U ponedjeljak se činilo da će  Pokret za Podgoricu (PZPG), blizak predsjedniku države Jakovu Milatoviću, ući u koaliciju za Demokratskom partijom socijalista (DPS), i partnerima.   U utorak su stvari krenule u potpuno drugačijem pravcu – vaskrsnuo je model građanskog centra i  „jedinstvenog PES-a“.  Šta god da je u pozadini pregovaračkih obrta, sve su prilike da je u njegovom centru sila uskih političkih interesa.  Teško da se ovako važne pretumbacije mogu desiti mimo volje i uticaja međunarodnog faktora. Preczinije, Kvinte

Kao da politički pravac određuje kakva viša sila, a ne politička logika, programi i principi, pregovori o formiranju vlasti u Podgorici za javnost su postali nedokučiva formula. Sve može i sve je nepredvidivo. Javnost je tu samo da navija.

U ponedeljak se činilo da će  Pokret za Podgoricu (PZPG), blizak predsjedniku države Jakovu Milatoviću, ući u koaliciju za Demokratskom partijom socijalista (DPS), i partnerima (Evropski savez i Stranka evropskog razvoja).  Skupa, imali bi 30 odbornika u lokalnom parlamentu, odnosno većinu.  U subotu, 28. decembra, posljednji je rok da se izabere predsjednik/ca Skupštine Glavnog grada, a rok da se konstituiše podgorički parlament  ističe 5. januara naredne godine.  U protivnom Podgorici prijete ponovni izbori.

Vidjeli smo: opozicija se oglašavala u medijima, predsjednik pričao o „antievropskoj i anticrnogorskoj vlasti“, nabrajajući sva njihova skorašnja nepočinstva, od navodnog ustavnog puča do netransparentnog i spornog  izbora čelnika ANB-a.  Kad se u tu jednačinu stave višemjesečne optužbe na relaciji Predsjednik -Premijer, logika sugeriše  da će se Milatović prikloniti DPS-u, odnosno opoziciji i da je to buduća podgorička vlast.  Bilo je toliko znakovito, da se Milatović čak slikao sa dva bivša predsjednika depees Ustavnog suda – Milanom Markovićem i Mladenom Vukčevićem, koji su mu potvrdili stav o Ustavnom sudu.  Falilo je samo da odnekud iskoči Filip Vujanović, za čiji je treći neustavni predsjednički mandat bio zaslužan Markovićev Ustavni sud.  I otvori šampanjac.  Vlasti su brujale o izdaji.  Iako im je tekovine sve teže razlikovati od  tekovina DPS-a.

Pregovori DPS –a i Milatovićevog pokreta navodno su imali  jedan  tehnički problem. Miloš Krstović, jedan od četiri odbornika PzPg, nije htio u koaliciju sa višedecenijskom bivšom vladajućom partijom.  No, taj problem opozicija očito nije smatrala nepremostivim kada je početkom sedmice gotovo slavila buduću vlast sa PzPG.

U utorak su  stvari krenule u potpuno drugačijem pravcu.  Osvanuo je tvit predsjednika  Milatovića da   budućnost Podgorice i Crne Gore treba pronaći kroz jačanje dijaloga i međusobnog razumijevanja između političkih subjekata i aktera građanskog centra – ideje koju je na prethodnim lokalnim, predsjedničkim i parlamentarnim izborima predvodio jedinstveni PES .  I dok javnost još pokušava da shvati kako se desio obrt i otkud  preko noći  jedinstveni PES i građanski centar,  blok vlasti i Milatovićev blok  sjeli su za pregovarački sto. To im, kažu, „ide u dobrom pravcu“.  Pregovori sa DPS-om i partnerima „odgođeni su“.

Pravac je prvi javno prepoznao bivši premijer Zdravko Krivokapić, među čijih su 12 apostola bili i Milatović i Spajić, kao ministri ekonomskog sektora u tadašnjoj vladi.  On je odmah tvitnuo da podržava predsjednika Crne Gore Jakova Milatovića “koji je pružio ruku svom nekadašnjem PES-u za saradnju na obostrano korisnim osnovama, u funkciji svih građana Crne Gore”.

Nakon sastanka predstavnika PZPG sa blokom koji predvodi Spajićev PES, nosilac liste koalicije PES-Demokrate Saša Mujović saopštio je  da je stvorena “dobra osnova”, ali da tek treba da se vidi hoće li to biti pretočeno “u rezultat”.

“Pokazali smo da želimo kompromis i da smo spremni na ustupke, te da smo listi koju predvodi Milatović spremni da ponudimo saradnju, a u korist građana Podgorice i cijele Crne Gore”, rekao je Mujović. Odbornica PzPG-a Nađa Ljiljanić, saopštila je da je sastanak s vladajućim strankama prošao u najboljem redu, i da su razgovarali o principima na kojima treba konstituisati vlast.  Principi su, očigledno, relativna stvar. Poklope se sa političkim interesom.

Učinak  pregovarača se broji u funkcijama. Navodno je PZPG ponuđeno više od četvrtine: mjesto zamjenika gradonačelnika, potpredsjednik Skupštine Glavnog grada, Sekretarijat za finansije, Upravu lokalnih javnih prihoda, Sekretarijat za socijalno staranje, Sekretarijat za kulturu, KIC Budo Tomović, Muzeji i galerije, CIS, Parking servis ili Zelenilo, Sportski objekti.

Za razliku od eventualne koalicije PZPG sa DPS i partnerima, blok vlasti ima većinu sa partijom bliskom Milatoviću,  pa vlast u Podgorici može formirati bez URE Dritana Abazovića, koalicionog partnera Milatovićevih snaga.   Iz Abazovićeve URE su stigle optužbe na račun novog pravca PzPG, dok im Mujović, kaže, drži otvorena vrata ako žele da se vrate na “poznati teren”. URA svakako više nema nepoznati teren.

Nepoznati teren je još i sastanak Milatovića i Spajića koji se odigrao krajem prethodne sedmice. Spajić je saopštio prije sastanka da ide „da izbavi Milatovića iz zagrljaja DPS-a“.  Nakon sastanka, ni on ni Milatović nijesu saopštili ništa, a do danas je tajna o čemu su razgovarali i šta su dogovorili.  Ko je koga izbavio i od čega.  Zbunjujuće je svakako što je nakon sastanka Milatović par dana nastavio da kritikuje vlast, a potom okrenuo priču na građanski centar i jedinstveni PES.  Da li  je u međuvremenu bilo još nekih razgovora iza zatvorenih vrata, javnost ne zna.

Teško  da se ovako važne pretumbacije u CrnojGori mogu desiti mimo znanja  i uticaja međunarodnog faktora. Preciznije Kvinte. Kakav i koliki je to uticaj može se samo nagađati,  ali je primijetno da su strane adrese u Crnoj Gori ovih dana,  oko formiranja vlasti u Podgorici,  vrlo suzdržane. Nemaju primjedbi, možda bi se moglo reći .

Milatović je priču o građanskom centru aktuelizovao još ranije, tokom boravka u Briselu.   Krajem novembra saopštio je da će po povratku iz Brisela pozvati premijera Milojka Spajića na dijalog. „Okupljanje građanskog i evropskog centra, koji će diktirati tempo društvenih promena do ulaska Crne Gore u EU, ideja je koja je veća od svakog pojedinca ili partije“, poručio je. Kazao je da smatra da je u narednom periodu neophodno prevazići nesuglasice između snaga koje pripadaju građanskom centru i zajednički krenuti ka ostvarivanju najvažnijeg vanjskopolitičkog cilja – članstvu Crne Gore u EU do 2028. godine.

I Brisel  je potezima davao znak da želi „građanski centar“ u Crnoj Gori, koja je ove godine dobila IBAR, ali istovremeno zaradila blokiranje zatvaranja poglavlja 31 od strane susjedne Hrvatske.  Stigla je na naplatu politika podjela i tenzija, i Rezolucija o Jasenovcu izglasana glasovima parlamentarne većine,  pogurana od strane bloka Aleksandra Vučića u Crnoj Gori.

U narednom periodu, a nakon što je Spajić zvaničnim saopštenjem prihvatio ponudu Milatovića da se sastanu radi evropskog puta zemlje, premijer i Predsjednik su zaoštrili retoriku. Sastanak se desio tek krajem prošle sedmice, a njegov rezultat ostao tajna. Javnost je isključena iz procesa.

Šta god da je u pozadini pregovaračkih obrta u Podgorici,sve su prilike  da je u njegovom centru sila uskih političkih interesa.

Milena PEROVIĆ

Ako je parlament, kao što sada izgleda, otišao na raspust onda ćemo u novu godinu ući uz privremeno budžetsko finansiranje. Redovni rashodi poput penzija, plata, socijalnih davanja i stalnih troškova budžetskih jedinica ne bi trebalo da se dovode u pitanje. Obećane povišice su neizvjesne. Ili nemoguće do usvajanja planiranog budžeta

Kako sada stvari stoje, Crna Gora će u 2025. godinu ući bez usvojenog Zakona o budžetu.

Formalno: zbog najavljene odlučnosti opozicije da spriječi rad parlamenta, sve dok se vladajuća većina predvođena premijerom „ne urazumi“ i povuče odluku o prestanku mandata sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović. Ustavni puč, kako kažu. Suštinski, vlast i opozicija i na ovaj način žele sebi dati na značaju u očima javnosti. Da je drugačije, već bi našli način da se dogovore ili, iz perspektive većine, spriječe opoziciju da provodi, aktuelnim jezikom ovdašnje politike, parlamentarni puč.

A možda i neće, pošto je i poslanicima u parlamentu ostalo nejasno da li je predsjednik Skupštine Andrija Mandić zaključio, ili samo prekinuo, sjednicu na kojoj je trebalo glasati o predloženom budžetu.

Poslanik Socijaldemokrata Boris Mugoša tvrdi da je dogovor većine bio da sjednica, nakon njihovog protesta, prekine tako što će se dati pauza. „Ipak, vođa većine (Andrija Mandić – prim. Monitora) je odlučio da je zaključi što implicira da budžet neće biti usvojen. Međutim, ako vođa odluči može da zakaže sjednicu i narednih dana“.

Što bi rekli, može da bude ali ne mora da znači. Razmotrimo,  mogućnost da će država do daljnjeg funkcionisati po modelu privremenog finansiranja. Njega smo prvi put isprobali u prvom kvartalu 2021., nakon što Vlada Zdravka Krivokapića zbog kasnog formiranja i potrebe da ovlada materijom nakon decenijske vladavine DPS, nije pripremila prijedlog zakona o budžetu u propisanom roku (15. novembar). A onda nijesu baš ni žurili sa tim poslom.  Sada znamo da to znači da će budžetski potrošači svakog mjeseca dobijati „do 1/12 (jedne dvanaestine) stvarnih izdataka u prethodnoj fiskalnoj godini“. Što i jeste i nije problem.

Redovni rashodi poput penzija, plata, socijalnih davanja i stalnih troškova budžetskih jedinica ne bi trebalo da se dovode u pitanje. Pod uslovom da za tu isplatu postoji novac u državnoj kasi, odnosno, da nijesu neophodna zaduženja za njihovo finansiranje. Izvršna vlast tvrdi da nijesu. Redovne troškove će, najavili su, pokrivati planiranim budžetskim prihodima. Eventualna razmimoilaženje u dinamici priliva i odliva neophodnih sredstava (početak godine, tradicionalno, donosi nešto manje prihoda u državnu kasu) mogu se uravnotežiti novcem koji će se prenijeti iz ove godine.

Doduše, postoji mogućnost da se, nakon redovnog januarskog usklađivanja penzija sa rastom plata i cijena, pokaže kako su budući mjesečni troškovi fonda PIO osjetno veći od pomenute dvanaestine ovogodišnjih izdataka. U tom slučaju Vlada bi morala pronaći model za transfer nedostajućeg novca Fondu PIO mimo pravila o privremenom budžetskom finansiranju. Ili bi mogla da pokuša politički profitira tvrdnjom da je opozicija odgovorna za izostanak, odnosno kašnjenje, najavljene povišice za penzionere. Koja će prema sadašnjim proračunima biti manja od obećnih 50-60 eura.

Upravo su se na taj problem fokusirali u Vladi, pa je iz premijerovog kabineta, nakon neslavnog završetka sjednice parlamenta, stiglo saopštenje u kome se navodi: „Eventualna blokada parlamenta i privremeno finansiranje podrazumijeva da Ministarstvo finansija svim budžetskim korisnicima odobrava na mjesečnom nivou istu sumu novca kao u prethodnoj godini, što sprečava povećanje penzija po programu Evropa Sad 2, kao i povećanje srazmjernih penzija, od januara 2025. godine“.

Sličan problem može biti otplata dugova i, eventualno, najavljene kapitalne investicije. Ukoliko privremeno stanje potraje. Novca za finansiranje tih izdataka nema, niti ga može biti u državnoj kasi bez novih zaduženja. „Nedostajuća sredstva za 2025. godinu, kada govorimo o dugovima iz ranijih perioda, bez kamate, su 820 miliona. Imamo i kapitalne projekte”, predočio je ministar finansija Novica Vuković na predstavljanju predloženog budžeta. Uz kamate, za vraćanje duga valja obezbijediti oko milijardu eura. Bez usvojene Odluke o zaduživanju Crne Gore za 2025. godinu, Vlada ne može pozajmljivati novac ni kod banaka (krediti), ni na tržištu kapitala (obveznice). Kako je otplata dugova obaveza čije redovno izvršenje ne smije biti dovedeno u pitanje, jasno je da aktuelna situacija ne može potrajati.

„Neusvajanje budžeta za 2025. godinu takođe bi onemogućilo zaduženje za vraćanje starih dugova“, konstatuju iz premijerovog kabineta. „U tom slučaju država ne bi mogla da servisira obaveze, u iznosu od oko 800 miliona eura, prema domaćim i međunarodnim kreditorima, koji stižu na naplatu. Time bi bonitet Crne Gore bio ugrožen, što bi moglo voditi i smanjenju kreditnog rejtinga“.

I to govori da aktuelna situacije ne može (pre)dugo trajati. Radi se o roku koji se više mjeri nedjeljama nego mjesecima.

Šta ćemo, onda, kada budžet za 2025. godinu bude usvojen?

Odgovor na to pitanje potražimo u dijelu kapitalnog budžeta, pošto nam on govori o realnosti obećanog razvoja kroz nove investicije, i podizanje kvaliteta života jačanjem postojeće i izgradnjom nove infrastrukture, škola, bolnica…

Premijer Milojko Spajić je, predstavljajući predloženi budžet za narednu godinu, najavio kako kapitalni budžet za naredne tri godine iznosi 900 miliona eura. Samo, na dolazeću godinu ne otpada trećina iznosa, nego 280 miliona. Pod uslovom da se krene u izgradnju (pripremne radove) naredne dionice autoputa, za koju je planiran izdatak od 100,2 miliona. Ili više od trećine obećnog ukupnog kapitalnog budžeta.

Uprava za saobraćaj dobiće približno trećinu preostalog novca i on će, u dobroj mjeri, biti utrošen na već započete radove. Ipak, jedva da će poneki od njih biti završen tokom naredne godine, čak i po idealnom scenariju koji je osmislila Vlada.

Za izradu projektne dokumentacije za Jadransko-jonski autoput (procijenjena vrijednost 30 miliona) biće izdvojena samo šestina tog novca (pet miliona). Za Zapadnu obilaznicu oko Podgorice još manje. Procjena vrijednosti planiranih radova je 24,5 miliona, predviđena ulaganja u narednoj godini iznose približno osminu tog novca (3,05 miliona). Konačno, i za dionicu autoputa od Mateševa do Andrijevice planirano je izdvajanje manje od šestine ukupno procijenjenih troškova. Pa bi, tom dinamikom, posao koji je proiritet svih prioriteta bio završen tek za nekih šest godina – 2030. Ili 2031. godine.

To je realniji dio kapitalnog budžeta. Pošto on obuhvata 340 projekata ukupne vrijednosti 3,67 milijardi eura, jasno je da planirani novac nije ni približno dovoljan za njihovu realizaciju.

Slikovit primjer: za izgradnju Univerzitetsko-kliničkog centra u Podgorici, jedne od najznačajnijih investicija u crnogorsko zdravstvo u ovoj deceniji, potrebno je (makar) 199 miliona. U planu za narednu godinu – jedan milion. Tom dinamikom, bolnicu ćemo dobiti za 200 godina. Bolnica u Pljevljima – 40 miliona treba, dva miliona mogu dobiti naredne godine… Sa školama i vrtićima još je tužnija priča. Za novi grad na Veljem brdu namijenjeno je 10 miliona, iako taj projekat ne postoji  u važećim planovima, a revizori su mu dali „uslovno pozitivno mišljenje“, uz napomenu da je u pitanju tek malo bolje razrađena ideja. Uz mnoštvo nepoznanica.

Ministarstvo finansija, jedva uvijeno, potvrđuje da su se u kapitalnom budžetu našli i projekti koji nijesu spremni za realizaciju.     „Ministarstvo finansija je pripremilo prijedlog isključivo ‘zrelih kapitalnih projekata’, tj. onih koji imaju riješenu eksproprijaciju i gotov glavni projekat, sa ‘Liste prioritetnih kapitalnih projekata’ koje je ocijenila Komsija u skladu sa utvrđenim kriterijumima. Osim navedenog utvrđena je i ‘Lista projekata od izuzetnog značaja za državu’ sa akcentom na: Izradi glavnih projekata za Jadransko-jonski autoput i brzih saobraćajnica, Izgradnji Univerzitetskog kliničkog centra i drugih kapitalnih projekata koji imaju snažan uticaj na ekonomski razvoj opština iz sjeverne regije”, piše u njihovom saopštenju.

Bez navođenja projekata koji su, u istoj fazi (ne)pripremljenosti prenijeti iz prošle godine u ovu, a iz ove u narednu. S priličnom izvjesnošću da će se priča nastaviti.

 Zoran RADULOVIĆ

Aktuleni  protesti studenata, poljoprivrednika i intelektualaca u Beogradu šalju sliku da postoji i druga Srbija koja je okrenuta budućnosti. Rasplet u Srbiji će biti od strateškog značaja za Crnu Goru i njenu budućnost

Ove godine Crna Gora se konačno može pohvaliti da je napravila, kako se žargonski kaže, korak od jedne milje. Krajem juna je Evropska komisija (uz neophodnu saglasnost svih članica EU) dala prelazne ocjene za IBAR (Interim Benchmark Assessment Report) što prevedeno znači da je kao kandidat ispunila privremena mjerila u poglavljima 23 – Pravosuđe i temeljna prava i 24 – Pravda sloboda i bezbjednost.

Nakon IBAR-a je krenula druga faza – dobijena su završna mjerila za konačno zatvaranje poglavlja, na šta Crna Gora čeka, ili se pravila da čeka (pod režimom Đukanovićevog DPS-a), još od 2012. godine. Iako je Vlada Milojka Spajića imala ambiciozni plan zatvoriti čak 10 pregovaračkih poglavlja do kraja ove godine, ipak je Evropska komisija (EK) ocijenila da su moguća samo četiri. U završnici je Hrvatska  blokirala zatvaranje jednog poglavlja (31 – vanjska, sigurnosna i odbrambena politika).

Premijer Andrej Plenković je rekao da je to njegova vlada “dala do znanja i partnerima unutar EU i Crnoj Gori”. Razlozi su brojni po hrvatskom premijeru, a “osobito događaji koji su se dogodili ovog ljeta“.   Tu se prvenstveno cilja na politikantsku Rezoluciju o genocidu u Jasenovcu koju je donijela  skupštinska većina na inicijativu srpskog predsjednika Aleksandra Vučića, preko bloka stranaka (NSD-DNP-SNP), pod kontrolom njegovih službi. Oni su uslovili dalju podršku Vladi Milojka Spajića usvajanjem te rezolucije. Njen formalni inicijator  je bio predsjednik Skupštine i lider Nove srpske demokratije (NSD) Andrija Mandić.

Nakon što je Hrvatska blokirala zatvaranje poglavlja 31,  vanjski ministar Gordan Grlić Radman ocijenio je da „ovdje ne treba govoriti o blokadi”.  „Hrvatska je svih ovih godina snažno podržavala Crnu Goru od trenutka kada je započela pregovore s EU,“  kazao je. Ocjenivši da se moraju riješiti neka univerzalna pitanja, kao što je kompenzacija hrvatskim zarobljenicima u logoru Morinj u Boki, i rješavanje pitanja nestalih (njih 14). Grlić Radman je dodao da Crnogorci na primjeru Makedonije i Bugarske trebaju vidjeti šta znači blokada.

Bugarska osim niza uslova identitetske prirode (jezik, nacija i gledanje na povijest) traži od Makedonije i promjenu ustava kako bi cementirala svoje zahtjeve ukoliko/kad budu prihvaćeni. Hrvatski zahtjevi za dalji napredak na EU putu, makar kako stoje sada stvari, su daleko od ucjenjivačkih i rješivi su – bilo bilateralno ili međunarodnom arbitražom (kao pitanje morske granice kod Prevlake i školskog broda Jadran). Da je Crna Gora pod Milom Đukanovićem uspjela napraviti potpun istorijski otklon od Slobodana Miloševića i njegove politike 90-tih, sada bi se i pitanja obeštećenja hrvatskih logoraša i nestalih mogla prebaciti na Beograd čiji poslušni vazal je bila tadašnja crnogorska vlast.

Sadašnja Hrvatska, osim i dalje ozbiljnih problema sa korupcijom, ipak ima puno toga pokazati uspješnog na šta se Crna Gora može ugledati. Prije svega – bivši premijer Ivo Sanader i 32 ministra zadnjih nekoliko vlada završilo u zatvoru. Hrvatski građani mogu slobodno živjeti i raditi diljem EU i putovati bez viza po maltene čitavom slobodnom dijelu svijeta. Hrvatski pasoš se trenutno kotira  kao peti u svijetu u grupi sa Češkom, Slovačkom i Južnom Korejom, što ga čini bolje rangiranim i od američkog i britanskog pasoša.

Kako god,  može se smatrati velikim uspjehom to što  je Crna Gora zatvorila tri poglavlja i tako ušla u novu ozbiljnu dinamiku pristupanja EU ispred svih ostalih balkanskih zemalja na čekanju.

Još jedna lijepa vijest koja je došla krajem ove godine je da će Crna Gora zajedno sa Albanijom ući u SEPA sistem 15. aprila iduće godine. SEPA je jedinstvena zona plaćanja u eurima koja omogućuje jednostavna bezgotovinska plaćanja bilo gdje u EU, Britaniji, Švajcarskoj, Norveškoj i Islandu uz puno manje provizije nego sada. Time će čitav kontinent postati pristupačan kao da se radi o nacionalnom prometu, što analitičari smatraju takođe velikom prekretnicom na putu za EU.

Međutim, Albaniji se i pored ulaska u SEPA sistem smiješi veliko čekanje zbog problema sa Atinom oko grčke etničke manjine. Kosovo kao samostalnu državu još nije priznalo pet članica EU dok neriješeni odnosi sa Srbijom ostaju teg na vratu Prištini.  Bosna i Hercegovina je zarobljena političkim blokadama i nepostojanjem konsenzusa između bošnjačko- hrvatske Federacije i Republike Srpske, čija vlast, za razliku od Crne Gore, je pod potpunom kontrolom Beograda.

Crna Gora nema više neriješenih pitanja sa Albanijom, Kosovom i BiH. Ostaje  Srbija sa čijom strateškom politikom se mora nositi i ova i sve buduće vlade. I istorija i javno deklarisani stavovi i potezi sadašnje srbijanske vlasti jasno stavljaju do znanja da zvanični Beograd neće pristati da crnogorska granica bude i granica sa EU. U Skupštini Srbije se i dalje mogu čuti optužbe vučićevske Srpske napredne stranke (SNS) protiv opozicije da su oni krivi što sada Srbija nema izlaz na more i što se Crna Gore “otcepila”.

Projekat Srpskog sveta iza kojeg konceptualno i ideološki stoji načelnik operative srpske UDBE (sada BIA) i Vučiču lojalni Marko Parezanović se pojavio kao alternativa ranijim krvavim velikodržavnim projektima. Ovoga puta Beograd i njegove službe koriste meku silu širenja svog uticaja. Velikosrpska ideja je strateški poražena u Hrvatskoj, Makedoniji i na Kosovu, i Beograd to zna.  Sjever Kosova takođe djeluje izgubljen za srpsku stvar od kada je otkriveno ubacivanje diverzanata predvođenih jednim od narko bosova (kako ga opisuju procurjeli bezbjednosni izvještaji) i oružja iz magacina Vojske Srbije u Banjskoj, i od kada je kosovska policija uspostavila punu državnu vlast i suverenitet u opštinama sa srbijanskom većinom. U BiH su i dalje prisutne međunarodne trupe i svaki nasilni pokušaj otcjepljenja entiteta Vučićevog protežea Milorada Dodika bi se mogao tragično završiti po bosanske Srbe i Srbiju.

Stoga je vidno da je glavno težište Srpskog sveta malena i opustošena Crna Gora (nakon trodecenijske vlasti Đukanovića) u koju Vučić i Parezanović dugoročno investiraju. To uključuje i “niz specijalnih operacija koje su obezbedile trajan uticaj na političku i kulturnu scenu Crne Gore”,  kako su objasnile režimske Novosti u hagiografskom tekstu o Parezanoviću objavljenom 29. avgusta ove godine. Jedna od tih operacija je i “sve veći broj onih koji se opet izjašnjavaju kao Srbi”.  “Ovaj proces nije slučajan, već je posledica dobro organizovanih aktivnosti” , navode Novosti.

Režim u Beogradu nije štedio resurse. Kupovina ljudi, instrumentalizacija episkopa i patrijarha Srpske crkve (SPC) za nacionalističku mitomansku propagandu, duhovno zagađenje i vulgarizacija stanovništva kroz TV rijalitije i tabloide bliske porodici Vučić su dali vidne rezultate u propagiranju takve vrste srpstva. Ali mnogi će reći i nedovoljne. Broj Srba u Crnoj Gori je porastao sa 28 na 33 odsto stanovništva što je jedinstven slučaj u regionu.  Taj broj pada  svuda u ostatku regiona, kako zbog katastrofalne situacije sa natalitetom,  ali i bijega velikog broja Srba “trbuhom za kruhom” usljed ekonomske i političke situacije pod režimom porodice Vučić. Srbija je sa 7.5 miliona koje je imala na popisu 2002. spala na ispod 6,7 miliona u 2022. godini.  Srbi u Hrvatskoj su takođe u padu.  Prema popisu iz 2021.,  čine 3.2 odsto stanovništva,  što je manje od 4.4 odsto u odnosu na 2011.  Na popisu 2013.,  Republika Srpska je imala gotovo 1,2 miliona stanovnika. Po sadašnjoj statistici, RS gubi pet hiljada stanovnika godišnje samo na osnovu negativnog prirodnog priraštaja,  dok zajedno sa odlascima, prevashodno mladih i obrazovanih ,ovaj BiH entitet gubi 20 hiljada stanovnika godišnje.

Vučićevski blok u Crnoj Gori (NSD-DNP-SNP), iako formalno podržava EU integracije stalno potencira identitetske teme oko nacije, jezika, kapele na Lovćenu i propagira ideologiju njemačkih i talijanskih kvislinga iz Drugog svjetskog rata kao da on i dalje traje.

Srećom Srbiju  ne predstavljaju samo BIA, njeni narko karteli i privatizovane državne institucije porodice Vučić je koja vidno iskopirala i usavršila model trodecenijske vladavine porodice Đukanović u Crnoj Gori.  Sadašnji protesti studenata, poljoprivrednika i intelektualaca šalju sliku da postoji i druga Srbija koja je okrenuta budućnosti. Rasplet u Srbiji će biti od strateškog značaja za Crnu Goru i njenu budućnost.

Jovo MARTINOVIĆ