Hoće li u koritu rijeke Morače nići četiri betonske brane napravljene po zamislima starim skoro pola vijeka, crnogorska javnost će saznati za dva, tri mjeseca. Sada slijedi formalna procedura ocjenjivanja sugestija prikupljenih tokom javne rasprave na Detaljni prostorni plan za hidroelektrane na Morači i Stratešku procjenu uticaja na životnu sredinu tog plana. RAJ NA ZEMLJI: Iza leđa uglađenih vladinih činovnika koji ponavljaju priču o odličnim tehničkim rješenjima, blagodetima za građane Crne Gore, struji koja će potocima teći i računima za struju koji nikoga neće nervirati – već bruje motori građevinskih mašina koje su spremne da krenu u pohode na Moraču. Građevinski lobi, nakon godina rasta i jačanja, kao posebno krilo blisko vlastima, uzdrman je krizom i pod bremenom velikih kreditnih zaduženja. Pošto po Crnoj Gori nema gradilišta kao nekada, valja što prije upregnuti mehanizaciju, ući u nove, što veće i dugoročnije poslove i – zaraditi. Pa makar i na štetu poreskih obveznika i prirode.
Energetika je, zna se, vrlo profitabilan posao. U zemljama Evropske unije vladaju vrlo strogi standardi tokom planiranja, prikupljanja dokumentacije i, na kraju, tokom izgradnje energetskih objekata. Primjera radi – da bi se ispunili samo standardi iz Okvirne direktive o vodama treba i po nekoliko godina da bi se prikupila papirologija. Zato je jasno zašto je Crna Gora, sa ovakvom vlašću, raj za energetski lobi.
Ekonomska kriza i želja za opstankom na vlasti gura Crnu Goru u donošenje brzih odluka o velikim i važnim stvarima bez prethodnog društvenog konsenzusa koji bi morao da postoji u svakom demokratskom društvu oko ovako velikih projekata koji mijenjaju mapu države. U ovakvoj situaciji guranje javnog interesa u drugi plan – pogubno je.
DERIPASKIN ENERGETSKI PROBLEM: „Zašto se tender mora raspisati sada?”, pitao je javno i Garet Tankosić Keli, nekada prvi čovjek podgoričkog UNDP-a. „Pošto ni po najoptimističkijim izgledima ne može biti energije iz ovih brana u žici do 2018, to neće pomoći neposrednim energetskim ‘problemima’. Mnogo je važnije to što je svijet usred najgore ekonomske recesije u našem životu, a da su cijene svega od Londona do Dubaija pale na najniže grane; zašto onda prodavati koncesije na krunske bisere Morače u brzopoteznoj prodaji na dnu recesije?”, pitao se Tankosić Keli.
On upozorava da je mit – da se Crna Gora suočava sa energetskom krizom. „Činjenica je da Crna Gora nema energetski problem. Međutim, ima ga Oleg Deripaska, milijarderski rudarski tajkun iz druge države, zato što je KAP odgovoran za – manje više – 50 odsto potrošnje energije u Crnoj Gori”, objašnjava Tankosić Keli.
Sasvim se sada otvoreno priča ono o čemu se tek šuškalo kada su se Berluskoni i Đukanović smiješili rukujući se pred blicevima foto-aparata dok su najavljivali podmorski kabl za prenos struje između Crne Gore i Italije. Žurba je – da Italijani, što prije, započnu posao u Crnoj Gori i vuku struju u Italiju. Jasno je zašto. Ogroman deficit struje pritiska tu zemlju. A Italijani traže svoj interes. Legitimno. Pitanje je samo za čiji interes se vodi igra sa ove strane kabla. Za javni interes – sigurno je sada – ne.
DOGOVOR BRANU GRADI: „Ako su tačne prognoze Svjetske banke da će u naredne dvije decenije cijena električne energije porasti barem dvostruko, znači li to da je za Crnu Goru, njene građane i njen budžet, najbolje da prihod od tako rastućeg trenda cijena, u naredne tri decenije koristi inostrani koncesionar – po svemu sudeći firma A2A?”, pita i Branko Lukovac, bivši diplomata i nekadašnji šef Kancelarije za održivi razvoj.
Da je u pitanju već dogovoreni posao tvrdi i Vasilije Miličković, predsjednik Udruženja manjinskih akcionara Elektroprivrede. „Rijeka Morača biće pretvorena u baru odlukom jednog čovjeka, premijera Mila Đukanovića. Ne postoji nijedan ekonomski razlog, niti interes građana i države za koncesionu gradnju hidroelektrana na Morači, već je to lični razlog premijera Đukanovića, koji je proistekao iz bilateralnog sporazuma sa italijanskim kolegom Silviom Berluskonijem, potpisanim sredinom juna prošle godine”.
Miličković tvrdi da u tajnom sporazumu decidno piše da je italijanska firma A2A dobila od Terne i Enela zadatak upravljanja EPCG preko učešća u privatizacionom tenderu, kao i razvoja i upravljanja postojećim i planiranim hidroelektranama u Crnoj Gori.
„Dakle, gradnja HE na Morači pripašće Italijanima. Mogu Francuzi, Njemci, Norvežani ili bilo koji drugi investitori na tenderu dati dvostruko bolju ponudu, međutim, biće ekspresno eliminisani kao što se desilo sa grčkim konzorcijumom PPC-Golden enerdži na tenderu za dokapitalizaciju EPCG”, tvrdi Miličković.
MARINA MARKOVIĆ, NEZAVISNA KONSULTANTKINJA ZA ŽIVOTNU SREDINU
Nepoznanica i štete i koristi
MONITOR: Zašto se Vladi toliko žuri da što prije usvoji dokumentaciju i ozvaniči investitora za gradnju HE na Morači?
MARKOVIĆ: Požurili su sa pretkvalifikacionim tenderom iako ga nije trebalo raspisati. Potpuno bi logično bilo da se prvo sačeka ishod javnih rasprava, vidi konačni Detaljni prostorni plan za četiri hidroakumulacije na Morači i tek nakon toga traže investitori. Jer, teoretski – DPP ne mora, a sudeći po javnim raspravama ne bi ni smio, biti usvojen ovakav kakav je sada i onda tekući tender nema smisla. Ulaženje u tenderski proces prije dobijanja saglasnosti na Stratešku procjenu uticaja na životnu sredinu (SEA) i usvajanja DPP-a smatram veoma arogantnim. Takav pristup govori da su nadležni Vladini resori sasvim sigurni da će DPP proći bez obzira na procedure kakve se primjenjuju u članicama Evropske unije, a koje su dio i naših zakona. Sada kada su javne rasprave o DPP i SEA završene pitanje je čemu su služile ako ne bude bitnijih promjena u ta dva dokumenta. U SEA-i ima dosta nedostataka i bez njene konačne verzije koja bi bila pripodobljena standardima EU i domaćem zakonodavstvu ne može biti usvojen ni DPP i time bi se čitav proces vratio na početak. No, ponavljam, veliko je pitanje da li će se to desiti. Voljela bih da budem demantovana i da se Plan i SEA-u vrate na popravni, ali se iskreno bojim da se to neće desiti.
MONITOR: Kao vjerovatni investitor već se pominje italijanska kompanija A2A.
MARKOVIĆ: Simptomatično je da se sve češće pominju Italijani i njihova kompanija A2A kao učesnici tendera i vjerovatni investitori. Ušli su u posao sa Elektroprivredom, između Italije i Crne Gore dogovoren je podmorski prenosni kabl, sve su glasnija mišljenja da se radi o već dogovorenom poslu. Nemam pouzdanih podataka o tome, ali smatram da je vrlo moguće da je tako: kada se sve ove činjenice i Vladin pristup tenderskom procesu povežu sve ukazuje da se radi o već dogovorenom poslu koji treba što prije sprovesti u djelo.
MONITOR: Koji su osnovni nedostaci SEA?
MARKOVIĆ: Prethodni nacrti SEA bili su kvalitetniji od dokumenta koji je kao finalni stavljen na javnu raspravu. I to čudi. Trebalo bi da bude upravo obrnuto. Posebno je problematično to što se ne razmatraju alternative i što se zaobilaze evropski propisi o upravljanju vodama i zaštiti prirode. DPP i Strategija razvoja energetike kao usmjeravajući dokument za njegovo donošenje i razvoj projekata četiri elektrane na Morači, nažalost odstupa od suštinskog cilja politike za vode Evropske unije – postizanja dobrog statusa do 2015. i sprječavanja daljeg pogoršanja statusa za sve vode. Da Crna Gora primjenjuje Okvirnu direktivu o vodama, odluka o gradnji elektrana na Morači bi mogla da se donese samo uz jasnu računicu i dokaze da se koristi od planiranih zahvata ne mogu postići ni na jedan drugi, po životnu sredinu povoljniji način, ili da su, na primjer, od suštinskog značaja za zdravlje i bezbjednost ljudi. A odsustvo takve analize je upravo ono na što, i to sa pravom, ukazuje nevladin sektor i što zabrinjava. Odluka ovakve vrste se, ako se poštuju zahtjevi Evropske unije, ne može donijeti, a da se prethodno na jednu stranu ne stave sve prednosti a na drugu sve štete koje bi projekat donio životnoj sredini, društvu i ekonomiji, i pravilno odmjere štete i koristi.
MONITOR: Nakon Prostornog plana i Strategije energetike – velika se polemika vodi i o DPP i SEA za Moraču…
MARKOVIĆ: Sada ne bismo imali ovakvu raspravu da je učešće javnosti posebno u donošenju Strategije razvoja energetike bilo suštinsko a ne formalno. Prirodno je zapitati se da li su DPP i SEA tek pokriće za odluke koje su već donesene tokom izrade Strategije razvoja energetike, znatno prije toga kada se na projektovanje i korišćenje velikih brana gledalo bitno drugačije nego danas, ili možda kroz neke vremenski bliske neformalne i druge procese u kojima se određene kompanije i privatni interesi pozicioniraju za djelovanje na budućem Regionalnom energetskom tržištu jugoistočne Evrope. Ako je zaista tako naredno pitanje je gdje je onda tu održivost? Kako onda u tom svijetlu da posmatramo izjave zvaničnika da imaju dobre namjere i da će ispoštovati visoke standarde očuvanja životne sredine osim kao prazne riječi? Čak i u SEA stoji da za dvije oblasti životne sredine koje će trpjeti najznačajnije negativne uticaje u slučaju gradnje HE – za vode i biodiverzitet – nedostaju podaci da bi se pouzdano procijenio uticaj. A upravo jedan od osnovnih principa održivosti jeste princip predostrožnosti – kad nijeste sigurni kakve će uticaje proizvesti određeno činjenje od njega se morate suzdržati. Biće interesantno vidjeti da li će prilikom odlučivanja taj princip primijeniti nadležni organ za SEA, a posebno ministar zaštite životne sredine koji se deklarativno zalaže za održivi razvoj. Logično bi bilo da resor koji se bavi zaštitom životne sredine i njegov prvi čovjek insistiraju na prikupljanju nedostajućih podataka, uključivanju više alternativa, varijanti rješenja u DPP i vjerovatno na ponovnoj procjeni uticaja na osnovu dopunjenih podataka i uz tješnje povezivanje procjene sa relevantnim evropskim propisima.
MONITOR: Ministarstvo za ekonomski razvoj je svojevremeno ignorisalo razmatranje alternativa tadašnje pilot Strateške procjene uticaja na životnu sredinu.
MARKOVIĆ: Da, ne treba zaboraviti da je tada prvi čovjek Ministarstva za ekonomski razvoj bio upravo sadašnji ministar uređenja prostora i zaštite životne sredine Branimir Gvozdenović. Izbjegavanjem da se alternative razmotre u ranoj fazi razvoja projekta konačni izbor se sužava, a određena rješenja nameću kao jedina ispravna. To svakako nije model koji se primjenjuje u evropskoj praksi niti u projektnom ciklusu Svjetske banke.
Marijana BOJANIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
SVIJET3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice