Sadržina priče koja je pratila bogosluženje u podgoričkom Sabornom hramu Hristovg vaskrsenja, imala je otvoreni politički karakter. Ususret skorašnjem popisu stanovništva Crne Gore

Još odzvanja svečani glas nedavnih liturgija u podgoričkom Saborom hramu Hristovog vaskrsenja. Služe elitni duhovici Srpske pravoslvne crkve predvođeni patrijarhom Porfirijem i brojnom pratnjom odabranih osoba s desnog krila srbijanske političke scene. Ima dovoljno i domaćh. Za iskrene vjenike bilo je to u punom smislu bogougodnoa svečanost. Ali, neobično je, istina očekivano, da je sadržina priče koja je pratila liturgiju imala otvoreni politički karakter. Ususret skorašnjem popisu stanovništva Crne Gore.

Za normalno uređene države popis stanovništva je periodični, višestruko važan zadatak i pomoć u planiranje nekih elemenata društvenog razvoja. U našem slučaju u popisu se u prvi plan izdvajaju vjersko-nacionani  (nacionalistički) elemenati. Podučitelji iz druge države, uz potporu domaćih, spremni da po svojoj mjeri odmah završe posao. U predavanjima s visoka, koja su pratile molitve, dominirale su konstatacije: da je Crna Gora kolijevka Srba (ne čuh da pomenuše Srpsku Spartu), njen izvorni jezik je srpski, crkva srpska, i sve što uz to ide. (A idu i brojni crnogorski crkveni objekti, i velika imanja, što je sve skupa u dužem periodu crnogorska vlast darivala crkvi druge države). Da li je, slučajno, u pominjanju porijekla Srba izostala realna srpska, istorijaski utemeljena kolijevka Kosovo i Metohiju. Bez obzira na njen današnji status pokrajine, ili države. Kolijevka je kolijevka.

Govor patrijarha Porfirija u toku liturgije imao je formu zapovijedi. Ovdje se, ipak, sučelio se sa argumentima iz djela  Petra II Petrovića Njegoša i filozofa Slobodana Tomovića, najznačajnijeg njegošologa, jedinog pisca studija o sva tri Negoševa najznačajnija djela.

Nijesam se uključio u sami početak direktnog prenosa liturgije. Dočekaše me odmah kadrovi raskoši enterijera Hrama, galerije, freske  (i po svodovima), ikone, veliki kristalni lusteri. Pomislio sam, na trenutak, da se radi o objekau neke prebogate države, kao, recimo, što je Vatikan i njegova Sikstinska kapela. (Neučtivo bi bilo upoređivati umjetničku razinu likovnih djela, ni bogohliti imenom Leonarda i drugih velikih fresko i ikono pisaca). Ali, je li raskoš, jeste. Novci se nijesu žalili. (U trenutku, sjetih se da su upravo u istom vremenu u najavi bili međunarodni dani gladnih. Godine siromašnih i gladnih u nas se mogu obilježavati decenijama i u koninuitetu, jer svako malo pa narod skuplja humanitarnu pomoć (sadaku) za liječenje teško oboljele djece ili za obične ljude koje je nužno liječiti u inostranim klinikama. Sve na sramotu i države i crkve). Kad bi neko mogao makar u crkvi, ako nema ko u državi, da podvikne na služben i privatnu raskoš hramova i život duhovnih velikodostojnika, kako to čini katoličkoj crkvi papa Franjo, jedna od najprogresivnijih visoko pozicioniranih ličnosti današnjice. Nažalost, karavani prolaze. U raskoši, velikodostojnici svih vjera, više ili manje, ne vide kako im veliki broj vjernika gladuje. Poznata duhovna sintagma o pastiru i stadu prihatljiva je, nažalost, za većinu vjernika i kad se pastir s visine umisli da u stadu preovladavaju bravi. Nema protiv toga pobune vjernika, sa svijetlim primjerima koje istorija pamti.

U svemu grotesktno djeluje kada se u molitvi i besjedi svako malo pomene ime Isusa Hrista, ovom prilikom još i u hrami njegovog imena. Hrist, primjerno skromnog života, za mnoge putokaz u učenja o čovjekovom moralu i pravdi. Vjerovatno mu se uz ovakve besjede duh u grobu okreće.

Zapamtio sam skromnost i sveštenstva i crkvenih objekata, koje su, uvećini, izgradili siromašni Crnogorci i u kojima se narod iskreno molio, mirio i zbližavao. Danas se iz modernih hramova često čuju glasovi prebrojavanja i svrstavanja jednih protiv drugih.

A sada, uz etnički sadržaj priče, drugačiji odgovor argumenata iz djela umjetnika i znanstvenika na pitanje – ima li Crne Gore i Crnogoraca

Nijesam ni istoričar, ni sociolog. Novinar sam koji, po prirodi stvari, u više od četiri decenije prati društvenu zbilju. Prvo u Jugoslaviji, pa u Crnoj Gori. Ipak, za aktuelnu sadržaj o srpstvu i crnogostvu, vratio sam se knjizi najvećeg njegošologa, Slobodana Tomovovića, koji je u knjizi Komenrari (preko 500 srana), jedini od njegošologa napsao studije o sva tri najvažnija Njegoševa djela, Luča Mikrokozma, Gorski vijenac i Šćepan Mali. (Vjerujem da je patrijarhu Porfiriju i pratnji poznato ime Slobodana Tomovića, izuzerno značajne ličnosti za književnost i kulturu Crne Gore. Ali, ipak, da podsjetim: Tomović je bio po zvanju i znanju profesor univerziteta, filozof, književni istoričar i estetičar, urednik encikopedije Njegoš i jedan od urednika Enciklopedije Jugoslavije. U jednom mandatu i ministar vjera Vlade Crne Gore. Tihi čovjek. Rođen u Mateševu. Vjersko-nacionalno se pisao pravoslavnim Srbinom. Za ovu priliku nije nevažan podatak).

Šta o predmetnoj temi kažu činjenice koje Tomović navodi, uzimajući stihove iz Gorskog vijenca i Šćepana malog.

„Iz stihova preuzetih iz Gorskog vijenca, odnosno Šćepana malog evidentno je da se Njegoš služi terminima: Crnogorci i Crnogorac u svim slučajevima kad se njegovi literarni junaci neposredno obraćaju skupu ili svojim savremenicima, za razliku od upotrebe pojma Srbin kojim pjesnik nostalgično doziva slike daleke prošlosti. Uporediti: „I čujete me dobro Crnogorci… Znaj Vladiko i svi Crnogorci… Šta je ovo braćo Crnogorci… Evo sreće za sve Crnogorce… Dobro došli braćo Crnogorci… U pamet se dobro, Crnogorci…, itd. Pored ovoga, postoje i vezani stihovi kojima se u okviru jedne logičke cjeline sasvim konfesionalno precizira pojam Srbin, a etnički pojam Crnogorac. …Ovakve leksičke forme diskvalifikuju i čine besmislenim, štaviše bespredmetnim svako uvjerenje koje polazi od toga da je Njegoš u Crnoj Gori vidio srpsku pokrajinu, a Crnogore smaatrao etnički neutemeljinim stanovništvom te pokrajine…

U postanak crnogorskog naroda treba uključiti i periode velikih bojeva za slobodu, od Careva Laza 1712. do pobjede nad Mahmutom Bušatijom 1796. g. koja je bila posebno značajna za integraciju brđanskih plemena u crnogorski državni korpus…“

Slobodan Tomović apostrofira i doprinos duhovnog nasljeđa za utemeljenje crnogorskog identiteta:

„Štampariju Crnojevića osnovanu 1493. godine i njen visoki duhovni upliv, pa od Ljetopisa popa Dukljanina , Miroslavljevog jevanđelja, do Poslanica Petra I…

…U Njegoševom pjesnićkom jeziku, kao i u njegovoj praktično-političkoj djelatnosti srpstvo je idejna, vjerska i kulturno-istorijska datost, interpolovna svijest u jednoj etapi razvoja crnogorskog naroda u složenim srednjevjekovnim prilikama…“.

Ima, naravno dosta stihova koji govore o Tomovićevom tumačenju i crnogorstva i srsptva u Crnoj Gori.

U svojoj knjizi „Komentari“, Tomović dovodi u jedinstvo i jezik sa naciom Crnogoraca.

***

Zašto zavađati, a ne zbližavati ljude koji žive na jednom prostoru, u istoj državi. Miješali su se vemenom po logici zajedničkog življenja. Mudri su to činili namjerno, da ojačaju porodični gen. Normalni, politikaom nezatrovani lljudu u Grnoj Gori komuniciraju neopterećeno. Govore svojim jezikom, ali, pomalo i pod uticajem jezika starije Crne Gore. Makar u intonaciji. I Crnoorci u svom govoru imaju dosta riječi i izraza usvojenih iz govora ostalih nacija u Crnoj Gori.

Mnogi Srbi u Crnoj Gori često pokazuju ponos zbog učešće njihovih predaka u bitkama za slobodu Crne Gore. To bi Cnogorcima trebalo da je dobrodošlo. Dobro bi donosio i stav građana da uvažavaju državu u kojoj žive. Možda su rjeđi oni koji peko plota gledaju da im „matica“ riješi proleme. Umjesto da ih, primarno, rješavaju u svojoj sredini. Jasno je da čovjeku niti treba, niti može bilo ko da uskrati život u njegovoj vjeri i emociju prema naciji i matici. Ali, treba li se u ovakvim pričama uvijek podsjećati primjera Nikole Tesle kojemu nije pala kruna sa glave kada je rekao kako je Srbin, ali njegova domovina je Hrvatska. Istina, ne treba se uzbuđivati, valja uvažiti i one sa pogledima preko. Teško da će zbog njih propasti Crna Gora. Prije će zbog svojih.

***.

Ovom prilikom, samo u naznaci o aktuelnom srpskom pitanju u Crnoj Gori. Tema je i složena i preosjetljiva, te zahtjeva posbenu, naučno utemeljenu raspavu i demokratskiji od dosadašnjeg višedecenijskog pristupa sa srana vlasti iz Podgorice i Beograda. Manipulacijom Srbima iz njihovih nacionalnih partija u Crnoj Gori, stvaraali su od pojedinaca ekstremne nacionaaliste. Na nevolju Ccrne Gore i bez koristi za Beograd.

***

Najzad, evo, gospodine Porfirije i pratioc: i istoričari pjesništva, i pjesnici, i mnogi učeni ljudi kažu, ipak ima i Crne Gore, i Crnogoraca i njihovog jezika. Bez šteta za druge koji sa njima žive. Ali, nije Crnij Gori potrebno da je izvana tome podučavaju. Ima ona previše problema i sa svojim vjeroučiteljima i političkim učiteljima. A u popisu, bilo kad da se desi, može se i sačuvati i prodati Čovjekov obraz. Unatoč svim pritiscima sa bilo koje strane.

Pero RADOVIĆ TV autor i publicista