Nije bila prvoaprilska šala kada nas je Igor Lukšić prije petnaestak dana obavijestio da podnosi ostavku na mjesto potpredsjednika vlade i ministra vanjskih poslova kako bi se u potpunosti posvetio borbi za novi posao. Nakon što ga je Vlada 28. decembra prošle godine kandidovala za mjesto generalnog sekretara UN.
,,Ogromna je privilegija biti u prilici da u godini kada obilježavamo deceniju nezavisnosti, Crna Gora ima svog kandidata za Ujedinjene nacije”, obznanio je odlazeći ministar prekid profesionalnog angažmana u Podgorici. Ostao je nedorečen pa moramo nagađati: da li je ogromna privilegija njegova – pošto ga je za novi posao predložila Vlada Mila Đukanovića ili su možda privelogavane Ujedinjene nacije – nije to mala stvar imati Crnu Goru za članicu, i Lukšića za kandidata. Taman kada obilježavamo deceniju nezavisnosti.
Slične nedorečenosti Lukšić sebi nije dozvolio u Njujorku, tokom prvog predstavljanja pred potencijalnim glasačima u UN. ,,U karijeri imao sam priliku da služim svojoj zemlji na razne načine”, uputio je prisutne diplomate u tajnu svog uspjeha. ,,Kao ministar finansija sam naučio da nikada ne mogu biti dovoljno srećan sa dobijenom vrijednošću od uloženih sredstava. Kao ministar vanjskih poslova sam naučio da treba dosta strpljenja bez obzira na to koliko je dobar cilj. Kao premijer sam naučio da bez obzira na skepticizam, ako postoji jaka volja, stvari mogu biti završene…” .
Sada smo, možda, u prilici da shvatimo zašto su novinari britanskog Gardijana, kao potencijalne adute crnogorskog kandidata na izborima u UN naveli njegove tri zbirke pjesama. Knjiga smijeha, Knjiga straha i Knjiga sumnje kazuju podosta o Igoru Lukšiću prije, tokom i nakon njegovog dvogodišnjeg premijerskog mandata, ali je teško ocijeniti koliko su novinari londonskog dnevnika bili u prilici da osjete snagu stihova koji nijesu prevedeni na engleski jezik (uz crnogorski, Lukšićeva poezija može se čitati još i na francuskom i italijanskom jeziku). Drugi Britanci, novinari Ekonomista, razumjeli kako je aktuelna Lukšićeva kampanja zapravo ,,promocija za neki drugi posao u međunarodnim vodama”.
Kada pominjemo i citiramo Lukšićeve izjave iz Podgorice, Njujorka ili sa nekog trećeg mjesta, valja primijetiti da njih ponekad nije lako razumjeti i staviti u aktuelni kontekst. U zvaničnoj biografiji odlazećeg ministra, na sajtu Vlade, stoji opis njegovog ekonomskog angažmana: ,,Osnovni principi za koje se zalagao bili su balansirani budžet, niske stope poreza i smanjivanje javnog duga”. Na istu temu, pred istek Lukšićevog premijerskog mandata, u novembru 2012. godine, Vijesti pišu: ,,Što se tiče ekonomske politike, Lukšiću doktorska disertacija (doktorirao 2005. na tezi: Tranzicija – Proces ostvarivanja ekonomskih i političkih sloboda, primjedba Monitora) ništa nije pomogla da ojača crnogorsku privredu, skoro trostruko je uvećao javni dug, broj nezaposlenih raste, plate se smanjuju, a profitiraju samo mešetari bliski članovima vrha DPS-a…”
Da ne bude kako samo novinari ne razumiju Igora Lukšića, ukažimo na nedosljednost između onoga što Lukšić radi i govori i onoga što njegovi biografi bilježe. ,,Principi kojima se vodio bili su vođenje dijaloga u društvu i inkluzivan pristup prema civilnom sektoru”, kratko i jasno objašnjavaju autori njegove biografije. U stvarnom životu to izgleda ovako: Naglašavajući puno razumijevanje za rastuće socijalne problem, premijer je u prvoj godini svog mandata optužio Janka Vučinića, tadašnjeg predsjednika sindikata Željezare, da pozivima na protest prijeti da ugrozi sistem. Ovako je govorio premijer Lukšić: „Uz poštovanje svačijeg prava da izrazi nezadovoljstvo tako što poziva ljude da izađu na ulice, teško se to može uraditi sa pozicije nekoga ko prima dvije prosječne plate, ili sa pozicije generalnog sekretara jednog sindikata koji ima veća primanja nego ministar”. Ako i zanemarimo činjenicu da su premijerove kalkulacije o visini plata bile netačne, ostaje problem da se u izrečenom prepozna narečena spremnost na vođenje dijaloga.
Neobičan je bio i Lukšićev odnos sa civilnim sektorom. Napao je i sam Brisel, spočitavajući im što finansiraju kampanju nadgledanja izbora koju je provodila NVO MANS. ,,Uz sumnje u neregularnost kad je posrijedi sprovođenje izbora u Crnoj Gori i te kako postoje sumnje u zloupotrebu evropskih fondova kad je riječ o nadgledanju izbora”, jadao se u Živoj istini. Lukšić je postao prvi crnogorski zvaničnik koji je neposlušnim podanicima zaprijetio da će ih prijaviti inostranim donatorima. Ako ostanu pri naumu da organizuju proteste umjesto ,,da pomažu Vladi da riješi pojedine probleme”!?
Bio je spreman da pokaže i svoju humaniju stranu. Prema braći Đukanović i njihovoj Prvoj banci, i ne samo njima. Ovako Lukšić objašnjava zašto je država na sebe preuzela dug od skoro 80 miliona eura koji je trebalo da vrati tadašnji vlasnik KAP-a Oleg Deripaska. „Deripaska je jedva živ dolazio u Crnu Goru, u pratnji Sergeja Šojgua, kao kopredsjedavajućeg tima za ekonomsku saradnju. Deripaska je bio u predinfarktnom stanju. To nije bio čovjek koji je odavao utisak da ima milijarde”. Dok je Lukšić u Deripaski vidio umirućeg, ovaj je svoj imetak uvećao na blizu 20 milijardi.
Kao ministar finansija Lukšić je svojevremeno obznanio kako je vlastitu partiju iz državnog budžeta ,,častio” 170 hiljada eura, plaćajući zakupninu za prostorije koje nijesu bile u vlasništvu DPS-a.
Istovremeno je objašnjavao kako je crnogorski pasoš izdat Taksinu Šinavatri, čovjeku osuđenom za koruptivne radnje teške približno milijardu dolara, je razvojna šansa naše zemlje. ,,Šinavatra će donijeti korist crnogorskoj ekonomiji time što će privući nove investitore ili sam investirati”. Mi te pare nijesmo vidjeli. Da li je neko drugi – to zna Igor Lukšić.
On je jedini evropski ministar finansija koji na kraju 2008. nije vidio krizu. Jedini šef državnih finansija koji se javno odrekao ingerencija nad bankarskim sistemom u državi. ,,Moja nadležnost kao ministra finansija su javne finansije, a bankarski sistem je nadležnost Centralne banke”, prsio se prije nego se prihvatio posla spašavanja privatne banke kojom je gazdovao predsjednik njegove Vlade. „Način na koji je Prva banka obezbijedila likvidnost nije za preispitivanje”, tvrdio je skromno, nakon što je obavio postavljeni zadatak. Briselu se, istovremeno, žalio na neposlušnost čelnika Prve.
Monitor je tada pisao kako će ga ono što je učinio spašavajući propali biznis Aca i Mila Đukanovića odvesti ili u premijersku fotelju ili na optuženičku klupu. On nas je proglasio za plaćenike – Centralne banke Crne Gore. Da bi šest mjeseci kasnije postao premijer.
Da opet prognoziramo: Igor Lukšić neće postati ,,predsjednik svijeta” (da parafraziramo njegovog protivkandidata Vuka Jeremića) ali će čitaoci Monitora dočekati da ga vide kao kandidata za predsjednika Crne Gore. Ako ga, u međuvremenu, ne upropaste priče o nekim hotelima, gipsanim radovima i sličnim – manje ili više krupnim – privilegovanim poslovima. U krugu familije.
Ministar u uniformi – vojnik partije
Praktično istog momenta kada je diplomirao (jun 1998) Igor Lukšić počinje rad u Ministarstvu spoljnih poslova kao saradnik na implementaciji programa pomoći Evropske komisije Obnova. U februaru 2000, počinje angažman u DPS-u – na mjestu savjetnika za međunarodne odnose. A naredne godine dobija novi posao u MIP-u (sekretar). Odatle napreduje do mjesta savjetnika za odnose sa javnošću tadašnjeg predsjednika Vlade Filipa Vujanovića. Slijedi kaljenje u Beogradu na mjestu zamjenika ministra spoljnih poslova SCG, gdje je radio od marta 2003. godine.
U februaru 2004. godine Lukšić biva biran za ministra finansija. Istovremeno odlazi i na (civilno) odsluženje vojnog roka. Tako postaje prvi i jedini ministar finansija u Evropi nakon Francuske buržoaske revolucije (1789) koji je istovremeno bio i – vojnik. Možda nije nebitno pomenuti kako je takav angažman (služenje vojnog roka uz istovremeno plaćen posao) u tadašnjoj državi bio – nezakonit.
,,Pod njegovim vođstvom”, stoji u zvaničnoj Lukšićevoj biografiji, ,,Crna Gora je zaradila svoj prvi međunarodni kreditni rejting 2004. godine i izdala prve euroobveznice 2010. godine”. Vođstvo, možda, nije prava riječ. Uglavnom, sa mjesta ministra finansije Lukšić biva prekomandovan u premijersku fotelju u decembru 2010, nako odluke Mila Đukanovića da se (po drugi put) povuče sa čela izvršne vlasti. U paketu – kako to već ide u Podgorici – novi premijer postaje i potpredsjednik DPS-a i predsjednik Košarkaškog saveza Crne Gore.
Dvije godine kasnije, Đukanovićev povratak najavljuje novu profesionalnu seobu Igora Lukšića. Mandat u ovoj Vladi proveo je na funkciji potpredsjednika za evropske integracije i ministra vanjskih poslova. Prošlogodišnja ,,dislokacija” sa funkcije potpredsjednika vladajuće partije potvrdila je pad Lukšićevog uticaja i najavila skori kraj njegovog angažmana u vrhu izvršne vlasti. Konkurs iz Njujorka stigao je u pravo vrijeme.
Konkurencija
Igor Lukšić je jedan od (do sada) devet prijavljenih kandidata za nasljednika Ban Ki-Muna na mjestu generalnog sekretara Ujedinjenih nacija (UN).
Slijedeći preporuke prema kojima bi sljedeći generalni sekretar UN trebao biti neko iz istočne Evrope, po mogućnosti ženskog pola, kandidati dolaze mahom iz našeg bližeg i daljeg okruženja.
Tako su među njima i bivši šefovi diplomatija Hrvatske, Srbije i Makedonije: Vesna Pusić, Vuk Jeremić (nekadašnji predsjednik Generalne skupštine UN) i Srđan Kerim. Tu je i bivši predsjednik Slovenije Danilo Turk, nekadašnji premijer Portugala i Visoki komesar UNHCR Antonio Gutjeres te bivša zamjenica premijera Moldavije Natalia Herman.
Prema pisanju zapadnih medija, trenutno kao blagi favoriti za dobijanje posla u Njujorku slove Bugarka Irina Bokova i Australijanka Helen Klark. Obje, zapravo, već vode institucije pod okriljem UN, pošto je Bokova na čelu UNESCO, a Klark vodi UNDP.
Pošto procjene kažu da među sadašnjim kandidatima nema nijednog koji bi mogao obezbijediti podršku svih pet stalnih članica Savjeta bezbjednosti sa pravom veta (Rusija, SAD, Francuska, Velika Britanija i Kina) – Rusi neće one koje podržava Zapad, i obrnuto – koje suštinski imaju glavnu riječ kada se bira novi generalni sekretar UN, moguće je da do juna u igru uskoči još neki kandidat. Među onima koji se pominju u pola glasa je i aktuelna njemačka kancelarka Angela Merkel.
Zoran RADULOVIĆ
DANAS, SJUTRA3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno1 sedmica
INTERVJU3 sedmice
OKO NAS3 sedmice
ANKETA4 sedmice