U svijetu bez planina i prijatelja, isprekidani signali mobilnih telefona koji svake sekunde šalju milione „selfija“ su posljednji dokaz da još jesmo

Godinama sam odlazio u planinu kao u veliku tajnu. Zatvoreni nijemi svijet planine otvarao se i zatvarao, ukazivao se i skrivao. Sa svakom novom tajnom koju bih otkrio  o planini, otkrivao sam po jednu novu tajnu o sebi. Razumijevajući malo po malo planinu, razumijevao sam sve više sebe.  A kada bih je malo bolje upoznao, kada bi mi otkrila poneku tajnu i dopustila mi da oslušnem puls njenog srca,  pohodio sam planinu kao što se pohodi najbolji prijatelj: da bih bio tamo gdje  mi je mjesto, sa onim ko mi je najdraži. Dok bih sjedio i razgovarao sa prijateljem, bilo je kao da zalazim duboko u planinu. Dok bih ćutke koračao kroz planinu, bilo je kao da tonem u razgovor sa prijateljem.

Jasno mi je da će danas malo ko razumjeti ovo o čemu pričam. Ne zato što bi to zahtijevalo neko veliko znanje, ni zato što je samo po sebi komplikovano i teško, nego zato što je danas gotovo nemoguće razumjeti značenje oba ključna pojma o kojima govorim. Iako su prijatelji oduvijek i svugdje u svijetu bili onoliko rijetki koliko dragocjeni, znalo se da ih ima i svako je znao kolika je sreća imati prijatelja i kolika je nesreće izgubiti ga.

Danas više nema ni prijatelja, ni planina.

Bilo ih je, ali sada ih više nema!

Planine su iščezle!

A s njima i prijatelji!

Oni koji nisu nikada imali prijatelja, neće shvatiti šta je ono što prijatelja čini planinom u kojoj duša razgovara sama sa sobom. Nađeš svoju planinu i našao si svog prijatelja! Prijatelj i planina bili su siguran spas protiv samoće. Sada svako sebe dijeli sa stotinama, hiljadama, sa milionima internet adresa čijim sopstvenicima neće nikada stegnuti ruku niti će ih nekada pogledati u oči. Planinu je zamijenilo bijedno ostrvce, prijatelj je postao neko ko negdje samuje na istom takvom pustom ostrvcetu. Nekada su brodolomci stavljali svoje pozive za pomoć u praznu bocu, nadajući se da će je morske struje odnijeti do nekoga neznanca koji će doći po njih i spasiti ih. Sada internet poruke plutaju po internet okeanu kao boce koje uvijek stižu onima kojima su poslate, ali niko više nikome ne dolazi i niko nikoga više ne spašava.

Zato danas nikome ništa ne znači ni to što nikada neće imati prijatelja, ni to što nikada neće shvatiti šta je ono što je izgubljeno od kada su planine iščezle! Ali mene je nestanak planina zabezeknuo, pogodio me u pleksus solaris, izbio mi je dah. Gubitak prijatelja je gubitak s kojim se računa; ljudi odu! Ali planine ostaju! Planine moraju ostati! Znalo se: ne može se računati sa gubitkom planine. Jednostavno – planine su uvijek do sada ostajale. Sve je prolazilo, sve je teklo, i prije Heraklita i od Heraklita naovamo, ali planine su ostajale. A ipak, sada već definitivno odlazak u planine više nije moguć, jer su planine nestale, ukinute su, rastajene na brutalno vulgarizirane, skenirane sekvence virtualne autopsije perverzno preciznih detalja simulakruma topografije na serveru Earth. Kao i sam pojam prijatelja.

U srcima ljudi svuda u svijetu, prizor Planine oduvijek se činio kao nedogledno veličanstveni hram podignut u slavu neba, na radost ljudi. Njihov zov odzvanjao je kao veliki, tajanstveni poziv Nepoznatog, istovremeno opominjući i obećavajući – neodoljiv! Takvu sam Planinu upoznao, u takvu Planinu sam odlazio, s takvom Planinom sam prijateljevao! Kada sam prvi put primijetio na mojim omiljenim kozjim stazama planinarske markacije – crvenu tačku obrubljenu bijeom bojom na jednoj stijeni u kršu, shvatio sam da mi je taj dio planine definitivno nasilno oduzet. Kako su se umnožavali ti planinarski znaci – markacije, tako sam ja  ostajao sam bez svoje staze, jer se sa svakom novom markiranom stazom Planina smanjivala a svaka staza se pretvarala u nekakav javni profani prostor, u bijednu karikaturu prljavog palanačkog parka.

A kada su se pojavili mobilni telefoni, sa ugrađenim sistemom za lociranje GPS i tako uspostavili stalni nadzor svakog koraka gdje god se čovjek nalazio, shvatio sam da više nije ostala ni jedna planina u koju bi se moglo otići. Sve planine su snimljene, skenirane, u razmjeru koji omogućava da vidiš pastirsku kolibu, osamljeno drvo, skriveni potok – u Andima, na Šar Planini, na Kavkazu, u Pirinejima, Durmitoru, Prenju – sve je tu, avetinjski jasna slika sastavljena od stotina hiljada elektronskih tačkica – samo više nema Planine! Vidiš sve, a sjediš u sobi, sam i pust.

U vrijeme dok su još postojale planine, niti je ko znao kada bih došao u planinu, ni gdje se nalazim, ni kojim sam stazama prošao, ni koliko sam dugo boravio u planini – vraćao sam se prosvijetljen kao sa hodočašća prijateljstvu! Idem li još u planine? Ne! Ni ja, ni bilo ko. Varaju se svi koji misle da još idu u planine.  Niko više ne ide u planine. Od kada su planine iščezle, iščezli su i planinari.  To su sada samo gluhonijemi hodači koji pokorno koračaju markiranim stazama.

U svijetu bez planina i prijatelja, isprekidani signali mobilnih telefona koji svake sekunde šalju milione „selfija“ su poslednji dokaz da još jesmo.

Ferid MUHIĆ