INTERVJU
IRENA RADOVIĆ, AUTORKA KNJIGE MOBING U CRNOJ GORI, DIREKTORICA INVESTICIONO-RAZVOJNOG FONDA: Sve više mobinga oko nas

Objavljeno prije
2 godinena
Objavio:
Monitor online
Moje i iskustvo brojnih u Crnoj Gori svjedoči da nije prijatno, ni lako, kada, obavljajući profesionalno i časno javnu dužnost, morate da rušite staklene plafone i suprotstavljate se moćnim pojedinicima koji smatraju da su iznad zakona
MONITOR: Monitor je objavljivao djelove iz Vaše knjige o žrtvama mobinga. Kako biste sumirali opisane slučajeve mobinga?
RADOVIĆ: Knjiga Mobing u Crnoj Gori koju sam izdala uz podršku Evropske zadužbine za demokratiju (EED) sublimira sve što sam naučila o pravu, nejednakosti, zlostavljanju i rodno zasnovanoj diskriminaciji na radnom mjestu i političkim uticajima analizirajući sopstveno i iskustva drugih u Crnoj Gori. Uočavajući porast mobinga i visoku ekonomsku i socijalnu cijenu za društvo u cjelini zahvalna sam što je Monitor prepoznao značaj ove važne teme i crnogorskoj javnosti približio iskustva žrtava mobinga i izazove u postupanju i djelotvornosti institucija.
U svih devet slučajeva koje je Monitor prenio radi se o vertikalnom, tj. mobingu nadređenog nad zaposlenim. U dvije trećine slučajeva žrtve mobinga su jedno ili više lica ženskog pola starosne dobi između 35 i 45 godina.
U ulozi pravosnažno osuđenih izvršilaca mobinga su bez izuzetka nadređeni rukovodioci muškog pola, dok su tuženi velika preduzeća, organi državne uprave, javna preduzeća i ustanove i odgovorna lica kod ovih pravnih lica. S izuzetkom Saveza Sindikata, u svim ostalim slučajevima zlostavljanje na radu je sudski pravosnažno utvrđeno u javnom sektoru. U sudskim sporovima u kojima je utrvđen mobing u ulozi mobera su se, po pravilu, našli čelnici javnih institucija koji su istovremeno bili funkcioneri srednjeg i nižeg ranga u hijerarhiji vladajuće političke partije.
MONITOR: Kakav je odnos i postupanje institucija nadležnih za primjenu Zakona o zabrani mobinga?
RADOVIĆ: Veliki broj radnih sporova i sve veći broj predstavki crnogorskih građana pred Evropskim sudom za ljudska prava ukazuju da je mobing sve prisutniji u našem radnom okruženju.
O efektima nadzora Uprave za inspekcijske poslove nad primjenom Zakona o zabrani zlostavljanja na radu ilustrativno govori podatak da je za period 2012–2022. godine od podnešenih 108 inicijativa, kojima je ukazano na nepravilnosti u primjeni Zakona i zatražen inspekcijski nadzor, svega u jednom slučaju Inspekcija rada izrekla zakonom predviđenu kaznu. Tom prilikom sankcionisan je poslodavac u privatnom sektoru, kaznom u iznosu od 600 eura. To je jedina kazna koju je Inspekcija rada izrekla za kršenje odredbi Zakona o zabrani mobinga u periodu njegove desetogodišnje implementacije.
Od 2012. godine učinak crnogorskog pravosuđa svodi se na svega sedam sudskih presuda kojima je pravosnažno utvrđen mobing i 95 odbijenih tužbenih zahtjeva. Prva pravosnažna presuda za mobing donesena je 2017. godine, dakle u šestoj godini implementacije Zakona, dok je dužina trajanja ovih sudskih procesa u prosjeku 4,4 godine do pravosnažnosti sudske presude, iako zakon nalaže postupanje sa posebnom hitnošću u radnim sporovima.
MONITOR: Žrtve ni u jednom dosadašnjem sljučaju mobinga nijesu dobile valjanu satisfakciju. Što je razlog tome?
RADOVIĆ: Rekla bih da se radi o ozbiljnom raskoraku između zakona i implementacije. Svega sedam pravosnažnih presuda kojima je utvrđen mobing tokom decenije implementacije Zakona o zabrani zlostavljanja na radu dokazuje da je teško ostvariti primjerenu institucionalnu i sudsku zaštitu. Razlozi su brojni, ali uglavnom leže u zloupotrebi procesnih pravila, nedovoljno upućenom sudskom kadru, a nerijetko i ciljanom izostanku pravilne interpretacije postojećih zakonskih normi u svakodnevnoj praksi, te nepreciznostima u samom zakonskom okviru. Značajan faktor je i politički uticaj na institucije, te sljedstvena nespremnost institucija da djeluju „protiv države“ u uslovima kada je država najveći poslodavac, a moćni pojedinci u partijskoj hijerarhiji mahom čelnici javnih i državnih ustanova i preduzeća.
MONITOR: Moberi ne samo što se blago kažnjavaju, već često i napreduju u službi. Što je potrebno da se taj sistem promijeni?
RADOVIĆ: Analiza je pokazala da su u lokalnim samoupravama i javnim preduzećima moberi, i nakon višestrukih pravosnažnih presuda za nasilje na radnom mjestu, nesmetano nastavili sa rukovođenjem na istaknutim funkcijama, te bivali i unaprijeđeni. Takođe, u svih sedam slučajeva u kojima je sudski utvrđeno zlostavljanje na radu, poslodavac nije od izvršioca mobinga nadoknadio iznos štete koji je isplatilo žrtvama mobinga. Tako su, umjesto mobera, troškovi sudskih postupaka i odšteta žrtvama mobinga pali na teret crnogorskih građana. Ujedno su, uprkos javnom interesu, pojedine sudije odbijale tužbene zahtjeve žrtava da se presuda za zlostavljanje na radu objavi u sredstvima javnog informisanja. Uz činjenicu da su pravosnažne presude anonimizirane, proističe da u prethodnom periodu nije bilo ni javne osude, ni materijalne štete za mobera. Samim tim, ni podsticaja da se nasilje ne ponovi u budućnosti. Na taj način šalju se poruke da se zlostavljanje na radnom mjestu isplati, te da izvršioci mobinga mogu zlostavljanje nesmetano ponoviti bez bojazni od procesuiranja i kazne.
Evidentno je da postojeće stanje zahtijeva unapređenje pravnog okvira bez odlaganja, kao i odgovorno djelovanje nadležnih organa, medija i civilnog društva, uz razumijevanje da problem zlostavljanja na radu ne predstavlja samo lični problem zaposlenog, već značajan društveni i ekonomski problem. U cilju otklanjanja nedostataka aktuelnog zakonskog okvira, Vladi Crne Gore je u decembru 2022. godine upućen inovirani Zakon o zabrani zlostavljanja na radu, uz očekivanje da bude u najskorije vrijeme upućen u skupštinsku proceduru.
MONITOR: Kako ste doživjeli to što vam je nedavno uručeno najviše francusko odlikovanje – Legija časti?
RADOVIĆ: Moje i iskustvo brojnih u Crnoj Gori svjedoči da nije prijatno, ni lako, kada, obavljajući profesionalno i časno javnu dužnost, morate da rušite staklene plafone i suprotstavljate se moćnim pojedinicima koji smatraju da su iznad zakona. Ovo priznanje mi je satisfakcija za sve preživljeno, te ohrabrenje svima koji se zalažu za pravednije crnogorsko društvo, zemlju slobodnih pojedinaca i funkcionalnih institucija, u kojem žene i muškarci imaju jednake šanse.
Zahvalna sam i ponosna što sam prva žena u istoriji Crne Gore kojoj je dodijeljeno ovo najprestižnije francusko odlikovanje, uručeno prvi put crnogorskom državljaninu/državljanki nakon obnove nezavisnosti.
Takođe, ovaj gest Francuske sam, osim kao počast mojoj zemlji i meni, doživjela i kao priznanje vrijednostima i rezultatima rada tima Investiciono-razvojnog fonda na čijem sam čelu. Moram istaći da je ovo bila izuzetna godina za Investiciono-razvojni fond koju su smo zaokružili i godišnjim priznanjem Unije poslodavaca Crne Gore za doprinos pružen razvoju MMSP i ženskog preduzetništva u Crnoj Gori.
MONITOR: Kakvi su planovi Investiciono-razvojnog fonda za ovu godinu?
RADOVIĆ: Tokom 2023. godine fokus će biti na unapređenju zelene i digitalne tranzicije crnogorske ekonomije u saradnji sa resornim ministarstvima i opštinama, kao i pružanju podrške ravnomjernom regionalnom rastu kroz razvoj infrastrukture. U narednom periodu ćemo nastaviti sa podrškom projektima koji unapređuju konkurentnost mikro, malog i srednjeg biznisa i doprinose očuvanju postojećih i otvaranju novih radnih mjesta. IRF će voditi računa da ponuda bude stimulativna za razvoj preduzetništva, naročito kroz podršku posebnim ciljnim grupama – ženama, mladima, individualnim poljoprivrednim proizvođačima i drugim ranjivim kategorijama koje imaju otežan pristup finansijama.
Kako je to nedavno najavio ministar finansija, godina pred nama biće posvećena stvaranju zakonskih i drugih pretpostavki za transformaciju IRF-a u Crnogorsku razvojnu banku kroz proces usklađivanja s najboljim iskustvima razvojnih banaka EU. Izuzetno cijenimo spremnost Evropske investicione banke, banke EU, da IRF-u obezbijedi tehničku podršku u cilju daljeg razvoja institucije, uz podršku naših partnera iz slovenačke SID banke i hrvatskog HBOR-a, kako bi nastavili da snažimo podršku crnogorskoj privredi.
MONITOR: Da li nas očekuje veća kriza nego tokom protekle godine?
RADOVIĆ: Vremena su izazovna, kako za globalnu, tako i za crnogorsku ekonomiju. Očekujem da Investiciono-razvojni fond, kao i u prethodnom kriznom razdoblju, bude jedan od instrumenata očuvanja privredne aktivnosti, ali i daljeg napretka uz primjenu standarda održivog razvoja.
Podsjetiću da duže vrijeme funkcionišemo u uslovima globalne zdravstvene i bezbjedonosne krize, te kontinuirane neizvjesnosti poslovnog ambijenta. Svjedočili smo smanjenju investicione aktivnosti i očekivanjima ulaska u recesiju, usljed uticaja inflacije, energetske krize, poremećaja u lancima snabdijevanja, kao i rasta kamata na međunarodnom finansijskom tržištu. Ono što su nagovještaji i očekivanja u ovom trenutku jeste da će monetarna politika ECB nastaviti da se zaoštrava tokom 2023. godine.
Sve prethodno nesporno utiče na crnogorsku ekonomiju koja nije dovoljno otporna, tako da Crna Gora mora raditi na stvaranju podsticajnog ambijenta za razvoj privrede, njenoj diversifikaciji, ali i boljem iskorišćenju potencijala u oblasti poljoprivrede, energetike i turizma. Politička stabilnost, predvidiv i transparentan poslovni ambijent, zasnovan na vladavini prava i poštovanju zakonskih okvira i procedura standard je razvijenih ekonomija.
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
INTERVJU
DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije
5 danana
28 Marta, 2025
Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a
MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?
ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.
MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?
ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.
Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.
MONITOR: Kako vidite političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da arbitriraju o pitanjima od javnog interesa?
ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.
Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.
Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA, ZAGREB: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku

Objavljeno prije
5 danana
28 Marta, 2025
Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona bila nekoherentna
MONITOR: Hrvatski ministar odbrane, Ivan Anušić, izjavio je da je prošlo vrijeme kada se za sve pitao Beograd. Ima li Hrvatska konzistentnu politiku prema zemljama Zapadnog Balkana ili je ona i dalje pod uticajem složenih odnosa iz prošlosti?
DVORNIK: To s pitanjem Beograda je već stereotipna nacionalistička fraza još iz stare retorike HDZ-a i sličnih s kraja 1980-ih. Anušić je proizvod primitivnog političkog mentaliteta koji je od tada slabo evoluirao. Međutim, tu mu je reakcija Srbije pomogla tj. servirala loptu na smeč, jer se pozvala na također nacionalistički stereotip u kojem je nezamislivo da Kosovo bude neovisno. “Beograd” se doista nema što pitati, jer je s gledišta država koje su priznale Kosovo nenadležan. Ono što bi se stvarno moglo pitati ne “leži’”dobro nijednoj od država u regiji, a to je: koliko istinski štite svoje etničke manjine od diskriminacije i zakidanja raznih vrsta?
Inače, ne zavaravajmo se: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku. Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona sama bila nekoherentna.
MONITOR: „Blokadna kuharica“ i navodna umiješanost hrvatskih tajnih službi u pobune u Srbiji, izgovor su za „osvetničke“ mjere iz Beograda. Za razliku od akademske zajednice i nekih djelova hrvatskog društva, vlast u Hrvatskoj – koja je oštro reagovala na nediplomatske mjere i napade srpskog režima, nije pokazala razumijevanje za protestante. Da li se Hrvatska ponaša u skladu sa distanciranom politikom zvaničnog Brisela?
DVORNIK: Da se u Srbiji nije oko toga dogodio neki smiješni pokušaj halabuke, „Blokadne kuharice” se ovdje nitko već odavno ne bi ni sjećao. Ako zagovornici ‘teorije’ o hrvatskom miješanju zaista kao dokaze nemaju ništa bolje od tog tekstuljka i nešto kontakata među studentima, koji su (i trebali bi biti) normalna stvar, smiješno je da o tome uopće razgovaramo.
Pogleda li se sadržaj i forma sadašnjih protesta u Srbiji i usporedi ih se s “plenumaškim” aktivnostima u Hrvatskoj prije deceniju i pol, jedino “zajedničko” jest što su akteri bili studenti i što su svoje skupove na fakultetu zvali plenumima. U Hrvatskoj se uglavnom radilo samo o jednom fakultetu, u Srbiji o gotovo svim fakultetima i univerzitetima. U Hrvatskoj se radilo o mnogo užim zahtjevima – da obrazovanje ne bude roba na tržištu – dok se u Srbiji traži da sistem općenito počne funkcionirati odgovorno, uz konsekvencije po sve koji zlorabe javne funkcije, i političke i krivične. Zahtjevi u Hrvatskoj bili su ljevičarski, a ovi u Srbiji naprosto liberalno-sistemski, dok u ikonografiji predstavljaju neku “općenarodnu” poziciju (što god to značilo) koja se izražava i velikim brojem nacionalnih zastava i pjesama. Hrvatski “pokret” zbog osebujnosti stila i uskih zahtjeva nikada nije mogao mobilizirati ni većinu studenata na jednom fakultetu, a ovaj srbijanski očito može mobilizirati cijelo društvo.
U hrvatskoj javnosti, bar liberalnoj, studentski protesti se prate sa simpatijom. Vlasti su distancirane dijelom zbog konformiranja s EK, a dijelom jer ne znaju što bi s njima i u što će se razviti.
Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice

Objavljeno prije
2 sedmicena
21 Marta, 2025
Najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva…U određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…
MONITOR:U subotu je završen veliki protest u Beogradu. Kako komentarišete i doživaljvate višemjesečne proteste u Srbiji?
BRKOVIĆ:Ovi protesti su, iznad svega, znak da ima nade za Srbiju. Da jedna loša i amoralna vlast i jedan neobrazovani diktator nisu do kraja zarobili Srbiju i time zatvorili njenu kapiju budućnosti.
Kao aktivni učesnik beogradskih martovskih studentskih protesta iz 1991. imam i jedan vrlo ličan doživljaj svega što se ovih dana tamo dešava. Taj lični ugao pojačan je i činjenicom da je moj sin Brajan danas aktivni učesnik ovih događanja. Iz toga slijedi i neveseli zaključak da se na ovim balkanskim prostorima bilo koja suštinska promjena osvaja (pre)sporo, a da bi se nešto pomjerilo sa mrtve tačke potreban je rad više generacija. I potrošeni životi više naraštaja.
I još jedan govorljiv detalj: na demonstracijama iz 1991. značajnu ulogu odigrao je tada glumac Branislav Lečić, kanalisao je sa bine tu novu i moćnu energiju, a danas kada ga vidim sa ovim mrakom iz Pionirskog parka, jasno mi je da su modeli korupcije u naših ljudi mnogo raskošniji i neobičniji nego što pretpostavljamo, posebno kada je riječ o umjetnicima i srodnim djelatnostima.
Biće zanimljivo te i takve ljude pogledati u oči kada sve ovo prođe.
Kao i gotovo sve diktatore kroz istoriju, Vučića, prije svega čine slabosti ljudi kojima vlada, zato je on duboko zastrašujuća politička figura – on je sve ono najgore u svima: od koruptivnosti do licemjerja, od neznanja do površnosti, od gluposti do surovosti, od pohlepe do agresije…
To je i logično i zakonomjerno: diktator nikad nije sazdan na dobrim osobinama onih kojima vlada.
Ipak, najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva. A nestanak straha je suprotan nestanku struje – taj nestanak jasno pokaže sve oko vas. Kao kad se iznova uključi svijetlo – sve je najednom vidljivo, do najsitnijeg detalja. To je ono čega se autokrate najviše plaše – oni vole tamu i polutamu koja kod ljudi ionako aktivira sve moguće forme straha, vole i na sve bacaju zbunjujuće sjenke koje ljude vraćaju onim osnovnim, djetinjim strahovima od svijeta, od drugih… I što je nejnevjerovatnije, to djeluje.
MONITOR: Dio javnosti je razočaran što nijesu ispunjena njihova očekivanja, pa makar i po cijenu nasilja. Kako gledate na takvo ,,navijanje”?
BRKOVIĆ:Studenti u Srbiji ovih mjeseci pokazuju hrabrost, maštovitost, duhovitost, neustrašivost… Sve one osobine koje su na suprotnom polu od tuposti autokratije. I nije čudo da zadobijaju podršku na svim meridijanima – od balkanskog komšiluka do Amerike i Australije. Ćutanje EU je mnoge razočaralo, jer od Evrope ne očekujete one kalkulacije na koje vas naviknu lokalni buzdovani. Očekujete makar neku formu principijelnosti i emancipatorskog duha. Bez toga Evropa je kao bilo koja druga geografija… A ne bi smjelo biti tako.
Dok god su ovakvi kakvi su, pobunjeni studenti Srbije bude nadu ne samo u Srbiji već i na mnogim drugim mjestima.
Problem Srbije je što nema opoziciju na nivou pobunjenih studenata i građana. Vučić je godinama tako sistematično uništavao opozicioni prostor u Srbiji da su tamo ostale samo tužne ruine, čak ni podsjećanje na nekadašnji politički pejzaž ove države. To naravno ide Vučiću na ruku – bez solidne opozicije vi nemate političku snagu koja bi mogla da na pravi način isprati ovakvu pobunjenilčku energiju.
Na koncu, ne bih isključio mogućnost da Vučić napravi neku veliku glupost, a u ovakvim situacijama to znači veliko zlo po Srbiju i njene građane. Načinom kojim se beskrupulozni diktator bori protiv ovoga širokog pokreta je već opasno polarizovao Srbiju. Oni slučajevi kada su Vučićevi fanatici kolima udarali studentkinje i studente pokazuju realni efekat i dubinu njegovog satanizovanja druge strane. Vjerovatno svjedoče i njegov strah od probuđene Srbije. Diktatori su najopasniji kada se uplaše. Jednako kao i kada se – ničega ne boje. Sa nekim ko je osvojio neprirodno veliku moć u jednom društvu svakako se mora postupati oprezno. Čak, ili naročito, u situaciji gubljenja i silaska sa vlasti…
Posebno poglavlje ove sage je ogavno ponašanje Vučiću lojalnih i poslušnih intelektualaca i medija. Kao da ne postoji sjutra. A to ,,sjutra” će svakako jednom jasno pokazati kakvo beščašće je dominiralo srpskom medijskom i intelektualnom scenom svih ovih godina.
MONITOR: Šta bi kraj Vučićeve vladavine donio političkoj sceni u Crnoj Gori?
BRKOVIĆ: Ne bi trebalo da se zavaravamo. Odnos prema CG neće značajnije promijeniti ni pad Vučićev. Postoji u Srbiji svijest koja CG vidi isključivo kao politički plijen. A ta svijest neće nestati preko noći, čak ni Vučićevim porazom i silaskom sa vlasti. Takve političke ambicije može biti lišena samo evropska Srbija, posvećena sebi i sopstvenoj budućnosti. Te političke utvare već su napravile jezivu štetu i Srbiji i okolnim narodima. Onaj ko te utvare u Srbiji sahrani zaslužiće posebno poglavlje u istoriji južnoslovenskih i balkanskih naroda.
MONITOR: U Crnoj Gori oni koji su podržavali Đukanovića sada su uz studente u Srbiji, a dio onih koji su bili protiv našeg autokrate sada podržavaju srpskog. Kako to objašnjavate?
BRKOVIĆ:U Crnoj Gori govoriti o principijelnosti i političkoj logici jednako je kao da u bordelu pričate o vrlini… Možete pokušati, ali malo je vjerovatno da će vas razumjeti.
Parodičnu prirodu ovdašnje političke scene naročito ilustruju, ja ih zovem – Vučićeve političke pudlice u Crnoj Gori. Vrhunska je perverzija učestvovati u političkom životu zemlje kojoj želite nestanak.
Ako preživi aktuelnu vlast i posebno Vučićeve akcionare u njoj, Crna Gora će dokazati da je ozbiljna država.
Vučić je u mnogu čemu učio od Mila, doslovno kopirao modele vladanja i demagoškog manipulisanja, ali, oni nisu politički isto. Đukanović je od devedesetih evoluirao na način koji je Crnoj Gori donio civilizacijski napredak, bez obzira što on sam u mnogo čemu nije bio dostojan niti na visini tog emancipatorskog projekta. Vučić nije evoluirao politički, on Srbiju vraća u devedesete na najopasniji mogući način. Vraća duhove prošlosti tako što Srbiju dijeli osnažujući onu politiku koja je donijela tako mnogo poraza i padova…
U tom duhu je i ponašanje njegovih političkih pudlica u CG: povratak svoj tami i zlu devedesetih godina. Oni političku pobjedu od 30. avgusta 2020. doživljavaju ne kao izbornu pobjedu čiji su dio bili, već kao istorijsku pobjedu svojih osnovnih ideja, koje su poražene devedesetih godina. Jedna vrsta samoobmanjivanja ali koje je vrlo skupo i opasno za Crnu Goru.
MONITOR: Tragedija u Makedoniji nas je ponovo upozorila da korupcija ubija. Do kada će nas tragedije i ljudske žrtve upozoravati na pogubnost korupcije?
BRKOVIĆ: Kao i tragedija sa padom nadstrešnice u Novom Sadu, i ova tragedija u Makedoniji mnogo je više od jedne tragične priče. To su strašne dijagnoze opasnog vremena, a svako opasno vrijeme kreiraju pokvareni ljudi. I oni koji su spremni da prećute i previde takvu pokvarenost – otvarajući širom vrata pakla. To se i ovaj put dogodilo.
Sve su ovakve tragične priče u regionu slične, posebno kada je riječ o uzrocima i jednoj široj, političkoj genezi i pozadini događaja. Uvijek u temelju imate korupciju, odsustvo elementarne kontrole i razuma, pohlepu koja ignoriše sve što nalaže razboritost.
Pohlepa je vrhovno božanstvo ovog tranzicijskog polusvijeta…
Dodajte takvim događajima i beogradsku tragediju u školi Ribnikar, dva suluda cetinjska masakra i vidjećete istu matricu, istu vrstu zapuštenosti društva i koruptivnu i nesposobnu vlast.
Ali, u određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…
MONITOR: U romanu Aurora koji je i saga o šahu opisujete Podgoricu iz 30-ih godina prošlog vijeka. Koliko je poštovanje pravila, kao u šahu, bitno za društvo i da li smo nakon sto godina bliži poštvanju pravila i logike?
BRKOVIĆ:Toliko koliko je šah veličanstvena i savršena igra, toliko su ljudi kvarljivi i nesavršeni, tako da je šah moguć samo kao metafora za ono što je nemoguće – savršeno društvo. Ali, vrijedi toga biti svjestan.
A da li smo napravili neki korak ka poštovanju pravila? To je važno pitanje, ali odgovor je, vjerujem, sumoran. Promjena koja se u CG desila u velikoj mjeri je pokazala nedostojnost onih koji su pozivali na promjenu. To su činili vođeni željom da oni budu na mjestima koja su iznad kontrole, da kreiraju stvarnost bez odgovornosti. Teško možemo govoriti o promjenama. I dalje smo daleko od istinskog poštovanja pravila. Čak i od svijesti o pravilima i njihovom značaju. Plemenska logika naprosto ne ide sa duhom pravila. Građanski duh ga nasuprot tome podrazumijeva.
Aurora je priča o zametku građanske svijesti koji je, koliko god imaginaran, istovremeno i vjerodostojan. O prvim likovima koji su imali volje i snage da se suprotstave palanačkoj gomili…
MONITOR: Aurora govori i o nadi i vjeri u bolju budućnost u predvečerju rata, revolucije, stradanja. Koliko je sadašnja globalna i naša lokalna slika slična ili različita onoj iz međuratnog perioda prošlog vijeka?
BRKOVIĆ:Veći dio moga odrastanja i života to je izgledalo gotovo nemoguće, jednako koliko danas izgleda ne samo moguće već i izvjesno. Svijet na rubu potpunog rata, bez pravila i bez principa… Likovi i atmosfera Aurore svjedoče onaj društveni optimizam koji postoji uvijek uoči velikih društvenih kataklizmi poput svjetskih ratova. I koji naravno uvijek biva poražen u odmjeravanju sa ,,većinskom” voljom koja vodi prema propasti…
Pogledajte – ruši se na naše oči sva ona međunarodna arhitektonika koja je svijet decenijama držala u nekakvom poretku. Definitivno izgleda da borci protiv Novog svjetskog poretka uvode – novi svjetski poredak. Dakle. Moguća je katastrofa neslućenih razmjera. Čak i vjerovatna. Kako, nasuprot svemu tome, zamisliti političku pamet koja bi ovaj proces mogla zaustaviti ili preokrenuti? Globalna ljevica se posljednjih decenija samouništila, u svakom slučaju danas nije u stranju ponuditi izlaz ili bilo kakvu alternativu.
Ko bi to mogao? I kako. Odgovor na to pitanje trenutno teško da je moguć izvan naivnih ličnih projekcija, iracionalnih nada i prirodnih želja. A odgovor na to pitanje bojim se da je presudan.
Naravno, književnost ne može dati taj odgovor, ali može pomoći da se do njega dođe…
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
Kolumne

Novi broj


VLADA ZVALA AMBASADORE NA RAPORT I INSTRUKCIJE: (Ne)sluh za vanjsku politiku

CRNA GORA I EVROPSKE OBAVEZE: Prestiže li nas Albanija

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje
Izdvajamo
-
INTERVJU3 sedmice
BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Potvrda da je imalo smisla pisati
-
DRUŠTVO4 sedmice
VLADA DALA SAGASNOST ZA GRADNJU NA PLATAMUNIMA FIRMI KOJA SE POVEZUJE SA OLEGOM DERIPASKOM: Radunović odobrio davno osmišljeni plan
-
DRUŠTVO2 sedmice
ŠEIK MOHAMED ALABAR – MEGA INVESTITOR NA VELIKOJ PLAŽI: Planove izradili planeri Beograda na vodi
-
DRUŠTVO4 sedmice
NIŠTA OD DEPOLITIZACIJE DRŽAVNE UPRAVE: Spremni za nove uhljebe
-
Izdvojeno4 sedmice
VLADIKE I SRPSKI POLITIČARI U CRNOJ GORI: Srpski svet, Kremlj i Vučićeva drama
-
Izdvojeno4 sedmice
SAMOUBISTVO NENADA NOVOVIĆA U SPUŠKOM ZATVORU: Porodica optužuje Upravu
-
Izdvojeno4 sedmice
ANKETNI ODBOR ZA CRNE TROJKE: Politička podgrijavanja
-
Izdvojeno4 sedmice
SAD, RUSIJA, UKRAJINA, EVROPA: Istorija, sada i ovdje