Ako hoćeš da budeš individualac u globalizovanom svijetu onda moraš da progutaš bunt bodljikave žice. U Crnoj Gori ni to nije dovoljno – moraš da tog željeznog ježa jednako bolno povratiš.

Jeste, aludiram na polarizovanu otadžbinu, bez želje, straha ili potrebe da amnestiram poziciju i opoziciju. Uprkos tome, nemam otpor prema političkim partijama, politici pogotovo, javnom dobru nipošto, ali imam elementarno neznanje o funkcionisanju tih pravnih i materijalnih subjekata. Duhovna sfera je van političkih pipaka – ili se varam? Može li čovjek da se diči neznanjem – ne može, a može li da izbjegava neka znanja koja ga ne interesuju, opterećuju ili iritiraju – može – sve dok je individualac. Jednom me svakako čeka taj mač sa dvije oštrice (prijetili su mi i mudri i avetni), i već u sebi osjećam da će me zavesti i đavolisati to (ne)znanje, jer poanđeliti neće sasvim sigurno, kao što nije nikoga do sada.

Ono neobjašnjivo crnogorsko u meni obećava mi kako bih sve pozlatio da se otisnem u politiku. Neka što bih pozlatio budućnost, nego i ispravio prošlost. Kao da se bojim da vjetar ne odnese prošlost, jer je zaborav polako nosi. No, ne znam sunarodnika da ne nosi ovu zabludu, ispod zaraslih toka u grudima i začaurenih gelera predaka u moždanoj kori. Pusti Frojd, uhvati me Sondi… ropće nesanica dok se odlivaju dani, a dobra se ne viđe (kako veli narod). Ne znam da zapamtim sve nedaće, a želim, jer dobro je uvijek dobro i novo, lijepo i ponovljivo, a samo su nevolje neponovljive, kao dobra književnost, film, pozorišna predstava… Ne znam da se učlanim, pa me ubijte. To je isto kao da me godinama tjeraju da igram vaterpolo, a ne znam da plivam. Ali većina itekako zna da poentira iz peterca, dok ih ispod vode drži čitava udavljena gomila da ne potonu. Da li je gomila umjela da pliva nikog se nije ticalo, osim njih, centri – ciljem opravdavaju sredstvo. Da su popustili golgetera morali su otplivati na drugu stranu, pobjedničku ili obratno, svejedno. Egzaltacija bacanja selektora i pjesnika u vazduh, vatru i vodu datira još iz antičkih vremena kao i olimpijska nadmetanja. Tako, da sve postaje opšte mjesto. I uspjeh i neuspjeh, i pravda i krivda, i bunt i lojalnost… jer to odgovara onima koji nemaju umni ni fizički dribling, varku tijelom, da se izbaci čitava odbrana iz ravnoteže i zabije golčina koja sjebava pat poziciju, kao najgore stanje – svršenog čina. No, svaki pokušaj da promoliš glavu iznad vode se uzima za izdaju!

Ako ste individualac onda budite spremni da svakog saslušate. Svaku budalu istrpite. Svaku jajaru pretrpite… jer da ste što znali ne bi ste ostali ođe! No, đe? Sad bih trebao ispaliti rafal patriotskih pamfleta, ali zato se redovno prima plata sa grbače poreskih obveznika, a ja ne primam platu, jer sam individualac. Meni je lako, nego je muka ovima što trpe zulum birokrata. Pa, dobro (kažem), što ne odete na biro rada kao ja, i ne trpite nikog? Tebi je lako – ti si individualac! Pa što se onda bunite? Pa, neću vala da ćutim pa makar osta'(la) bez ULOGE. Da, upravo tako, u mojoj struci – kulturi – veliki broj zaposlenih ne radi, već igraju (glume) na svojim radnim mjestima. Mada, u posljednje vrijeme ostaju bez vodećih uloga zahvaljujući neumoljivim sistematizacijama. (Kao u Željezari, jer su stručnjaci umorni i nezadovoljni radom u dvije-tri smjene svaki dan, a gomila sa biroa rada želi da radi, što zna i ne zna, sve dok peć ne ode u tri PM. No, dobro je, bar u kulturi ništa ne može otići tamo, osim na sreću nacija, identitet, duhovnost…) Uzmite zaposlene u ustanovama kulture, napravite presjek i anketu, sve je manje i onih koji “glume”, a sve više onih koji, što je najgore, statiraju. Jbg, sistematizacija. Treba li zbog neke sistematizacije koja se lišila inženjera i kadrova da hidrocentrale ili nuklearne elektrane odu u tri “černobila i fokušime”?

Davno bješe, početkom milenijuma, kad je opozicija hrabro preuzela vlast u Nikšiću, posle dugogodišnjeg čamovanja u opozicionim klupama i uhvatili se u koštac sa ne baš sjajnim stanjem u nikšićkoj opštini, a ne kao ovi današnji koji su ignorisali izbornu volju građana, jer nijesu individualci i može im biti. Doduše, ljepše je za iste pare sjedjeti i spočitavati nekom drugom, ono za što oni nemaju snage, hrabrosti i vizija da urade.

Prirodno je da se individualci raduju svakoj promjeni, jer misle da će biti bolje shvaćeni od novodošlih, ali nije tako. Moj drug, tadašnji budža u “novoj” vlasti me je nametao više no poreze građanima, ali individualci su nepredvidljivi, pročitao sam u njegovoj nemoći, pa da se dignu iz antičke Grčke. No, da ne odem predaleko, prime me ljubazni direktori gradskog pozorišta, dojučerašnji opozicionari, ali nešto mi ne pridavaju veliku važnost još uvijek u orgazmičkom delirijumu novih funkcija i pobjede. Slušam njihov razgovor, ni kriv ni dužan, o političkoj situaciji u gradu, mjerim koliko se razlikuju od prošlog rukovodstva, kad me – ni pet – ni šest, rani rikošetom umjetnički direktor dojučerašnji opozicionar, koji generalnom direktoru reče: najgori su mi ovi što su niđe, ni naši ni njihovi! Ujedoh se za jezik! Stiskam zube da ga istim ne uhvatim za grkljan, trebaju mi pare, treba mi predstava, treba mi da radim, da se oplemenim, da se osjetim živim i korisnim… I u tom momentu se sjetim dobrog druga koji je tih dana, kako reče u toku tri minuta ispao najpametniji i najgluplji u životu. Elem, prolazio pored Filozofskog fakulteta kad momak šamara djevojku, a ona njemu kopa oči. Kako je poznavao oboje, on se onako kulturno provukao mimo njih da im ne remeti sadomazohistički adrenalin, ali ga ono ljudsko u njemu spopade, pa korak naprijed a dva nazad u ta tri minuta. Kako je nazadačke došao do sukobljenih, pun ijeda i muke od toga šta nije zaštitio grebalački nastrojenu damu, ali kad se okrenuo da isprazni svu muku na “junaka” koji je mlatio voljenu, imao je šta vidjeti, njih dvoje se nježno ljube (dok drače njišu Krupačko jezero), onako modri, izgrebani, pomalo krvavi… Da, ne treba se miješati u tuđe živote, rekao mi je to Aleksandar tih dana, ali dok se ja pribrah, da se izvinim što sam individualac, ispari, opoziconar do juče, jer je žurio na avion za Beograd, odakle je vodio poslove javne ustanove poprilično uspješno, sve dok na njegovo mjesto, opozicija do juče, nije dovela ekonomistu na mjesto umjetničkog direktora pozorišta, koji je opet do juče opozicionar jednako revnosno primao novac za to usko stručno mjesto iz drugog grada… ali nije bio individualac, i za njega nije važila sistematizacija.

Na kraju, umoran od sopstvenog jastva, selfa, ega, super ega (za pomenute “glumce i statiste” ovo su elementi mog sopstvenog zla i dobra što me tjeraju da ovo pišem), a pogotovo ida od individualnosti, pita me još jedan prijatelj koji nije individualac, šta mislim o “ničim izazvanom” imenovanju jedne gospođe na jedno za nju i nas nesrećno rukovodeće mjesto: pa ona je možda pročitala kuvar dok je zavodila muža, ali nikad nije čula ni za tragičnu farsu na čijem čelu jaše kao kralj Ibi ali bez maske (rekoh)? Ti nijesi htio, šta se buniš? Ja (dreknem), nijeste me ni pitali (pa se stišam ko individualac pred dilemom da li u poziciju ili opoziciju) iako ja možda ne bih mogao da to radim, ja sam ipak stvaralac, a ne rukovodilac… Eto vidiš (napokon je bio iskren kao nekad u djetinjstvu), vi jebeni individualci uvijek sumnjate i u sebe, a kamoli u druge!

Obrad Nenezić, dramaturg