Sve je manje pjesnika. Možda čovječanstvu poezija više nije neophodna – i bez pjesnika može! Ali čovjeku pojedincu poezija je nasušna hrana duše, i on jeste čovjek ako jeste pjesnik, ako može sebe sagledati i razumjeti kroz poeziju

I bez pjesnika se može! Najprije mi se ta rečenica neonski blještavo ocrtala pred očima, a odmah zatim sam je, kao pod hipnozom, glasno izgovorio. Užasnuo sam se. Osjetio sam se, kao da sam sa svečane bine Rojal Albert Hola, pred 5.272 zvanice, koliko je sada dozvoljen kapacitet, umjesto svečane besjede, izgovorio   nešto apsolutno nedopustivo, upravo blasfemično! Činjenica da je nekada ova kultna sala mogla primiti 12.000 ljudi i da me je sada čulo upola manje ljudi, bila je slaba utjeha. Bruka je pukla!

Ne znam jeste li primijetili!? Sve je manje pjesnika. Prorijedili su se posve. Oni koji su ostali, izazivaju interes još samo u specijalističkim krugovima kulturne paleontologije – kao da su otkriveni  tercijarni relikti  vrste za koju se vjerovalo da je već izumrla!  Poezija još tavori kroz grupna čitanja po amaterskim klubovima, kao psihoterapija (jednako neefikasna ali barem besplatna), na stranicama samizdat časopisa koje niko osim autora ne čita, kao i na socijalnim mrežama šačice marginalizovanih zaljubljenika. Pjesnici su odavno potpuno izvan fokusa mejnstrim medija, između ostalog i zato što nikome ne donose profit, nisu politički relevantni, ne učestvuju aktivno ni u Sjevernoatlantskom ni u Južnopacifičkom odbrambenom paktu. Nema ih ni u jednoj finansijskoj mega aferi, nisu na čelu ni jedne velike međunarodne korporacije, ne pojavljuju se čak ni u rubrici skandala svjetskih ‘selebritis’. Neopaženo, kriomice, izišla je poezija iz društvenog života. A kad samo pomislim kakav status je imala stoljećima! Kakvo poštovanje se ukazivalo Pjesniku! I u dronjcima i na kraljevskom dvoru, pjesnici su svugdje bili smatrani kategorijom za sebe – aura svetog zanosa blistala je oko svakog  pjesničkog čela.

Hoće li poezija vratiti status ezoterične kraljice u hramu umjetnosti, hoće li   pjesnici ponovo biti tumači najvećih istina? Od samog početka, svaki doživljaj čovjeka suočenog sa beskrajnim zvjezdanim nebom nad sobom i moralnim zakonom u sebi, izražavao se kroz poeziju. Hesiod je pisao pjesme o kosmosu. Njegova Kosmogonija je poetski ep o kosmičkom miru, kao što je Homerova Ilijada poetski ep o Trojanskom ratu! Orfej je bio filozof koji pjeva i kroz Had se glasi svojom lirom. Prvi filozofi su svi od reda bili rapsodi! “Mahbharata“ i “Ramajana“, “Gilgameš“, sumerske Glinene pločice – sve od reda su pjesnička djela koja je čovjek ispjevao da razumije sebe i oglasi se svijetu!

Ako je jedini izvor poezije društvena realnost – „društvena baza“ koja određuje poeziju kao „društvenu nadgradnju“ – mrka kapa. One baze za koju pretpostavljamo da je sebe razumjevala i izražavala kroz poeziju, odavno nema i teško da će je biti. Srećom,  nije društvena baza izvor poezije. Vrutok poezije je u samom čovjeku – perenijalno stanje duše, raspetost između prolaznosti i vječnosti, dah nježnosti u svijetu ogrezlom u ravnodušnost. Pitanje Helderlina, “Čemu poezija u oskudno vrijeme?“, zapravo je retoričko pitanje, jer je oskudno vrijeme onaj humus iz kog niče poezija. Zato je Helderlin uvjeren da “ono što traje, ustanovljuju pesnici” i da “Pun zasluga, ipak pjesnički stanuje Čovjek.“ Samo mi jedno ljeto udijelite, vi moćne!/I jednu jesen, neka pjev mi sazri/da voljno srce moje, slatke igre presito, onda i umre./Ako mi uspije to sveto na srcu, pjesma/Zadovoljan sam/jednom sam živio, kao bogovi/više ne treba.

Tako je Helderlin pisao prije 220 godina. Mogao je to napisati i danas. Ja sam danas dobio pjesmu od mog prijatelja Freda Gudvina.  Postoji ono čemu ni jedan čovjek ne može prići ljudskim jezikom…/I u tom vokabularu  otkrivam govor bez granica i smetnji koje donosi i kojima upravlja onaj ljudski poduhvat i prijetnja iskovana od cigli i gelera u prolaznoj kući ljudi. (the human house of hours). Mogao je to napisati i prije 220 godina.

I odjednom se izgubi, nestade, ova prolazna kuća ljudi  – iskovana od cigli i gelera –  što mi se činila tako hitnom i bitnom prije nego što čuh glas Pjesnika. Možda čovječanstvu poezija više nije neophodna – i bez pjesnika može! Ali čovjeku pojedincu poezija je nasušna hrana duše, i on jeste čovjek ako jeste pjesnik, ako može sebe sagledati i razumjeti kroz poeziju.

Bez pjesnika, nema ni čovjeka!

Ako ga i ima – ne vrijedi ni po’ lule duhana.

Ferid MUHIĆ