Ibrahim Kalešić, član je Aerokluba Tuzla od samog osnivanja, 1947. U osamdeset i devetoj godini života i dalje skače i bilježi 1450 skok. Da ostvari san, i bude upisan u Ginisovu knjigu rekorda, nedostaje mu još godina života
Straha nije bilo. Ni one davne 1951. kada je Ibrahim Kalešić prvi put skočio padobranom, na sportski aerodrom Jegin Lug, kod Tuzle. Ni danas, dok u osamdeset i devetoj godini života skače i bilježi 1450 skok. Ibrahim je zvanično najstariji aktivni padobranac Evrope. Da ostvari san, i bude upisan u Ginisovu knjigu rekorda, nedostaje mu još godina života. Samo su ratni bosanskohrecegovački dani i epidemija korone, zaustavljali ovog Tuzlaka, da sa ,,istom strašću ” predaje ovom sportu. Razgovarali smo, u vrijeme dok je Kalešić čekao sastanak sa bosansko-hercegovačkim ministrom za sport. Bez puno nade da će biti primnjen kod ministra, ali uporan da se izbori za padobranstvo, za koje se, kako Ibrahim tvrdi, nema nimalo razumijevanja. Pri tom, ne krije ljutnju.
„Da sam živio u nekoj evropskoj zemlji, bio bih nacionalni heroj ili nosilac ordena časti, nakon uspjeha koje sam imao u ovom sportu. Ovdje bosansko-hercegovački ministar, čak nema vremena ni da me primi. Ministarststvo sporta ignoriše padobranstvo kao sport, jer ‘novca nema’. Nema čak ni onog minimuma sredstava neophodnih za obuku zainteresovanih kandidata“, priča rezignirano Ibrahim napominjući da već cijelu godinu uzaludno čeka odgovor Ministrastva.
Ibrahim Kalešić je član Aerokluba Tuzla od samog osnivanja, 1947. U tom klubu obučeno je više od 1000 padobranaca. Njegov talenat prepoznat je već nakon prvog skoka. Obuku će nastaviti u Vršcu gdje se u vrijeme bivše Jugoslavije nalazio najbolji vazduhoplovni centar. Svake godine, po par mjeseci godišnje trajala je obuka i vježbe. Tog ,,Titinog zlatnog vremena” kako ga Ibrahim zove, rado se sjeća.
„Sve je bilo bolje, a posebno kultura i sport. Po tri mjeseca sam znao ostati na obuci u Vršcu, a plata i radno mjesto su bili osigurani. Danas je u Bosni prava katastrofa, za ne povjerovati. Od države ne uspijevamo ni najmanja sredstva za obuku učenika da obezbijedimo. Ni marku nisam dobio, iako su mi obećavali ministri. Nekad su tuzlanski aeroklub i njegovi padobranci bili među najjačima u Jugoslaviji. Odlazilo se na mnoga takmičenja, postizani brojni rekordi. Danas, Aeroklub u Tuzli nema ni aviona ni padobrana. Nema novca za nabavku. Padobranstvo je skup sport. Snalazimo se, iznajmljujemo padobrane jer sredstva u visini od 10.000 maraka koliko košta padobran nemamo, a ja kao penzioner još manje“, objašnjava Ibrahim. Na pitanje kako to da klub i dalje opstaje, jednostavno odgovara: ,,Ovo je prevelika ljubav”.
Kalešić je osnovao i Udruženje padobranaca. Kandidata željnih da skaču ima dosta, a jaka je i Ibrahimova životna želja da im preda ono što je on uradio, pa da oni nastave dalje. Uči ih, prije svega, da je ovo sport ,,u kome se samo jednom griješi“. Trudi se, kaže, da bar deset njih osposobi i preda im ono što zna. Obuku kandidata počinje u Banja Luci, ljekarskim pregledom, nastavlja teoretskim, a završava praktičnom nastavom. Kao instrruktor padobranstva objašnjava: ,,Tri sata teorijske obuke dovoljna su da bi neko bio spreman da skoči.Vremena kad se iz aviona prvo izlazilo na krilo, pa onda odatle skakalo, prošla su. Sve je modernizovano i olakšano, ali i dalje je ista briga: šta ako se padobran ne otvori?”
Tokom sedam decenija dešavalo se to i našem sagovorniku. „Tada nema čekanja.To kažem uvijek svojim učenicima – desi li se da se padobran ne otvori, odbacuje se kupola i otvara rezervni padobran. Meni se desilo prošle godine u Banja Luci. Znao sam kako je padobran složen, skakao sam sa njim prije tog četrdesetak puta, ali ipak je otkazao. Spustio sam se sa rezervnim…“
Tokom dugogodišnje padobranske karijere zabilježio i još uvijek bilježi, skokove na brojnim takmičenjima. Sa velikim ponosom ističe i činjenicu da je dva puta obarao rekorde u onoj velikoj Jugoslaviji. Prvi, 1961. godine na titogradskom aerodromu skočio je u ponoć sa visine od 5500 m. Puna dva minuta spuštao se bez otvaranja padobrana. Drugi rekord postignut je iste godine u Vazduhoplovnom centru Tivat, gdje su njih šestorica skakali na ciljeve veličine pola metra kvadratnog.
Bojao se nikad nije. ,,Meni je skočiti kao sjesti u auto”. Znatiželja i sklonost ekstremnim sportovima nisu ostavljale mjesta strahu. Tek blagu neugodnost, kaže, osjetio je, kad je nakon godina u kojima je pauzirao sa skokovima, ponovo počeo aktivno da se bavi ovim sportom. Polagao je ponovo ispit za padobranca, bez problema dobio ljekarsko uvjerenje, i iako već tada u poodmaklim godinama, nastavio da skače. On je živi dokaz da ovakvi sportovi nisu samo igra za mlade godine. Tokom prošle godine učestvovao je na četiri takmičenja, od kojih mu je kaže najdraže ono održano u Beogradu na Senjaku. Tamo ga dočekuju sa velikim poštovanjem, priča Ibrahim, padobranci Vazduhoplovnog saveza Srbije i slavni Nenad Kuzmanović, dobitnik brojnih nagrada na domaćim i međunarodnim takmičenjima.
Duga padobranska karijera ostavila je i neugodna sjećanja. Skok sa mladićem iz Sarajeva na tivatskom aerodromu jedno je od najneugodnijih Ibrahimovih iskustava.
„Idealno se odvojio od aviona. Onda je napravio grešku. Našao se ispod mene sa rukama okrenutim unazad. Doveo me u tešku situaciju. Uspio sam da izvučem gornji dio tijela van kupole, ali donji dio mog tijela primio je snažan dinamički udar. Potpuno sam poplavio jer udar je jačine sudara sa betonom. Šest mjeseci sam se liječio“, sjeća se Ibrahim.
Druga nezgoda nije imala ozbiljnije posljedice. Pokušao se, jednog 4. jula tokom proslave Dana oslobođenja, spustiti na stadion u Banovićima. Padobran se otvorio, ali na oko 500 metara od zemlje snažna oluja zajedno sa padobranom oduvala je Kalešića na obližnju planinu Konjuh. Uspio je da se bez povreda spusti i sačeka vojsku i policiju.
Za odličnu fizičku kondiciju Ibrahim zahvaljuje dobrom snu, dugim šetanjama i posebno kuhinji svoje supruge. ‘,,Uvijek je brinula da se zdravo hranimo”. Kad ne skače padobranom leti paraglajderom, vježba dva puta dnevno.
Ibrahim je otac dva sina, djed je i pradjed. Stariji sin nastavio je očevim putem. Danas je pilot AIR Bosnia, a i vlasnik sportskog aviona. Tatina strast nije zarazila i mlađeh sina. Iako je i on služio vojni staž u desantskoj jedinici.
„Osjećam se odlično. Psihički sam odmoran. Uživam u sjajnom društvu”, izjavio je Kalešić tokom takmičenja Para Challenge u padobranstvu u Bihaću.
Na takmičenje u Crnu Goru rado bi došao. Čeka samo poziv. Nadajmo se, stići će.
Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU3 sedmice
FOKUS4 sedmice
DUHANKESA4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
ANKETA4 sedmice