR: Američki senator Lindsi Grejem optužio je Kinu da je odgovorna za umiranje Amerikanaca od korone i rast nezaposlenosti, pa SAD treba da utvrde koliku im je štetu to nanijelo i da za tu sumu umanje državni dug Sjedinjenih Država prema Kini. Hoće li taj predlog biti prihvaćen?

PULJIĆ: Senator Graham obično govori ono što predsjednik Trump misli. Bijela kuća je u velikoj ofenzivi protiv Kine koja je kriva za sve, od skrivanja informacija o korona virusu, do skladištenja zaštitne opreme koju sada prodaje diljem svijeta. Trump krivi Kinu i za stanje u Americi uz istodobno odbijanje bilo kakve vlastite odgovornosti za stanje u zemlji. Dakle, moguće je da će Amerika pokušati izvući financijsku dobit iz odnosa s Kinom.

Treba znati da su Sjedinjene Države u velikoj ekonomskoj krizi izazvanoj pandemijom, uz rekordan broj novonezaposlenih, preko 30 milijuna, uz pad ekonomskog rasta i povećanja inozemnog duga. Ne samo recesija, nego depresija kuca na vrata što užasava američkog predsjednika koji će sviju okriviti za takvu situaciju, ali nikada neće priznati vlastite greške. Naravno da je korona virus temeljno zdravstveni, ali i ekonomski problem i umjesto da Amerikancima pojasni situaciju, da kaže da se cijeli svijet nalazi u istim problemima, on nastavlja s hvalospjevima samom sebi i bacanjem blata na sve druge. Od Kine do medija i guvernera američkih saveznih država.

 

Svijet ulazi u recesiju

MONITOR: Šta će se poslije ove pandemije dešavati na globalnom nivou?

PULJIĆ: Mislim da će se morati usaglasiti globalni odgovor na pandemije, da se ne može samo ad hoc reagirati, nego da mora postojati globalna strategija. Svijet ulazi u recesiju, to je tvrdnja Svjetske banke. Ta recesija neće napasti sve podjednako. Kao i uvijek najviše će nastradati siromašne zemlje, odnosno ljudi koji su slabo plaćeni i koji nemaju dobru zdravstvenu zaštitu u bilo kojoj zemlji na svijetu. Pitanje je hoće li najbogatiji biti dovoljno humani da pomognu onima koji su najranjiviji ili će jedino gledati na sebe uz eksploatiranje svake mogućnosti da se nešto zaradi čak i u ovakvim situacijama.

                                    Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a

 

 

MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?

ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.

MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?

ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.

Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.

MONITOR: Kako vidite  političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da  arbitriraju o  pitanjima od  javnog interesa?

ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.

Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA, ZAGREB: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona  bila nekoherentna

 

 

MONITOR: Hrvatski ministar odbrane, Ivan Anušić, izjavio je da je prošlo vrijeme kada se za sve pitao Beograd. Ima li Hrvatska konzistentnu politiku prema zemljama Zapadnog Balkana ili je ona i dalje pod uticajem složenih odnosa iz prošlosti?

DVORNIK: To s pitanjem Beograda je već stereotipna nacionalistička fraza još iz stare retorike HDZ-a i sličnih s kraja 1980-ih. Anušić je proizvod primitivnog političkog mentaliteta koji je od tada slabo evoluirao. Međutim, tu mu je reakcija Srbije pomogla tj. servirala loptu na smeč, jer se pozvala na također nacionalistički stereotip u kojem je nezamislivo da Kosovo bude neovisno. “Beograd” se doista nema što pitati, jer je s gledišta država koje su priznale Kosovo nenadležan. Ono što bi se stvarno moglo pitati ne “leži’”dobro nijednoj od država u regiji, a to je: koliko istinski štite svoje etničke manjine od diskriminacije i zakidanja raznih vrsta?

Inače, ne zavaravajmo se: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku. Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona sama bila nekoherentna.

MONITOR: „Blokadna kuharica“ i navodna umiješanost hrvatskih tajnih službi u pobune u Srbiji, izgovor su za „osvetničke“ mjere iz Beograda. Za razliku od akademske zajednice i nekih djelova hrvatskog društva, vlast u Hrvatskoj – koja je oštro reagovala na nediplomatske mjere i napade srpskog režima, nije pokazala razumijevanje za protestante. Da li se Hrvatska ponaša u skladu sa distanciranom politikom zvaničnog Brisela?

DVORNIK: Da se u Srbiji nije oko toga dogodio neki smiješni pokušaj halabuke, „Blokadne kuharice” se ovdje nitko već odavno ne bi ni sjećao. Ako zagovornici ‘teorije’ o hrvatskom miješanju zaista kao dokaze nemaju ništa bolje od tog tekstuljka i nešto kontakata među studentima, koji su (i trebali bi biti) normalna stvar, smiješno je da o tome uopće razgovaramo.

Pogleda li se sadržaj i forma sadašnjih protesta u Srbiji i usporedi ih se s “plenumaškim” aktivnostima u Hrvatskoj prije deceniju i pol, jedino “zajedničko” jest što su akteri bili studenti i što su svoje skupove na fakultetu zvali plenumima. U Hrvatskoj se uglavnom radilo samo o jednom fakultetu, u Srbiji o gotovo svim fakultetima i univerzitetima. U Hrvatskoj se radilo o mnogo užim zahtjevima – da obrazovanje ne bude roba na tržištu – dok se u Srbiji traži da sistem općenito počne funkcionirati odgovorno, uz konsekvencije po sve koji zlorabe javne funkcije, i političke i krivične. Zahtjevi u Hrvatskoj bili su ljevičarski, a ovi u Srbiji naprosto liberalno-sistemski, dok u ikonografiji predstavljaju neku “općenarodnu” poziciju (što god to značilo) koja se izražava i velikim brojem nacionalnih zastava i pjesama. Hrvatski “pokret” zbog osebujnosti stila i uskih zahtjeva nikada nije mogao mobilizirati ni većinu studenata na jednom fakultetu, a ovaj srbijanski očito može mobilizirati cijelo društvo.

U hrvatskoj javnosti, bar liberalnoj, studentski protesti se prate sa simpatijom. Vlasti su distancirane dijelom zbog konformiranja s EK, a dijelom jer ne znaju što bi s njima i u što će se razviti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva…U određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

 

 

 

MONITOR:U subotu je završen veliki protest u Beogradu. Kako komentarišete i doživaljvate višemjesečne proteste u Srbiji?

BRKOVIĆ:Ovi protesti su, iznad svega, znak da ima nade za Srbiju. Da jedna loša i amoralna vlast i jedan neobrazovani diktator nisu do kraja zarobili Srbiju i time zatvorili njenu kapiju budućnosti.

Kao aktivni učesnik beogradskih martovskih studentskih protesta iz 1991. imam i jedan vrlo ličan doživljaj svega što se ovih dana tamo dešava. Taj lični ugao pojačan je i činjenicom da je moj sin Brajan danas aktivni učesnik ovih događanja. Iz toga slijedi i neveseli zaključak da se na ovim balkanskim prostorima bilo koja suštinska promjena osvaja (pre)sporo, a da bi se nešto pomjerilo sa mrtve tačke potreban je rad više generacija. I potrošeni životi više naraštaja.

I još jedan govorljiv detalj: na demonstracijama iz 1991. značajnu ulogu odigrao je tada glumac Branislav Lečić, kanalisao je sa bine tu novu i moćnu energiju, a danas kada ga vidim sa ovim mrakom iz Pionirskog parka, jasno mi je da su modeli korupcije u naših ljudi mnogo raskošniji i neobičniji nego što pretpostavljamo, posebno kada je riječ o umjetnicima i srodnim djelatnostima.

Biće zanimljivo te i takve ljude pogledati u oči kada sve ovo prođe.

Kao i gotovo sve diktatore kroz istoriju, Vučića, prije svega čine slabosti ljudi kojima vlada, zato je on duboko zastrašujuća politička figura – on je sve ono najgore u svima: od koruptivnosti do licemjerja, od neznanja do površnosti, od gluposti do surovosti, od pohlepe do agresije…

To je i logično i zakonomjerno: diktator nikad nije sazdan na dobrim osobinama onih kojima vlada.

Ipak, najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva. A nestanak straha je suprotan nestanku struje – taj nestanak jasno pokaže sve oko vas. Kao kad se iznova uključi svijetlo – sve je najednom vidljivo, do najsitnijeg detalja. To je ono čega se autokrate najviše plaše – oni vole tamu i polutamu koja kod ljudi ionako aktivira sve moguće forme straha, vole i na sve bacaju zbunjujuće sjenke koje ljude vraćaju onim osnovnim, djetinjim strahovima od svijeta, od drugih… I što je nejnevjerovatnije, to djeluje.

MONITOR: Dio javnosti je razočaran što nijesu ispunjena njihova očekivanja, pa makar i po cijenu nasilja. Kako gledate na takvo ,,navijanje”?

BRKOVIĆ:Studenti u Srbiji ovih mjeseci pokazuju hrabrost, maštovitost, duhovitost, neustrašivost… Sve one osobine koje su na suprotnom polu od tuposti autokratije. I nije čudo da zadobijaju podršku na svim meridijanima – od balkanskog komšiluka do Amerike i Australije. Ćutanje EU je mnoge razočaralo, jer od Evrope ne očekujete one kalkulacije na koje vas naviknu lokalni buzdovani. Očekujete makar neku formu principijelnosti i emancipatorskog duha. Bez toga Evropa je kao bilo koja druga geografija… A ne bi smjelo biti tako.

Dok god su ovakvi kakvi su, pobunjeni studenti Srbije bude nadu ne samo u Srbiji već i na mnogim drugim mjestima.

Problem Srbije je što nema opoziciju na nivou pobunjenih studenata i građana. Vučić je godinama tako sistematično uništavao opozicioni prostor u Srbiji da su tamo ostale samo tužne ruine, čak ni podsjećanje na nekadašnji politički pejzaž ove države. To naravno ide Vučiću na ruku – bez solidne opozicije vi nemate političku snagu koja bi mogla da na pravi način isprati ovakvu pobunjenilčku energiju.

Na koncu, ne bih isključio mogućnost da Vučić napravi neku veliku glupost, a u ovakvim situacijama to znači veliko zlo po Srbiju i njene građane. Načinom kojim se beskrupulozni diktator bori protiv ovoga širokog pokreta je već opasno polarizovao Srbiju. Oni slučajevi kada su Vučićevi fanatici kolima udarali studentkinje i studente pokazuju realni efekat i dubinu njegovog satanizovanja druge strane. Vjerovatno svjedoče i njegov strah od probuđene Srbije. Diktatori su najopasniji kada se uplaše. Jednako kao i kada se – ničega ne boje. Sa nekim ko je osvojio neprirodno veliku moć u jednom društvu svakako se mora postupati oprezno. Čak, ili naročito, u situaciji gubljenja i silaska sa vlasti…

Posebno poglavlje ove sage je ogavno ponašanje Vučiću lojalnih i poslušnih intelektualaca i medija. Kao da ne postoji sjutra. A to ,,sjutra” će svakako jednom jasno pokazati kakvo beščašće je dominiralo srpskom medijskom i intelektualnom scenom svih ovih godina.

MONITOR: Šta bi kraj Vučićeve vladavine  donio političkoj sceni u Crnoj Gori?

BRKOVIĆ: Ne bi trebalo da se zavaravamo. Odnos prema CG neće značajnije promijeniti ni pad Vučićev. Postoji u Srbiji svijest koja CG vidi isključivo kao politički plijen. A ta svijest neće nestati preko noći, čak ni Vučićevim porazom i silaskom sa vlasti. Takve političke ambicije može biti lišena samo evropska Srbija, posvećena sebi i sopstvenoj budućnosti. Te političke utvare već su napravile jezivu štetu i Srbiji i okolnim narodima. Onaj ko te utvare u Srbiji sahrani zaslužiće posebno poglavlje u istoriji južnoslovenskih i balkanskih naroda.

MONITOR: U Crnoj Gori  oni koji su podržavali Đukanovića sada su uz studente u Srbiji, a dio onih koji su bili protiv našeg autokrate sada podržavaju srpskog. Kako to objašnjavate?

BRKOVIĆ:U Crnoj Gori govoriti o principijelnosti i političkoj logici jednako je kao da u bordelu pričate o vrlini… Možete pokušati, ali malo je vjerovatno da će vas razumjeti.

Parodičnu prirodu ovdašnje političke scene naročito ilustruju, ja ih zovem – Vučićeve političke pudlice u Crnoj Gori. Vrhunska je perverzija učestvovati u političkom životu zemlje kojoj želite nestanak.

Ako preživi aktuelnu vlast i posebno Vučićeve akcionare u njoj, Crna Gora će dokazati da je ozbiljna država.

Vučić je u mnogu čemu učio od Mila, doslovno kopirao modele vladanja i demagoškog manipulisanja, ali, oni nisu politički isto. Đukanović je od devedesetih evoluirao na način koji je Crnoj Gori donio civilizacijski napredak, bez obzira što on sam u mnogo čemu nije bio dostojan niti na visini tog emancipatorskog projekta. Vučić nije evoluirao politički, on Srbiju vraća u devedesete na najopasniji mogući način. Vraća duhove prošlosti tako što Srbiju dijeli osnažujući onu politiku koja je donijela tako mnogo poraza i padova…

U tom duhu je i ponašanje njegovih političkih pudlica u CG: povratak svoj tami i zlu devedesetih godina. Oni političku pobjedu od 30. avgusta 2020. doživljavaju ne kao izbornu pobjedu čiji su dio bili, već kao istorijsku pobjedu svojih osnovnih ideja, koje su poražene devedesetih godina. Jedna vrsta samoobmanjivanja ali koje je vrlo skupo i opasno za Crnu Goru.

MONITOR: Tragedija u Makedoniji nas je ponovo upozorila da korupcija ubija. Do kada će nas tragedije i ljudske žrtve upozoravati na pogubnost korupcije?

BRKOVIĆ: Kao i tragedija sa padom nadstrešnice u Novom Sadu, i ova tragedija u Makedoniji mnogo je više od jedne tragične priče. To su strašne dijagnoze opasnog vremena, a svako opasno vrijeme kreiraju pokvareni ljudi. I oni koji su spremni da prećute i previde takvu pokvarenost – otvarajući širom vrata pakla. To se i ovaj put dogodilo.

Sve su ovakve tragične priče u regionu slične, posebno kada je riječ o uzrocima i jednoj široj, političkoj genezi i pozadini događaja. Uvijek u temelju imate korupciju, odsustvo elementarne kontrole i razuma, pohlepu koja ignoriše sve što nalaže razboritost.

Pohlepa je vrhovno božanstvo ovog tranzicijskog polusvijeta…

Dodajte takvim događajima i beogradsku tragediju u školi Ribnikar, dva suluda cetinjska masakra i vidjećete istu matricu, istu vrstu zapuštenosti društva i koruptivnu i nesposobnu vlast.

Ali, u određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

MONITOR: U romanu Aurora koji je i saga o šahu opisujete Podgoricu iz 30-ih godina prošlog vijeka. Koliko je poštovanje pravila, kao u šahu, bitno za društvo i da li smo nakon sto godina bliži poštvanju pravila i logike?

BRKOVIĆ:Toliko koliko je šah veličanstvena i savršena igra, toliko su ljudi kvarljivi i nesavršeni, tako da je šah moguć samo kao metafora za ono što je nemoguće – savršeno društvo. Ali, vrijedi toga biti svjestan.

A da li smo napravili neki korak ka poštovanju pravila? To je važno pitanje, ali odgovor je, vjerujem, sumoran. Promjena koja se u CG desila u velikoj mjeri je pokazala nedostojnost onih koji su pozivali na promjenu. To su činili vođeni željom da oni budu na mjestima koja su iznad kontrole, da kreiraju stvarnost bez odgovornosti. Teško možemo govoriti o promjenama. I dalje smo daleko od istinskog poštovanja pravila. Čak i od svijesti o pravilima i njihovom značaju. Plemenska logika naprosto ne ide sa duhom pravila. Građanski duh ga nasuprot tome podrazumijeva.

Aurora je priča o zametku građanske svijesti koji je, koliko god imaginaran, istovremeno i vjerodostojan. O prvim likovima koji su imali volje i snage da se suprotstave palanačkoj gomili…

MONITOR: Aurora govori i o nadi i vjeri u bolju budućnost u predvečerju rata, revolucije, stradanja. Koliko je sadašnja globalna i naša lokalna slika slična ili različita onoj iz međuratnog perioda prošlog vijeka?

BRKOVIĆ:Veći dio moga odrastanja i života to je izgledalo gotovo nemoguće, jednako koliko danas izgleda ne samo moguće već i izvjesno. Svijet na rubu potpunog rata, bez pravila i bez principa… Likovi i atmosfera Aurore svjedoče onaj društveni optimizam koji postoji uvijek uoči velikih društvenih kataklizmi poput svjetskih ratova. I koji naravno uvijek biva poražen u odmjeravanju sa ,,većinskom” voljom koja vodi prema propasti…

Pogledajte – ruši se na naše oči sva ona međunarodna arhitektonika koja je svijet decenijama držala u nekakvom poretku. Definitivno izgleda da borci protiv Novog svjetskog poretka uvode – novi svjetski poredak. Dakle. Moguća je katastrofa neslućenih razmjera. Čak i vjerovatna. Kako, nasuprot svemu tome, zamisliti političku pamet koja bi ovaj proces mogla zaustaviti ili preokrenuti? Globalna ljevica se posljednjih decenija samouništila, u svakom slučaju danas nije u stranju ponuditi izlaz ili bilo kakvu alternativu.

Ko bi to mogao? I kako. Odgovor na to pitanje trenutno teško da je moguć izvan naivnih ličnih projekcija, iracionalnih nada i prirodnih želja. A odgovor na to pitanje bojim se da je presudan.

Naravno, književnost ne može dati taj odgovor, ali može pomoći da se do njega dođe…

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo