Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Ide jesen, važno je pripadati kad počnu kiše

Objavljeno prije

na

Čvrstina i postojanost pripadaju samo smrti. Životu su pripale nježne slabosti i maštovitost nepostojanosti. To život čini drugačijim, neponovljivim, to ga čini vrijednim življenja

 

Gotovo stalni novinski naslovi „Novi šok ili hladan tuš za Srbiju…“. Samo budala može da se šokira ili tušira posle toliko šokova i tuševa. Pametan shvati na vreme da treba da se mane ćoravog posla. Otruju naslovi. Unište krvnu sliku. I vidno polje. Ne dam do srca! Jezivo smo nepismeni i još jezivije polupismeni, al’ sreća te smo neobrazovani i puni dezinformacija. Aorist blues: Krenuh se informisati, al’ se otrovah.

Ovo leto kao da ne želi da ode sve dok ne dobije oproštaj. Imam sve simptome opadanja lišća. Septembar je u zamahu, a to znači da je vreme za Stevana Raičkovića, jer melanholija neće sama od sebe proći.

„Stanimo malo, pesmo!/Jesmo li živeli, jesmo?/Ti si najlepše sate –/Jablani kad se zlate/U lakoj magli, peni –/Odnela tužno meni“.

Svi imamo slične muke i ljudi smo, skrojeni na isti način, ali svaki dodir između dva čoveka stvara neponovljivu okolnost sa jedinstvenim pravilima. Iskustvo, zato, nije preslikavanje ponašanja iz pređašnjih situacija, već sposobnost prepoznavanja novih pravila igre. Sećanja razbijena u fragmente, kao delići stakla, nespojivi, koje ne želim da počistim, čine da živim u neredu osećanja, isprepletanim nitima izgubljenih trenutaka prema kojima nemam odnos lepog i ružnog, dobrog i lošeg, samo nedovoljno doživljenog. Stvar je u tome da nađeš mesta gde postojiš i kada te nije.

Prijatan šum lišća čini da ne razmišljam. Neko bi mi sad mogao oteti misli, ne bih ni primetila, i zarobiti ih, tako da jednom, kad lišće opadne, pođem za njima da ih tražim. Nisam toliko arogantna da ne verujem. Jesenje popodne povezujem sa smirenošću ublaženom neznatnim smetnjama: osa, miris pečenih paprika, jaka neizvesnost. Susrećem dežmekaste, zapuštene babe koje šetaju po četiri-pet pasa, bizarnog izgleda i misteriozne fizionomije i shvatim da su balans ovom društvu ogrezlom u veštačkoj estetici, sterilnosti, pravilnoj ishrani i zdravom načinu života. Moj životni problem je što mi je duša Hobit koji ne prelazi desetak metara dalje od svoje kuće i bašte u kojoj gaji sve što mu je potrebno, vrlo retko i limitirano prima posete i čita opskurnu istorijsku literaturu, a živim u Mordoru – za nas sa ovog podneblja, Lelejskoj gori. Samo, moja vera ne oslobađa, ne donosi pomirenje, smiraj… Moja je vera teška, mučna, iscrpljujuća i puna pitanja bez smislenih odgovora. Čvrstina i postojanost pripadaju samo smrti. Životu su pripale nežne slabosti i maštovitost nepostojanosti. To život čini drugačijim, neponovljivim, to ga čini vrednim življenja. I odnosi, koji odolevaju upornim tamama. Vreme ih ne narušava. Ni grmljavine, ni meseci bez sunca. I kad nema osmeha. Tu smo. Porodica.

Udaljena noćas od svega, evo i od sopstvene udaljenosti se udaljavam; predmeti gube oblik, postaju obris, pogled gubi boju, nestaju iz nozdrva mirisi što znače: život, živim… Noćas putujem još dalje od sebe, dalje no ikad pre.

Laku noć prijatelji, ja sam ionako već otišla.

P.S. I od dva zla, neki izaberu oba jer – pohlepa.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Preteći vokali

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije problem u tome ko sve misli za sebe da je vuk, problem je što misli da je neko drugi fukara

 

Sumoran dan, ali proleće se kroz oblake osmehuje. Jednog dana, koji nikada neće doći, ispričaću vam priču bez reči o tome kako i gde nestaje zauvek. Jer neke se priče moraju ispričati. Makar nikada, nikome i nigde. Ne može ljubav sama sve da rešava. Potrebno je više od toga. Ali kada je ona siguran, čvrst temelj… svaki pad nečim drugim izazvan, motiv je za ustanak.

Što te ne ubije ne ojača te. Samo preživiš. I trudiš se svim silama da ne dođeš opet u istu situaciju dok granica između opreznosti i kukavičluka postaje sve nejasnija. Svaki put kada me ponese pa se nečim oduševim, u meni se javi onaj cinik koji mi govori da malo pričekam. I stvarno ga ne volim, ali da je uvek u pravu, jest.

Kada ti se ponudi da budeš pesma… ili prihvatiš, ili odbiješ. Samo to je pošteno. Lažne pristojne površnosti sačuvaš za iste takve ponude. U nekom trenutku, zastaneš… Skloniš se u stranu i dozvoliš tom kamenu koji si kotrljao uzbrdo da proleti pored tebe… I posmatraš kako juri nizbrdo, sa takvim olakšanjem… pa sedneš, uživaš u visini koje nisi ni bio svestan. Niti neba. Niti pogleda, koji sada seže tako daleko. Često, poželim da nešto nisam saznala… Pomalo izgubljena u svojoj maloj zabludi, da spoznaja, odnosno odlaganje iste, povlači nepostojanje. Čekam da prođe i trudim se da u međuvremenu zadržim veru i da se ne pokvarim. Kada ulažete mnogo energije u nešto što vam ne donosi radost, ne pričinjava zadovoljstvo, već vas guši i stalno vraća na auto pilota, javlja se onaj dobro poznati osećaj besmisla, u narodu opisan “za čije babe zdravlje“. Zapitajte se. Dobro bi bilo da nije na uštrb vašeg. Mnogi razgovori i odnosi, izgledali bi totalno drugačije, kada bi ljudi bili sposobni da nadjačaju svoju projekciju i sagledaju neku novu dimenziju koja im je ponuđena. Nije problem u tome ko sve misli za sebe da je vuk, problem je što misli da je neko drugi fukara. Umorila sam se od zauzimanja stava i iznošenja argumenata u razgovorima koji imaju za cilj jedino da dokažu da nisam u pravu ni u čemu. Zbog toga sam ubacila mnogo: aha, mhm, je li?, nisam znala, i poneko glupo pitanje u razgovore. Čisto da se takvi sagovornici osećaju bolje.

Kad izgubite kompas potražite mahovinu da vam pomogne da se vratite na pravi put.

Proleće je vreme za sadnju. Šta sada posadimo to će nam i roditi.

P.S. Sve me je stiglo jer nisam bežala.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Skidam svet sa sebe

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jutros sam čula da na groblju u Đinđuši, selu pored Leskovca, žive paunovi  i čuju se po cijelu noć. Kakav felinijevski detalj iz male, anonimne srpske svakodnevice

 

 

Svakog jutra osvestim dve svetlosti: jednu od sijalice u sumaglici zore dok se pred razdanjivanje čovek sprema na neku obavezu (već prema fazi i uzrastu) i onu drugu –  od najsjajnijih letnjih podneva kroz proreze roletni, u tišini mira i odsustvu svake granice. Na kraju tamnog hodnika je nevidljivo teško prisustvo. A ti moraš da prođeš kroz njega i da nađeš bravu. Ako je ima, ako je nema moraš da je izmisliš i da otvoriš zid. Prepuštam se jutru i godinama.

Pesimizam je duh vremena, lako je sinhronizovati se s njim, samo se prepustiš. Istovremeno je bezveze, jer još nisi umro. Ko neke stepenike preskoči u detinjstvu, uvek će u potonjem životu zapinjati baš na tim mestima, koja su nekada davno preskočena. Neke stvari jednostavno moramo da doživimo pre nego što konačno odrastemo. Da bismo mogli da se pomirimo sa životom kad ostarimo.

Kaže sin za onog malog iz Doboja:  „Da li ga je sramota, pa neće moći na ulicu da izađe kad sve ovo prođe?!“ Pomislih na sve one koje znam i koji su odlično prošli u životu, a bili su mali iz Doboja, ali sam prećutala, malo iz vaspitnih pobuda, malo u nadi da će se stvari već jednom promeniti. Svako jutro prva misao – ovo ovako više ne može i onda ono nastavi da može.

Jutros sam čula da na groblju u Đinđuši, selu pored Leskovca, žive paunovi  i čuju se po celu noć. Kakav felinijevski detalj iz male, anonimne srpske svakodnevice.

Dobar džez leči sve. Koliko meni niko i nista ne treba kada slušam dobru muziku… samoj sebi ne trebam… ne umem da prevedem to stanje duše. Prosto nisi tu, nema prostora, nema vremena… nema ničega, samo smiraj i potreba za još. Ničega nema. Samo prosto pripadaš.

Obično pustim od sebe važne dane, da malo odleže, a evo sada već znam da živim uspomenu i malo vuče na vrtoglavicu.

„Kad budu svi roktali svojim svinjskim srcima, poslednji koji će još gledati ljudskim očima i osećati ljudskim srcem biće oni kojima ne bejaše strano iskustvo umetnosti.“ Danilo Kiš, Gorki talog iskustva.

Šta imate da kažete proleću koje nam stiže sutra? Novi je dan i svet se nije promenio. Budim se u nadi da sam bar ja drugačija.

P.S. Kad god je po svaku cenu, uglavnom je ispod vrednosti.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Prijatan ostatak rana

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moderan čovjek je svom životu oduzeo dubinu i ljepotu u mjeri u kojoj je to nasilno radio gulag

 

Pustim svetlost da manipuliše prostorom, veze i igra se senkama stvarajući iluziju pljuska, pa dodam prstohvat sunca da upotpunim kompoziciju. Jutro korača. Lepo vreme je varalica stara, čini da poveruješ u sreću.

Kad deliš svoje strasti, ono što te pokreće, sa onima koje voliš, to obostrano proširuje vaše svetove i vidike. Nije pametovanje, u praksi je tako. Pola noći ne spavam zato što prebiram po glavi šta treba da uradim, onda uradim sve do podneva, a umor melje li melje, o neraspoloženju i praskanju da ne govorim. Postoje tačno dve osobe koje bih mogla da slušam, šta god da mi govore. Kada su srećne, kada su besne, nebitno. Postoji nešto u toj boji što dira u neuronsku mrežu. I jednostavno – prija. Prever kaže da zato što su žirafe neme, pesma ostaje zatvorena u njihovoj glavi. Ako želite da vidite da li one pevaju pogrešno ili tačno, treba da ih vrlo pažljivo gledate u oči. Ima jedna sličnost i između Kamijevog Stranca i Solženjicinovog Jednog dana u životu Ivana Denisoviča. Pisani su “ravno“, ni jednom ni drugom književnom liku, stvari nemaju dublja značenja. Moderan čovek je svom životu oduzeo dubinu i lepotu u meri u kojoj je to nasilno radio gulag.

Danas od vesti iz novina izdvajam nekoliko naslova koji dematuju jučerašnje, prostim izvlačenjem iz konteksta. Nismo to videli svojim očima, kontekst, kao mađioničarski šešir, nikad se ne zna šta će iz njega da bude izvučeno.

Isto ovako je tekao dan jednom dok sam odlazila. Ni okrenula se nisam. Teška sam kao nakovanj. Ne okrećem se lako, a žute dunje iz Stambola ni na vidiku, moja Fatma. Sećam se kako sam jednom, dok sam isto ovako imala temperaturu, pisala pismo tadašnjem draganu koji je bio u vojsci. Baš ga je nedavno pronašla jedna od mojih kćeri. Pišem: „Potresno je čitati Čehovljevu Tugu, gde se kočijaš jada konju, jer niko drugi neće da čuje njegovu muku, ali je potresno i što smo napravili društvo u kojem je to pravilo, gde ljudi samuju sa kućnim ljubimcem i njemu se ispovedaju, kao ja mom Beliši…“

Poruke danas nisu kao pisma. Pismo ima strukturu i stil, poruka samo informaciju. Kad gledamo zaostavštinu značajnih ljudi i uopšte ljudi, uvek su tu pisma, pisma, pisma. Od toga da nove generacije neće napisati nijedno neposlovno pismo, strašnije je samo to da naredna neće napisati baš ništa.

Sunčano i lepo i dalje. Kao kukavičje jaje podmetnuta je sreća.

P.S. Puno mi dvorište ljubičica i maslačaka. Poezija sredom.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo