Viši sud u Bijelom Polju presudio je – niko nije kriv za zločin u Bukovici. To je druga oslobađajuća presuda koju je ovaj sud donio u procesu protiv sedmorice bivših pripadnika pljevaljske policije i Vojske Jugoslavije, koje je crnogorsko tužilaštvo teretilo za zločin u Bukovici. Optužbi su oslobođeni Radmilo i Radiša Đuković, Slobodan Cvetković, Milorad Brković , Đorđije Gogić i policajci Slaviša Svrkota i Radoman Šubarić.

Prema optužnici tužilaštva oni su ,,tokom 1992 i 1993. godine, prema civilnom stanovništvu na području Bukovice nehumano postupali, zlostavljali civile prouzrokujući im teške patnje, ugrozili im zdravlje i tjelesni integritet primjenjujući mjere zastrašivanja, stvarali psihozu za prinudno iseljavanje iz sela koja gravitiraju Bukovici, usljed čega je i došlo do iseljavanja muslimanskog stanovništva”.

Sud je sedmoricu optuženih oslobodio uz obrazloženje – nema dovoljno dokaza. Zašto nema, niko nije objašnjavao.

,,Dva puta sam davao iskaz. Sud apsolutno nije uvažio moje svjedočenje. Vjerovatno sam ja od onoga ko me tukao trebao da imam potpisan papir da me je tukao”, objašnjavali su „nedostatke dokaza” svjedoci u ovom procesu.

Mnoštvo izvora i dokaza ukazuje da je u Bukovici počinjen zločin etničkog ćišćenja. O tom zločinu snimljen je i dokumentarni film. Konačno, i sama država je obeštetila neke od porodica žrtava u Bukovici.

U izvještaju Akcije za ljudska prava za prošlu godinu navodi se da je na teritoriji Bukovice ranih devedesetih boravio veliki broj rezervista Vojske Jugoslavije, pripadnika paravojnih formacija i policije Crne Gore, koji su uz izgovor da traže nelegalno oružje mučili mještane, pretresali kuće, pljačkali, maltretirali i zlostavljali bukovičke Bošnjake.

Prema podacima Udruženja prognanih Bukovčana u periodu od 1992 do 1995. godine, navodi se u izvještaju HRA, u tom kraju ubijeno je šest osoba, da su dvije izvršile samoubistvo od posljedica torture, 11 oteto, a oko 70 podvrgnuto fizičkoj torturi. Zapaljeno je najmanje osam kuća, kao i džamija u selu Plansko. Oko 90 porodica, sa preko 270 članova protjerano je, a uglavnom sva domaćinstva opljačkana.

Akcija za ljudska prava je podsjetila da je svjedočanstva o progonu muslimanskog stanovništva Bukovice Fond za humanitarno pravo iz Beograda dokumentovao i objavio još 2003. godine, a da je zahtjev za pokretanje istrage viši državni tužilac podnio tek 11. decembra 2007. godine Višem sudu u Bijelom Polju.

I ne samo da je sud u Bijelom Polju presudio da nema krivih za zločin u Bukovici. Zločina nije ni bilo, sudeći po pojašnjenju koje je taj sud ostavio budućim pokoljenima – pripadnici policije i vojske samo su slušali naredbe pretpostavljenih, i to sve radi suzbijanja rata i obezbjeđenja mira. A pretpostavljeni, i njihovi pretpostavljeni, sadašnji i bivši vlastodršci, zna se, ranih devedesetih bili su čuveni mirotvorci.

,,Optuženi, kao pripadnici policije i Vojske Jugoslavije nijesu djelovali samoincijativno već po naređenju komandi radi obezbjeđenja reda, mira i granice, kako se ratna dešavanja iz Bosne i Republike Srpske ne bi proširila na područje Pljevalja”, navodi se u obrazloženju sudske presude.

Na isti način zločin u Bukovici vidi i direktor Uprave policije Veselin Veljović, svjedok u tom procesu. Veljović, koji je u vrijeme zločina u Bukovici bio komandir Stanice milicije u Pljevljima, a koji je po nekim svjedočenjima predvodio pretrese kuća u Bukovici i prijetio kidanjem ušiju, u sudnici je krajem prošle godine ustvrdio da u Bukovici ,,nije počinjen ratni zločin i da je sve rađeno po pravilima službe”.

Da je oslobađajuća presuda za optužene za zločin u Bukovici tek dio pokušaja vlasti da zabrani sjećanje i opere svoju ratnu prošlost, ocijenili su pojedini NVO aktivisti, naučnici, novinari, intelektualci.

Još ranije, odmah po podizanju optužnice, neki od njih upozoravali su da je optužnica i postavljena baš tako da bi bila odbačena. Osim što tužilaštvo nije teretilo nalogodavce tog zločina i one koji su izdavali naređenja, optužnicom nijesu bili obuhvaćeni, tvrdili su upućeni, ni svi izvršioci zločina.

,,Podizanje optužnice bez dokaza kao u slučaju Bukovica”, ocijenio je nakon najnovije oslobađajuće presude istoričar Šerbo Rastoder, ,,obesmišljava Crnu Goru kao pravnu državu”.

On je ocijenio da su oslobađajuće presude odgovornost tužilaštva ,,jer ono očigledno podiže optužnice bez dokaza”. Prema njegovim riječima, postavlja se pitanje da li crnogorski sudovi namjerno izvode nevine na sud.

Crna Gora, poznato je, za sada nema nijednu pravosnažnu presudu za ratni zločin. Kao i u slučaju Bukovice, i u slučaju deportacije bosanskih izbjeglica iz 1992. godine, oslobođeni su optuženi policajci uz obrazloženje da su samo vršili ,,svakodnevne dužnosti”, te da nijesu kršili pravila međunarodnog prava. Zločina, bio je jasan sud, nije ni bilo.

Za zločine protiv civila i ratnih zarobljenika, državljana Hrvatske, počinjene u logoru Morinj, prema prvostepenoj presudi podgoričkog Višeg suda najkrivlji je bio Ivo Mezalin, logorski kuvar. Početkom decembra Apelacioni sud je ukinuo ovu presudu, a suđenje će biti ponovljeno.

Velija Murić, predsjednik crnogorskog Komiteta pravnika za zaštitu ljudskih prava, podsjetio je da je jedini osuđeni za ratne zločine u Crnoj Gori Nebojša Ranisavljević, i to za otmicu u Štrpcima. On je ocijenio da ,,činjenica da osim Ranisavljevića niko od 30 izvršilaca tog zločina nije izveden pred sud govori da vjerovatno ne bi ni on bio osuđen da nije priznao zločin”.

U Crnoj Gori osim Ranisavljevića niko nije odgovarao za zločine. Kažnjeni su samo oni koji su otišli u Hag. Zbog ratovanja za mir u Hagu su osuđeni general Pavle Strugar i admiral Miodrag Jokić. A kod kuće, u svim optužnicama koje je za ratne zločine podiglo crnogorsko tužilaštvo – od Bukovice, preko Kaluđerskog laza, deportacija i Morinja – za zločin se terete tek izvršioci. Policajci, vojnici, kuvari. Crnogorsko pravosuđe nije ni pokušalo da utvrdi odgovornost tadašnjeg političkog vrha za te zločine. A Bukovica se, jasno je, nije počinila sama. Taj je zločin bio dio tadašnjeg vladajućeg velikosrpskog koncepta.

I ne samo da crnogorsko pravosuđe ne pomaže u rasvjetljavanju ratne prošlosti i zločina. Ono se zdušno stavilo na uslugu režimu i vrhu vlasti u pranju njihovih ratnih biografija. Dok sudske presude govore da su ratni zločini nekažnjivi, režim i Đukanović kažnjavaju sve one koji se usude da se sjete, da pitaju za njegovu odgovornost.

U tamničenju istine o svojoj ratnoj prošlosti bivši premijer Milo Đukanović i vrh vlasti imaju mnoštvo saučesnika i pomagača. Državni i paradržavni mediji mjesta su gdje se takvi proglašavaju izdajnicima Crne Gora. Borba protiv neprijatelja posebno je intenzivirana nakon svjedočenja bivšeg predsjednika Crne Gore Momira Bulatovića, koje je potvrdilo da je zločin deportacije državni zločin za koji je Đukanović direktno odgovoran.

U borbi protiv izdajnika od tada je sve dozvoljeno. Baš kao nekad, ratnih devedesetih. Ništa nije sveto. Osim gazde, razumije se.

Šikaniranje i razapinjanje neprijatelja, javnost uglavnom mirno prati.

Većina partija koje zastupaju interese Srba imaju svoju ratnu prošlost. A antiratni SDP više brine o udobnoj sadašnjosti sa Đukanovićem. Magična krpa za njegov obraz, optuživali su ih.

Isti SDP blokirao je donošenje zakona o lustraciji. Zato sada sve može: da se zločinci proglašavaju herojima, a heroji zločincima. U toj iskrivljenoj slici žrtve je zapalo da se ,,mire” sa dželatima. Bukovčani glasaju svoje zločince, bošnjačke partije sarađuju sa njima. A Tereza pjeva.

Koncert velike umjetnice Tereze Kesovije održan u Podgorici, u CNP-u nije, kako se pokušava predstaviti, pomirenje građana bivše Jugoslavije. To je zagrljaj, pomirenje dželata i žrtve. Otuda ta nelagoda. Ne pomaže ni velika umjetnost.

Slavko Perović, bivši lider LSCG, partije koja je simbol antiratne Crne Gore, uputio je oštro pismo Terezi Kesoviji. On je u pismu kazao da se od 1997, godine razlaza Đukanovića i Slobodana Miloševića, intenzivno pere Đukanovićeva biografija. ,,A upravo tome pranju služio je i vaš koncert, i vi ste bili, i jeste svjesni toga”, optužio je Kesoviju Perović.

Ah, dosta više, nova su vremena – čuće mnogi koji prošetaju čaršijom. To je muzika za Đukanovićeve uši. Lijepa nova vremena u kojima su oni koji podsjećaju – izdajnici, talibani, ekstremisti, poludjeli, tabloidni novinari, ljubavnici, prestupnici… Kako god.

Lijepa nova vremena u kojima zločinci okićeni funkcijama, titulama, evropskim i patriotskim značkama, sumnjivim novcem, udruženi sa zločincima iz regiona, pišu svoju istoriju.

Lijepa nova vremena koja kvare oni koji ne pristaju na zaborav i ćutanje. A takvih ima i biće ih.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ