Dugo nisam zapazio taj oksimoron: ŽIVI PIJESAK! Govorili svi, govorio i ja. I ostalo bi tako. Da nisam iznebuha, usred razgovora koji me je iritirao i bio mi dosadan, jer me dotični novinar nikako nije mogao pratiti, čuo kako mi kaže : “…propadamo u živi pijesak.” Imalo je to svoju kratku predistoriju. To moje nerviranje, ta moja zlovolja. Nisam ja namćor, a i ne volim namćore. Kada mi se javio E mailom, predložio sam mu da mi pošalje na isti način svoja pitanja. “Ne, nikako, ja volim da oslušnem misli sagovornika, posebno onih čija su mi mišljenja inspirativna i provokativna.” I tako, pričamo mi gotovo dva sata. On ništa ne bilježi. I odjednom mi kaže: ,,Bilo je bolje da sam pitanja poslao E mailom!” I onda lupne taj olinjalo kliše, tu notornu frazu, taj providni alibi za svoju lijenost ili mrzovolju, ili i lijenost i mrzovolju: da u ovom razgovoru ne propadamo u živi pijesak.
I prekori me moja duša što mu klimam glavom sa odobravanjem, i razbudi mi se onaj nepodmitljivi kritičar o čije sam se riječi odavno navikao oglušivati, i začuh zveket čelika i ugledah sječivo Okamove britve (napomena za sjajne znalce važnijih disciplina, kojima okolnosti nisu dozvolile da se bave tričarijama na koje je dokona srednjovjekovna filozofija trošila vrijeme, autor ovdje misli na Viljema Okama – Williem Ockham – sholastički majstor za logičke zavrzlame, čiji je um bio oštar kao britva) kako sijevnu, pa počeh da siječem i rečenice i riječi na kaiše tanje od konca, i misli da odvajam od besmisla.
Svi mi odlično znamo taj idiotski idiom živi pijesak i odmah razumijemo šta znači! Ali evo apsurda: ako je nešto na ovom svijetu neživo, to je upravo – pijesak! Pijesak, i to i prije nego vazduh, prije nego voda, prije nego kamen, prije nego zemlja, prije nego svjetlo i prije nego mrak. Voda je prva kolijevka života, znali su to i Tales, koji je čak proglasio vodu za arhe, za sam bitak i osnovu svijeta; i Lajbnic, koji se nimalo nije začudio kada je Levenhuk pod mikroskopom utvrdio da svaka kap vrvi od života mikroorganizama, jer to je on znao davno prije i bez mikroskopa, kada je napisao 67. paragraf svoje Monadologije; i disanjem se prenose bakterije koje žive u vazduhu; i kamen je prepun bakterija, a čak i meteoriti su posijani životom koji opstaje i na apsolutnoj nuli od -273 C, pa se tako i potvrdila teorija panspermije – sveopšte osjemenjenosti univerzuma, da ne govorimo o teoriji hilozoizma koju je jedan drugi filozof formulisao mnogo prije nego što su astronomi i biolozi došli do onih značajnih saznanja potvrđenih instrumentima nauke! I zemlja je sva u klicama, i svjetlo je temeljni uslov života, i mrak je prepun noćnih spodoba, aveti, vilenjaka i vila!
Ali pijesak! Pijesak je više nego mrtav, jer nikada nije bio ni živ! Pijesak je anorganski hemijski element – u svakom slučaju, sve, samo ne živ. Na engleskom se zato i naziva ,,quicksand” – ,,brzi pijesak”. Brzo se otvori, nad onim ko u njega stupi, brže se zatvori, najbrže ga proguta!
Ali, mi smo narod intuicije. Naša sintagma je ipak tačnija, najtačnija čak. Naša sintagma je istinska dijagnoza vremena. Jer, ništa više nije trajno u ovom vremenu. Sve je prolazno, sve prolazi tako brzo da je samo još pijesak dovoljno živ, da toliko mrtvila stigne progutati! Jeste li zapazili da više ne postoji nijedan trajni glagol!? Ljudi više ne poštuju datu riječ, nego ispoštuju dogovoreno onoliko dugo koliko im to odgovara. Zaljubljeni se više ne vole, nego se, na brzinu – izvole; ne ljube se nego se izljube; ljudi više ne žive, nego ižive život. Nekada su takvi glagoli bili rezervisani samo za ružne stvari: mogli su, kriomice, da se isprde ili ispljuju! Ali ne da javno ispoštuju riječ i da izvole svoju dragu!
Zna narod, a ako ne zna, onda osjeća i sluti: gdje nema ljudi, smo pijesak je živ!
Ferid MUHIĆ