U duhovnom smislu gradove na Crnogorskom primorju najdublje povezuje poštovanje i slavljenje djevice Marije (u islamu, hazreti Merjem). Čitav ovaj prostor obiluje desetinama hramova koji su njoj posvećeni. Ta svetišta su najprepoznatljviji dio interkulture našeg Primorja

“Prisutnost kulta sv. Marije ili Bogorodice najdominantniji je uopšteno u hrišćanskoj tradiciji, kao i na prostoru Crne Gore”, kaže istoričar Petar Lekić.

To je najizraženije na jugu Crne Gore. U Budvi, Baru i Ulcinju postoji na desetine hramova koji su posvećeni djevici Mariji. Hodočasnici u srednjem vijeku navode da nije praktično bilo crkve na ovom dijelu Jadrana, a u kojoj ne bi našli barem jedan oltar posvećen sv. Mariji, te da nije bilo mjeseca u godini bez neke svetkovine njoj u čast.

Djevica Marija bila je tješiteljica žalosnih, zdravlje bolesnih, utočište grješnika, zvijezda mora, najpouzdaniji štit vjernicima tokom dugih stoljeća sve do današnjih dana… Ona je mirila zavađene, izbavljala iz neprijateljskih ruku, čuvala polja i brodovlje, upozoravala na prijeteća zla… Bila je posrednica svih milosti.

Jedan od najstarijih hramova u njenu čast, Santa Maria in punta, podignut je 840. godine u Budvi. I danas postoji. “Ova se crkva nalazi na rtu („in punta“), u jugozapadnom dijelu Starog grada, a prvobitno su je podigli monasi benediktinskog reda, tako da je predstavljala sastavni dio manastirskog kompleksa koji je pored crkve i građevine za smještaj monaha, sadržao i omanji klauster ispod koga se nalazila kripta u koju se moglo ući kroz prolaz na sjevernoj strani crkve“, ističe istoričarka umjetnosti Lucija Đurašković.

Benediktinski erudita Ivan Ostojić ističe da su ovaj vjerski objekat “hodočastili ne samo katolici, nego i pravoslavci, pa i muslimani“.

U budvanskom Starom gradu su od 6. do 14. vijeka postojala četiri svetilišta posvećena sv. Mariji, a pet van gradskih zidina.  Sa posebnim poštovanjem od pripadnika obje hrišćanske zajednice i sada se čuva najveća svetinja grada, ikona Madona in Punta ili tzv. Budvanska Gospa, čuvena po čudotvorstvu i zaštiti Starog grada Budve od svih nedaća. I današnja Citadela u tom gradu se nazivala Castio Svete Marije.

S druge strane, mošti sv. Vladimira Dukljanskog su se od 1018. godine nalazile u samostanu Prečiste Marije Krajinske (alb. E Papërlyera e Krajës), u Ostrosu, na padinama Rumije, koji je podigao arhont Petar sredinom 10. vijeka. U toj crkvi hodočastili su vjernici iz cijele Prevalitane (Duklje) gotovo 200 godina, dok njegove mošti nijesu prebačene u Drač, potom u mjesto Šijon, kod Elbasana, a od 1995. godine se nalaze u pravoslavnom hramu u centru Tirane, odnosno u sjedištu Albanske pravoslavne crkve.

Manastir Prečista Krajinska bio je svetinja oko koje se okupljao narod svih vjera. Barski nadbiskup Marko Jorga piše 1697. godine da je taj vjerski objekat “veoma mnogo darivan darovima okolnog naroda, pa i samih muslimana na dan njegove slave”.

Kako navodi istoričar Andrija Jovićević, na Veliku Gospođu, 28. avgusta, svake godine se na razvalinama manastira u Ostrosu okupljao veliki broj ljudi. Znalo je doći do 2.000 duša. Svi Krajinjani su palili voštanice na ostacima manastira, a sav narod sa strane ručao je kod obližnjih muslimana. Cijeli dan se provodio u pjesmi i veselju i viteškom nadmetanju. Ovaj vjerski i narodni običaj je trajao sve do prve polovine 19. vijeka.

Na malenom rtu Ratac, na usamljenoj izbočini na sjevernom kraju barske uvale, nalazilo se jedno od najčuvenijih marijanskih svetilišta na istočnoj obali Jadrana – benediktinska opatija Sv. Marije Ratačke. Od 13. stoljeća, dolaskom ikone sv. Marije, ona postaje značajna hodočasnička destinacija, slavna i bogata, čije opate direktno imenuje rimski papa. Zato je Ratačka opatija tokom čitavog svog viševjekovnog trajanja imala veliki ekonomski, politički i diplomatski uticaj i bila značajan intelektualni centar Zete.

Uz ikonu tu je bila kripta s brojnim relikvijama, što je sve privlačilo hodočasnike iz bližih i daljnjih područja. Svi su oni rado dolazili i obilno darivali svojim zavjetima, novcem i predmetima za crkvenu upotrebu, te testamentima kojima su nerijetko čitavu svoju imovinu oporučivali ovoj opatiji. Pomorci su svoje utočište nalazili u Ratačkoj opatiji i u znak svoje odanosti i zahvalnosti na povratku s putovanja donosili bi poklone iz cijelog svijeta.

Na posjedima ove opatije koji su se prostirali do Petrovca (Castel Lastva), nastalo je mjesto Sutomore, koje je po njoj dobilo i ime (Santa Maria).

Katolici su na Ratac vijekovima išli dva puta godišnje, za Tjelovo (Sveti četvrtak, dva mjeseca poslije Uskrsa) i 15. avgusta, za Veliku Gospu (Uznesenje Marijino), dok pravoslavni vjernici idu na hodočašće 3. juna, za Konstantinovdan.

Izvan zidina Starog Bara postojala je župna crkva Sv. Marije Velike, koja je, kako se napominje u jednom dokumentu iz 1337. godine, „posvećena našoj Gospi“.

Upravo zahvaljujući kultu sv. Marije i Ulcinj je u srednjem vijeku postao čuveno hodočasničko mjesto, magnet za vjernike iz čitavog regiona i Dalmacije. Osim monumentalne Crkve-manastira sv. Marije u Šasu (Svaču), tu se posebno isticala Katedralna crkva sv. Marije (S. Mariae maioris) u donjem dijelu ulcinjskog Starog grada, sagrađena početkom 9. stoljeća. Njena pozicija bila je vidljiva svima koji su pristupali gradu sa morske strane ili plovili Jadranom u neposrednoj blizini ulcinjske tvrđave.

Bila je poznato mjesto hodočašća koju su bogato darivali ugledni građani sa čitavog Primorja.  U njoj se čuvala prelijepa ikona Bogorodice koju je, po predanju, naslikao Sv. apostol Luka, a koja je prikazivala Gospino uznesenje u nebo. To je bila najpoštovanija relikvija ulcinjske katedrale, zbog koje je ona od početka 14. stoljeća postala i pokloničko mjesto.

Kult sv. Marije je toliko bio snažno izražen, da je zbog toga ova uzorita djeva u srednjem vijeku bila zaštitnica grada Ulcinja. Osim glasa svetilišta, to je povlačilo za sobom i znatne materijalne prihode za opštinu i njene građane.

Takođe, jedan od najpoznatijih ulcinjskih kapetana druge polovine 18. vijeka, muslimanski reis Uruči, nazvao je svoju galiju Shën Maria (Sveta Marija). Jer, bila je ona, kako navode muslimanski mislioci, savršena žena, ukrašena apsolutnom poslušnošću i neposrednom Božjom blizinom, simbol ljudske duše, dok je za islamske pjesnike hazreti Merjem oduvijek predstavljala nepresušni izvor motivacije i stvaranja predivnih metafora.

I u gornjem dijelu ulcinjskog Starog grada je 1510. godine sagrađena Crkva sv. Marije koja je, nakon što su Osmanlije osvojile Ulcinj, 1571. godine, preimenovana u džamiju sultana Selima II. Ulcinjanin hadži Halil Skura je 1693. godine  dozidao minare od finog klesanog kamena, u donjem dijelu, na kvadratnoj osnovi, koja se sužava prema vrhu. Crkva-džamija (danas Muzej) je već stoljećima najljepši spomenik saživljenosti Zapada i Istoka u arhitekturi Ulcinja.

Možda je upravo ova viševjekovna zajednička ljubav prema blaženoj Mariji ili hazreti Merjem, taj njen duh iskrenosti, čestitosti, mudrosti i dobrote, nadahnjivao i hrišćane i muslimane na našem Primorju i čuvao ih u vremenima sukoba i bratske krvomutnje?

                                                                                                                        Mustafa CANKA