Kolašinac Igor Rakočević o sebi će reći samo da je nezaposleni samohrani otac. Teško ga je privoljeti da priča o onom što je pored toga. U rodni grad se često vraća, ali nikada ne ostaje dovoljno dugo da bi se navikao na sva ograničenja provincije i pomirio s rutinom. Putovanja koja je započeo još kao tinejdžer i dalje su mu opsesija. Činjenica da je vidio mnogo srećnijih mjesta za život, čini ga i cinikom i oštrim kritičarom falinki sistema, na koje su, kako kaže, svi oko njega pomalo oguglali. Sugrađani ga doživljavaju kao čudnog, a njegov konstantni bunt pripisuju ,,umjetničkim hirovima”. Međutim, malo njih zna da je Igor tokom minule dvije i po decenije nacrtao, kako tvrdi, 30.000 portreta. Tako je zarađivao za život, crtajući portrete po ulicama evropskih metropola.
Nikada nije, kaže, ni slutio da će živjeti od crtanja. Da ima talenta za likovnu umjetnost još u osnovnoj školi kazao mu je nastavnik Momir Bulatović. Među stotine umjetnika na ulici u pariskoj boemskoj četvrti Monmartru, natjerala ga je besparica, konkretno činjenica da nije imao da plati četvrti dan boravka u hotelu, čiji je vlasnik bio odlučan da zadrži mladićeve lične stvari dok ne dobije novac. Prije toga namjeravao je da postane vojnik Legije stranaca. O tom periodu i razlozima zbog čega mu se ta želje nije ostvarila ne želi da priča.
,,U Parizu sam se neplanirano našao. Namjeravao sam u Legiju stranaca. O razlozima, ne bih. Bile su to teške godine. U Legiji sam ostao svega dvije nedjelje, nijesam im se nešto dopao, platili su mi dnevnice, dali novac za kartu do Pariza i ‘ispisnicu’. Kada sam došao u Pariz, cijeli dan sam tražio jednog rođaka. On mi je dao nešto novca i nestao. Imao sam taman za tri dana u hotelu, za četvrti ne”, sjeća se Igor dana kad je započela njegova karijera uličnog crtača portreta.
Bez para i sam, na čuvenom pariskom brdu podsjetio se da umije da crta, ali da li je to dovoljno da zaradi, nije znao. Njegov talenat na Monmartru provjerio je i zemljak Drago Rnković, kojeg je slučajno sreo. Rnković je decenijama u Parizu dobro zarađivao crtajući, Dao mu je po komad bijele i crne krede i dva lista papira, koji su već s jedne strane bili iscrtani. Poslije duge šetnje po Pigalu, poznanstva s jednim Albancem, koji ga je častio ručak i pivo, Igor je nacrtao i prva dva portreta.
,,Pozajmio od jednog mladića pribor, nabasao na dvije Njemice, njemački sam za razliku od francuskog govorio i počeo da crtam. Mnogo sam se trudio. Tri sata mi je bilo potrebno za ta dva portreta, ali na kraju one su bile prezadovoljne, a ja još više kada su mi platile čak 150 maraka. Ostao sam na Monmartru i zarađivao dovoljno da sebi priuštim vrlo udoban život, boravak u hotelu, brojna poznanstva s predstavnicima tamošnjeg džet seta, poznatim ličnostima, umjetnicima, ali i još mnogo drugih zanimljivih ljudi, što mi je zaista obogatilo život na više načina”, sjeća se Igor svojih početaka u ,,gradu svjetlosti”.
Pored toga što su mu obezbijedili sigurnu egzistenciju, portreti su mu, kako kaže, spasili život. Sa 18 godina je otišao u inostranstvo, prvo u Švajcarsku, zatim u Njemačku i Švedsku, gdje je nekoliko puta bio ,,u pogrešnom društvu na pogrešnom mjestu”, pa ubrzo poznat i policiji i u sukobu za zakonom. I o tome ne priča rado i smatra taj dio života kratkim i neprijatnim epizodama, koje su mu se desile, kako kaže, neplanirano i nijesu bile u skladu s onim ,,za šta je rođen”.
,,Kada sam otkrio da od crtanja mogu dobro da živim, to mi je spasilo život ili bar pošteđelo načina života za koji niti sam rođen niti spreman. Mnogo sam zarađivao i upoznao lice i naličje života na ulici, među boemima, umjetnicima, poznatim ličnostima, bogatim ljudima, ali i onima koji jedva preživljavaju. Ubrzo sam stekao vještinu, pa sam portrete crtao brže i bolje. Portret košta od 30 do 50 eura i bilo kad da ‘izađem na ulicu’ mogu dnevno zaraditi od 150 do 300 eura”.
Ali, to nije bio dovoljan motiv da ga zadrži u Parizu, kojem se vraćao još nekoliko puta. Poslije toga crtao je i na ulicama Budimpešte, u Švajcarskoj je izlagao slike u prvoj evropskoj internet galeriji još 1997. godine, a u Beču imao izložbu fotografije. Kad ima pribor za crtanje, kaže, osjeća se kao da ima novac u džepu i nije važno u kojem je gradu. Nikad ne fali onih koji žele portret, a, naročito, tvrdi Igor, naručuju ih bogati ljudi.
,,Ne bih rekao da podilazim ljudima crtajući ih ‘lijepe’ i da je to razlog što me mnogi odaberu, iako je oko mene na desetine mojih kolega. Ja, jednostavno, na svakom licu vidim nešto lijepo. Ljudi osjete pozitivnu energiju. Često dok crtam čujem i njihove ispovijesti, sprijateljimo se. Ipak, nastupi zamor, neki umjetnici kažu, poslije 15.000 portreta neminovna je depresija”.
Zbog toga, ali i zbog ljubavi prema rodnom gradu, Igor je minulih nekoliko godina češće u Kolašinu. Bio je i turistički vodič. Poznavanje crnogorskih planina i pet svjetskih jezika čine ga uspješnim u tom poslu.
,,Navikao sam da sam zarađujem i živim od svog novca. Iako sam rastao u dobrostojećoj porodici, sa 16 godina zaradio sam prvi novac kopajući kanale u Kolašinu. Bio sam i konobar, električar, instalirao cijevi za vodu i gas, čak sam jedno vrijeme bio i bolničar. Kolašin volim, iako nije lagodno živjeti u njemu niti imam mnogo onih s kojim želim da provodim vrijeme. Moja davnašnja želja, koju nikako da realizujem je da organizujem radionice za talentovanu djecu. Nije za to niko imao sluha. Možda jednom, ipak, i to ostvarim”, nada se Igor.
Jednom će, tvrdi, svakako otići i u Australiju. Želja da vidi tu zemlju motivisala ga je i na prvo putovanje u inostranstvo, kao i na učenje engleskog jezika, kada je imao svega 13 godina. Smatra da je strast za putovanjima naslijedio od svog prađeda Boška Rakočevića, koji je početkom prošlog vijeka stigao do Aljaske, a telenat od ujaka svoje majke, koji je daleke 1936. godine nacrtao autoportret.
Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice