Mic po mic, premijer se pakuje sa državničkog kormila, ali tu su neprijatni računi iz prošlosti, pa ih i na Živoj istini TV IN „peglaju” karakterni likovi iz susjedne Hrvatske. Tamo je kao oficijelnog ambasadora premijer aprila 2009. poslao svog kuma, Gorana Sita Rakočevića, o čijoj se ulozi kao člana upravnog odbora Prve banke crnogorsko tužilaštvo tačno dvije godine od pokretanja pretkrivičnog postupka nije izjašnjavalo.
POTKUSURIVANJE: Sredinom oktobra Igor Žuvela – za crnogorsku javnost anonimus iz Dubrovnika, predsjednik tamošnje udruge branitelja – „živoistinito” je ekstenzirao svoj susret sa Milom Đukanovićem.
Žuvela je jedan od pola miliona hrvatskih branitelja. Ko je sve u službenim braniteljskim registrima? To je državna tajna u Hrvatskoj i tema polemika zbog navodnih zloupotreba i izmišljenih boračkih statusa koji povlače finansijske benefite. Na internetu postoji Žuvelina izjava da je i on protiv objelodanjivanja imena svih branitelja.
Vratimo li se u prošlost, pa uporedimo aktere na bekgraundu poznatih činjenica, Žuvela bi mogao biti jedan od onih „30.000 ustaških bojovnika na Debelom brijegu” koji 1991. samo što nijesu bili upali u Crnu Goru, pa su Milo i glavari poslali tamo naše rezerviste u preventivnu invaziju masovnih ubistava, paljevina i maroderstva.
Nije li Đukanović, tadašnji premijer sa ustavnim ovlašćenjima vođenja unutrašnje i spoljne politike, preko stranica Pobjede 22. oktobra 1991. objasnio: „Crna Gora je napadnuta od ustaša”!
Dvije decenije kasnije, hrvatska tragedija i crnogorska sramota se redukuju na sumnjive lične relacije i potkusurivanje preko jedne nevladine organizacije. Žuvela je za 1991. upro prstom samo u Srbiju, poželio da mu premijer bude prijatelj i naznačio praktični motiv sastanka u Vili Gorica – novac. Naime, on je „počasni član” Hrvatskog građanskog društva (HGD), bokokotorske nevladine ogranizacije kojoj treba potpora za „projekte”. Dok Ferhat Dinoša, ministar za manjinska prava, „uopće ne ‘benda’ HGD”, objasnio je Žuvela, „Đukanović je jednostavno – institucija”.
O MRTVOM ĐINĐIĆU: Gostovanje 3. decembra Jasne Babić, hrvatske novinarke, autorke knjiga Zagrebačka mafija i Urota Blaškić, naizgled je manje providna šema, utoliko što je iz crnogorskog rakursa teže raspoznati sukobljene frakcije i linije frontova na hrvatskoj medijsko-političkoj sceni.
Jasna Babić je proljeća 2001. napisala prva dva članka o „duhanskoj mafiji”; serijal je preuzeo novinar Berislav Jelinić i kroz dva intervjua sa Srećkom Kestnerom lično Ivo Pukanić. Tokom 2001. i 2002. ukupno je Nacional objavio oko 80 različito formatiranih članaka o ovoj temi koje je potpisalo ukupno osam autora.
U Živoj istini je Babićka istakla da je „tek sada” shvatila da je „duhanska afera” bila priprema ubistva Zorana Đinđića. Nakon drugog teksta, objasnila je, šalju je u Beograd, gdje se susrela sa Vojislavom Koštunicom, predsjednikom SRJ, preko njegovog savjetnika Aleksandra Tijanića. Najavili su joj „senzacionalni dokazni materijal” o Đinđiću. No, Koštunica tog proljeća 2001, osim svojstvenog mu palamuđenja, nije imao ništa drugo, pa je, veli, shvatila da su to „prljava posla” i odustaje od pisanja na tu temu.
Ova dirljiva storija, međutim, ne drži vodu, jer je Babićka za kriminalne veze sa Stankom Subotićem i mafijašima optuživala Đinđića i nakon što je ubijen. U Nacionalu je 19. marta 2003, nepune dvije godine od susreta sa Koštunicom i samo neđelju nakon atentata na srpskog premijera, pisala: „Đinđić je surađivao i sa zemunskom i sa surčinskom i sa Subotićevom mafijom”.
Brojne činjenice iz serijala Nacionala, bez obzira na njihovo porijeklo i namjere plasiranja, nijesu plod mašte Pukanića, inače koloritnog novinara i editora (optuživali su ga da je u „duhanskoj aferi”, navodno, odrađivao posao za konkurentsku Tvornicu duhana Rovinj). Na primjer, finansijske veze sa Đinđićem je potvrdio upravo Subotić u krivičnoj prijavi koju je 19. marta 2010. podnio tužilaštvu u Ženevi protiv 23 osobe zbog „klevetničke kampanje”. Napisao je da je upoznao Đinđića sredinom 1990-ih, na zabavi kod Milorada Vučele Vučelića (eks-direktor RTS-a), bili prisutni Jovica Stanišić (šef Udbe) i Radovan Badža Stojičić (šef srpske policije).
Subotić je priznao kako je Đinđiću i DS-u tokom godina donirao oko 10 miliona eura. Baš na TV IN je 22. marta 2010. objasnio da je poslovao sa cigaretama preko Crne Gore, da su se valjale ogromne pare i da jeste „prijatelj sa Đukanovićem”.
IZVORI: O svemu tome je Nacional pisao prije deceniju. Babićka je u Živoj istini pokušala umanjiti značaj objavljenih činjenica , jer je, tvrdi, Ratko Knežević bio jedini izvor za prvi tekst o duvanskoj mafiji a ,,lagao je na suđenju za ubojstvo Pukanića, na kojem je kazao da je bilo više izvora za tekstove”.
Kneževića smo kontaktirali elektronskom poštom, pa nam je odgovorio na te optužbe: ,,Ja nikada nijesam tajio da sam bio jedan od izvora, od momenta kada sam počeo dobijati prijetnje i od kad mi je ‘natura’ tog kartela postala jasna”.
U svom svjedočenju pred Županijskim sudom, Knežević je 25. februara kazao kako je najznačajniji tekst o „duhanskoj mafiji” napisala upravo novinarka Babić, ali da ona lično nije dobila nikakvu informaciju od njega. Dodao je: „Moja saznanja su tek 40 odsto od svega što je Pukanić objavljivao”.
U Trstu je 18. jula 2002. svjedočio Pukanić pred dr Đuzepeom Šelzijem i potvrdio da mu je Knežević – koji je, ne zaboravimo, krajem 1990-ih ne samo premijerov kum, već i povjerljivo lice za poslovne i diplomatske misije – zaista bio inicijalni, no ne i jedini informator.
Pukanić je Kneževića upoznao krajem 1980-ih. Potom su izgubili kontakte, da bi Pukanić s njim, u svojstvu visokog službenika Vlade Crne Gore, napravio 1997. intervju za Nacional. Zajedno su bili u avionu početkom 2001. kada im je tokom leta pjevačica Alka Vujica, gošća skarednih tuluma Stanka Subotića i navodno Đukanovića u Vili Montenegro na Svetom Stefanu, ispričala detalje o „duhanskoj mafiji”.
Nakon toga, Pukanić je nastavio istraživanje. Rekao je 2002. Šelziju da je naložio „Jasni Babić da nazove Alku i da pokuša doznati od nje osobno poneki detalj više, zato što je Alka njoj mogla ispričati te doživljaje kao žena ženi”. To joj nije uspjelo.
No, potvrdu da je, osim Kneževića, bilo još izvora, nalazimo u prvom tekstu novinarke Babić koji je dopisivao Pukanić – Duhanska mafija: Glavni mafijaški boss Balkana, štampanom 15. maja 2001, sa Subotićevom fotografijom iz njegovog hrvatskog pasoša na naslovnici. Pukanić je ispričao Šelziju da je kod Šima Lučina, tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova Hrvatske i Franja Tureka (šefa POA, tamošnje Udbe), uspješno testirao inicijalne informacije o Subotiću. „Prva fotografija Subotića koju smo objavili je ona koju mi je pokazao ministar”, kazao je Pukanić.
AKTERI I SVJEDOCI: U eksploziji 23. oktobra 2008. u Zagrebu Pukanić i njegov saradnik Niko Franjić su raznijeti a Nacional je četiri dana kasnije objavio iscrpan tekst naslovljen: Žrtva svojih kolega:Medijski masakr uvod u ubojstvo. Kroz citirane primjere u tekstu se dokazuje da su pojedini hrvatski novinari i mediji „utjecali na odluke MUP-a da mu se (Pukaniću) oduzme policijska zaštita koju je imao do 1. kolovoza (avgusta) 2008. i tako pridonijeli njegovu preranom odlasku”.
Među označenim je i Jasna Babić, koja je najavljivala tužbu protiv Nacionala zbog „morbidnih kleveti”. Nacional je potencirao kako je Babićka u Slobodnoj Dalmaciji stigmatizovala Pukanića kroz aferu sa Mirjanom, njegovom suprugom, između ostalog i tvrdnjom da se u stanu Pukanića nalazi „kokainski sef”, što se, prema službenim nalazima, ispostavilo kao laž.
Simptomatično je da je Stanko Subotić, odnosno njegov advokatski tim, još 8. decembra 2008. javno objavio kako je „došao i do informacije da je novinarka Babić, nakon što je bez njene saglasnosti, njen tekst dopunjen informacijama koje terete Subotića, odbila da dalje piše o Subotiću” i da ona „nikada nije bila pozvana radi svedočenja o duvanskoj mafiji” u Italiji.
Sve ove Subotićeve „pouzdane informacije” Babićka je prepričala u Živoj istini. U procesu protiv optuženih za ubistvo Pukanića, bila je spremna da svjedoči na poziv Rajka Mlinarića, advokata optuženog Slobodana Kardinala Đurovića, no sutkinja Ivana Kršul je taj prijedlog odbila.
U optužnici je bilo naznačeno da su krajnji naručioci Pukanićevog ubistva iz „duhanske mafije”. No, obrazlažući presudu, sutkinja Kršul ne pominje ulogu „duhanske mafije”. Apsurd je da optuženi nijesu osuđeni zbog udruživanja u zločinačku organizaciju, iako su svi proglašeni krivim zbog uloga u dvostrukom ubistvu!
A što je o svemu tome ambasador Sito Rakočević izvjestio kuma, da li je likovao, zasad je tajna. Ambasada Crne Gore u Zagrebu je, za svaki slučaj, imala mjesto rezervisano za posmatrače u Županijskom sudu.
RATKO KNEŽEVIĆ, SVJEDOK
Klan je na umoru
Ratko Knežević je za Monitor prokomentarisao optužbe Jasne Babić u Živoj istini da je lagao na Županijskom sudu u Zagrebu: „Radi se o još jednom pokušaju duvansko-kokainskog klana da kontroliše medijsku situaciju. Pokušavaju spriječiti sliku zločinačkog mozaika da do kraja izađe na površinu. Koriste posrnule novinare, koji su se zbog vlastitih životnih navika našli u beznađu, ili članove ‘paralelnih’ familija, koji bi, kao voditelj te emisije, uradili sve da se Šefu klana, Đukanoviću, dodvore. Imaju još dva medija pod kontrolom: Televiziju IN, kojoj su vlasnici od početka, te dva opskurna internet portala, jedan u Beogradu, jedan u Podgorici. Čekamo da Šef klana siđe sa političkih pozicija pod pritiskom međunarodne zajednice. I da odložena, ali moćna ruka pravde ‘spremi’ njega, partnere i saradnike, poput Subotića, na odavno rezervisano mjesto. Tekstovi iz Nacionala faktografski su se u detalje pokazali istinitim tokom svih ovih godina. Potvrđuju ih tužilaštva Italije, Švajcarske, Srbije, Hrvatske… Kraj ovog klana je blizu”.
Vladimir JOVANOVIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
SVIJET3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice