Povežite se sa nama

OKO NAS

ILEGALNI PUTEVI: Idealno za šverc

Objavljeno prije

na

Kada su nedavno dvojica albanskih državljana na spektakularan način pobjegla crnogorskoj policiji jednim od ilegalnih puteva između Crne Gore i Albanije, aktuelizovano je pitanje koliko je sigurna crnogorska državna granica. Ilegalnih puteva, posebno prema Albaniji i Kosovu, ima mnogo više nego što je to i zvanično registrovano, i oni su ove sezone u planinskim vrletima bili veoma frekventni. Divlja ljepota crnogorskih planina bogom je za šverc dana.

Albanski državljani Izmir Kacabeti (23) i Ćotaj Armond (20) crnogorskoj policiji umakli su na mostu u Klezni. Oni su se najprije volšebno otarasili automobila, a zatim granicu prešli na jednom od divljih prelaza. Automobil je gurnut, pretpostavlja se iste noći, u provaliju duboku 200 metara s puta prema barskom selu Gorana.

,,Ili su znali teren, ili su imali pomagača. Nemoguće je da neko ko ne poznaje konfiguraciju terena gurne automobil baš tu i još noću”, prenijele su Vijesti riječi neimenovanog sagovornika iz policije.

Policajci su tog dana imali insajdersku dojavu o krijumčarenju marihuane i postavili zasjedu na uskom putu kod mosta u Klezni. Međutim, kada su ugledali patrolu, mladići iz Albanije odlučili su da ne stanu već da probiju blokadu, što im je i uspjelo. Prethodno su iz automobila izbacili kese ili džakove s oko pet kilograma marihuane. Prema informacijama Vijesti, tada su uslijedili pucnji u znak upozorenja, ali se nekim policajcima u patroli učinilo da krijumčari pucaju na njih nakon čega su i oni otvorili paljbu.

Mladići su se velikom brzinom izgubili u noći a potjera, koja je uslijedila, nije dala rezultate. Prema svemu sudeći, krijumčari su odmah nakon što su prošli obližnji tunel, skrenuli u prvu ulicu desno koja vodi k Baru kroz Goranu.

Monitorov dobro obaviješteni izvor vjeruje da su bjegunci koristili jedan od dva ilegalna puta kojima se zaobilazi granični prelaz Sukobin.

,,Granični prelaz Sukobin zaobilazi se u albanskim mjestima Šas i Dajc. Vjerovatno su mladići pobjegli jednim od ova dva puta. To su dva vrlo poznata ilegalna prelaza”, kaže naš izvor.

Prema njegovim riječima, između Crne Gore i Albanije postoji još nekoliko ilegalnih prelaza, koji su običnim građanima skoro nepoznati, ali su zato vrlo dobro poznati švercerima i raznim krijumčarima.

,,Jedan od tih puteva vodi preko Skadarskog jezera, od albanskog mjesta Zogaj do Malog Ostrosa. Preko Skadarskog jezera ide i put iz Bajze i Alaja, odnosno iz Skadra, i izlazi u Golubovce”, otkriva Monitorov izvor.

Kod Ulcinja postoji ilegalni put od albanskog mjesta Velipoje, kojim se dolazi do Donjeg Štoja. Automobilom se iz Albanije u Crnu Goru može preći i putem od Zogaj Valasa.

,,Van graničnog prelaza iz Albanije prema Tuzima vodi put od Skadra preko Kopilika. Na ovom potezu postoji vjerovatno još nekoliko ilegalnih prelaza koje znaju samo šverceri. Iz Albanije se, gore sjevernije, može ilegalnim putevima stići u Gusinje na makar dva mjesta”, kaže naš izvor.

Prema Kosovu su do sada manje poznati ilegalni putevi koji iz Murine vode preko Boga i preko Pepića, a iz Rožaja preko sela Balotići.

,,Iz Rožaja se može zaobići granični prelaz prema Srbiji tako što se ide preko Biševa i izlazi na regionlni put za Tutin. Iz Bijelog Polja preko Stožera i Kamene Gore izlazi se kod Prijepolja. Kada se radi o teritoriji Pljavalja, na tom dijelu postoje putevi kojima se prelazi i u Bosnu i u Srbiju”, objašnjava Monitorov izvor.

Ovaj dobro obaviješteni izvor smatra da ilegalnih puteva ima toliko da granična policija sve i da hoće ne može stići da sve pokrije i kontroliše.

„Mi smo do sada baratali s određenim brojkama i određenim putevima koje smo detaljno locirali. Ali, u planinskim predjelima prema susjednim državama tih makadamskih puteva, koji su lako prohodni za terenska vozila, ima mnogo više. To je idealna situacija za švercere”, kaže naš izvor.

Prema njegovim riječima, na graničnom pojasu Crne Gore i Kosova, na području opština Rožaje, Berane, Andrijevica i Plav, postoji najmanje sedam ilegalnih planinskih puteva kojima se zaobilaze zvanični carinski prelazi.

„Ti putevi su nekada dobro zamaskirani, ali ih je prema operativnim saznanjima i po koordinatama vrlo lako naći” – kaže taj policijski izvor.

Jedan od puteva koji je naš izvor ranije detaljno locirao vodi od sela Boge, iz Crne Gore, preko planine Hajle, do sela Hadžovići. Ovo selo, čije su koordinate 2330-3169, veoma je poznato po švercu svih vrsta roba. Nalazi se praktično na samoj granici, malo unutar teritorije Kosova.

Drugi ilegalni put na crnogorsko-kosovskoj granici vodi od švercerski takođe dobro poznatog sela Bandžov, zatim preko Hajle do Rugovske klisure.

„Treći put vodi preko sela Bjeluhe na Čakoru. To je nekadašnji prelaz koji je kontrolisala vojska. Danas nije u funkciji, osim, naravno, za švercere i kriminalce”, kaže izvor iz policije.

Prema njegovim riječima, ukoliko Bjeluhe „zataje”, onda na planini Čakor postoje još dva ilegalna švercerkska puta, sa takođe poznatim koordinatama. Ona se nalaze u blizini nekadašnjeg planinarskog doma na ovoj planini iznad Murine i Plava.

Sedmi put kojim se zaobilazi granični prelaz na Kuli, a kojim mogu da idu i cisterne s naftom, malo prije carinskog prelaza ulazi u šumu, i silazi do sela Radavac na Kosovu.

„Ovi putevi naročito su frekventi i u punoj upotrebi u toku ljeta, kada nema snijega. Tu se koriste sva prevozna sredstva, od motokultivatora, traktora i „tamića”, odnosno malih kamiona, do šlepera. Ljeti su u upotrebi motori i bagi, a zimi konji i motorne sanke” , objašnjava izvor iz policije.

Ako se žele zaobići zvanični granični prelazi prema Hrvatskoj, onda se, kako kaže naš sagovornik iz policije, najčešće koriste putevi preko brda Ilinica ili Studeno, koji izlazi na Viteljinu, kao i preko Ravnog Brijega, odnosno sela Dubravka ili Mrcine. Ovaj put je jedan od starih puteva, ali je veoma dobro očuvan.

Iz Crne Gore se prema Bosni i Hercegovini ilegalno najčešće prelazi preko pet do šest puteva, koji vode iz više opština. Jedan od poznatijih policijski neobezbijeđenih puteva je onaj kojim se od Risna i Graba, preko Kruševice stiže do Trebinja. Riječ je o starom austrougraskom putu.

Makar dva ilegalna puta prema Bosni i Hercegovini vode iz pravca Nikšića. Jedan preko sela Crkvice i tim putem stiže se do Bileće, a drugi put je Grahovo – Nudo – selo Aranđelovo, koji vodi do Trebinja. U Bosnu i Hercegovinu ilegalno se može stići i s područja Pljevalja. Jedan od tih puteva vodi preko planine Kovač, i izlazi na Čajniče. Drugi vodi prema Foči, preko Krnje jele i sela Šula. Iz Pljevalja se može ilegalno i u Srbiju, neobezbijeđenim putem preko Jabuke. U Srbiju se ilegalno ide i putem preko Trešnjevice kod Bijelog Polja, ali i starim putem od Petnjice preko udaljenih sela Savin Bor i Kruščica.

Konferencija o suzbijanju prekograničnog kriminala između Crne Gore i Kosova, koju su početkom ljeta u Plavu organizovale ambasade SAD u Podgorici i Prištini, potvrdila je da je ovaj problem prepoznat i da predstavlja jedno od gorućih pitanja organizovanog kriminala u regionu. Moglo se čuti kako su u svijetu bez granica kriminalci nekoliko koraka ispred pravde i kako organizovane kriminalne grupe iz raznih država bolje sarađuju preko granice nego zvanične državne institucije.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

SAMOUBISTVO NENADA NOVOVIĆA  U SPUŠKOM ZATVORU: Porodica optužuje Upravu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od početka 2020. godine šest pritvorenika oduzelo je sebi život u zatvoru u Spužu. Supruga Baranina Nenada Novovića, koji je 23. februara oduzeo sebi život u tom zatvoru, tvrdi da Uprava i zatvorski ljekari nijesu preduzeli ništa da to spriječe. Insistira da se sprovede detaljna istraga

 

 

Istraga o tome kako je 33.godišnji Baranin Nenad Novović 23. februara u spuškom zatvoru oduzeo sebi život  dok se nalazio u ćeliji koja je pod video nadzorom i dalje traje. Dok istražiteli ispituju da li u ovom slučaju ima propusta službenika zatvorskog obezbjeđenja,  Novovićeva supruga Kristina tvrdi da Uprava zatvora i zatvorski ljekari nijesu preduzeli ništa da spriječe samoubistvo. Kaže i da su ignorisali molbe da njenog supruga, koji je imao mentalnih problema, adekvatno liječe.

„Moj suprug je bio u teškom mentalnom stanju i ja sam više puta molila nadležne da mu pruže odgovarajuću medicinsku pomoć- ali moje molbe su ignorisane. Umjesto liječenja i zaštite, ostavljen je u jednokrevetnoj ćeliji, uprkos jasnim pokazateljima da je ugrožen. Njegov život ostao je u rukama institucija, a njihov nemar i nehumanost su ga koštali istog“, kaže ona.

Pojašnjava da su prvi put cimeri iz zatvorske ćelije primijetili da je Nenadu narušeno mentalno i fizičko stanje u aprilu prošle godine, te da su tada prvi put i tražili da ga posjeti stručno lice.

“Tada je prvi put psihijatar Nenada posjetio i zvao na razgovor. Saznanja su da je taj razgovor trajao minut i po i da je doktorica procijenila da je u pitanju sportista, što i jeste, moj suprug jeste bio sportista i dobar momak, ali i kroz posjete, kao i  momci koji su provodili sa njim 24 časa, vidjelo se da nešto nije u redu“, kaže ona. .

Objašnjava  da je nakon toga njen suprug promijenio sobu, ali da njegovi problemi nijesu prestali.

„Nenad  nije htio da izađe iz kreveta, nije htio da komunicira sa ljudima. Znam da je došlo i do sukoba u toj sobi. To psihičko stanje  kod njega ispoljavalo se vjerovatno kroz neki vid agresije, kaže Kristina Novović koja ističe da su ljekari bili upoznati da mu je potrebna pomoć te da zna da je i njen suprug sam tražio psihijatra jer je bio svjestan da mu je neophodno liječenje.

„Nemam uvid u te izvještaje,  odnosno šta je dobio od terapije. Međutim očigledno da terapija nije bila adekvatna čim je došlo do ovoga i očigledno i razgovori sa psihijatrom nijesu urodili plodom“, tvrdi Nenadova  supruga.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BIRN:  ZLOČIN U BUKOVICI: Dugo čekanje na pravdu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon tri decenije ratni zločini u Bukovici kod Pljevalja i dalje bez pravnog epiloga, porodice žrtava i civilni aktivisti nezadovoljni reakcijom pravosuđa

 

 

Nikad mi neće jasno biti zašto je moj otac ubijen. Bilo mu je pogrešno ime po svemu sudeći“, kaže Vilha Đogo iz Bukovice kod Pljevalja koja danas živi u Mostaru.

Vilha Đogo je rođena u Crnoj Gori i bila je svjedok torture koju su od 1992. do 1995. paravojne, vojne i policijske formacije sprovodile na teritoriji Bukovice kod Pljevalja. U to vrijeme živjela je u selu Tvrdakovići u bukovičkom kraju.

Njenog oca Džefera Đoga (57)  15. juna 1993. godine ubio je pripadnik Vojske Republike Srpske (VRS) Majoš Vrećo na putu ka selu Potkruše kod Pljevalja. Pripadnici VRS Vrećo i Dragomir Krvavac, obojica iz Bukovice, fizički su maltretirali Đoga a onda mu naredili da legne potrbuške, nakon čega mu je Vrećo iz neposredne blizine ispalio tri metka u glavu. Tijelo pedesetsedmogodišnjeg Džafera Đoga kasnije je pronađeno prekriveno granjem.

Bukovica je planinsko područje u opštini Pljevlja uz granicu sa Bosnom i Hercegovinom i obuhvata 37 sela, a tokom rata u Bosni i Hercegovini u bukovičkom kraju boravio je veliki broj rezervista Vojske Jugoslavije, policije Crne Gore i pripadnika paravojnih formacija.

Oni su, prema svjedočenjima stanovnika Bukovice koja su prikupili nevladine organizacije za ljudska prava, od 1992. do 1995. godine sprovodili kampanju mučenja, pljačke i zlostavljanja bukovičkih Bošnjaka.

Vilha Đogo podsjeća da se njihova porodična kuća nalazila na putu ka Foči u BiH, kao i da je na tom području bila locirana vojska.

„Policija nam je dva puta pretresala kuću. Oba puta je policija došla od prvog komšije pravoslavca. Moja i njihova majka su pili kafu. Ključ od kuće su ostavljali kod nas. I nakon 20 dana pošto je otac ubijen, neki ljudi su došli kod njih puštali muziku i pucali u vis“, tvrdi.

Prema podacima Udruženja prognanih Bukovčana od 1992. do 1995. na teritoriji Bukovice ubijeno je šest osoba: Džafer Đogo, Hajro Muslić (75) i njegov sin Ejub Muslić (28), Latif Bungur (87), Hilmo Drkenda (70)  i Bijela Džaka (70) dok su Himzo Stovrag (65) i Hamed Bavčić (76) izvršili samoubistvo zbog posljedica torture. Desetine stanovnika bukovičkih sela bili su fizički zlostavljani, 11 je oteto i odvedeno u Čajniče u BiH,  90 porodica je protjerano, a većina domaćinstva opljačkana.

Majoš Vrećo je jedini pripadnik vojnih i policijskih formacija koji je osuđen zbog zločina u Bukovici. Osnovni sud u Bijelom Polju osudio je Vreća na 4 i po godine zatvora, da bi Viši sud u Bijelom Polju u novembru 1994. preinačio kaznu na 14 godina. Tadašnji predsjednik Crne Gore Milo Đukanović amnestirao je Vreća u decembru 2001. godine.

Dragomir Krvavac oslobođen je zbog neuračunljivosti, a ubistvo Džafera Đoga nije okarakterisano kao ratni zločin već kao ubistvo izvršeno iz niskih pobuda i zbog nacionalne mržnje.

„Nisam zadovoljna sa istragom o ubistvu moga oca. Sva istraga se svela na izvršioca ubistva, a saučesnici i oni koji su nagovarali da ga ubiju i koji su bili prisutni prilikom ubistva su oslobođeni“, tvrdi Vilha Đogo.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

OSLOBAĐAJUĆA PRESUDA U SLUČAJU UBISTVA LJUBIŠE MRDAKA I PLJAČKE POŠTE U NIKŠIĆU: Ubijanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok sud i tužilaštvo prebacuju odgovornost za oslobađajuću presudu jedni na druge, supruga ubijenog Ljubiše Mrdaka saopštila je da su ovakvom presudom Ljubišu ubili drugi put

 

 

Oslobađajuća presuda za pljačku nikšićke pošte i ubistvo Ljubiše Mrdaka, koju je u utorak donio sudija podgoričkog Višeg suda Veljko Radovanović izazvala je burne reakcije i kritike na račuin bezbjednosnog i pravosudnog sistema Crne Gore. Zbog ovog djela se sudilo Mitru Kneževiću, Stojanu Albijaniću, Nemanji Miljkoviću, Petru Zolaku, Srđanu Svjetlanoviću, Davidu Banjcu i Stefanu Regojeviću, koji su nakon izricanja prvostepene presude pušteni iz spuškog zatvora.

Iz obrazloženja presude sudije Radovanovića,  zaključuje se  da je istraga traljavo vođena, te da tokom istražnog postupka nijesu prikupljeni dokazi kojima bi se potvrdilo ono što je tužilaštvo tvrdilo – da su optuženi 20.novembra 2021.godine u Nikšiću počinili razbojništvo tokom kojeg su ubili radnika obezbjeđenja Pošte, Ljubišu Mrdaka.

Sudija je naveo da je sud doveden pred svršen čin i da je zbog ovakve optužnice morao sud da preuzme ulogu istražnog organa.

„ Na neki način je sudsko vijeće stavljeno pred svršen čin jer je moralo da sudi na osnovu ovakve optužnice. Morao je sud da vodi istragu. Saslušano je na više desetina svjedoka, pregledano je na desetine sati video snimaka“, saopštio je sudija Radovanović. .

On je kazao da se iz optužnice nije moglo utvrditi ni ko je ispalio smrtonosne hitce u Mrdaka.

„Stoji činjenica da je sud imao mogućnost da utvrdi pojedinačnu odgovornost optuženih što je i pokušao, preuzimajući istražnu ulogu, ali ni jedan od svjedoka nije mogao da prepozna optužene. Sud je imao u vidu sve dokaze podnesene od strane tužilaštva i navode odbrane. Sud smatra da se krivično pravna odgovornost nije mogla utvrditi na jasan i nedvosmislen način“,  kazao je između ostalog Radovanović u obrazloženju presude, navodeći propuste tužilačke istrage koja je, kako smatra, dovela do ovakve optužnice.

U obrazloženju oslobađajuće odluke sudija Radovanović je dodao i da su u pojedinim segmentima tvrdnje Višeg državnog tužilaštva ostale na nivou osnova sumnje a u nekim na nivou indicije ili čak ni na tome.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 28. februara
ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo