Moj prvi film Igla ispod praga je imao skroman, ali sasvim lijep uspjeh za jedan debitantski crnogorski film. Živi i zdravi imaju veću snagu, veće znanje i veću dramsku napetost u sebi. Mislim da je intenzivniji i zabavniji film i da će biti mnogo popularniji od prvog
Film Živi i zdravi crnogorskog sineaste Ivana Marinovića premijerno je prikazan pred punom salom u okviru takmičarskog programa prestižnog 27. međunarodnog Filmskog festivala Black Nights u Talinu.
Većinski crnogorski film, Živi i zdravi je kopodukcija sa još pet zemalja. Partneri su Adriatic Western iz Crne Gore, Sense Production iz Srbije, Analog Vision iz Češke, Kinorama iz Hrvatske, Krug Film iz Sjevrne Makedonije i Spok Film iz Slovenije, kao i Radio Televizija Crne Gore. Film su podržali Filmski centar Crne Gore, RTCG, Opština Herceg Novi, Portonovi rizort, Turistička organizacija Herceg Novi, Filmski centar Srbije, Češki filmski fond, Hrvatski audiovizuelni centar, Filmska agencija Severne Makedonije, Slovenski filmski centar, Eurimages, Kreativna Evropa MEDIA i See Cinema Network.
Već u toku faze razvoja projekta, film Živi i zdravi osvojio je dvije nagrade: Krzysztof Kieslowski za najbolji scenario na Kanskom festivalu i Excelence Award u okviru Sarajevskog Filmskog festivala. Domaća premijera filma se očekuje početkom 2024. godine.
MONITOR: Selektor festivala u Talinu Edvinas Pukšta opisao je film „Živi i zdravi“ kao dirljivu i eksplozivnu komediju. Mediji su izvještavali da su karte za projekcije bile rasprodate. Za početak razgovora, volio bih da nam prenesete utiske, kako je publika reagovala, stručna javnost, filmska ekipa?
MARINOVIĆ: Selektor Edvinas Pukšta se izborio za to da jedna punokrvna komedija sa ovih prostora uđe u zvanični takmičarski program, što zaista nije tipično. Naš film je samom selekcijom dobio i priznanje da u njemu ima i dubljih slojeva i kvaliteta, iako cilja na najširu moguću publiku. Sale su bile rasprodate, što ni u Talinu, ni na većim festivalima često i nije slučaj, pa smo mogli da imamo pravi test kako jedna publika koja je mnogo hladnija i zatvorenija od balkanske, reaguje na naš humor i na film koji je utemeljen u vrlo specifičnom mentalitetu. Komedije inače teško putuju upravo jer zavise od elastičnosti jezika i humora prostora gdje se priča dešava. Po svim reakcijama mi se čini da smo uspjeli u namjeri da sve te prepreke prevaziđemo i da istopimo inače veoma hladna i suzdržana baltička srca.
MONITOR: Već tokom razvoja projekat je osvojio značajna priznanja, ali snimanje je bilo otežano – pandemija, globalna finansijska kriza. Kako danas gledate na taj proces stvaranja filma?
MARINOVIĆ: Gledam unatrag sa velikim osjećajem zahvalnosti prema svima koji su gradili ovaj film. Iznad svega prema producentkinji Mariji Stojanović, jer smo nas dvoje mnogo i lično rizikovali radeći Žive i zdrave u svim turbulencijama koje su se tokom godina dešavale. Potom prema pomoćniku režije Bojanu Pivašu – pomoćnici su inače tihi i skriveni heroji svakog filma, a mene je Bojan sve vrijeme održavao na površini i spašavao od brojnih grešaka. A dabome i čitavom ansamblu koji je spektakularan.
I to nije samo moja procjena – komentar montažera iz Češke – Mihala Reicha je da se ovako dobar ansambl kod njih ne bi mogao sklopiti. Montažerima treba vjerovati, jer dok prostudiraju materijal i sve snimljene tejkove, jasno vide i kvalitet procesa i rediteljskog i glumačkog. A od čitavog ansambla teško je ne uvidjeti kakvi su glumci Tihana Lazović i Goran Slavić. Njihova igra, odnos, instinkt, posvećenost i disciplina su dar za svakog reditelja. Zaista je bila privilegija raditi ovaj film, i tu mislim na svakog glumca ponaosob.
Od predivnih naturščika poput Sejda Alijaja i Zora Martinetija, preko efektnih malih epizoda Miloša Pejovića, Tamare Dragičević, Lare Dragović, Stefana Vukovića i Omara Bajramspahića, pa do uzbudljivih, atipičnih uloga Nikole Ristanovskog, Dejana Đonovića, Dragane Dabović, Gorana Bogdana, Snježane Sinovčić i šampiona crnogorskog filma Moma Pićurića koji je zablistao kao nikad do sad. Radili su svi uz zaista mnogo iskrene ljubavi i prema projektu i prema saradnicima i veoma sam ponosan na to šta smo skupa postigli.
MONITOR: Prije sedam godina za Monitor ste rekli da je za Vas pisanje prve ruke scenarija čista radost, ali pravi posao zapravo tek kreće od druge ruke, koji je dug i bolan proces. Pomenuli smo da je već scenario tokom razvoja osvojio nagrade – koliko ste radili na ovom scenariju, koliko ste ga mijenjali?
MARINOVIĆ: Zapravo i nisam mnogo. Valjda je i iskustvo nakupljeno u međuvremenu pomoglo, a i predanost scenarističkom poslu. Brzo su mi na ScriptEast radionici mentori rekli da nemaju šta da mi sugerišu osim da idem da snimam. Iskoristio sam vrijeme u pandemiji pa sam radio dalje na nivou detalja, a i pretresao sam scenario više puta prije snimanja sa pomenutim montažerom, kako bih pronašao rezove u glavi što prije, što mi je na setu pomoglo da dobro kontrolišem prioritete.
MONITOR: Film je živopisna mediteranska komedija koja prati uzbudljive događaje. Iako bogat našim humorom, priča je univerzalna.
MARINOVIĆ: Svadba kao poligon za priču mi je dala mogućnost da se bavim jednako i ženama i muškarcima, razmjerama njihovih moći unutar odnosa i unutar porodice, kao i tradicijom i suprotnim ideologijama između generacija.
Naše svadbe, kada se drže kakve – takve forme i dramaturgije znaju da se pretvore u izrazito mačističke šarade sa običajima koji su istrgnuti iz konteksta vremena u kojem su nastajale. Često se sve pretvori u naročito agresivan teatar, vrlo uvrjedljiv prema ženama. Sva pucnjava, dreka i prizivanje isključivo muškog poroda (što kroz riječi, što kroz postupak) je iz perspektive današnjice tragikomično.
Ova priča počne kada jedna mlada žena odluči da kaže „ne“ jer ipak ne želi da učestvuje u svom tom paklu, te sumnja i u ljubav i u budućnost sa čovjekom koji se svega toga drži. Ona instinktivno osjeća potrebu da ne pristane na to što joj se nudi. Zanimljivo mi je bilo da zamislim šta se dešava u takvom scenariju, i u mojoj verziji stvari, nakon što se izgovori jedno takvo „ne“ dešava se komično rastakanje svih muških likova u priči, i sav patrijarhat se ruši kao kula od karata. No publika će svakako reći svoje jer mislim da film nudi svakome da u film učita i svoja iskustva i ode kući sa nekim novim osjećajem ispod kože, koje ne mora da bude ovaj moj ugao. Film nije nametljiv u tom smislu, ne iznuđuje emocije i ne trlja metafore na nos, veoma je otvoren za interpretacije i različite pozicije.
MONITOR: Jugoslovenska filmska zvijezda Mirjana Joković, koja tumači jednu od glavnih uloga u filmu, izjavila je da je tokom čitanja scenario bio prisutan ne samo jedan dublji smijeh, već se osjećala ogromna ljubav prema ljudima o kojima govorite. Vješto ste gradili likove i u prethodnom filmu. Kao scenaristi i reditelju, šta Vam je najvažnije u građenju likova, u priči koju pišete i želite da je ispričate?
MARINOVIĆ: Meni je lično najvažnije da likovi imaju svoj autentičan „glas“. Da njihov duh proizađe iz njihovog jezika. Likovi moraju da imaju individualne, izražene poetike sopstvenog jezika, kako bi postali autentični. Ne mogu različiti likovi u filmu da imaju istu sintaksu, isti ritam govora, a to često vidim u filmovima i serijama. To smatram ljenošću autora.
Uglavnom kroz pisanje prvo osluškujem karakter jezika likova, pa mi se tek onda prikažu i postanu ljudi od krvi i mesa kojima mogu kroz kasting i rad sa glumcima da dodijelim i fizičku formu. Dakle prvo likovi pa se onda bavim strukturom, zapletom, logikom, ritmom čitave priče i tako dalje.
MONITOR: Iako vlada mišljenje da je moć filma nekada bila značajnija, da je bioskopska publika zaista razumjela humanističke ideje svijeta koje su stizale iz „pokretnih slika“, Vaš prvijenac, koji je bio crnogorski kandidat za nagradu Oskar, prikazan je na više od 50 festivala i bio je veoma gledan. Smatrate li da će i film „Živi i zdravi“ imati takav prijem?
MARINOVIĆ: Ako pogledate pet dobrih filmova u životu oni će na vas izvršiti ekstremno snažan uticaj. Ako pogledate milion i pet kojekakvih, od kojih je mnogo više bezveznih filmova – teško da će uticaj biti pozitivan. Zatrpani smo, i kada ljudi daju inerciji tog audiovizuelnog zatrpavanja onda je izvjesno da se ne radi o oplemeljivanju duha i uma. Međutim, snaga pojedinačnog filma je uvijek velika i može pojedincu da promijeni život ako dotiče neku istinu koju vrijedi osvijetliti.
Što se tiče ovog filma – moj prvi film Igla ispod praga je imao skroman, ali sasvim lijep uspjeh za jedan debitantski crnogorski film. Živi i zdravi imaju veću snagu, veće znanje i veću dramsku napetost u sebi. Mislim da je intenzivniji i zabavniji film i da će biti mnogo popularniji od prvog.
Miroslav MINIĆ