Povežite se sa nama

INTERVJU

ILAN PAPPE,  JEDAN OD NAJPOZNATIJIH  EKSPERATA ZA BLISKI ISTOK: Palestinci i Izraelci moraju živjeti zajedno

Objavljeno prije

1 godina

na

Na neki način, tekući rat u Gazi je poglavlje u  priči koja je započela etničkim čišćenjem i nikada nije okončana u decenijama  nakon 1948

 

 Ilan Pappe, dokumentovanje i svjedočenje

Txt: U  Torinu je nedavno boravio poznati istoričar, esejist i publicista  Ilan Pappe jedan od najpoznatijih  eksperata za Bliski istok, što je bio razlog za  susret i  kraći razgovor o aktuelnoj situaciji. Trenutno je  jedan od rijetkih istraživača, istoričara, autora, izraelskog porijekla, koji na precizan, jasan  i analitičan način barata istorijskim činjenicama i pokušava čitaocima sa  naučnog aspekta približiti kompleksnu situaciju u Gazi i na Zapadnoj obali.

Pappé od 1990.  godine predaje istoriju na Univerzitetu Exeter u Velikoj Britaniji.  Zbog opozicionih stavova  morao je napustiti svoju zemlju Izrael, jer je bio odveć kritičan prema cionizmu. Jedan je od predstavnika takozvane nove izraelske istoriografije, struje “nepodobnih” istoričara za   one vlade Evrope i Zapada  koje nastavljaju zagovarati, može se reći,  lažnu verziju  rata protiv Palestine.

Pappé je poznat po tome što je dokumentirao “etničko čišćenje” iz 1948. nad Palestincima, Nakbu/Katastrofu kako je nazivaju  preživjeli,  mračnu povijesnu stranicu s kojom se izraelska država nikada nije htjela suočiti.

Razlozi za susret sa Ilanom Pappeom su brojni. Izmedju ostalog i publikovanje nove knjige Ten Myths About Israel–Deset mitova o Izraelu.

Knjiga govori prevashodno o deset falš ideja na koje se oslanja okupacija Palestine i  koje je istoričar pobio sa sjajnom preciznošću i  hrabrošcu. Pappe demonstrira  iz kog ugla  treba gledati na realnost, ukazujući da je permanentno uznemiravanje vlasti urgentno i neophodno. I moguće.

Pappe je boravio  u Torinu  na poziv torinskog udruženja BDS koje je pokrenulo  ekonomsku  kampanju, boycott, disinvestment and sanctions (bojkot, dezinvestiranje i sankcije prema Izraelu)  te  univerzitetskog i studentskog pokreta Projekt Palestina. Govorio je pred brojnom publikom. Bilo je više  od 500 slušaoca, a toliko je ostalo pred vratima prepune sale.

Izdvajamo par redova iz  samog početka knjige Deset mitova o Izraelu.

“Palestina je uvijek bila zemlja izmedju rijeke i mora. I još je uvijek. Na njenu promenjljivu sudbinu nije uticala geografija vec demografija. Kolonizatorski pokret  koji se ustoličio krajem 19 vijeka, sada  predstavlja pola populacije i kontroliše drugu polovinu uz pomoć ideološke  matrice rasizma i politike aparthejda. Mir nije pitanje demografskih promjena, niti ponovnog crtanja mapa: Mir je eliminacija postojeće ideologije i politike”

Vesna ŠĆEPANOVIĆ

 

LIFEGATEU: Profesore Pappé, govorili ste o Nakbi-Katastrofi kao događaju “etničkog čišćenja” i dokumentirali ste postojanje PLANA D-  Dalet plana (Akcioni plan izraelske vojske –  Plan B  iz septembra 1945, Plan iz maja 1946 i  Plan Yehoshua iz 1948)  ili kako su protjerivanja i masakri Palestinaca tih godina bili projektovani za stolom od grupe cionistički orjentiranih Izraelaca. Kako  ostvariti taj “plan” danas, dok je u toku  rat u Pojasu Gaze? Postoji li nešto od tog plana što je i danas aktuelno ?

PAPPE’: Godinu 1948.  palestinski Arapi su definirali kao “katastrofu”, tacnije Nakbu. Godinama kasnije uvijek su tvrdili da Nakba nikada nije završena. Na neki način, tekući rat u Gazi je poglavlje u toj priči, koja je započela etničkim čišćenjem i nikada nije okoncana u decenijama  nakon 1948. Temeljna ideja uvijek je ista: Izrael želi osvojiti nove teritorije,  ali bez Palestinaca koji zive na njima. Ne mogu biti siguran da postoji plan poput Plana D iz tog vremena, ali koraci za konsolidaciju tog plana su isti. Prvo se stanovnici pojasa Gaze protjeruju sa sjevera na jug, zatim se predlaže prognati ih  u Egipat, na Sinaj ili nagovoriti da odu u druge zemlje. Drugim riječima, zločini protiv čovječnosti dokumentirani 1948, nastavljaju se i danas.

LIFEGATEU: U  trenutku kada kritikujete Izrael zbog rata koji je u toku, optuženi ste za anti-semitizam. Ne mislite li da je to zamka masmedijske komunikacije?

PAPPE: Termin “anti-semitizam” (predrasude ili mržnja prema jevrejskom narodu) Izraelci često zloupotrebljavaju. Glavni sekretar Ujedinjenih nacija António Guterres optužen je za antisemitizam jer je pozvao Izrael da razmisli o uzrocima koji su doveli do napada Hamasa; izraelski ambasador pri  UN-u čak je okačo Davidovu zvijezdu na grudi. Sve su to oblici zloupotrebe izraza vezanog za  određenu istorijsku stranicu, mislim na onu o  holokaustu. Izrael koristi napade od 7. oktobra kako bi opravdao svoj plan  “etnickog čišćenja” palestinskog stanovništva pri čemu je protumačio  solidarnost zapadnih zemalja kao “odobravanje” za nastavak progona Palestinaca, kako u Gazi tako i na Zapadnoj obali. Fundamente nasilja, međutim, treba tražiti u događajima koji su obilježili 1948. godinu, period etničkog čišćenja  i genocida u Palestini, kada su izraelski generali, crno na bijelo, načinili popis mjesta koja treba spaliti i uništiti, tako da se Palestinci nisu mogli nikada vratiti svojim domovima.

LIFEGATEU: Rekao bih,  radi se o istorijskom paradoksu: kibuci koji su napadnuti 7. oktobra nalaze se upravo na ruševinama i zgarištima palestinskih sela koje su Izraelci zapalili tokom  Nakbe. Zašto svijet nikada nije osudio etničko čišćenje koje se dogodilo u tim selima i zašto  arapske vlasti i Palestincii nisu dovoljno podržali palestinsko pitanje?

PAPPE: Prvo ću odgovoriti na drugi dio pitanja. Palestinski oslobodilački pokret suočio se s velikom krizom 1982. Nije  se nikada oporavio. To je prouzrokovalo nedostatak jedinstvenog i snažnog vodjstva među Palestincima, koji su umjesto toga težili različitim pitanjima: na primjer, palestinske vlasti na Zapadnoj obali bavile su se  okončanjem okupacije, Hamas okoncanjem opsade Gaze. U međuvremenu se premalo pažnje posvetilo  pravu na povratak u mjesta iz kojih poticu Palestinci. Na temelju toga je 2018. organizovan  veliki marš povratka izbjeglih (u kojem je nekoliko palestinskih manifestanata izgubilo živote) To pokazuje da Palestinci poznaju sopstvena prava  i da im je do njih veoma stalo. Ostatak svijeta, međutim, ostaje nezainteresovan. Preovladavajući narativ u zapadnim medijima uvijek je negirao detalje Nakbe, niko se ne pita zašto postoji Pojas Gaze i ko  su  izbjegli ljudi koji tamo zive decenijama  i konačno, zašto je došlo do napada 7 oktobra.

LIFEGATEU: Spomenuli ste slučajeve  više osudjenih  profesora. S tim u vezi, kako se o Nakbi i palestinskom progonu govorilo u izraelskim školama?

PAPPE: Nekad je bilo više prostora za palestinsko pitanje u školama, ali danas više ne. Devedesetih  godina je bilo razdoblje relativne otvorenosti i neki školski tekstovi su ponovno napisani, uvodeći neke reference o Nakbi.

Nakon druge Intifade ( pobuna Palestinaca u Jerusalimu i na  okupiranim teritorijama  koja je trajala od 2000. do 2005.) knjige su se vratile “lojalnosti” prema cionističkom narativu, dakle bez specificiranja  o protjerivanju, masakrima posebno u smislu sakrivanja istine, pričom   da Palestinci zapravo nisu žrtve, nego  barbarski neprijatelji protiv kojih se valja boriti. Riječ je o tekstovima koji samo podstiču nacionalistički i religiozni fanatizam kod novih generacija Jevreja.

LIFEGATEU: Što mislite o Hamasu? Neki ih opisuju kao teroriste, drugi kao oružani pokret otpora.

PAPPE: Hamas je dio proširenog fenomena koji potpada pod etiketu “politički islam”, politička organizacija ili pokret koji koriste islamsku  religiju  za nametanje i postizanje sopstvenih  ciljeva. Dobili su moć jer sekularne grupe nisu podržale zahtjeve stanovništva. Hamas vuče korijene iz dogadjaja nastalih 1920-ih, kada je Muslimansko bratstvo iz  Egipta svoju pažnju usmjerilo na Palestinu. Hamas je tako sudjelovao u oslobođenju Palestine, ali ono čemu oni teže je  zapravo oslobođenje  na vjerskoj osnovi. Oni koriste oružje ali su  također i  socijalni  pokret. Naravno da se služe terorizmom, ali i Izrael se služi terorizmom, samo što jevrejsku državu zapadne zemlje ne smatraju terorističkom. U britanskom zakonu  korišćenje nasilja za postizanje političkih ciljeva  definisano je kao “terorizam” ( Palestina je bila pod mandatom Britanije od  1920 do1948, danas bi rekli pod kolonizacijom). Hamas takođe koristi nasilje za odbranu teritorija i Ujedinjene nacije podržavaju to pravo. Ukratko, to je kompleksna  slika, ali kada EVropa koristi etiketu “teroristička organizacija” da bi opisala Hamas, ona ne radi detaljnu i ozbiljnu  analizu situacije.

LIFEGATEU: Kakvom rješenju se nadate za povratak u stabilno stanje izmedju Izraela i palestinskih teritorija?

PAPPE: Pripadam  pokretu  koji se bori za  jednu zajedničku  demokratsku državu– One democratic state campaing. Palestinci i Izraelci moraju živjeti zajedno, u demokratskoj i sekularnoj zemlji, a izbjeglice moraju imati mogućnost da se vrate u svoje krajeve i svoje domove. To uključuje kraj cionizma i cionističkih institucija, kraj diskriminacije na vjerskoj, etničkoj i rodnoj osnovi. Postići takvo rješenja nije lako, naravno, mnogi mu se Jevreji  snažno protive, ali ono je jedino rješenje koje vidim razumnim, budući da trenutna situacija, kao i prijedlog osnivanja dvije države za dva naroda koji podržavaju Ujedinjene nacije, USA i ostatak zapadnog svijeta, samo će pogoršati već složenu  situaciju.

Čak  i palestinske nacionalističke pokrete treba uvjeriti da prihvate rješenje jedne države za sve: treba stvoriti novi savez, novi PLO (Palestinska oslobodilačka organizacija) ili u novi subjekt politički sposoban ozbiljno raspravljati o svemu. Vjerujem da nova generacija Palestinaca, s obzirom na to da je palestinska populacija jedna od najmlađih na svijetu, gdje je 50 posto stanovništva mlađe od 18 godina, može osmisliti nove institucije koje će slijediti taj cilj, jedne demokratske i slobodne  drzave za svo gradjanstvo.

 

Ljudi u Izraelu koji se protive  vladi i njenim odlukama nemaju prostora

LIFEGATEU: Postoje   Izraelci  koji ne žele rat i koji kritiziraju izbore  izraelske vlade.  Njihov glas se  ne čuje daleko?

PAPPE: Mislim da u Izreelu nema puno ljudi protiv rata, sigurno ih je manje nakon događaja od 7. oktobra. Mnogi podržavaju vladine izbore jer se žele osvetiti za ono što se dogodilo njihovim sunarodnicima. Ljudi koji se protive aktuelnoj vladi i njenim odlukama nemaju prostora, teško je govoriti  glasno, jer vlast ne podržava slobodu izražavanja. Imamo slučajeve poznatih profesora istorije koji su zatvarani zbog iznošenja kritika. Iako su ulični protesti bili dopušteni u Tel Avivu, u mom rodnom gradu Haifi, niko nije smio izaći na ulice. Opšti kontekst je takav i  ne dopušta kritike, a to se već dogadjalo   i prije 7. oktobra

Maurizio BONGIOANNI –LifeGateu
Prevod:  Vesna ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Potvrda da je imalo smisla pisati

Objavljeno prije

2 dana

na

14 Marta, 2025

Objavio:

Koliko god bizaran bio ovaj slučaj policijske zloupotrebe, on se uklapa sa svjetskim trendom. Naglašena autoritarna politika osnažena kapitalom koji kontroliše tehnologiju i suštinski uređuje medijski prostor, nadvila se kao prijetnja sa obje strane Atlantika

 

 

MONITOR: Napisali ste da ste pomislili da je to nevjerovatno, kad ste dobili papir Uprave policije da je protiv vas pokrenut postupak  zbog  kolumne u kojoj ste kritikovali javni nastup profesora Aleksandra Stamatovića. Zaista je nevjerovatno. Pomalo i jezivo. Šta ste još pomislili kad ste pročitali dokument?

MANDIĆ: Pomislio sam da je policijsko pismo najbolja moguća reklama koja se može desiti jednom piscu i da ću morati da ubrzam objavu moje knjige sabranih eseja i kolumni “Zbogom novine”. Baš ovih dana radim na tom rukopisu, prilično obimnom, i ova prijava nekako savršeno zatvara krug. Dvije se misli smjenjuju. Prva, da sam sve dosad u životu pisao uzalud, i druga, da je možda ovo što se dešava upravo potvrda da je imalo smisla pisati, neka vrsta priznanja da sam neke stvari makar dodirnuo.

Zapravo, kad sam dobio to plavo pisamce, trebalo mi je malo vremena da shvatim da nije riječ o privatnoj tužbi, nego da je država procijenila da je moj teskt opasan po javni red i mir. Situacija je bizarna i zato izgleda neozbiljno i upravo tu vidim najveću zamku percepcije. To što izgleda neozbiljno, ne abolira nas da cijeli slučaj tretiramo kao ozbiljan pritisak na novinara i podrivanje slobode govora, što na koncu cijela ova situacija jeste. A što se smiješne strane tiče, kažu da se Kafka smijao dok je čitao djelove Procesa, mislio je kako je to jako zabavno i komično djelo.

MONITOR: Osim što je ovaj postupak policije prijetnja  slobodi govora, državne institucije  se stavljaju u zaštitu profesora koji je  u medijima iznio najprizemnije seksističke komentare, a smatraju da vi remetite javni red i mir jer kritikujete takvo ponašanje profesora, kao i Etički odbor UCG koji ga je zaštitio?

MANDIĆ: O slučaju seksističke opaske profesora Stamatovića nisam imao namjeru da pišem, sve je tu bilo dovoljno jasno i jadno da bi se javnost dalje edukovala. Mislim da je profesor svojim ponašanjem sam sebi naškodio, pokazao se u svijetlu koje je samo po sebi karikaturalno i ne ostavlja mnogo prostora za satiričnu intervenciju. Ali kad je Etički odbor Univerziteta Crne Gore porodio nekakvu jeftinu pseudifilozofiju u vidu odbrane našeg profesora “zavodnika”, stvar je postala sistemska. Tek onda sam krenuo da pišem, jer je riječ o zanimljivoj i značajnoj temi – lažnom moralu akademske zajednice. Presuda Etičkog odbora nije bila ni objavljena na sajtu Univerziteta, dobio sam je od jedne NVO koja je pratila slučaj. Zgranut sam bio tim jezikom, farisejskim konstrukcijama o dobrom profesoru koji hvali duh ispod majice i novinarku gleda kao cilj a ne sredstvo. Jednom riječju, mrak. Mrak bez trunke svjetla, tim prije što je Odbor imao nekoliko elegantih načina da profesora opomene, da se ogradi, nije uopšte morala ničija glava da leti. Ipak, autoritarne strukture ne dozvoljavaju ni najmanju pukotinu za kritiku, sve tu mora biti ugašeno, splasnuto, bezgrešno, kako bi podržalo simulakrumu od koga žive armije pokornih, gotovo anonimnih profesora, nespremnih za bilo kakav javni istup.

Da, upravo sam to htio da kažem, naš Univerzitet dobrim dijelom funkcioniše kao autoritarna struktura i samo nečiji autoritet, pretpostavljam rektorov, učinio je da se odmah nakon Stamatovićevog gafa Univerzitet jednim nepotpisanim saopštenjem ogradi od njegovog ponašanja. Međutim, kad je stvar predata na rješavanje po proceduri, Etički odbor je pokazao kakva je zapravo klima na Univerzitetu, kako se ubija zdrava misao tamo gdje bi trebalo da se uči sloboda.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR DUŠKO LOPANDIĆ, PREDSJEDNIK FORUMA ZA MEĐUNARODNE ODNOSE I POTPREDSJEDNIK PARTIJE SRBIJA CENTAR: Režim se ljulja,  postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja u Srbiji

Objavljeno prije

2 dana

na

14 Marta, 2025

Objavio:

Podjele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prijete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast

 

 14

MONITOR: Za 15. mart se očekuje veliki skup studenata i građana koji bi trebalo da dođu iz čitave Srbije. Vučić najavljuje-za isti datum, „kraj obojene revolucije“. Da li bi taj dan mogao da znači i kraj dosadašnjih vidova otpora?

LOPANDIĆ: Treba razlikovati Vučićevu propagandu od realne situacije. Srbija je u dubokoj političkoj krizi, režim se ljulja, postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja sa desetinama protesta koji se dešavaju svaki dan i koji su do sada obuhvatili preko 400 gradova i sela. Neki od njih, poput skupova u Novom Sadu, Kragujevcu i Nišu okupili su i više stotina hiljada građana. Svo nezadovoljstvo stanovnišva nepočinstvima režima sada se izlilo na ulice. Ono ne bi dostiglo ovolike razmere da već duže ne postoji proširen osećaj nezadovoljstva i nepravde u narodu na koje „šef“ i grupa na vrhu nisu u stanju  niti imaju nameru da odgovore. Vučić je u toku četiri protekla meseca pokušao potpuno bezuspešno sve moguće taktike kako bi zaustavio studentski i narodni bunt, od represije, laži, pretnji i kontramitinga do pomirljivosti, kampanje „borbe“ protiv korupcije, uzaludnih pokušaja da podmiti studente… U poslednje vreme intenzivirao je neuverljivu priču o „obojenoj revoluciji“ koja će se završiti 15. marta. Ali to je samo njegova pusta želja. Podele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast. Studenti su najavili, „dugoročnu borbu radi sistemskih promena“ kao i trodnevni generalni štrajk nakon 15. marta, uključujući i blokade nekih od ključnih državnih kompanija, poput EPS-a i dr.

MONITOR:  Kako  gledate na dinamiku u odnosima studenata u blokadi i ostalih društvenih aktera, posebno opozicionih političkih partija?

LOPANDIĆ: Podržavamo sve studenstke zahteve ali istovremeno smatramo da oni ne mogu sami (u ovom herkulovskom poduhvatu promena), i u kome bi – kao uostalom i građani u protestima – trebalo da učestvuju i svi drugi organizovani politički subjekti. „Netransparentnost“ studentskog pokreta kada se radi o načinu da se stigne do krajnjeg cilja, široj ideologiji ili kontaktima sa drugim društvenim grupama koje se već godinama zalažu za promenu sistema (od opozicije do organizacija civilnog društva) do sada je bila najveća originalnost, ali potencijalno i moguća slabost protesta. Studenti se zalažu za ispravne ciljeve, poput jadnakosti i pravde, borbe protiv korupcije, vladavine prava, primene zakona itd., ali nije baš sasvim jasno kako će do tog cilja i doći nasuprot žilavom i ukorenjenom režimu koji se svom snagom i na svaki način opire promenama. Zahtev da „institucije rade svoj posao“ je nerealan u uslovima zarobljene države koju je zgrabila kleptokriminalna hobotnica.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Prošlost ne smijemo šminkati

Objavljeno prije

1 sedmica

na

7 Marta, 2025

Objavio:

U Crnoj Gori se većinski prema istoriji ponaša kao prema samoposluzi. Iz nje se uzima samo što kome odgovara

 

 

MONITOR: Prošle sedmice obilježene su 32 godine od zločina u Štrpcima. Da li primjećujete kod nove vlasti drugačiji odnos prema zločinima iz devedesetih ili se na njih samo podsjeti prilikom sličnih obilježavanja?

PEPIĆ: O strašnim i veoma teškim 90-im se puno priča. Mnogi se tog perioda i prisjećamo i podsjećamo. Uglavnom,  osuđujemo takvo zlo. I oni koji su u tom periodu dizali glas i osuđivali te zločine, a bogami sada i oni koji su ćutali. Mnogo je onih koji su u tom zlu na  direktan  ili indirektan način  učestvovali. Na žalost, dobro je poznato da je u tom periodu, većinska Crna Gora bila na strani onih ,,Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva” u odnosu na one ,,Sa Lovćena Vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”.

Prošle sedmice smo obilježili tužan, tragičan i sraman događaj otmice putnika iz voza 671 na pruzi Beograd – Bar. Kada su zločinci  u ,,ime srpstva” 27.02.1993. oteli u mjestu Štrpci 20 putnika, koji su imali ,,pogrešna imena ” i odveli ih u smrt. Od tih otetih i ubijenih, većini ni kosti nijesu pronađene. Rekao bi neko, pa ,,šta se tu moglo uraditi”,  to se desilo na drugoj teritoriji. Moglo se.

Što reći i o tome što je ondašnja crnogorska vlast, u maju 1992. izvela monstruoznu akciju, hvatanja i deportacije bosansko hercegovačkih izbjeglica, Bošnjaka,koji  su poslati u smrt. Tada je bio premijer isti ovaj čovjek koji je sada Počasni predsjednik DPS- a.

Ne mogu da ne pomenem ime sada pokojnog Slobodana Pejovića, koji je kao ondašnji policijski inspektor, prvi javno o tome progovorio.  I šta je taj ČOVJEK,  u pravom i punom smislu te riječi, doživio nakon toga, naročito od ,,zaštitnika lika i djela” i ,,perača” biografije Đukanovića. Na sve i svakakve načine su pokušavali i pokušavaju da ocrne Slobodana Pejovića. A Slobodan Pejović je heroj.

O tim i takvim devedesetim nije odgovaralo mnogima koji su bili na vlasti do 30.08.2020. da se priča i  ,,razjasni” uloga nekih od kojih su u tom periodu zla u tome  saučestvovali.  Ni kod ovih ,,novih” ne vidim iskrenu želju, da se time na pravi način bave. Podsjećanja i obilježavanja tragičnih  događaja iz 90-ih, više služe za ,,dekor”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo