Kakvo je vrijeme došlo, više nije u modi reći hvala. Ne znam kako to ide po bon tonu , ali ja lično obično želim da se zahvalim. Zahvaljujem se za hiljadu stvari dnevno. Počevši od onog trenutka kada otvorim oči, pa se zahvalim zato što mogu da ustanem, da skuvam kafu i da uživam u jutarnjoj tišini.

Zahvalim se i na rukama koje me zagrle, svakoga dana. Jedan par ruku ima 11 a drugi 18 godina. Čak i kada me taj stariji par onako fino i kulturno sasječe, zahvalim se jer sam ponosna na činjenicu da razmišlja svojom glavom.

Zahvalna sam i kada zbog nepopobština tog mlađeg para moram redovno da crvenim pred nastavnicima i razrednim starješinama. Tu me već nervira činjenica da stalno, ali ama baš stalno, mora da ima svoje mišljenje naročito kada ga ne niko ne pita.

Zahvalna sam i na repićima koji mi se obraduju kada me vide. I njuškama koje mi se uvuku pod ruku i kažu mi da je sve dobro.

Zahvalna sam i zbog moje mame što je još tu, i sestre koju neizmjerno volim. Ma zahvalna sam ljudi. Zato ako kažem hvala, nemojte uzimati to da ne treba da se zahvaljujem jer sam nešto zaslužila, i zato što je to očigledna činjenica. Nije tačno. Vi ste ti koji primjetite da nešto uradim dobro.

Hvala, obavezno kažem hvala, a i vama bih savjetovala da uradite isto zbog ljudi kojima ste okruženi. Najlakše je biti ogorčen i ljut. Evo recimo, prije neki dan sam konstatovala da ću dovijeka ostati po onoj staroj narodonoj – zlo govedo dovijeka june- jer nikako, čak i poslije nešto više od četrdeset godina moje egzistencije na planeti Zemlji ne mogu da prestanem da se iznenađujem najkreativnijim načinima kojima me ljudi uspješno razočaraju.

Ali, opet ono ali, poslije mi je bilo krivo. Krivo jer sam time obuhvatila i sve one ljudi koji su za svih tih mojih četrdeset godina bili tu, prošli kroz moj život i koji zaslužuju da ih pamtim po dobru.

Po nesebičnoj pomoći koju pruže kada su mi najpotrebniji, po iskrenim osmjesima kojima mi ozrače jutro jer se obraduju zbog mog prisustva. Po čovjeku , kog nisam vidjela nikada prije ni ikada poslije, koji je otvorio šahtu i pronašao zamalo izgubljene ključeve od auta.

Zatim sve one prijateljice koje su imale vremena da saslušaju moje probleme. Zato uvijek i iznova treba biti zahvalan.

Naravno, zahvalna sam i na jednoj čudnoj priči , koja uključuje zimovanje na Veruši davnih osamdesetih godina, o jednoj simpatiji koja je nakon trideset godina priznala da nikada nije imao hrabrosti da mi priđe. Zbog povećeg nosa i pocijepanih boroleta.

Kako da ne budem zahvalna za sam život koji me zadesio. Nisam ga tražila ali mi je dat. Iz nekog čudnog razloga, dugo sam odbijala da se pomirim sa tim, ali danas ne. Volim ga u svim njegovim oblicima.

To je stečeni refleks. Naročito kada poslije kiše sine sunce. I ovaj podgorički sjever kada zaduva i pročisti pluća jednostavno volim. Ne treba da tražite ništa zauzvrat. Jednostavno volite i budite zahvalni na mogućnosti da volite. Svim srcem.

A Podgorica, posebna priča. Živim ovdje, i dugo taj izbor smatrala privremenim rješenjem. Ali ovaj grad čine ljudi. A nigdje nisam upoznala više ljudi koji su mi pružili ruku nego ovdje. Zato moram da iskoristim priliku da se izvinim i gradu u kom živim.

Zato, ako vas nisam ubijedila da kažete hvala za svaku sitnicu, ne znam šta bih još mogla da dodam? Osim hvala što ste odvojili vrijeme da pročitate ovu kolumnu.

Iva BAJKOVIĆ