,,Crtanje se ne uči, crta se…” Kad to kaže Ilija Branko Burić, profesor Fakulteta likovnih umjetnosti na Cetinju i vrsni crtač, koji je učio generacije mladih da je svaki pokušaj da se čovjek izrazi, kreativan čin – treba mu vjerovati
Naselje radnika Rudnika Boksita, Nikšić. Atelje donedavno redovnog profesora Fakulteta likovnih umjetnosti na Cetinju i vrsnog crtača, Ilije Branka Burića. Tu su izloženi i njegovi počeci. Portret dječaka, jedan od radova sa kojima je primljen na Akademiju u Beogradu kasnih sedamdesetih, veliki broj crteža olovkom na papiru, nastalih u vrijeme, kad se kao apsolvirani slikar, ponovo vratio u ovaj atelje. Dug i plodan životni i stvaralački put.
Znatiželjno, pogled luta po crtežima na kojima su likovi čudnog izraza i pogleda, po virtuozno izvučnim linijama. Svuda su po zidovima, podovima, škatunima, ladicama, ormarima… Jednom je prijatelju rekao da nije imao vremena da razmišlja, jer bi mu zbog toga, ponestalo vremena za crtanje. ,,Desilo bi se nedopustivo zastranjivanje od one nužne i neizbježne, tijelom zavještane manije crteža i linije”.
U ovom čudesnom ambijentu je i sanduk prepun ostatataka potrošenih grafitnih olovaka. A, trošio ih je pet do šest dnevno. Za uspomenu je zadržana i plastična ,,tipla”, koja je navučena na olovku, pomagala kod ozlijeđenih i krvavih slikarovih dlanova. Čuva ovaj atelje, na komadiću papira, i zabilješku slikara i prijatelja Uroša Toškovića. ,,Bio sam, ali nisam nista poremetio…”. Novinski zapis u kojem je dekan FLU u Beogradu, Burića tada studenta treće godine, nazvao najzanimljivijim crtačem kojeg je Akademija imala. ,,Naravno, bilo je to prijatno čuti, ali bilo je i obavezujuće”, sjeća se danas Burić. Ovdje su i brojna pisma bivših studenata najdražem profesoru.
Ilija Branko Burić pripadao je onoj antologijskoj generaciji mladih crnogorskih umjetnika, među kojima su i Miki Radulović, Rajko Todorović, Dušan Jeknić, Žarko Bjelica, Dragomir Cile Vušović, Žarko Vojičić, Dragan Karadžić, Stanko Zečević… Većina iz grada pod Trebjesom. Njima, kojima je, među stotinama kandidata na prijemnom, uspijevalo da se nađu među onih četrdesetak, koliko se, u to vrijeme, godišnje moglo upisati na Fakultet likovnih umjetnosti u Beogradu. Prvo zajedničko predstavljanje bila je kolektivna izložba, aprila 1979. u Beogradu. Od tada će ih, na prijedlog velikog slikara Radomira Reljića, nazivati Generacija devet. U veliki grad stigli su sa Nikšićke pedagoške akademije, iz škole profesora Nikole Gvozdenovića. Onog koji je, kaže nam Burić, ,,doprinosio stvaralačkoj, kreativnoj atmosferi i samopouzdanju koje je bilo neophodno”.
Svi su se vratili u Crnu Goru. Ostaće u sjećanju kao oni koji su unijeli novu energiju u uspavanu nikšićku zbilju i Nikšiću dali status grada lidera umjetničke slikarske scene. Pokrenuli su Nikšićke likovne susrete, Septembarski likovni salon mladih Jugoslavije, Galeriju Forum …
Vatra se razgorela. Toplo je, nad Nikšićem kiša ne prestaje, a Burić se sjeća tog doba. ,,Pod pokroviteljstvom Željezare Boris Kidrič i njenih čelnih ljudi Banja i Keća Bulajića, umjetnicima je dat prostor u centru grada, Galerija Forum. Danas je taj prostor u privatnim rukama. Sjećam se da smo tu, između ostalih, organizovali izložbu Nunciu de Stefanu, dobitniku Zlatnog lava za mlade na venecijanskom Bijenalu, neposredno po nagrađivanju, ali i da su u ovoj Galeriji izlagali i Ilija Šoškić i Ferdinard Kulmer… A i ljudi su rado, šetajući po korzou, svraćali da pogledaju izložbe”.
Živio je Nikšiću. Ovdje u blizini atelja u kojem razgovaramo, Milo Mijušković je vajao. U grad su dolazili najpoznatiji svjetski šahisti, bilo je ,,neke radosti” opisuje Burić poredeći vrijeme njegove mladosti i današnje.
,,Nešto se dešava i danas, ima nekih izložbi, ali imam utisak da sve to rade insitucije i da je sve namješteno. To me zabrinjava. Ali, nešto se promijenilo nije. I dalje je ovdje dosta talentovanih mladih ljudi. I oni po ugledu na one naše velikane, Dada, Veličkovića, Miću Popovića… odu iz ove sredine. I kao što su nekad to činili Bulajići i danas ima ljudi, poput Dragomira Bečanovića, legende džudo sporta u nekadašnjoj Jugoslaviji, koji je obezbijedio galerijski prostor u svom objektu Trim i svesrdo se trudi da pomogne niksićkim slikarima”.
Otvoren je Fakultet likovnih umjetnosti na Cetinju. Ilija Branko Burić, vrlo brzo postaće redovni profesor na predmetu crtanje. Omiljen. Učio je generacije mladih da se, ,,crtanje ne uči, nego da se crta… da je svaki pokušaj da se čovjek izrazi, kreativan čin. I da na tom putu sami sebe korigujemo, ali i da gledamo sve što je stvoreno u likovnoj umjetnosti. Radost je bila, tvrdi, ako mu je uspijevalo da čita sa rada studenta i ako je mogao da pomogne. ,,Možda to izgleda izanđalo, ali to je istina. Suštinska, za ono što sam ja sa njima radio”.
On sam, crtao je stalno i uporno. Prestajao je, tek da zamijeni olovku. ,,Da vidim nekoga sada da tako radi rekao bih mu da nije normalan, a da je meni neko rekao tada da nisam normalan, ubio bih ga”.
Bilo je neizvodljivo naći model za portret, motiv koji je crtao na Akademiji i koji ga je jedino zanimao. Zamjenu za ljudski lik naći će među životinjama na nikšićkim poljima na Kličevu.
,,Životinjska glava mi je pomagala da nađem lik. Sada kad gledam ove crteže izgleda mi da imaju više veze sa ljudskim likom, nego sa goveđom glavom. A koncentrisao sam se na goveđe glave. Razmišljao sam o izrazu na toj glavi, pa na oko, njušku… Rijetko se na tim crtežima vidi trup. Te životnjske glave su me opsijedale jer sam vjerovao da tu glavu pretačem u oblik koji bi imao veze sa ljudskim likom”, priča slikar.
Burić će zadržati u osnovi racionalni koncept obrađivanja jednog motiva. I ,,baciće” se na njega instinktivno, spontano, poput istočnjačkog majstora kaligrafije. Pred njegovim radovima, kao da stojimo pred djelom zen majstora, koji se ne boji greške, nego je čak iskorištava na kreativan način.
Od prije par godina nije za katedrom. Manje i crta. Vrijeme provodi okružen svojim radovima, pokušavajući da ih sortira i ,,sredi”. Poneko piće sa kolegama, Mikijem Radulovićem i Mišom Vemićem i poneka riječ neslaganja sa onim što nas posljednjih decenija – kruni.
,,Svjedočili smo godinama koje su proizvele i kič, korupciju i lupeštinu. Nigdje nisam vidio više kiča nego u Parizu, ali tamo kič nije, kao kod nas progutao umjetnost, a kriminal državu. U Parizu čovjek još vjeruje u zakon i pravosuđe i nema iskustvo korumpiranog pravosuđa kao sto je kod nas slučaj. Nas već trideset godina raspamećuju. Koliko god da se opireš, shvatiš da te sve to glođe, kao što voda kamen kruni“.
O Urošu
Uroš Tošković bio je nešto neuhvatljivo. Čovjek kojeg je bilo nemoguće definisati i zato je bio zanimljiv i tajanstven. Vazda je izmicao bilo kakvom klišeu ili definiciji. Bilo kojem racinalnom odnosu prema životu. Jednom mi je rekao: ,,Za mene, Buriću, sve je smiješno i groteskno”.
Upravo taj odnos prema životu realizovao je i u svom stvaralaštvu.To mu je bio životni credo, način života.
O Dadu
Dobio sam stipendiju i otišao u Pariz. Ali, brzo sam shvatio da tamo ne bih uspio da realizujem ono što sam ovdje uspio. Dado Đurić je imao sreće. Radio je u grafičkoj radionici gdje je slavni Žan Dibife dolazio da pravi otiske svojih radova. Dado se sjećao da se osjećao kao neko ko hoće da proda svoju robu, jer je na zidove radionice okačio svoje radove. Dibifeu su se radovi svidjeli, našao je galeristu koji je bio zainteresovan za Dadove radove. Sve ostalo je istorija.
Ali, fascinantno mi je to što je Dado, pedeset godina kasnije, poželio da napusti sve što je tamo realizovao, i da bude sahranjen u Košćelama. Tamo gdje su sjećanja na djetinjstvo, tamo gdje je kao dječak dolazio, gdje se igrao… Govorio je. ,,Takav pejsaž samo je Bog mogao da ostvari, takvu ljepotu, a onda tu pored tebe leži crknut konj i trune”.
Sa tom slikom ponesenom iz djetinjstva Dado Đurić otišao je i u vječnost.
Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO2 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice