Povežite se sa nama

INTERVJU

BRANISLAV RADULOVIĆ, PREDSJEDNIK UPRAVNOG SUDA CRNE GORE Vlast protiv suda

Objavljeno prije

na

  MONITOR: Gospodine Raduloviću, nedavno ste upozorili da je Upravni sud zatrpan pritužbama građana na rad državnih organa. Molim Vas da ukratko objasnite o čemu se radi?

RADULOVIĆ: Upravni sud je u ovoj godini primio 1 659 tužbi, odnosno više za 600 (70 %), u odnosu na isti period iz 2009. godine (1 045). Sud je u prvoj godini rada (2005) primio 1 345 tužbi, druge godine 1 626, a prošle 2 346 tužbi. U ovoj godini očekuje se priliv preko 3 000 tužbi. To znači da se broj tužbi za pet godina, koliko radi ovaj sud, više nego udvostručio. Sud je u ovoj godini poništio 42.67 odsto odluka državne administracije, a u 11,91 odsto slučajeva naložio je da se odluči o zahtjevu fizičkih i pravnih lica ( zbog ćutanja administracije), što znači da je u 54.58 odsto slučajeva bilo nezakonitog postupanja od strane državne administracije. U ovom periodu lokalnoj administraciji poništeno je 50,35 odsto odluka, a u 2,14 odsto slučajeva naloženo je da odluči zbog ćutanja administracije, odnosno bilo je 52,49 odsto nezakonitog postupanja. Radi podsjećanja: u 2007. godini poništeno je 37 odsto, u 2008. godini 44,6, a u prošloj 48,4 odsto odluka državne i lokalne administracije. Ovo su podaci sa aspekta podnijetih tužbi.

 

MONITOR: Šta govore ti, ipak, alaramantni podaci?
RADULOVIĆ: Ovi podaci ukazuju na rast nezakonitosti u radu državne i lokalne administracije, i s tim u vezi i na značajno uvećanje broja zahtjeva (tužbi ) za sudsku zaštitu. Mi u Sudu smatramo da se broj tužbi uvećao ne samo iz navedenog razloga, već i zbog činjenice da fizička i pravna lica imaju povjerenje u Sud kao zaštitnika njihovih prava i obaveza od nezakonitog postupanja administracije.

MONITOR: Predložili ste zanimljivo rješenje za sprečavanje daljeg rasta pritužbi, odnosno nezakonitog rada državnih organa – razriješiti nadležne ministre i predsjednike opština zbog nezakonitog rada.
RADULOVIĆ: Kada je u pitanju način na koji treba spriječiti dalji rast nezakonitog postupanja u odlučivanju o pravima i obavezama fizičkih i pravnih lica, rekao sam: “Mi ne možemo da utičemo na politiku rada državnih organa. U svakom slučaju treba da se postavi pitanje odgovornosti starješina koji rukovode tim organima. To je jedino sredstvo i način da se suzbije nezakonito ponašanje. Ako mogu da se razrješavaju sudije zbog loših rezultata, zašto ne bi mogli službenici i ministri zbog nezakonitog rada”. Da pojasnim: propisi kojima se definiše odgovornost za nezakonito postupanje u donošenju pojedinačnih akata, prije svega određenja Zakona o državnoj upravi i Zakona o lokalnoj samoupravi, su jasna, kako u pogledu osoba koje su odgovarne, tako i u pogledu sankcija za takvo postupanje. Znači ustanovljena je odgovornost za nezakonito postupanje, ali to se ne sankcioniše. Nesporno je da tu treba tražiti razlog za trend rasta nezakonitih odluka. Prema tome, da bi se spriječila nezakonitost u donošenju pojedinačnih odluka državne i lokalne administracije, potrebno je pokrenuti mehanizme odgovornosti koji su ustanovljeni navedenim zakonima. Ta odgovornost odnosi se isključivo na starješine organa državne i lokalne uprave. Starješine tih organa su odgovorni za vršenje svih funkcija iz nadležnosti organa kojim rukovode. A jedna od tih funkcija, možda i najznačajnija, je odlučivanje o pravima i obavezama građana i pravnih lica (upravni postupak). Pored toga oni i donose te odluke.

MONITOR: Komentarišući najavu Vladine strategije reforme državne uprave kojom se između ostalog ukida institut ćutanja administracije, kazali ste da taj potez može izazvati dodatne probleme. Kakve?
RADULOVIĆ: U ovoj godini je uvećan broj tužbi vezanih za ćutanje administracije, odnosno za nepostupanje organa po zahtjevima fizičkih i pravnih lica. To je posebno karakteristično za državnu administraciju. Naime, 11,91 odsto odluka suda ( 218 presuda) se odnose na ovu nezakonitost. Radi se o najgrubljem kršenju zakona, o zloupotrebi prava, o ignorisanju zahjeva fizičkih i pravnih lica. Strani eksperti i kolege iz upravnih sudova pojedinih evropskih zemalja, s kojima smo imali kontakte, nijesu mogli da shvate da postoji takva nezakonitost, takvo ponašanje, da organ neće da odluči o zahtjevu stranke, a da za sve to ne postoje sankcije. Vladina strategija reforme državne uprave s pravom akcentira ovaj problem, ali u pogledu načina njegovog prevazilaženja ( parafraziram: ukoliko se o zahtjevu ne odluči u roku, smatra se da je zahtjev udovoljen), iskazao sam rezervu. Razlog – takvo rješenje može dovesti do zloupotreba i to u velikom obimu, takvo rješenje može da pospješi korupciju i druge oblike nezakonitosti. Ovo rješenje može imati za posljedicu, na primjer, i to da podnosilac zahtjeva stekne neko pravo koje mu po propisima ne pripada, a stekao ga je samo iz zato što je istekao rok za odlučivanje po zahtjevu. To rješenje je za neko drugo vrijeme. Mislim da se ova nezakonitost za sada, u ovoj fazi razvoja države Crne Gore, može eliminisati jedino uspostavljanjem odgovornosti za takvo postupanje.

MONITOR: Da li su po Vašem mišljenju sudstvo i tužilaštvo u Crnoj Gori nezavisni?
RADULOVIĆ: Da li su sudovi u Crnoj Gori nezavisni? O ovom pitanju mogu da govorim jedino sa aspekta rada Upravnog suda. Od početka rada Suda, a ovo je šesta godina, nijesmo imali, ponavljam nijesmo imali, ni jednu intervenciju, od bilo koga, u smislu kako treba da rješavamo predmeta. A bilo je u radu Suda veoma značajnih, odnosno osjetljivih premeta, i za državu i za pojedine partije, i za građane, odnosno pravna lica. Jeste, bilo je neumjesnih i uvredljivih komentara povodom već donijetih odluka. To su bili pojedinačni slučajevi, napadi bez pravno valjanih argumenata, koji nijesu mogli uticati na rad Suda, na njegovu nezavisnost u donošenju odluka. Da je Upravni sud nezavisan u radu potvrđuje i činjenica što su sve presude Suda, od početka rada pa do danas, objavljene u posebnim zbirkama i postavljene na sajt Suda, tako da se svako može upoznati sa njegovim odlukama i istovremeno ocijeniti da li Sud radi u skladu sa zakonom, odnosno da li je samostalan i nezavisan u donošenju odluka. Interesovanje za odluke Suda je veliko. O tome govori činjenica da je sajt, postavljen krajem 2007. godine, imao skoro 480 000 posjeta.

MONITOR: Nedavno ste najavili da ćete u slučaju da parlament usvoji sadašnji Prijedlog novog zakona o Centralnoj banci Crne Gore podnijeti inicijativu za preispitivanje ustavnosti i zakonitosti predloženog zakonskog teksta. Zašto je, po Vašem mišljenju, predložen takav zakon?
RADULOVIĆ: Upravni sud će, ukoliko se Zakon o Centralnoj banci i Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o bankama usvoji u predloženom tekstu, pokrenuti postupak za ocjenu ustavnosti pojedinih odredaba ovih zakona, zato što Sud smatra da se ovim zakonima protivustavno zadire u nadležnost Suda. Pošto se radi o neusvojenim rješenjima to me sprečava da sada iznosim stav Suda o toj neusaglašenosti. Mogu reći samo da se radi o grubom kršenju Ustava Crne Gore i da se tim rješenjima derogiraju zajamčeni ustavni principi.

MONITOR: Svojevremeno ste najavili da ćete u ime Upravnog suda zvanično tražiti od Evropske komisije i Sudskog savjeta zaštitu od poslanika DPS-a Miodraga Vukovića, jer svojim izjavama ugrožava nezavisnost Upravnog suda i slobodu sudija. Na Upravni sud je pokušala da utiče i ministarka za evropske integracije Gordana Đurović kada je i nakon presude Upravnog suda najavila da neće javno objaviti odgovore na Upitnik Evropske komisije.
RADULOVIĆ: Povodom nekih odluka Upravnog suda bilo je uvredljivih, grubih i neargumentovanih napada na Sud od strane Miodraga Vukovića i Gordane Đurović. Na te napade Sud je reagovao argumentima zakona. Istovremeno, reagovala je i stručna i laička javnost. Dobili smo podršku jer nijesmo podlegli tim pritiscima i podršku da u daljem radu nastavimo na način na koji smo postali prepoznatljivi od prvog dana postojanja Suda. Ukratko, ti napadi su, nasuprot želji njihovih tvoraca, doprinijeli da Sud ubijedi sve u Crnoj Gori da radi i da će i ubuduće raditi isključivo u skladu sa zakonom, bez obzira na pritiske. Zbog navedenog izostala je i potreba za bilo čijom pomoći Sudu. A kao što vam je poznato – postupljeno je po tim odlukama Upravnog suda.

Sudska vlast neravnopravna

MONITOR: Da li je dobra praksa da sudije bira Sudski savjet?
RADULOVIĆ: Rješenje da Sudski savjet bira i razrješava sudije treba prepustiti vremenu, neka vrijeme pokaže sve pozitivne i negativne strane tog rješenja. Ako je cilj uvođenja ovog instituta bio da sudska vlast, odnosno struka bira i razrješava sudije, a to je bilo obrazloženje, onda ovaj institut nije izveden do kraja. Naime, sastav Sudskog savjeta ne objezbjeđuje da sudije imaju većinu u ovom tijelu i da struka odlučuje o izboru i razrješenju. Podsjetiću: saglasno Ustavu Crne Gore izvršna i zakonodavna vlast imaju pet predstavnika u Sudskom savjetu ( Predsjednik Crne Gore dva, parlament dva i Vlada jednog). Sudovi su zastupljeni sa četiri predstavnika, s tim što je peti član presjednik Vrhovnog suda koga bira parlament. Dakle, odluka se ne može donijeti bez saglasnosti izvršne i zakonodavne vlasti. Iz tog razloga ovo rješenje treba korigovati.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Potvrda da je imalo smisla pisati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Koliko god bizaran bio ovaj slučaj policijske zloupotrebe, on se uklapa sa svjetskim trendom. Naglašena autoritarna politika osnažena kapitalom koji kontroliše tehnologiju i suštinski uređuje medijski prostor, nadvila se kao prijetnja sa obje strane Atlantika

 

 

MONITOR: Napisali ste da ste pomislili da je to nevjerovatno, kad ste dobili papir Uprave policije da je protiv vas pokrenut postupak  zbog  kolumne u kojoj ste kritikovali javni nastup profesora Aleksandra Stamatovića. Zaista je nevjerovatno. Pomalo i jezivo. Šta ste još pomislili kad ste pročitali dokument?

MANDIĆ: Pomislio sam da je policijsko pismo najbolja moguća reklama koja se može desiti jednom piscu i da ću morati da ubrzam objavu moje knjige sabranih eseja i kolumni “Zbogom novine”. Baš ovih dana radim na tom rukopisu, prilično obimnom, i ova prijava nekako savršeno zatvara krug. Dvije se misli smjenjuju. Prva, da sam sve dosad u životu pisao uzalud, i druga, da je možda ovo što se dešava upravo potvrda da je imalo smisla pisati, neka vrsta priznanja da sam neke stvari makar dodirnuo.

Zapravo, kad sam dobio to plavo pisamce, trebalo mi je malo vremena da shvatim da nije riječ o privatnoj tužbi, nego da je država procijenila da je moj teskt opasan po javni red i mir. Situacija je bizarna i zato izgleda neozbiljno i upravo tu vidim najveću zamku percepcije. To što izgleda neozbiljno, ne abolira nas da cijeli slučaj tretiramo kao ozbiljan pritisak na novinara i podrivanje slobode govora, što na koncu cijela ova situacija jeste. A što se smiješne strane tiče, kažu da se Kafka smijao dok je čitao djelove Procesa, mislio je kako je to jako zabavno i komično djelo.

MONITOR: Osim što je ovaj postupak policije prijetnja  slobodi govora, državne institucije  se stavljaju u zaštitu profesora koji je  u medijima iznio najprizemnije seksističke komentare, a smatraju da vi remetite javni red i mir jer kritikujete takvo ponašanje profesora, kao i Etički odbor UCG koji ga je zaštitio?

MANDIĆ: O slučaju seksističke opaske profesora Stamatovića nisam imao namjeru da pišem, sve je tu bilo dovoljno jasno i jadno da bi se javnost dalje edukovala. Mislim da je profesor svojim ponašanjem sam sebi naškodio, pokazao se u svijetlu koje je samo po sebi karikaturalno i ne ostavlja mnogo prostora za satiričnu intervenciju. Ali kad je Etički odbor Univerziteta Crne Gore porodio nekakvu jeftinu pseudifilozofiju u vidu odbrane našeg profesora “zavodnika”, stvar je postala sistemska. Tek onda sam krenuo da pišem, jer je riječ o zanimljivoj i značajnoj temi – lažnom moralu akademske zajednice. Presuda Etičkog odbora nije bila ni objavljena na sajtu Univerziteta, dobio sam je od jedne NVO koja je pratila slučaj. Zgranut sam bio tim jezikom, farisejskim konstrukcijama o dobrom profesoru koji hvali duh ispod majice i novinarku gleda kao cilj a ne sredstvo. Jednom riječju, mrak. Mrak bez trunke svjetla, tim prije što je Odbor imao nekoliko elegantih načina da profesora opomene, da se ogradi, nije uopšte morala ničija glava da leti. Ipak, autoritarne strukture ne dozvoljavaju ni najmanju pukotinu za kritiku, sve tu mora biti ugašeno, splasnuto, bezgrešno, kako bi podržalo simulakrumu od koga žive armije pokornih, gotovo anonimnih profesora, nespremnih za bilo kakav javni istup.

Da, upravo sam to htio da kažem, naš Univerzitet dobrim dijelom funkcioniše kao autoritarna struktura i samo nečiji autoritet, pretpostavljam rektorov, učinio je da se odmah nakon Stamatovićevog gafa Univerzitet jednim nepotpisanim saopštenjem ogradi od njegovog ponašanja. Međutim, kad je stvar predata na rješavanje po proceduri, Etički odbor je pokazao kakva je zapravo klima na Univerzitetu, kako se ubija zdrava misao tamo gdje bi trebalo da se uči sloboda.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR DUŠKO LOPANDIĆ, PREDSJEDNIK FORUMA ZA MEĐUNARODNE ODNOSE I POTPREDSJEDNIK PARTIJE SRBIJA CENTAR: Režim se ljulja,  postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja u Srbiji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Podjele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prijete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast

 

 14

MONITOR: Za 15. mart se očekuje veliki skup studenata i građana koji bi trebalo da dođu iz čitave Srbije. Vučić najavljuje-za isti datum, „kraj obojene revolucije“. Da li bi taj dan mogao da znači i kraj dosadašnjih vidova otpora?

LOPANDIĆ: Treba razlikovati Vučićevu propagandu od realne situacije. Srbija je u dubokoj političkoj krizi, režim se ljulja, postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja sa desetinama protesta koji se dešavaju svaki dan i koji su do sada obuhvatili preko 400 gradova i sela. Neki od njih, poput skupova u Novom Sadu, Kragujevcu i Nišu okupili su i više stotina hiljada građana. Svo nezadovoljstvo stanovnišva nepočinstvima režima sada se izlilo na ulice. Ono ne bi dostiglo ovolike razmere da već duže ne postoji proširen osećaj nezadovoljstva i nepravde u narodu na koje „šef“ i grupa na vrhu nisu u stanju  niti imaju nameru da odgovore. Vučić je u toku četiri protekla meseca pokušao potpuno bezuspešno sve moguće taktike kako bi zaustavio studentski i narodni bunt, od represije, laži, pretnji i kontramitinga do pomirljivosti, kampanje „borbe“ protiv korupcije, uzaludnih pokušaja da podmiti studente… U poslednje vreme intenzivirao je neuverljivu priču o „obojenoj revoluciji“ koja će se završiti 15. marta. Ali to je samo njegova pusta želja. Podele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast. Studenti su najavili, „dugoročnu borbu radi sistemskih promena“ kao i trodnevni generalni štrajk nakon 15. marta, uključujući i blokade nekih od ključnih državnih kompanija, poput EPS-a i dr.

MONITOR:  Kako  gledate na dinamiku u odnosima studenata u blokadi i ostalih društvenih aktera, posebno opozicionih političkih partija?

LOPANDIĆ: Podržavamo sve studenstke zahteve ali istovremeno smatramo da oni ne mogu sami (u ovom herkulovskom poduhvatu promena), i u kome bi – kao uostalom i građani u protestima – trebalo da učestvuju i svi drugi organizovani politički subjekti. „Netransparentnost“ studentskog pokreta kada se radi o načinu da se stigne do krajnjeg cilja, široj ideologiji ili kontaktima sa drugim društvenim grupama koje se već godinama zalažu za promenu sistema (od opozicije do organizacija civilnog društva) do sada je bila najveća originalnost, ali potencijalno i moguća slabost protesta. Studenti se zalažu za ispravne ciljeve, poput jadnakosti i pravde, borbe protiv korupcije, vladavine prava, primene zakona itd., ali nije baš sasvim jasno kako će do tog cilja i doći nasuprot žilavom i ukorenjenom režimu koji se svom snagom i na svaki način opire promenama. Zahtev da „institucije rade svoj posao“ je nerealan u uslovima zarobljene države koju je zgrabila kleptokriminalna hobotnica.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Prošlost ne smijemo šminkati

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori se većinski prema istoriji ponaša kao prema samoposluzi. Iz nje se uzima samo što kome odgovara

 

 

MONITOR: Prošle sedmice obilježene su 32 godine od zločina u Štrpcima. Da li primjećujete kod nove vlasti drugačiji odnos prema zločinima iz devedesetih ili se na njih samo podsjeti prilikom sličnih obilježavanja?

PEPIĆ: O strašnim i veoma teškim 90-im se puno priča. Mnogi se tog perioda i prisjećamo i podsjećamo. Uglavnom,  osuđujemo takvo zlo. I oni koji su u tom periodu dizali glas i osuđivali te zločine, a bogami sada i oni koji su ćutali. Mnogo je onih koji su u tom zlu na  direktan  ili indirektan način  učestvovali. Na žalost, dobro je poznato da je u tom periodu, većinska Crna Gora bila na strani onih ,,Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva” u odnosu na one ,,Sa Lovćena Vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”.

Prošle sedmice smo obilježili tužan, tragičan i sraman događaj otmice putnika iz voza 671 na pruzi Beograd – Bar. Kada su zločinci  u ,,ime srpstva” 27.02.1993. oteli u mjestu Štrpci 20 putnika, koji su imali ,,pogrešna imena ” i odveli ih u smrt. Od tih otetih i ubijenih, većini ni kosti nijesu pronađene. Rekao bi neko, pa ,,šta se tu moglo uraditi”,  to se desilo na drugoj teritoriji. Moglo se.

Što reći i o tome što je ondašnja crnogorska vlast, u maju 1992. izvela monstruoznu akciju, hvatanja i deportacije bosansko hercegovačkih izbjeglica, Bošnjaka,koji  su poslati u smrt. Tada je bio premijer isti ovaj čovjek koji je sada Počasni predsjednik DPS- a.

Ne mogu da ne pomenem ime sada pokojnog Slobodana Pejovića, koji je kao ondašnji policijski inspektor, prvi javno o tome progovorio.  I šta je taj ČOVJEK,  u pravom i punom smislu te riječi, doživio nakon toga, naročito od ,,zaštitnika lika i djela” i ,,perača” biografije Đukanovića. Na sve i svakakve načine su pokušavali i pokušavaju da ocrne Slobodana Pejovića. A Slobodan Pejović je heroj.

O tim i takvim devedesetim nije odgovaralo mnogima koji su bili na vlasti do 30.08.2020. da se priča i  ,,razjasni” uloga nekih od kojih su u tom periodu zla u tome  saučestvovali.  Ni kod ovih ,,novih” ne vidim iskrenu želju, da se time na pravi način bave. Podsjećanja i obilježavanja tragičnih  događaja iz 90-ih, više služe za ,,dekor”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo