Jedna od osobenosti po kojima ćemo pamtiti odlazeću Vladu, možda više nego po bilo čemu drugom, jeste njena spremnost da ne poštuje zakone ove države. Tako, prema njihovom tumačenju, Zakon o izmirenju obaveza prema radnicima KAP-a – nije primjenjiv. Zakon o izboru odbornika i poslanika – nije bitan, pošto vladajuća većina njegove odredbe čita i interpretira kako joj odgovara pa je i biometrijska lična karta proglašena za neku vrstu stilske figure. A Zakon o bezbjednosti hrane – ne važi. Makar dok se drugačije ne naredi.

Reci mi šta jedeš pa ću ti reći ko si, nečija je stara poslovica. I očito da nije naša, niti ja na nas primjenjljiva. Jer mi odgovor na to pitanje – nemamo. I to stanje traje, bezmalo, 11 mjeseci.

U dokumentu čiji faksimil objavljujemo stoji kako: „15. oktobra 2015. godine hrana na uvozu i na unutrašnjem tržištu Crne Gore ostaje bez inspekcijskog nadzora”. I nije to interpretacija neke opozicione partije ili nevladine organizacije. To je dio zvaničnog obraćanja kojim Božidar Vuksanović, direktor Uprave za inspekcijske poslove, prije skoro godinu dana, upozorava Vladu Mila Đukanovića da primjena novog Zakona o bezbjednosti hrane „može imati negativne implikacije po zdravlje i bezbjednost građana Crne Gore”.

Problem je, objašnjava Vuksanović, to što Zakon koji je na snagu stupio 15. oktobra prošle godine propisuje da će tek za četiri mjeseca („u roku od 120 dana”) od njegovog stupanja na snagu biti formiran Organ uprave kome su povjereni poslovi kontrole bezbjednosti hrane za ljude i životinje, ali i kompletan inspekcijski nadzor nad sprovođenjem Zakona o bezbjednosti hrane. Trebalo je, dakle, ispuniti pravnu prazninu duboku četiri mjeseca.

„Na osnovu kojeg zakona će inspektori Uprave za inspekcijske poslove, do osnivanja novog Organa uprave nadležnog za bezbjednost hrane, vršiti inspekcijski nadzor hrane na uvozu i u unutrašnjem prometu?”, pita Vuksanović ministre i premijera Đukanovića. Pri tome, kako bi nadležni shvatili ozbiljnost situacije, dodatno objašnjava kako ćemo se 15. oktobra 2015. godine suočiti „i sa sljedećim činjenicama”: Imamo zakon nad kojim niko ne vrši nadzor; nadležni inspektori Uprave za inspekcijske poslove ne mogu da vrše nadzor nad novim Zakonom o bezbjednosti hrane, a Zakon o bezbjednosti hrane nad kojim su vršili nadzor prestaje da važi; sanitarni inspektori ne mogu da sprovode tržišni nadzor ni nad predmetima opšte upotrebe.

U Odgovoru na Vuksanovićev zahtjev za hitno odlaganje novog Zakona o bezbjednosti hrane, tadašnji ministar poljoprivrede Petar Ivanović piše: „Napominjem da je u toku formiranje Uprave za bezbjednost hrane i da nikako ne smijemo dozvoliti da dođe do odlaganja primjene Zakona o bezbjednosti hrane a da se prethodno nisu sagledale sve činjenice odnosno pravna rješenja za novonastalu situaciju”.

Istovremeno, on za nastale probleme optužuje MUP – „obavještavamo Vas da je do ove situacije došlo nakon insistiranja MUP-a da se briše prelazna odredba koja je bila data u predlogu zakona”.

A onda, početkom novembra prošle godine, umjesto izvršenja zakonske obaveze i formiranja Uprave za bezbjednost hrane, ministar poljoprivrede Petar Ivanović i njegov kolega ministar zdravlja Budimir Šegrt donose Uputstvo prema kome će se novi Zakon o bezbjednosti hrane primjenjivati tako što će Ministarstvo zdravlja, Ministarstvo poljoprivrede, Veterinarska uprava, Fitosanitarna uprava te sanitarni, veterinarski i fitosanitarni inspektori postupati u skladu sa starim – a danas ne važećim – Zakonom o bezbjednosti hrane (iz 2007. godine)!?

Pobrojani će, naređuju Ivanović i Šegrt, navedene poslove, u skladu sa starim i nevažećim propisima, obavljati „najkasnije do osnivanja posebnog organa uprave po Zakonu o bezbednosti hrane (Sl. list CG”, br. 57/15)”.

Možda neko i ima sumnje može li se važeći Zakon stavljati van snage Uputstvom dvojice ministara. Ono što, u svakom slučaju, nije sporno jeste da pomenut Uprava za bezbjednost hrane ne postoji ni danas – pola godine nakon što je istekao krajnji rok u kome je ona morala biti formirana.

Da li je Vlada nesposobna da ispuni svoju zakonsku obavezu, ili je nekome – od bezbjednosti i zdravlja građana Crne Gore – važnije da ne dozvoli da se nova institucija formira pod kontrolom aktuelnog, opozicionog, ministra poljoprivrede? Utiče li takva situacija na bezbjednost hrane? Da li bi, da je Zakon primijenjen i Uprava za bezbjednost hrane na vrijeme formirana, država drugačije postupala po saznanju da se u okruženju pojavila epidemija egzotične životinjske bolesti kvrgave kože krava? Možda bi nadležni tada, dali prvenstvo zdravlju i bezbjednosti u odnosu na tržište i obrt, što bi državi uštedjelo milione koje će izgubiti po osnovu naknade nastale štete?

Ali, da se ne bavimo pretpostavkama šta bi bilo da je bilo… Pogledajmo kako sada stoje stvari.

Uzmimo za primjer dešavanja na graničnom prelazu Dobrakovo, između Srbije i Crne Gore. Početkom avgusta, dan nakon što je na snagu stupila Naredba o zabrani uvoza mesa iz Srbije, na granični prelaz stiže pošiljka goveđeg mesa namijenjena jednom od najvećih maloprodajnih lanaca u Crnoj Gori. Prisutni veterinarski inspektor zadržava pošiljku i traži dalje instrukcije od Uprave za bezbjednost hrane, veterinu i fitosanitarne poslove. Uskoro stiže odgovor.

„Uzimajući u obzir činjenicu da je zbog vanredne situacije i pojave bolesti došlo do problema u blagovremenom obavještavanju između Uprave, inspektora i uvoznika, cijenimo da je potrebno da donesemo odluke kojima nećemo ugroziti bezbjednost potrošača i prevazići zadržavanje ili vraćanje već pristiglih pošiljki za pregled na granični prelaz Dobrakovo”, stoji u dopisu Biljane Blečić, v.d. direktora Sektora za bezbjednost hrane u pomenutoj Upravi. I iz ovog dopisa je jasan naum Uprave pod doskorašnjom komandom ministra Ivanovića da se isti značaj da bezbjednosti potrošača i nečijoj potrebi da se pristigle pošiljke ne zadržavaju ili, ni slučajno, ne vrate nazad. Otud je i saopštena odluka razumljiva: „Smatramo da ne postoji rizik da dozvolite uvoz svježeg mesa koje je jutros dopremljeno na granični prelaz… po ranije izdatom rješenju jer pošiljku prati sertifikat i sve dodatne garancije da meso ne potiče iz okruga koji su zaraženi ili ugroženi bolešću kvrgave kože”. Bolest je, treba li podsjećati, stigla u Crnu Goru pored svih sertifikata i dodatnih garancija.

Ili druga, takođe ovosezonska, priča. Zakon je jasan – firme koje se bave uvozom i skladištenjem svježeg mesa moraju imati odobrenje za uvoz. A jedan od osnovih uslova za tu dozvolu je da dokažu mogućnost za adekvatan transport i skladištenje svježeg mesa. („pod T režimom”). Zakon predviđa da, ukoliko nema vlastita skladišta, firma – potencijalni uvoznik mora imati sklopljen ugovor sa kompanijom koja ispunjava tražene uslove. Bez toga nema ni uvoza. Makar je tako na papiru.

U praksi to izgleda ovako. Provjerom anonimne prijave da lica iz firme Pink Panter nude na prodaju mljeveno meso, smjesu za prerađevine i roštilj kobasice restoranima i radnjama na području Bara (od Čanja i Sutomora do Utjehe i Dobre vode), i da se to meso do kupaca distribuira na nepropisan način, u „različitim manjim vozilima bez T režima”, u Upravi za inspekcijske poslove su utvrdili da je riječ o restoranu brze hrane koji radi u sklopu DOO Lara – S CO iz Čanja (Bar). Lara je u Centralnom registru privrednih subjekata upisana pod šifrom „odmarališta i slični objekti za kraći boravak”, dok je Pink Panter njihov objekat registrovan u Veterinarskoj upravi „za prodaju na malo u objektu gril u Čanju”. Nema tu ni pomena o pokretnim i nepokretnim hladnjačama.

Sve to nije smetalo nekome da Lari, odnosno Pink Panteru izda rješenje za uvoz 21 tone svježeg mljevenog goveđeg mesa i, po drugom rješenju, šest tona dimljene roštilj kobasice. Gdje je završilo ovo meso?

Kalkulator kaže da je Pink Panter, da bi ga raskrčmio u maloprodaju, morao tri mjeseca svakodnevno prodavati 2.500 pljeskavica i 500-1.000 porcija kobasica. Veliki je Čanj. A nadležni veterinarski inspektori u svom pismu drže da je dobar dio uvezenog mesa završio na crnom tržištu. „Ovakvo davanje rješenja za uvoz omogućava razvoj sive ekonomije, konstatuju inspektori pa pretpostavljene iz Veterinarske uprave „mole da ovakva rješenja više ne donose”.

Nema naznaka da će ih poslušati. Makar ne do 15. oktobra. I prve godišnjice kako je novi Zakon o bezbjednosti hrane stupio na snagu. A nije primijenjen. Šta će biti poslije 16. oktobra – to tek treba da vidimo.

Zoran RADULOVIĆ