Povežite se sa nama

INTERVJU

IGOR VUK TORBICA, REDITELJ: Pravo na izbor koji odstupa od logike

Objavljeno prije

7 godina

na

torbica

Predstava Krvave svadbe, F.G.Lorke, u režiji Igora Vuka Torbice – jednog od najangažovanijih i najinovativnijih mladih reditelja u regionu, rađena u koprodukciji Grad teatra i Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada, premijerno je izvedena u Budvi, na otvorenom prostoru između crkava. Ova predstava, već sada, označena je kao kulturni događaj godine.

Scenograf predstave je Branko Hojnik, kostimograf Jelisaveta Tatić Čuturilo, kompozitor Vladimir Pejković, scenski govor potpisuje Dejan Sredojević, dizajn svjetla Milica Stojšić. U predstavi igraju Varja Đukić, Milica Grujičić, Ivana Mrvaljević, Pavle Popović, Branka Stanić, Vukašin Ranđelović, Miroslav Fabri, Draginja Voganjac, Maja Stojanović, Dušan Vukašinović, Filip Đuretić i Nenad Pećinar.

MONITOR: U dramskom teatru sve počinje izborom teksta, a pitanje koje se nameće je – zašto baš Lorka i “Krvave svadbe”? Kakva je za Vas to veza sa trenutkom u kojem živimo i da li vas je opterećivao taj pritisak savremenosti?
TORBICA: Nešto od odgovora na ovo pitanje dao sam i u knjižici predstave. Pitanje je zaista bitno i hvala vam na njemu. Najpre bi se morali složiti oko toga o čemu zapravo govorimo kada govorimo o savremenosti. Da li ona postoji i da li je na kraju krajeva i u kojoj meri ona umetnička kategorija. S jedna strane ja govorim neminovno i stvaram iz ovog trenutka sad, iz psihologije modernog čoveka od koje na kraju krajeva i ne mogu da pobegnem. S druge strane, akademsko obrazovanje, u ovim studijama koje sam ja prošao, kao metodičnost i tematsku jedinicu imale su i sledeće pravilo: za svako delo koje postavljate, nađite razlog u današnjem trenutku! Ovakvo pravilo, kao i mnoga druga pravila akademskog životu na kraju budu dogmatizovana ili tumačena na najjednostavnije načine, te se zato uvek plan odluke da se postavi neko delo svodi na to da tematski odgovori i odgovara analogiji i homologiji današnjeg vremena. Nemam ništa protiv ovoga, ne mislim da je pogrešno i nužno loše, ali ja sam u ovom slučaju hteo pre svega da savremenom trenutku vratim poeziju, pravo na simbolističko i na asocijacije, osećaje i na disciplinu osluškivanja građenja ritma, napetosti i tragedije. Da ostanem veran pesničkom pogledu na svet, pogledu koji nije nužno u kordinatama socijalno političkog, nego je transcendentalnije.

Izbor teksta bio je krajnje konotativan, kao i moja potreba da radim Krvave svadbe, taj je izbor sličan samoj odluci da se jedna pesma i napiše, a šta vam je za to potrebno – malo unutarnje nužnosti i nešto od onoga sto je Tolstoj nazivao energijom zablude. To je na kraju krajeva za mene i jedina prava savremenost: pravo na izbor koji odstupa od logike, logičnog i standardnog!

MONITOR: Iako se Lorka nije bavio politikom, zbog svojih ljevičarskih ideja – uhapšen je i strijeljan. Ne možemo reći da su njegove drame zastupljene na ovim prostorima – jako malo su rađene. Da li ste se odlukom da baš sad režirate njegov komad na neki svojevrstan način i deklarisali šta mislite o ovom zajedničkom podneblju, ali i o pozorištu gdje sve manje ima poezije?
TORBICA: Nije pitanje same poezije, govorimo o prostoru u kojem je na žalost sve manje autentičnosti, sve manje hrabrosti da se teatar i umetnost pretvori u široko polje mogućnosti, sa svim njegovim plodovima koje može dati, pa makar oni bili i gorki ili ponekad i nejestivi. Mi smo kao kulture sveli svoje umetnosti na manje od ništice, na neznatnost, naši su pozorišni repertoari sigurni i ziheraški kako u političkom ključu, tako i u onom estetskom. Nismo sebi i jedni drugima dali pravo na uspeh, ali ni na greške. Nisam o tome aktivno razmišljao, ali sad već gledajući unazad, možda sam pomislio birajući ovaj naslov da ne želim ulaziti u vulgarni dijalog ovog podneblja, želim se bar u ovim gestom udaljiti i uživati u nekoj tihoj i mirnoj razmeni mišljenja, ako je potrebno i sam sa sobom.

MONITOR: O čemu pozorište treba danas da govori?
TORBICA: Kad bih u potpunosti znao odgovor na ovo pitanje, mislim da bih se pozorištem i prestao baviti. Toliko je toga u pozorištu što je potrebno pojmiti, a ja sam tek krenuo na taj put. Za mene je pozorište ponekad uzbudljivo po onom i zbog onog što govori, ali često me više osvoji zbog načina na koji govori, sredstava i stila kojem je nešto pripovedano kroz pozorište. U tim i takvim okvirima, i najmanja naša svakodnevna egzistencija, beskonačno ponovljena radnja, može biti uzdignuta u nešto zaista veličanstveno. Pozorište je tu kao osnovna korekcija na naš svakodnevni potencijalni pad u banalnost i obesmišljenost.

MONITOR: Grad teatar formiran je kao festival ambijentalnog karaktera sa mogućnošću da pod otvorenim nebom prikaže što veći broj kvalitetnih programa. Organizatori su najavili da ćemo vidjeti predstavu koja ne prati trend i da su “Krvave svadbe” predstava koju zaslužuje Grad teatar.
TORBICA: Moje prethodne predstave su u poslednjih nekoliko godina gostovale u Gradu teatru, ali ja nisam imao priliku da posetim Budvu i festival. Moram priznati da u tom smislu nisam bio opterećen tradicijom i svime onime što je prethodilo ovogodišnjoj produkciji. Ovo je izvrsno, jer se uvek trudim objasniti koliko je važno i moje neznanje o pojedinim stvarima, i da me često korisnije definiše nego moje znanje. No ovde nemam prave mentalne mape da zaista uporedim našu produkciju i prethodne koje je Grad teatar ostvarivao. Mogu samo da kažem ovo, s jedne strane, imam toliko reči hvale i zahvalnosti za način na koji su me iz vođstva ovog festivala znali čuti, razumeti i prihvatiti moje predloge. Imali su strpljenja za moje ideje i za moj tempo, osećao sam slobodu dok sam radio i ostvario sam uslove sa njima kakve često ne vidim u profesionalnim pozorišnim kućama. Mislim da je Milena Lubarda Marojević neko sa punim osećanjem šta znači festival s jedne strane, a onda i sama delikatnost kreativnog procesa. Želio bih se ovom prilikom zahvaliti njoj i njenom timu na svemu navedenom i nadam se da je naša predstava vratila Gradu nešto od truda i razumevanja kojeg su one ponudile nama. Želeo bih, ako je ikako moguće, da takvi ljudi budu prepoznati i da ih ništa ne zaustavi u putu kojim su krenuli da razvijaju ovaj festival.

MONITOR: Lorka je opisao, naročito u “ruralnoj trilogiji” ljubav, patnju, strasti – prije svega žena. Na početku drame Majka izgovara: “Nek su proklete i puške i pištolji i najmanji nožić, prokleti bili i ašovi i vile”. I ovdje vidimo kako žene najviše stradaju, a postaju i čuvarke patrijarhata. Kako vidite ulogu žene na ovim prostorima protekle tri decenije?
TORBICA: Na žalost mnogo, barem u načinu na koji ja posmatram recentne tokove naših kultura. Ako malo bolje pogledate, moći ćete na primeru svih republika naše nekadašnje zajedničke zemlje, pronaći s jedne strane postignute određene vrednosti kada su u pitanju žene i njihova integracija u tekuće političke, naučne, društvene discipline, ali jednim spretnijim pogledom, moći ćete uočiti i sledeće, ženama je u pravilu ovde data moć u dva određena slučaja, a to su pod jedan – kada je pozicija na kojoj su, krajnje simbolična i benigna u mogućnosti trenutnog delovanja i dalekosežnih posledica, pod brojem dva – kada njihova pozicija, ne samo potvrđuje, nego neretko i učvršćuje patrijarhalnu društvenu košuljicu u kojoj živimo. Iz ovog razloga, često govorim, da mi zapravo nismo videli ništa od prave i originalne slobode ženskog glasa na ovim prostorima. Poslednje tri decenije, uveli smo žene na veliki teren, poveli ih da igraju velike utakmice, ali prije toga, morale su naučiti pravila igre, koja su ostala, nepromenjena, dakle, duboko ne-ženska!

MONITOR: Publika je bila sudionik jedne fatalne priče o ljubavi, nagonima, osveti, ali i praštanju, a završetak predstave – dijalog Majke i Vjerenice djelovao je katarzično. Koliko je za Vas važan taj efekat i da li treba da pozorište utiče na ljude i da ih mijenja?
TORBICA: Pozorište ne mora ništa, ali bilo bi dobro da uspe u svemu. Neke priče su katarzične upravo u mraku i teškom kraju, koji ne samo da odvodi likove iz života nego na neki način i kažnjava publiku, proziva i optužuje, drugi su pak oni krajevi koji odstupe od ovakvih završetaka, i završe u pomirenjima, makar ona bila i samo trenutna ili simbolična. Mislim da su moje predstave u mnogim slučajevima ličile na prvu mogućnost koju sam dao, ali ova je završila sličnije drugoj ponuđenoj opciji i još sebi ne znam do kraja odgovoriti zašto je to tako. Originalan tekst nudio je u najmanju ruku i drugačiji, spekulativniji kraj. U svakom slučaju, pojam koji dajete u pitanju, pojam katarze, za mene nikad nije nestao, samo je promenio svoje oblike. Pozorište nesumnjivo menja ljude, samo što to čini bez puno buke i bez brzih, a vidljivih estetskih promena. Da nije tako, da u to ne verujem, pozorište ne bi bilo mesto na koje dolazim ni kao reditelj ni kao publika.

MONITOR: Reditelj ste koji radi u različitim pozorištima regiona. Komentar nakon premijere, gotovo svih prisutnih, bio je da su glumci djelovali kao pravi ansambl, a inače rijetko ko se znao i do sada igrao zajedno. Kako ste sve to za prilično kratko vrijeme postigli? Kakav način rada s glumcima preferirate?
TORBICA: Zanimljivo je što sam u ovom slučaju i sam svoj proces rada stavio po malo sa strane. Često otvorim probe u kojima se danima ne čita na probama, izbegavam dodir sa tekstom i puštam da ideje dolaze te da razgovor o tekstu, čak i kritika samog teksta stvori neku zajedničku strategiju o pristupu. Na ovom sam procesu glumce odmah upozorio i izvinio se, da nemamo vremena i luksuza za taj način rada. Bilo je potrebno odmah se baciti u Lorku i vrlo brzo se dignuti sa stola, molio sam ih za strpljenje i poslušnost dok budemo radili početne scene, kako bi zajedno osetili princip onoga što će uslediti u usložnjavanju predstave i to sam i dobio, sasvim disciplinovane partnere koji su ozbiljno shvatili ono što radimo, onda je usledila i sloboda, jednom kad smo shvatili da smo zaista na zajedničkom putu. Nedugo nakon toga, razvila se i ljubav i poštovanje među ekipom, a toga je danas tako malo. Bilo mi je iskreno zadovoljstvo raditi sa njima.

Miroslav MINIĆ
Foto: Grad Teatar Budva

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

MIRSAD TOKAČA, DIREKTOR ISTRAŽIVAČKO DOKUMENTACIONOG CENTRA, SARAJEVO: VP Šmit se uzdržao od korišćenja Bonskih ovlašćenja, da bi ojačalo BiH pravosuđe

Objavljeno prije

21 sat

na

28 Februara, 2025

Objavio:

Dodik se pogubio u panici jer se, prvi put, susreće sa situacijom koju ne može kontrolisati i diktirati. Ovaj put on  ne može računati na jednodušnu podršku opozicije.  I njima je jasno da se radi o ličnom problemu Dodika, a nikako problemu koji dotiče entitet… Populističke poruke Dodiku trebaju da bi  obezbijedio političku podršku i podršku naroda. Jučerašnje okupljanje par hiljada ljudi u Banja Luci pokazalo je da je i ta podrška izlapila

 

 

MONITOR: Milorad Dodik je prvostepeno-nepravosnažno, proglašen krivim za nepoštovanje odluka Visokog predstavnika. Skupština RS je odluku Suda BiH nazvala državnim udarom, Savjet za nacionalnu bezbjednost Srbije je reagovao sa sedam zaključaka…Očito je:   pravosuđe BiH priznaje odluke VP Kristijana Šmita kao  zakonodavne. Šmit je “pobijedio”, a da nije morao da koristi Bonska ovlašćenja?

TOKAČA: Od samog početka je jasno da se sudilo po Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine i da su dopune tog zakona koje je inicirao Visoki predstavnik zasnovane na njegvim ovlaštenjima, kao i svih njegovih prethodnika. On nije koristio Bonske ovlasti jer je intencija da se državne institucije Bosne i Hercegovine osposobe za samostalno  donošenje odluka i time ojačava vladavina zakona. Da je cilj drugačiji, bilo mu je mnogo jednostavnije da je upotrijebio Bonske ovlasti i trajno ga eliminirao iz političkog života. Mislim da je ovakav pristup  koji jača ulogu bosanskog pravosuđa potpuno ispravan.

Što se tiče marginalnih tipova koji Dodiku daju podršku, ona neće proizvesti nikakve posljedice, osim utiska koji oni žele proizvesti kod vlastite javnosti da predstavljaju nekakav politički faktor.

MONITOR: Visoki predstavnici EU parlamenta osudili su pritiske na Tužilastvo i Sud BiH, Altea snage su pomno pratile događaje…Aleksandar Vučić je, međutim, brzo došao u Banja Luku. Odluke donijete malo ranije u Beogradu  potcrtavaju stav da stranci ne bi trebalo da se miješaju u BiH prilike. Da li se Srbija- a Vučić se poziva na Deklaraciju Svesrpskog sabora, u stvari-miješa?

TOKAČA: Kada bi Bosna imala prijateljsko okruženje, a ne agresivne susjede koji imaju teritorijalne pretenzije, onda ne bi bilo ni potrebno za bilo kakvim prisustvom međunarodnog faktora. S jačanjem državnih institucija i ta uloga će slabiti. Mada je- već sada jasno, da se Bosna i sama može braniti od nasrtaja susjeda. Zar to nije dokazano devedesetih? Upravo bi Dodik i Vučić trebali biti zahvalni međunarodnim faktorima koji su bosansku armiju zaustavili pred Banja Lukom i častili ih entitetom.

Tzv. „srpski svet“ je roba upotrebljiva samo za srpsku mitomansku ideologiju. Osim toga, sva ova šarada je pokušaj Vučića i njegovog režima da skrene pažnju sa događaja u Srbiji-na jednoj strani, i testiranja bosanske odlučnosti da brani suverenitet i integritet države, na drugoj strani. Cilj je da se u miru postigne ono što nije uspjelo ratom. Ipak, svjestan je Vučić da nisu ovo devedesete. A miješanje u unutrašnja pitanja samo dugoročno šteti odnosima Bosne i Srbije.

Interesantan je sinoćnji poziv Dodika na pregovore. Svakom racionalnom je jasno da su razgovori u miru i bez tenzija i ucjena dobrodošli. Samo, on mora znati da se ti pregovori vrše unutar institucija bosanske države, u Predsjedništvu i Parlamentu. Dakle, Dodik je nenadležan i treba svoju funkciju obavljati unutar entiteta. Prije bilo kakvih pregovora mora povući sve antiustavne zaključke i odluke entitetskog parlamenta.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 28. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

RADE BOJOVIĆ, IZVRŠNI KOORDINATOR GI „21.MAJ“: Cirkus ide dalje

Objavljeno prije

21 sat

na

28 Februara, 2025

Objavio:

Rješenje za crnogorski partitokratski čvor trenutno ne postoji ali je na tragu rješenja svaka građanska akcija, svaka slobodna misao i svaki politički otpor koji je posvećen raskrinkavanju i kritici političara i stranaka koji su kolektivno kontaminirali društvene i političke odnose u Crnoj Gori. Treba uvijek imati u vidu da su, bez obzira na programske razlike, vladajuće i opozicione stranke srodnog karaktera i prije svega interesne i marionetske organizacije

 

 

MONITOR: U ovonedjeljnom saopštenju ocijenili ste da Crnu Goru vuku unazad parlamentarne političke stranke, kriminalne grupe i korumpirane ustanove, parapolitička crkva, vladina politika, predsjednik države, predsjednik parlamenta, birači koji glasaju za ovakve partije…Nije, čini se, ostao gotovo niko od onih koji imaju političku moć?

BOJOVIĆ:  Riječ je o saopštenju GI „21.maj“ i odražava naše mišljenje o političkim i društvenim prilikama u Crnoj Gori. Crnogorsku državu i društvo decenijama guši samoživa, kleptokratska i  kolaborantska politička klasa. Kada tome dodamo SPC koja je bila i ostala političko i asimilatorsko oruđe srpskog nacionalizma, kao i većinski dio političke javnosti koja je po pravilu objekat stranačkih, tuđih ili klerikalnih interesa, onda je jasno da je tamo gdje stanuje aktuelna „politička moć“ najtanji oslonac za progresivne, pravedne i prosvijećene društvene politike. Ipak, ohrabruje činjenica da su političke stranke sve više delegitimizovane o čemu svjedoči i istorijski najniži odziv birača na proteklim parlamentarnim izborima.

MONITOR: U posljednjim javnim istupima oštro kritikujete i vlast i opoziciju. Gdje je onda rješenje?

BOJOVIĆ: Decenijama u svojim javnim nastupima govorim o pogubnoj crnogorskoj partitokratiji koja je nakon smjene DPSovog režima dodatno eskalirala. Istovremeno, dugi niz godina su vlast i opozicija dio istog problema i on se uvijek svodi na partijsku okupaciju države i marginalizaciju civilnog društva i slobodnog nestranačkog mišljenja. DPS i njegovi sateliti su tokom dugotrajne vladavine sve činili da državu prisvoje i materijalizuju, dok je današnja vlast ili dojučerašnja opozicija postala čuvar gramzivih tekovina prethodnog režima. Rješenje za crnogorski partitokratski čvor trenutno ne postoji ali je na tragu rješenja svaka građanska akcija, svaka slobodna misao i svaki politički otpor koji je posvećen raskrinkavanju i kritici političara i stranaka koji su kolektivno kontaminirali društvene i političke odnose u Crnoj Gori. Treba uvijek imati u vidu da su, bez obzira na programske razlike, vladajuće i opozicione stranke srodnog karaktera i prije svega interesne i marionetske organizacije.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 28. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO SOŠIĆ, INSTITUT ALTERNATIVA: Potraga za zagubljenim reformama

Objavljeno prije

1 sedmica

na

21 Februara, 2025

Objavio:

Stalno odlaganje reformskih koraka i moguće “bolnih” odluka nije dobro. Ako zaista želi da promijeni zatečeno stanje, predsjednik vlade se nekome mora i zamjeriti

 

 

MONITOR: Hrana je skupa pa, na poziv vaših imenjaka (Alternativa), neki građani bojkotuju supermarkete. Da li je država skupa i kako bi se građani trebali odnositi prema toj skupoći?

SOŠIĆ: Država je skupa, iz godine u godinu nas košta sve više, a pritisak da smanji nepotrebne troškove, da se bori sa gubicima i uzaludnim trošenjem, opada. Fokus je, možda s pravom, bio na prihodnoj strani, na razmišljanje što će nadoknaditi doprinose kojih se država odriče i koje sve nove izvore prihoda možemo pronaći i produbiti.

Valjalo bi da ova bude godina rezova i pripremnih radnji koje će učiniti da u budžetu za 2026. godinu imamo veći prostor za ulaganja u infrastrukturu, odnosno, ciljane programe socijalne podrške na račun ostvarenih ušteda u tekućem budžetu.

Kod situacije sa bojkotom, sve sličnosti prestaju sa nazivom. U svakoj vijesti o bojkoti, bilo bi ispravno reći da je organizator na parlamentarnim izborima 2023. godine bio na listi PES-a. Novinari su dužni da tu činjenicu pomenu kada izvještavaju o njihovim aktivnostima, kako bi građani dobili punu informaciju. Inače, ne mislim ništa dobro o takvom načinu djelovanja, previše je populističko u metodama i sadržaju, a to uključuje i ovu posljednju akciju. Više me brine pažnja koju im poklanjaju svi mediji – to je zabrinjavajući pokazatelj koliko je i u tom sektoru situacija loša.

MONITOR: Da ostavimo to za neku drugu priču. Državna administracija raste do mjere da, kako smo vidjeli i čuli, to ni premijer više ne može da isprati. Šta dobijamo za uzvrat?

SOŠIĆ: Predsjednik Vlade je rekao da je centralna vlast smanjila broj zaposlenih u odnosu na novembar 2023. godine za 400 zaposlenih. A, prema podacima Ministarstva finansija i Ministarstva javne uprave, broj zaposlenih u tom periodu povećan je za 617.

Spajić je, takođe, najavio tri reformske mjere: smanjenje ugovora o djelu za 20 odsto, smanjenje broja zaposlenih na centralnom nivou za 20 odsto i zamrzavanje novih zapošljavanja u upravi. Mi smo u Institutu alternativa bili iznenađeni tim najavama, jer par mjeseci ranije, kada smo slične akcije sa sistemskim obrazloženjem predlagali za Fiskalnu strategiju, Vlada je iste odbila.

Iako broj zaposlenih u javnom sektoru stalno raste, Ministarstvo javne uprave uspijeva da to prikaže kao pozitivan indikator u svojoj refomi. Trik je sledeći: MJU mjeri procentualno učešće zaposlenih u upravi na centralnom i lokalnom nivou u ukupnom broju zaposlenih u Crnoj Gori. To znači da ako ukupna zaposlenost  raste, a raste zbog raznih faktora, onda će njihov indikator biti pozitivan i pored novih zapošljavanja,  pošto će pomenuti odnos, procentualno, biti u padu. Na sličan način su vlade DPS-a pokušavale da manipulišu, prikazujuću broj zaposlenih kroz udio troškova za plate u BDP-u.

U stvarnosti: prema mjerenju primjene principa javne uprave OECD SIGMA za potrebe Evropske komisije (januar 2025.), Crna Gora je u oblasti “upravljanje ljudskim resursima” najgora u regionu. Najgore su ocijenjeni zapošljavanje, tranparentnost postupka, kao i stručno usavršavanje i učinak državnih službenika.

MONITOR: Šta tu može da se uradi?

SOŠIĆ: Započet je rad na nekoliko važnih zakona – prije svega mislim na Zakon o javnim ustanovama i Zakon o javnim preduzećima. Valjalo bi iskoristiti tu šansu da se stvore temelji za reformu tih sektora.

Zakon o javnim ustanovama je možda važniji jer će se odnositi na naveći broj zaposlenih u javnom sektoru. Da pojasnim: Zakon o državnim službenicima i namještenicima, sa svojim procedurama kadrovskog planiranja te zapošljavanje uz testiranje i transparentnost, odnosi se tek na oko 10 odsto ukupnog broja zaposlenih u javnom sektoru, ili 10.200 službenika i namještenika. Svi ostali se zapošljavaju i rade primarno na osnovu opštih propisa o radu (Zakona o radu).

Tako, od 47.284 zaposlenih na centralnom nivou, 30.700 rade u javnim ustanovama (zdravstvo, prosvjeta, kultura…). Svi oni zasnivaju radni odnos u skladu sa Zakonom o radu, kao i zaposleni u privatnom sektoru. To znači da nema procedura javnih konkursa, kadrovskih planova, testiranja, kategorisanja radnih mjesta, precizno definisanih uslova… Najveći dio zapošljavanja obavlja se po pojednostavljenim procedurama koje su podložne zloupotrebama.

Crna Gora je jedina zemlja u regionu koja nema ili zakon o javnim ustanovama ili propis kojim je definisano zapošljavanje u ovom sektoru na detaljniji način od opštih propisa o radu.

MONITOR: To nas dovodi do sistema obračuna zarada u javnom sektoru i pitanja njegove pravičnosti?

SOŠIĆ: Tražiti logiku u sistemu zarada u javnom sektoru Crne Gore je uzaludan posao. A stalno odlaganje reformskih koraka i moguće “bolnih” odluka nije dobro. Ako zaista želi da promijeni zatečeno stanje, predsjednik vlade se nekome mora i zamjeriti.

Spajić  je krajem godine objavio da se odustalo od izmjena zakona o zaradama u javnom sektoru, dok se ne sprovedu analiza svih primanja u javnom sektoru. Mi smo mislili da to rade još od kada su prije godinu dana formirali radnu grupu za izmjenu ovog zakona. Iako su gotovo svi članovi Vlade početkom prošle godine najavljivali radikalne izmjene koje bi zauzdale prohtjeve sinidkata javnog sektora, na kraju je objavljen nacrt zakona koji se, gotovo u potpunosti, bavi samo povećanjima zarada rukovodnog kadra i javnih funkcionera.

Kako će se odraditi analiza koju najavljuju ja nisam siguran – Ministarstvo finansija ne vodi registar zarada svih zaposlenih u javnom sektoru, iako mu je to zakonska obaveza. Istovremeno, projekat centralizovanog obračuna zarada nije zaživio – još uvijek su čak i neka ministarstva van ovog sistema, a ustanove nisu ni krenule da se integrišu (na primjer, svaka od oko 250 obrazovnih javnih ustanova sama obračunava zarade za svojih oko 20 hiljada zaposlenih). Sem što ovo dovodi do grešaka, nepotpune evidencije, tužbi protiv države, to onemogućava da se donose razumne, podacima potkrijepljene, odluke jer da bismo reformisali sistem prvo bi valjalo da znamo osnovne podatke o njemu, a to sada nije slučaj.

MONITOR: Da pređemo onda na bolje vijesti – nedavno smo dobili budžet za ovu godinu. Šta nam on donosi?

SOŠIĆ: Budžet je samo odraz politika Vlade – ništa se u njemu ne odlučuje nego se pravi plan za finansiranje već donijetih odluka. Stoga je sada glavno pokrenuti mjere koje će učiniti da budžet za 2026. godinu izgleda drugačije.

Tu prije svega mislim na potrebu da se na osnovu analiza potrošnje uđe u hrabrije rezove tekućeg budžeta i troškova adminstrativnog aparata. Predlagali smo analize potrošnje (spending reviews) za fiskalnu strategiju i tada nam je rečeno da prijedlog nije prihvaćen, ali da će oni svakako raditi nešto slično. Čekamo na takvu inicijativu već godinama ali, iako može zvučati čudno, Ministarstvo finansija se mnogo ne obazire na štednju i čuvanje novca.

Nema boljeg primjera od informacija koje Zaštitnik imovinsko-pravnih interesa kvartalno dostavlja i koje niko ne čita. Gotovo 20 miliona našeg novca je u 2024. godini otišlo za izgubljene sporove i troškove sudskih postupaka. U posljednjem Izvještaju podvukli su i boldovali da se uporno obraćaju institucijama, ali ih svi ignorišu i direktno proizvode štetu po budžet bez ikakve odgovornosti. Da bi se taj problem riješio nije dovoljno da neko smanji potrošnju. Potrebno je da se cijeli  proces okrene naglavačke i vrati u normalu.

To nisu jednostavne radnje u kojima će neko da odluči i kroz prijedlog budžeta predvidi da će se u narednoj godini trošiti manje na nekoj poziciji. Ovdje se radi o potrebi iskorjenjivanja dubokih problema koji su metastazirali i zahtijevaju sistemski rad – novi propisi, novi ljudi, nove prakse.

Osim ovoga, nadam se da će se nešto raditi i na nadzoru budžetske potrošnje.

MONITOR: Važi li isto i za kapitalni budžet?

SOŠIĆ: Mislim da je jedna od ključnih stvari na dnevnom redu reforma kapitalnog budžeta. Vrijeme je da se podvuče crta i da se jasno kaže da je način na koji se do sada radilo besmislen – skup, komplikovan, nedjelotvoran, pa građani treba da budu ljuti što decenije prolaze od ideje do realizacije.

U kapitalnom budžetu za ovu godinu evidentiramo dodatno pogoršanje situacije. Imamo ogroman broj projekata – 346 projekata (prošle godine ih je bilo 332), a tome treba dodati i čak 180 manjih projekata koje su poslanici u posljednjem trenutku dodali kroz zaključak budžeta. I sve to treba da sprovode dvije Uprave i da o tome izvještavaju.

Ove godine uz kapitalni budžet nije usvojen zaključak Skupštine koji smo imali u 2024. godini, a obavezivao je Vladu da kvartalno izvještava o izvedenom stanju po pojedinačnim projektima. Nadam se da će, pored toga, poslanici naći način da razmotre potrošnju i da će se usredsrediti na sistemske promjene – kako učiniti da sa ograničenim sredstvima koja imamo gradimo brže i bolje i da građani što prije osjete korist od tih ulaganja.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo