Okupirajmo Vol strit najbolje je što se desilo Americi od nezaboravne 1968. Obični ljudi sa najvećim umovima današnjice hoće da promijene sistem nepravde i špekulacija. Svijet se uskomešao, kao da je na prekretnici. „Pokret je već pobijedio… Preokrenut je tok diskusija u novinama, na kablovskoj televiziji… I to je fantastično”, napisao je jedan pristalica, zadovoljan što su se odjednom „pitanja jednakosti, poštenja, pravde, raspodjele prihoda, odgovornosti za ekonomsku kataklizmu – koja su praktično ignorisana čitavu jednu generaciju – našla u žiži interesovanja…„
Demonstrante još ništa ne može zaustaviti. Samo na Bruklinskom mostu koji spaja obale Njujorka, grada u kome je uvijek sve bilo moguće, uhapšene su stotine ljudi. Ove nedjelje je uhapšena, pa ubrzo puštena, i jedna od ikona pobune, američka feministkinja Noami Volf.
Poslije 1968. i Vudstoka Amerika se uspavala. Revolucionarne vođe uglavnom su obukli odijela i zaćutali. Za uzvrat su dobili primamljiva mjesta u administraciji i biznisu. Ameriku su rasturili Nikson, Regan, Buš stariji i mlađi, Čejni… Vodili su je od rata do rata u kojima su dobijale multinacionalne kompanije i prodavci oružja. Država se zaduživala, mase siromašile, a ugled slobodarske Amerike Martina Lutera Kinga se topio kao led na ljetnjoj vrućini…
Umjesto da mijenjaju Ameriku, demokrate su se prilagođavale desnici. Ni Karter ni Klinton, a evo sada ni Obama, nijesu uspjeli da reformišu ekonomiju, socijalni i poreski sistem, suzbiju malverzacije po bankama i berzi, niti da promijene prioritete spoljne politike i posvete se stvarnim globalnim problemima, kao što su zaštita prirode, borba protiv siromaštva i diskriminacije. Distribucija nije postala pravednija, demokrate nijesu uspjeli da dodatno oporezuju najbogatije slojeve, niti da ranjive zaštite. U svim krizama teret je padao na leđa nejakih.
Šta će Okupirajmo Vol strit promijeniti u suštini ostaje da se vidi. Ali, već je jasno da je pokret izrastao u snagu. Obama je, nakon prvobitnog ćutanja, morao da podrži demonstrante.
U Americi je sve krenulo iz onog prigušenog nezadovoljstva koje se taložilo decenijama, a onda se rasplamsavalo po liberalnim univerzitetima i blogovima. Pobunu su podstakli i stavovi decenijama usamljene lijeve manjine – nobelovaca Krugmana i Stiglica, neumornog Čomskog, Majkla Mura, Volerstina, aktivista nevladinih organizacija i malih marginalnih grupa. I događaji u svijetu. Arapsko proljeće, pokreti po evropskim gradovima. I, naravno, aktivistički mediji.
Nekom se poređenje može učiniti pretjerano, ali da li ovdje iz tihog nezadovoljstva može nastati nešto?
U svemu što se dešava na Vol stritu ima i naše priče. Samo, naš je poredak mnogo gori od onog na Zapadu. U Đukanovićevom oligarhijskom kapitalizmu potrta je granica između kriminala i politike, mafije i vlasti. Privreda je totalno uništena, narod ubijen siromaštvom, dvor se guši u preobilju i odavno je izgubio vezu sa realnošću. Sedamdeset hiljada ljudi živi ispod granice siromaštva. A tri puta toliko jedva preživljava. Ovo što je nastalo u Crnoj Gori rezultat je vulgarne neoliberalne ekonomije i elite izrasle na ratnim zločinima i švercu, nesposobne da vodi aktivnu ekonomsku i socijalnu politiku.
Kao liberalne šezdesetosmaše u svijetu, i ovdje je vlast usisala nekadašnje protivnike. U sivim odijelima vlasti i biznisa vidite brojne antiratne aktiviste sa crnogorskih trgova iz devedesetih. Vidite nekada demokratsku SDP.
Naše dvije vladajuće socijalističke partije su na ideološkoj platformi krajnje desnice. Snose zajedno odgovornost za raspad privrede i drastično socijalno raslojavanje, kriminal, korupciju, KAP, Željezaru, nepotizam. SDP ponegdje i prednjači: kako samo po Skupštini i preduzećima koja su preuzeli zapošljavaju braću i partijske kadrove. Ako se doda i odgovornost SDP-a u prikrivanju zločina i ćutanje nad progonom svjedoka, uloga te partije u posrtanju Crne Gore je nemjerljiva.
Ali i ovdje se komeša – radnici, sindikati, nevladini aktivisti, slobodni mediji, antivladina SMS, marginalne grupe, portali i blogovi… Tako počinje, a onda se artikuliše nezadovoljstvo, protesti šire, na kraju prilaze i one glave koje su u strahu decenijama.
Ako je tako u Njujorku, u Egiptu i Tunisu, ako je tako u Atini i Solunu, zašto ne bi bilo u Podgorici. Jedino otpor može pokrenuti stvari sa mrtve tačke.
Milka TADIĆ-MIJOVIĆ