Ima kod Dostojevskog jedan lik koji mi ne da mira. Već odavno. Kao izvrstan psiholog, Fjodor Mihailovič je svoje književne junake pretvorio u likove kroz njihove misli i osjećanja, a ne preko izgleda, ili socijalnog statusa. Lik i jeste neko čiji psihološki portret pamtimo i kada smo njegov izgled i društveni položaj odavno zaboravili. Makar taj portret bio skiciran jednom jedinom rečenicom.

Lik koji mi već odavno ne da mira, urezao mi se u sjećanje samo jednom rečenicom. Ta rečenica približno glasi:

,,Ako bi me sudnji dan zatekao dok pijem svoj čaj, i ako bi taj dan mogao biti odgođen ukoliko ja prestanem piti svoj čaj, ja bih produžio piti svoj čaj pa makar svijet propao!”

Nisam upamtio kako je Dostojevski opisao izgled tog čovjeka. Možda ga čak nije podrobno ni opisivao, ne znam. Znam da je taj lik Dostojevski uveo u svoj rani roman Zapisi iz podzemlja. Nije teško razumjeti zašto je ovaj roman, napisan poslije devet godina provedenih u progonstvu, sumoran kao samo drvo u kipnoj ravnici. Nešto teže je razumjeti zašto Dostojevski, kao autor, ne pokazuje ni najmanje simpatije za svog junaka, koji je izgubio sve šanse za srećan život. Meni se učinilo da ga kažnjava za neka sopstvena razočarenja i upropašćen život. Sam Dostojevski je imao dobre razloge da svoje šanse smatra prokockanim a sopstveni život proćerdanim, nakon što je prvih devet godina svoje mladosti proveo u izgnanstvu!

Psihološko stanje ovog junaka je isuviše precizno i autentično opisano da bi se povjerovalo u bilo šta drugo osim da je riječ o analizi sopstvenog duševnog stanja! Ovo je zapazio i mladi Niče, veliki poštovalac Dostojevskog, takođe vičan tajnama introspekcije. Kao i svi drugi kritičari, konačno, kao i sam Dostojevski, i Niče je izrazio odbojnost, pa i gnušanje prema ovom liku, poentirajući onu jednu rečenicu, koju sam po sjećanju naveo. Iskaz o šoljici čaja nasuprot propasti svijeta, postala je najcitiranija rečenica iz čitavog opusa velikog ruskog pisca, nezaobilazni locus classicus koji ilustruje samoživog, krajnje egoističnog mizantropa sa gotovo sadističkim sklonostima. I na prvi pogled, s punim pravom! Jer nije li čovjek koji ne bi prekinuo seansu sa šoljicom čaja, čak ako bi se time mogao spasiti svijet od propasti, vrhunac egoizma, bezosjećajnosti i sadizma!?

Još kada sam je prvi put pročitao, zazvonio je alarm: ova misao je isuviše jasna da bi se smjela prihvatiti bez oklijevanja! Na njenom sjajnom ledu okliznuli su se ne samo svi kritičari, nego i jedan Niče, pa i sam Dostojevski! Propustilo se pitanje koje se mora postaviti: Kako bi prekidanje uživanja u šoljici čaja uopšte moglo spasiti svijet? Šta opravdava ovako pretjeranu parabolu!? Dostojevski nije sagledao da ona rečenica koju mu je došapnuo njegov junak iz podzemlja, skriva duboku istinu! Uzvišene istine visinama, duboke – dubinama! Što dublje podzemlje, dublja i istina! Kada lik iz dubine podzemlja kaže da ne bi prekinuo piti svoj čaj, čak ako bi time spasio svijet od propasti, onda se treba ozbiljno zamisliti! Ali veliki filozofi i mudraci su veliki po tome što skrenu na stranu kad dođu do praga velikih istina, i tako ostanu napolju. Propuste istinu, iako nađu put do nje.

Onom svojom jednom rečenicom, lik iz podzemlja nam poručuje da su za ispijanje šoljice čaja nužni uslovi u rasponu od ravnoteže u našoj galaksiji i Sunčevom sistemu, do ravnoteže na planeti. Svoj čaj možete piti samo u trenucima bez zemljotresa, tsunamija, erupcije vulkana, poplava, požara, rata, bez socijalnih nemira, ako niste u zatvoru, ako ste zdravi, ako imate čajnik i čaj i šoljicu… ukratko, neophodno je da sve na svijetu bude na svom mjestu samo da biste vi mogli piti svoju šoljicu čaja! Zato pazite, ako prekinete, mogli biste dovesti u opasnost postojanje svijeta! Ako ne možete dovršiti svoju šoljicu čaja, onda je kasno: svijet je već propao!

Oslonite se na istinu iz dubine. Ako vas kijametski dan zadesi dok pijete čaj, ne prekidajte!

Ferid MUHIĆ